razmišlja sam bi li se uključio u raspravu ili ne, ali jednostavno nisam mogao izdržati.
Pun mi je kufer djece branitelja i njihovih povlastica. Ja sam dijete dragovoljca domovinskog rata i ratnog vojnog invalida 50%, koji je umro prije nekoliko godina. Od tada me financira majka sa svojom jadnom plaćom. Zadnjih godinu dana ne mogu naći posao nakon fakulteta. I onda mi netko govori o naciji i osjećajima. Za svoga života moj otac niti ja nismo ostvarili niti jednu povlasticu. upisao sam se na fakultet na osnovu prijemnog, radio i roditelji su mi pomagali. I sve je to koštalo.
Kako je nečiji otac poginuo u ratu tako je mogao i moj. I moj otac je stvarao ovu državu. Smatram da su djeca poginulih branitelja trebali i dobili su prava koja su im omogućavala uspješno školovanje i financiranje dok su se školovali. A što sad još treba. Prava za unuke. Pa ovo me podjeća na partizane i komunizam.
Moja kolegica čiji je otac poginuo u ratu je dobila;
1. izravan upis na fakultet ( bila je 150 na listi, a primali su 25)
2. 6 godina dom (dakle padala je godine)
3. stipendiju cijelo vrijeme
4. Mirovinu ona/sestra i mama od 9000kn+ invalidninu od nekoliko stotina ili tisuća kuna.
5. sve besplatne knjige
Sponzore iz Njemačke i Francuske, besplatna ljetovanje itd.
PA ZAR TO NIJE DOSTA?????
Nije jer je i dobila posao na osnovu privilegije.
A što sam ja dobio, odnosno što je moj otac dobio koji se isto tako borio za ovu državu i 6.mj proveo u bolnici na lječenju????
NIŠTA!!!
Čak nisam mogao ni ostvariti mirovinu njegovu, jer sam napunio 26.g.kad je umro, a djeca poginulih imaju pravo na mirovinu do 27.g.
I sad mi recite da je ova država pravedna.
