Željela bi se samo nadovezati na temu koju sam započela..ovo nije kritika nikome niti ikoga prozivam, ali ne mogu da se kao laik ne čudim.Nisam odvjetnica, pa stoga bez puno srama često javno izjavljujem kako mi mnogi doneseni zakoni nisu ni najmanje logični, jer ih sebi ne mogu i ne znam objasniti.
Ima nas svakakvih roditelja, i dobrih i loših, neovisno o spolu, neki od nas zaista želimo samo sve najbolje za svoju djecu, a neki koriste djecu kao sredstvo osvete bivšem partneru.
Nisam i nikada neću biti bivša supruga koja se valja po blatu prošlosti i nema pametnijeg posla nego da ocrnjuje bivšeg..nitko sretniji od mene da do nekih stvari nikada nije ni došlo i da je naše dijete moglo rasti uz oba roditelja. I znam da nisam jedina, kako god to nekima izgledalo, nismo mi sve do jedne jedva čekale da nam se brakovi raspadnu i sad uživamo u mučenju muškog roda-to što podižemo tužbe zbog neplaćanja alimentacije nije naša zloba, već zastupamo prava svoje djece,to što obijamo vrata CZSS u nekim je slučajevima zaista jedini izlaz, pa i to što većinom želimo da djeca ostanu živjeti uz majke ima svoje uporište. Priznajem, ima i žena koje se samo osvećuju i pri tome najmanje misle na dobrobit svoje djece.
Konkretno moj slučaj: nisam u stanju razumjeti kako zakon može dati jednako pravo ocu koji je npr. slučajno pregazio pješaka, pa zbog toga kazneno odgovara i pri tome traži da mu se dodijeli dijete na čuvanje i skrb, sa ocem koji namjerno(dakle svojim ponašanjem)dolazi u sukobe sa okolinom i nanosi teške tjelesne ozljede svakome tko mu se toga dana ne sviđa?! S obzirom da se protiv njega vodi postupak i očito je da neće dobiti nagradu i zahvalnicu od suca, već zakon predviđa kaznu za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje, kako je uopće moralno prihvatljivo da sud raspravlja treba li se ili ne takvoj osobi povjeriti dijete na odgoj i zajednički suživot? U kakvom bi eventualno djetetovom interesu trebalo biti da živi s ocem koji ni samoga sebe nije u stanju kontrolirati, a sud tj. zakon dopušta da traži da mu se dodijeli dijete? Nije li taj isti otac dovoljno sudu rekao o sebi, o tome koliko mu je stalo do dobrobiti vlastitog djeteta, kad ga nije ni najmanje sram podnositi zahtjev, a još nije dobio ni presudu, koja ukoliko ne bude oslobađajuća po njega, ne ostavlja ni najmanju mogućnost da u normalnim uvjetima odgaja dijete? Dapače, zakon mu to dopušta..
Da je on samo običan, normalan otac, koji može djetetu pružiti bolje uvjete stanovanja od mene, bolju naobrazbu, normalno djetinjstvo uostalom, zašto bi se ja uopće trebala protiviti tome? Svome sinu zaista želim sve najbolje. Čak i da mu ne može pružiti ništa bolje nego što sam mu ja pružala do sada, već jednako, shvatila bih njegovu želju da dijete živi s njim i ne bih se protivila. Na žalost, mišljenja sam da nije podoban da odgaja dijete a još je žalosnije što ću o tome morati govoriti na sudu, u centru itd.. I ne, ne uživam ni najmanje, žao mi je samo što zakon, čak i kad postoje neosporni dokazi, ne radi razliku između dobrih i loših roditelja i svima daje jednaka prava. A očito je da je nemoguće da bi to bilo u interesu djece..