Poštovani, cijenim vaš odgovor i konstruktivnu kritiku. Naime dok je pokojni bio živ, uvijek se postavljalo pitanje:"a šta će biti s jednim od nas ukoliko onaj drugi ostane sam?. Mislim da velikodušna prila ponuda od nas da se taj isti preseli kod nas i da se o njemu brine, zar ne? Svoje novce od kuće može slobodno zadržati, ukoliko bi ju prodao, bez ikakve naknade. Kao katoliči odgojena u patrijarhatu starog kova, mislim da je to bila lijepa i pravedna gesta. Ne možete vi nekome nuditi silom pomoć ukoliko je dotični ne želi prihvatiti. Mislite li da je pravedno, a stavite se u situaciju da je Vaše dijete u pitanju, kako isti djedovi i bake priznaju samo jedno unuče od njih troje, i zamislite se kako bi Vi reagirali na takvu spoznaju javno izrečenu. Vjeruj te, nebi ste mogli stati hladne glave.
Mada je bilo još dosta stvari o kojim bi se dalo raspravljati, ipak ću neke stvari ostaviti za sebe, preko svega se prešlo... Kao prvo, polazim od sebe, jer nitko od nas nezna šta bih nas moglo u životu zadesiti, i uvijek ako se moglo pomoći-pomoglo se na bilo koji način.
Psihološko gledano, oni su svoju utjehu pronašli u bivšoj snahi da nadoknade gubitak pokojne kćeri, da to je tzv. treća osoba. Ima nekog ludog smisla.
Što se tiče mojih potpisanih ugovora.
Zajedno s nama u kući žive moja dva ujaka koja su mentalno retardirane osobe i koja su pod skrbništvom i patronatom Centra za soc. skrb. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je sklopljen da se zaštite njihovi interesi, a ne da se izbjegnu nužni nasljednici kako tvrdite. Oni su braća moje mame i ženili se nisu, tako da potomaka nemaju. Nakon 13 godina skrbi za njih ipak se steklo povjerenje Centra.
I samo još zadnje.
Kako se sve to vrlo brzo odvijalo s pokojnim djedom, iskreno mislim da nije bilo dovoljno vremena i dovoljno zdravog razuma da bi djed potpisao ikakav ugovor.
