mystera

Hvala ti leni35 na tvom odgovoru.Covjek ponekada treba potvrdu osobe koja nema nikakve direktne veze sa njegovim zivotom da ga podsjeti da mu potvrdi da ono sto radi je dobro.Imas pravo da ima strasno puno djece na ovome svijetu kojima je uskracena ljubav jednoga ili oboje roditelja.Nikada necu zaboraviti situaciju kada sam kao teenager isao u dom u ruzinoj posjetiti prijateljice koje su bile tamo jer im je mama alkoholicarka a tata u zatvoru.Poglede one djece koji su tada gledali u mene dok sam im davao vrecice sa bombonima necu nikada zaboraviti.Nastojati cu biti i dalje 'dobar' tata svome jedinome sinu koliko god to mogu od davde sa kraja svijeta samo me brine razvoj njegove licnosti.Dobra ti je ideja da napisem pismo njegovoj majci.Obecajem da cu to napraviti iako sumnjam da ce to imati nekog utjecaja jer je ona 'vrlo uspjesna ambiciozna zena' ali vrijedi pokusati radi maloga. Jos jednom velika hvala na podrsci. zabrinuti tata

Bok, otac sam 10godisnjeg djecaka i zivim u Australiji.Rastao sam se od njegove majke kada mu je bilo nepunih 7 godina i otisao u Australiju.Jos uvijek imamo odlican odnos(sin i ja) i od tada ga vidjam jednom godisnje na 5 tjedana kada dodjem u hrvatsku i zovem ga skoro svaki drugi dan a cesto i svaki dan i pokusavam sudjelovati sto vise u njegovom odrastanju razgovarajuci o njegovim razmisljanjima,strahovima,nadanjima....svemu.Njegova majka se slaze sa mojim rasporedom vidjanja njega ali bas nemamo dobru komunikaciju kada je on u pitanju jer ima onaj 'zastitnicki' stav kada ja bilo sto pokusam predloziti sto se tice njega ili kritizirati (naravno u njegovu korist).Mene naime brine,i molim da mi netko od djecjih psihologa ili psihijatara ovdje objasni da li moje redovno zvanje telefonom ima ikakav utjecaj na razvoj njegove licnosti jer svjestan sam da je mama za njega 24/7 i ja mu uvijek govorim da je mama prva jer ona je uvijek kraj njega.Kada smo zajedno provodimo jako kvalitetno vijeme i ima i smijeha i ozbiljnih tema i ne prestajem mu govoriti koliko ga volim.Naravno to mu govorim i kada nisam kraj njega,kada se cujemo telefonom.Takodjer nebrojeno puta sam mu rekao i dalje cu mu ponavljati da nije on kriv za nas razvod jer smo tako ona i ja odlucili.Znam da bi najbolje bilo da sam u Zagrebu ali za sada to nije moguce iako se trudim sto prije to omoguciti.Svjestan sam i da ulazi u razdoblje puberteta i toga me strah jer ako krene 'krivim putem' znam da ce me ona okriviti za to.Volim ga kako samo roditelj moze voljeti svoje dijete i moje srce nije cijelo jer nisam kraj njega i nikada nece ni biti jer ponovni brak sa njegovom mamom je nemoguc.Vjerujem da vecina oceva zna kako se osjecam jer je nesto najgore od svega ne biti kraj svoga djeteta ma kako daleko ili ma kako blizu stanovali.Ali to je ono s cime smo se morali pomiriti kada smo se razveli... Puno pozdrava svima i hvala na svim temama koje raspravljate ovdje jer se moze jako puno korisnih savjeta naci. lijepi pozdrav