Da se nadovežem. Mi kao mali d. krenuli u ova loša vremena. Djelatnost maloprodaja, a što drugo tu i tamo veleprodaja i preživljavamo i borimo se i kupci nas vole. I kako nekom pomoći zaposlim od suprugovog kolege curu kao jadna traži posao vrijedna i poštena, pa zašto ne.
Ukratko još od pustog poštenja dizali bi kredit pa joj dam ugovor na neodređeno. Međutim u zahvalnost dobijem živu zločestoću, lijenu, bezobraznu prema kupcima ( više žalbi ali nikom se ne da tjerati mak na konac), ali vrlo dobro upoznatu sa svim svojim pravima. I eto ajde nek meni oni sindikalci razni kažu što da ja radim jer kao što u onoj priči dječjoj ide kad majka kaže sinu: Lijepu si mladu izabrao, samo pazi sine nije li ono guja.
Da, da napomenem plaća nije vau ali veća od nekih blagajničkih koje se stalno spominju, 40-satno radno vrijeme i neradna nedjelja. I sad vi meni recite što da radim jer na ovaku zločestoću od osobe ja nisam navikla. Drukčije sam odgojena neka mlado stara garda. Isto tako ne mogu mirno gledati kako nam netko tjera kupce, mislili smo joj ponuditi opciju tehnološkog viška, ali ona se već okolo prijeti inspekcijom ukoliko nekog zaposlimo idućih 6 mjeseci. Pomozi sirotu, na svoju sramotu
