Miha Remih

Ideja nagrađivanja "najboljih" (liječnika) u tom sistemu je vrlo upitna. Je li najbolji onaj liječnik koji je imao najviše obrada za invalidsku komisiju ili za razne druge administrativne potrebe, ili liječnik koji je imao najviše terapijskih zahvata u ambulanti? A složit ćete se da to nije isto. Koga onda nagrađujemo, najbolje ili one koji žele više zaraditi, pri čemu je upitno jesu li doista najbolji? Uzmimo to ovako, moje osobno iskustvo. Liječnik privatnik privlači pacijente kvalitetom svoga rada, mislim da je to relativno neupitno. Njemu konkurira drugi liječnik, koji je zaposlen u bolnici, ali istovremeno radi i privatno (npr. kod privatnika ili čak u vlastitoj privatnoj ordinaciji, jer je i to u praksi moguće). Pacijent koji dolazi tom liječniku plaća samo pregled, često i pretjeranu cijenu, ali nakon toga su otvorena vrata prijema u bolnicu i dijagnostičke obrade, eventaualno i terapijskog zahvata, na račun javnog zdravstva. To je definitivno nelojalna konkurencija, u odnosu na čistog privatnika, a prevara u odnosu na osiguranike koji koriste samo usluge javnog zdravstva. Ideji da je riječ o nagrađivanju "najboljih" prigovorio bih još iz razloga što smo mi vrlo mala zemlja s 4.284.889 stanovnika i 16.956 liječnika. Od toga 12.149 radi u zdravstvenim ustanovama, a 3992 liječnika radi u farmaciji i drugim djelatnostima. Od onih 12.149 samo 7.000 radi u bolnicama. Liječnici koji rade u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nemaju potrebu za nagrađivanjem jer su većinom zakupci, dakle plaće dijelom "glavarinom" a drugim dijelom po učinku, tj. obavljenim zahvatima, pa ih nitko ne sprečava da rade koliko hoće i izvan radnog remena (mogli bismo reći da su oni na neki način privatnici koji imaju ugovor s HZZO-om). Bolnički liječnici su interesantni po konkretnom pitanju, ali opet ne svi, jer neke specijalnosti teško mogu raditi svoj posao izvan ustanove, npr. transfuziolozi i sl. Dio liječnika niti ne želi raditi dopunksi, pa se sve skupa priča svede na 3 do 5 tisuća liječnika. Dakle, Hrvatska treba izmišljati niz zakona i mijenjati cijeli pravni sustav da bi nagradila 3 do 5 tisuća liječnika? Teško. Vjerujem da je priča dublja. Na mala vrata se uvodi i provodi privatizacija zdravstva. Na koji način i kojim modelom? To je neugodna i opasna tema, pa ću radije reći ovako. Prvo pogledajte kako je provedena privatizacija tvornica i druge privatizacije u Hrvatskoj. Drugo, pročitajte članak dr. Gorjanskog (http://www.laburisti.com/modules/mastop_publish/?tac=Reforma_zdravstva) Krajnjim vam cilj nije boljitak zdravstva, nego, budimo iskreni, zarada na boli, bolesti i patnji. Cilj je privatizirati zdravstveno osiguranje, zdravlje pretvoriti u robu, a bolest u izvor prihoda – oštro se obraća dr. Dražen Gorjanski iz Osijeka, stručnjak za javno zdravstvo, u otvorenom pismu "pobornicima privatizacije zdravstva".Njihove mjere za boljitak zdravstva naziva naopakima i zlonamjernima

Uvjeti iz važećeg pravilnika - u prošloj godini učinak 20 posto veći u odnosu na liječnike u odjelu u kojem radi - 115 posto veći učinak nego što je bio njegov učinak u godini ranije - da je svojim radom unaprijedio ugled ustanove - dozvolu za rad potpisuje ravnatelj bolnice i ministar Uvjeti iz prijedloga novog pravilnika - svaki mjesec u svojoj ustanovi mora odrediti dvostruko veći učinak odnosno zaraditi dvije bruto plaće - mjesečno mora odraditi 20 posto više nego što je prosjek liječnika iz njegove djelatnosti - privatno može raditi samo trećina liječnika odjela - dozvolu potpisuje ravnatelj bolnice Što to u prijevodu znači? Da liječnik na poslu treba odraditi formalno i ubrzano pacijente (jer kako bi drugačije mogao raditi 20% više od ostalih kolega). Isto tako, to znači da je u zdravstvu sada više ujedno i bolje, mada smo do sada mislili da je kvaliteta određena ograničenjem količine, odnosno da liječnik ako želi kvalitetno odraditi svoj posao ne može pregledati velik broj pacijenata. Zanimljiva je ta logika - na poslu mora zaraditi dvije bruto plaće (!!!) a onda će tu zaradu još uvećati dodatnim privatnim radom. Nitko ne postavlja pitanje je li realno moguće, dakle koji su to nadnaravni ljudi koji ostvaruju dvostruku zaradu na poslu a onda se puni elana bacaju na rad u privatnoj ordinaciji (a tamo doista moraju kvalitetno odraditi svoj posao). Zato liječnici nalaze jednostavnije rješenje. Otvore privatnu ordinaciju pa se onda zaposle u bolnici.

Praktički je nemoguće kontrolirati prelijevanje pacijenata iz privatne ambulante u bolnicu i obrnutu. U prvom slučaju se postavlja pitanje tko plaća te usluge, dakle kada privatni pacijentu kroz bolnicu koju svi plaćama rješavaju privatne usluge. U drugom slučaju bolnica služi kao mjesto prebiranja fine klijente, gdje se u hrpi pacijenata lako izdvoje oni koje treba proslijediti u privatnu ambulantu. To je, bar moralno, možda i ekonomski ako ne i pravno, zloporaba sustava javnog zdravstva.

U našem zdravstvenom sustavu uobičajeno je nejasno miješanje privatnog i javnog, tako liječnik koji radi u bolnici nakon radnog vremena radi isti posao kod privatnika, ili privatna tvrtka obavlja dijagnostičke usluge za bolnicu itd. Očito za to postoji neki pravni okvir. No, novi fenomen je da privatnici koji u vlastitoj ambulanti, u kojoj se javljaju kao liječnici ili kao vlasnici, istovremeno rade i puno radno vrijeme u bolnici. Nije bitno je li to fizički moguće (vjerojatno nije, ali to nikoga ne zanima), nego je li to pravno moguće, odnosno je li protuzakonito imati privatnu ambulantu i istovremeno isti liječnički posao u punom radnom vremenu obavljati u bolnici.

Zahvaljujem na Vašem odgovoru. Izgleda da je doista jedino što mi preostaje opet razgovarati s poslodavcem. Pozdrav.

Poštovani, Trideset godina radim na radnom mjestu liječnika u jednoj bolnici. Sada želim preći na rad u drugu zdravstvenu ustanovu. Prijelaz sam najavio prije 6 mjeseci, ali usmeno, jer je točan datum prijelaza ovisio o odluci ministarstva. Administrativna procedura se rješava ovih dana, te sam poslodavcu ponudio sporazumni raskid radnog odnosa s točnim datumom kada mi počinje radni odnos u drugoj ustanovi (za dva tjedna). Bivši poslodavac odbija prekid radnog odnosa u roku manjem od mjesec dana (čak tvrdi da obzirom na radni staž od 30 godina može tražiti i otkazni rok od 3 mjeseca), što mi ne odgovara jer trebam početi raditi na novom radnom mjestu. Napominjem, da nemam nikakvih dugova prema poslodavcu, niti su odnosi poremećeni, jednostavno uprava i pravna služba imaju takav stav. Pravnik ustanove u koju prelazim upozorio me da u slučaju da sam podnesem jednostrani raskid radnog odnosa, bivši poslodavac može tražiti odštetu zbog štete. Zanima me slijedeće: 1. ima li bivši poslodavac (opća bolnica) doista pravo insistirati na otkaznom roku od 30 dana (ili čak duljem) 2. ako bih koristio bolovanje u otkaznom periodu, računaju li se dani bolovanja u otkazni rok? 3. što će se dogoditi ukoliko ne dođem na posao pet dana - po Zakonu o radu dobit ću otkaz - koje su posljedice za mene? Nadam se da ću postići sporazum s bivšim poslodavcem, ali bi mi jasni odgovori na ova pitanja olakšali "pregovore". Hvala.