mateava

puno hvala, ali problem je što je tržišna vrijednost zemljišta gotovo jednaka vrijednosti kuće, zbog površine i pozicije. osim toga, ni zemjište zapravo ne pripada tatinom bratu nego je tako na žalost "ispalo". sad mi je jedino pitanje kako (najlakše) dokazati da je tata stvarno gradio kuću?

od srca vam zahvaljujem na pomoći.

možete li napisati nešto konkretnije o ovome što sam označila? da znam u kojem smjeru krenuti. postupak nije okončan. još jednom zahvaljujem.

poštovani, hvala na odgovoru. puno. koliko sam ja shvatila našeg odvjetnika, pravo na vlasništvo putem dosjelosti smo izgubili onog trenutka kad smo podigli tužbu 2007. kako on kaže, dosjelost se računa od 1991. kad je utemeljena hrvatska država, a ne od dana od kad moj otac stvarno posjeduje kuću tj. od 1965./1966.. da li je to točno? vlasništvo pokušavamo dokazati, zato smo i podigli tužbu, ali bojim se da je ne izgubimo s obzirom da moj otac nema nikakav dokument o vlasništvu zemlje, a vlasnik zemlje je vlasnik svega što se na toj zemlji nalzazi. tim slijedom je tatin brat vlasnik naše kuće. moj otac nema nikakve bankovne doznake. jedino što mu ide u korist je što će ostala braća i sestre svjedočiti da je on stvarno slao novac i da su gradili kuću zajedno, ali jedna sestra je nedavno umrla, a svi ostali već imaju od 70-90 godina i teško da se mogu nadati da će svi živjeti onoliko koliko spor može trajati. može li netko odgovoriti na moja ostala pitanja iz prvog posta i na par ovih novih? znam da je ovo samo jedan u moru sličnih problema, ali to toliko utječe na moju svakodnevicu i sve aspekte života da mi se čini da smo aposlutno sami u ovom problemu.

trebam pomoć ... moj djed je prije 2. svjetskog rata kupio zemlju od čovjeka koji se zvao ante (čisto da pojednostavim ostatak priče). zemlja je poslje nacionalizirana, država je dijelila građevinske lokacije, a vlasnici su imali pravo prvenstva. moj tata je nasljedio tu zemlju, pa je 1965., skupa sa bratom, počeo graditi dvojnu kuću. tata je u to vrijeme živio u australiji i svom bratu slao novac za gradnju kuće. kako bi se olakšalo izdavanje raznih dozvola tata je na svog brata prepisao tu zemlju, budući da on fizički nije bio tu. vratio se iz australije kad je kuća bila izgrađena. tata je dao više od 80% novca za kuću, ali to je kompenziralo bratovu brigu oko izgradnje i nikad nije bilo rasprave zbog toga. bez problema su se dogovorili da moj tata dobije zapadnu stranu, a njegov brat istočnu. to su i potvrdili nekom izjavom na sudu, ali moj tata nema kopiju tu izjave, a na sudu ne mogu naći takav dokument, kažu da je izgubljen. i tako smo svi živjeli sretno skoro 40-ak godina dok moj tata nije napokon odlučio srediti papire za kuću, radi svoje djece tj. mene i mog brata. tada nastaju problemi. vlasnik čestice zemlje (nazovimo je čestica 10/10) na kojoj je sagrađena naša kuća je tatin brat, a vlasnik čestice zemlje (nazovimo je čestica 10/11) na kojoj se nalazi kuća tatinog brata je nasljednik onoga ante sa početka priče, od kojeg je moj djed kupio zemlju. tata je tražio od svog brata da mu potpiše izjavu kako se zapravo radi o njegovoj čestici, ali je njegov brat to odbio uz obrazloženje da ni njegova kuća nije na njegovoj zemlji i ako on potpiše da je zemlja koja je na njemu zapravo tatina onda njemu tj. njegovoj djeci službeno ne ostaje ništa. moj tata ga je pokušao urazumiti i naći nekakvo rješenje koje će odgovarati svima, ali to je, umjesto dogovorom, završilo žestokom svađom i prekidom svih odnosa, kako to već na žalost biva po dobrom hrvatskom običaju. s obzirom da je moj tata već u godinama, a ni zdravlje ga ne služi najbolje, nije mu preostalo ništa drugo nego podignuti tužbu protiv brata, za utvrđivanje vlasništva. iako bi, gledano iz ove perspektive, bilo pametnije da smo čekali 2011. godinu i dosjelost, tužba je podignuta već 2007. jer je sin tatinog brata (moj rođak) dignuo hipoteku na zemlju (kuće nisu knjižene), pa smo tužbu digli kako bi se plombom spriječilo dizanje neke nove hipoteke. vrijednost spora je stavljena na 20.000 kn što je, izgleda, također problem. od 2007. smo imali samo 2-3 ročišta na kojima se stvari nisu pomaknule s mjesta. tatin brat i njegova djeca nam nikad nisu ometali posjed, dapače, drže se svoje strane kao i mi svoje, niti su ikad rekli da je naša kuća zapravo njihova, ali su više puta izjavili da nikad neće pristati na to da nam prepišu našu zemlju osim ako im ne isplatimo neki suludi iznos i sredimo njihov problem sa njihovom česticom. dakle, zemlja je na tatinom bratu (tj. trenutno na banci, zbog hipoteke), građevinska dozvola iz 1965. glasi također na njegovo ime, a onih par dokumenata koje moj otac ima idu samo u prilog dokazivanju posjeda u trajanju od skoro 40 godina. naravno, postoji i više svjedoka koji bi svjedočili da je kuća naša i zapravo ne postoji nitko tko bi rekao da nije, ali ruku na srce, svjedoka je svake godine sve manje, s obzirom da se radi o ljudima u poznijim godinama. što napraviti? s obzirom da sve ovo traje predugo razmišljamo o nekoj nagodbi koja bi zadovoljila obe strane, ali s obzirom da se radi o ljudima s kojima je nemoguće normalno razgovarati ne znamo odakle krenuti. koliko bi poreza morali platiti kad bi se zemlja prenijela sa tatinog brata na tatu? također, na koji način oni mogu rješiti svoj problem tj. koliko bi poreza oni morali platiti za prebaciti vlasništvo sa antinih nasljednika na tatinog brata? taj dio problema me inače ne bi zanimao, ali s obzirom da njihov problem koči rješavanje našeg onda moram i o tome razmišljati. kolika je vjerojatnost da se spor rješi u našu korist s obzirom da nemamo nikakav dokaz o vlasništvu osim dugogodišnjeg posjeda, ulaganja u kuću, činjenice da je očito da se radi o dvije kuće koje samo dijele zajednički zid, svjedoka i sl., a da netko drugi ima službeno vlasništvo zemlje koja je zapravo naša? postoji li mogućnost da nakon svega postanemo beskućnici? ima li smisla čekati kraj spora, imamo li se čemu nadati, kakvu nagodbu predložiti, što bi bilo logično i postoji li nekakvo rješenje koje nam neće skratiti život za 10 godina i tko zna koliko novca jer nemamo ni jedno ni drugo? znam da moj tata nije smio imati toliko povjerenje u svog brata, samo slati novac i ne razmišljati o mogućim posljedicama bezgraničnog povjerenja, ali s obzirom da ne možemo vratiti vrijeme nazad - što nam preostaje? ajme, tek sad vidim koliko sam toga ispisala ... a, čak nisam ni pola stvari spomenula. ispričavam se na dužini posta, zahvaljujem na strpljenju i molim za odgovor.