Evo skraćene priče, naših zakona po tom pitanju i reakcije naših pravosudnih tijela i centra za soc. r. prema mome slučaju. Bio sam u vezi s udanom ženom, koja je 10 god u braku a nema djece, i trebala se razvesti kada smo se krenuli viđati, međutim u to vrijeme je ostala trudna i nije. Rodila je dječaka kojeg je nazvala mojim imenom, i nakon par mjeseci kako je rodila mi je priznala da je to dijete moje, dala mi je da ga kriomice i vidim u više navrata, pa čak i mojim roditeljima, a da njen muž to nije znao, čak je podigla tužbu protiv njega za poništavanje njegovog očinstva, jer je on kao njen suprug automatski upisan kao otac djeteta. Međutim tu se sve okrenulo, predomislila se što se tiče djeteta, kao nije više moje nego nije sigurna, povukla je ovu tužbu i bez obzira na moje molbe da napravimo DNK analizu nije htjela pristati. Pokrenio sam ja i tužbu u svrhu da se to dokaže, ali prema našem zakonu ja kao 3. osoba nisam legitiman(nego to mogu samo osobe u braku),da pokrećem tu tužbu pa je na raspravi odbačena u 2 min bez saslušanja i ostalog. Probao sam u centru pričati s njima da li što oni mogu, ali isto tako su im vezane ruke... Žalbu na odluku u vezi tužbe nisam pisao jer prema naredbi Vrhovnog suda po tom zakonu ja nemam šanse jer je brak zakonom zaštićena zajednica. Baš me zanima kako naši zakoni i centar za soc.r. štite prava i interese djeteta, a ne dozvoljavaju da pravi otac ne može biti upisan kao otac tog djeteta, ne može ga vidjeti, ni ćuti. Kako će tek tom djetetu biti kada shvati jednog dana da osoba koja ga cijelo vrijeme odgaja nije njegov pravi otac, a njegov pravi otac zbog zakona i zbog njegove mame i svega nije u mogućnosti da mu uopće priđe...?????????????
