Morphine

Roditelji su odavno bili pozvani na psihoterapiju, no oglušili su se jer smatraju da su itekako zdravi. Ne žele, a po svim kriterijima bi trebali ići za sebe prije svega pa i zbog obitelji. Brat i ja već idemo na psihoterapiju i oboma pomaže. Lijep pozdrav.

Hej svima, nadam se da ste dobro u ovim vremenskim nepogodama. Ovako, uopće se ne želim opravdavati nizašto, no pošto je ovo komunikacija koju baš i ne volim, jer nema mimike i gestikulacije, trenutno najpogodnija pošto nikoga ne poznajem napisat ću pokoji redak više. Prvi put sam naletila na ovaj forum misleć kako se ovdje dobivaju konstruktivni savjeti na razne teme, a ne po nosu, jer smo svi već dosta dobili po nosu odavno. Po nosu sam, po osobnom sudu dobila najviše od osoba koje su se pronašle u mojoj priči djelomično ili potpuno i jako dobro znaju što neadekvatna ljubav radi mladom i ne samo mladom životu. Moj studij je pri kraju, dugo je stajao, jer sam se razbolila, a nije bilo roditelja da me zagrle i kažu da će sve biti dobro. Nije ih nikad bilo, oni su dvije žive osobe ( ? ), a mrtve. Dugo sam proispitivala osjećaj krivnje koji su mi nabili, živjela u ludom uvjerenju da sam kriva za sve što se njima zbiva dok se nisam malo odmaknula i vidjela, po BOgu, da su psihički bolesni. Nakon traganja i traganja, moja pretostavka je i stručno potvrđena. Dakle, nakon pauze od studija, borbe oko toga da nađem adekvatno liječenje, vraćanje na fakultet i u đir učenja, usporedno odgajanje brata, borba s tim istim roditeljima i vlastiti napredak te konačno kao kruna za sve pronalaz savršene psihijatrice za mene koja me mnogo čemu naučila i potvrdila mi da sam itekako sposobna za svašta dobro, izvukla najbolje iz mene da koračam ovim svijetom u potrazi sa svim podražajima i trenucima koji me osobađaju i uveseljuju, tražim još samo mrvu ne bih li konačno privela fakultet kao jedan segment života kraju koji će otvoriti nova vrata. Trenutno radim, jer si mogu vremenski priuštiti rad, no, kad mi počne nastava u 9.mjesecu i kada budem 10 sati na fakultetu, kada da učim i radim? Konačno sam odlučila usmjeriti sve snage u završetak, a pošto moj brat dobiva apsolutno sve i podmiren je na apsolutno svakom nivou, ne vidim ništa loše u tome da i ja imam pravo dobivati od roditelja sve što mi treba Ne tražim milijune, tražim sigurnost, minimalnu. I u ovom času me ne interesira što moji roditelji imaju konflikte u svojoj glavi; imam svoja prava i borit ću se do kraja. U međuvremenu sam dobila od prijatelja neke zakone na proučavanje i čim saznam dublje kako stvari stoje, rado ću ih podijeliti. Plešem, meditiram, obožavam prirodu i sve u njoj i još štošta što me veseli, ali jednostavno želim ostati živa, pogotovo ako imam i po zakonu pravo na to, iskoristit ću ga. Lije pozdrav svima

Poštovani, žao mi je što je Vaša situacija u djetinjstvu i odrastanju bila dramatična po Vaš mladi život. Hvala Vam na iscrpnom odgovoru, na svejedno nisam dobila odgovor na svoje pitanje. Srdačan pozdrav

Poštovani, ne znam jesam li na odgovarajuće mjesto stavila temu. Radi se o sljedećem: imam 26 godina, studiram, živim s roditeljima, bratom, bakom i ujom. Roditelji su jako psihički bolesni - baka cijeli život dominira nad mamom, a izabrala joj je muža koji također dominira nad njom. Mama u životu nije apsolutno ništa sama odlučila, baka se pobrinula da odlučuje umjesto nje. Moj studij se produžio, jer mi nešto nije štimalo u cijeloj toj bolesnoj situaciji pa sam uzela vrijeme za sebe da dođem k sebi - prije nego sam shvatila da sam cijeli život zlostavljanja ( verbalno, a bilo je i fizičkih prijetnji) , sam se od istog tog depresivnog stanja razboljela i muku mučim već 5 godina s postavljanjem pravilne dijagnoze i odgovarajućeg liječenja. Cijeli život slušam kako ne valjam, da sam smeće koje nije ništa zavrijedilo, otac me nekoliko puta pokušao udariti, no da se nisu našle ključne osobe u blizini koje su ga spriječile, tko zna što bi bilo.Konstantna omalovažavanja, prijetnje da ću biti istjerana iz kuće ako se ne aklimatiziram ionako idealnoj obitelji, tjeranje na posao da im pomognem, a nedavno su izgradili kuću za ne znam koga ( zbog prirode fakulteta u mogućnosti sam raditi samo vikendom, a preko tjedna nikako - radi se o medicini). Nakon što mi je postalo jasno s kim imam posla, odlučila sam potražiti pomoć kod psihijatra i napredujem stvarno iz dana u dan, no ono što mi plijeni maštu i za što smatram da sam itekako zavrijedila, jest za početak materijalna sigurnost. Da napomenem da mi je prije par godina otac obećao isplatiti aparatić za zube sam od sebe što sam objeručke prihvatila, još uvijek bila nesvjesna njegove manipulacije i da ništa neće izvršiti do kraja, tako da sam trenutno s fiksnim aparatićem u zubima, zadnji put sam na kontroli bila prije 2.godine, nije isplatio ortodontici novce, mene glava luđački boli i čeljusti mi više ne sjedaju jedna uz drugu, donja je sasvim otišla u krivo, teško jednem i ponekad su nesnosni bolovi. Prema bratu je sasvim druga priča, on dobiva sve kad poželi i više nego tad. Ovo je ukratko, mogla bih do prekosutra što se zbiva. Psihijatrica mi je rekla da se po zakonu dijete uzdržava do kraja studija. Želim sigurnost, a ne strah da se pitam hoću li imati 20 kuna za sendvič ( ponekad mi daju novce, ponekad ne) , želim svoje pravo pa me zanima je li to istina što ona kaže, ako je, gdje mogu podrobnije istražiti o tome, kome se javiti, kako i što da radim za početak da iznesem pravdu za sebe. Unaprijed zahvaljujem na odgovorima. Lijep pozdrav, hrabra studentica:mase2: