želimvan

Već sam nešto pisala ovdje prije nekoliko mjeseci otkako sam odlučila da je našem braku došao kraj, a evo, sad se konačno i nazire, no unatoč višemjesečnim pregovorima, razgovorima, molbama...rješenje se ne nazire. Savjetovala sam se sa odvjetnicom koja mi prije faze suđenja, kako sam shvatila, ni ne može pomoći. Pa se obraćam prvenstveno u nadi za nekim sličnim iskustvima, ili za konkrentnim savjetom. Situacija-činjenično stanje: Otac: zaposlen u srednjoj školi, prosječna primanja cca 6 500 kn, od čega 3000 otpada na kredite (nenamjenske-mada nije važno možda). Vrlo pristojan, fin, u mnogim segmentima izvrstan otac. Živimo zajedno u stanu u kući njegovih roditelja, no sve smo zajednički renovirali (vidljivo je tijekom dugog niza godina kako sam preko 90% svojih primanja prebacivala na njegov račun, sebi bih ostavljala samo za putne trškove). Majka: vodeća pozicija u privatnoj, maloj firmi, prosječna plaća oko 6000 kuna, od čega 1100 kn otpada na auto-kredit. Nemam svoje nekretnine, u slučaju razvoda imam spreman odličan stan uz stanarinu od cca 1500 kn mjesečno dok ne osmislim bolje rješenje. Teško je učiniti rez, pod svaki cijenu bih htjela zaštiti djecu, upravo zato sam se i pokušala dogovoriti, no bez uspjeha. Predlagala sam model u kojem bi oba djeteta (8 i 6 g., dječaci) živjela sa mnom, a on bi ih viđao svaki vikend, te više od pola praznika (što nije malo, izračunala sam da je to cca 120 dana godišnje. Također, nikad mu ne bih branila druženje s djecom (u nadi da će sve proći nekako manje bolno za djecu)-i pod tim, da odmah pojasnim, ne mislim da sam ja nešto superiornija u odnosu na njega, nego godine sustavnog psihičkog maltretiranja i ponižavanja mene u svakom segmentu, kao majke, kao žene, kao osobe, čak i ispred djece, rezultiralo je time da sam se odlučila na ovakav rasplet, iako je prema djeci uglavnom odličan. Ne možemo se dogovoriti oko ničega, odmah padaju prijetnje i ucjene, čak sam pokušala i razgovarati na neutralnom terenu van obiteljske kuće, što je rezultiralo njegovim divljačkim monologom, i odvlačenjem djece iz mog naručja u njegovo auto dok sam na podu plačući molila da mi ih ne uzima. Od straha (kukavica sam, i njegove riječi me pogađaju i povlačim se jer ne znam reagirati u sukobima, pa se povučem kako djeca ne bi slušala i mene kako govorim strahote), sam pojurila za njim, i za djecom, utišavši se, i pokušavajući učiniti sve za mir. No, u zadnje vrijeme, brani im fizički kontakt sa mnom (oba su dječaka izuzetno emotivna), te kad god ih pokušam poljubiti i zagrliti (što stvarno često radim, više nesvjesno, jer ne mogu zamisliti život bez njih), on ih zeza kako su "pi*kice, maze i sl". Upravo zbog toga (što će netko možda smatrati banalnošću,a meni znači puno), odlučila sam pokrenuti proces rastave. NApomenula bih da smo unutar godine dana odnose imali tri puta, svaki put na njegovo grublje inzistiranje, tako da u tom segmentu ne smatram da naš brak ima ikakve elemente za opstanak. Pokušavam biti nesebična, pa razmisliti, što je bolje za dječake, kako ih što manje uvući u sve to, jer nisu oni krivi što su im roditelji idioti koji su u brak ušli nezreli i nespremni (imala sam 21 a on 26 godina). On na nikakav prijedlog ne pristaje, borit će se svim snagama za skrbništvo i često mi spotiče kako će zbog svog posla (profesor u srednjoj školi) i utjecaja, te činjenice kako nikad ne radi preko 4 sata dnevno on biti procijenjen kao bolji skrbnik. Držim sebe za razumnu osobu, no ludim u svemu ovome. Zahvaljujem unaprijed...

Ne kažem da sustav nije manjkav, jednostavno sam se navikla sve raditi sama. Otkad znam za sebe, tako činim. Moj otac je također ispred suda tvrdio kako je dobar i pošten. Kako voli svoju djecu. Ostavio nas je četvero, skupa s mamom, bez ičega. Nije vidio mene ni ikoga od nas još nijednom, osim u prolazu. Ne jer nije mogao, nego jer nije htio. A taj isti sustav mogućuje da uredno dobije mirovinu, da dobije pola novca od stana koji je prokockao. Zato, znam puno o manjkavom i selektivnom sustavu. Jednostavno nisam htjela iznositi prljavštinu, jer smatram da djeca toga trebaju biti pošteđena. A ima je puno. Morate shvatiti da nije ugodno priznati da sam užasno pogriješila, te da na temelju majčinog života nisam naučila ama baš ništa. Također je neugodno reći da otkad radim, a to je,evo već skoro pet godina, nisam niti jednom svoju plaću potrošila, nego bih je uredno, u iznosu od 90% prebacila na suprugov račun.(za što također imam potvrde) U protivnom bi bilo netrepeljivosti. Novac koji bih zaradila dodatno također nisam smjela trošiti nego bih ubacivala u kućni budžet. I milijun stvari zbog kojih je moje strpljenje došlo kraju.

Poštovani Felixx, Žao mi je što ste očito našli poticaj u mom postu kako biste me razapeli na križ kao majku koja nema dovoljno vremena za djecu. Nikada nisam bila nepoštena, a pretrpila sam ogromnu količinu nasilja i maltretiranja od strane čovjeka za kojeg vi tvrdite da je očito dobro informiran i ima podršku obitelji. Pa neću ni sad, pa ću zbog toga ostaviti tu temu za Centar, ako bude nužno. Razuzdane zabave su jedno, a pijani ljudi koji me gađaju ciglama dok sam u 8. mjesecu trudnoće drugo. Tučnjava članova obitelji kod njih je normalna. Takvi da paze dečke-mogu samo preko mene mrtve. Vidim da ste zaista ogorčeni na sustav, pa ću vam, dosta objektivno, prikazati tko i koliko brine o dečkima, prikazujući svakodnevnicu na najjednostavniji način. Budim se u 04:45, obučem se, idem na posao. Djecu muž odvede u školu i u vrtić, a kad smo kod moje mame, onda to čine ili mama ili sestra. U 14:30 dolazim kući, stariji sin dođe kući, dam mu ručak, te odem po mlađega. Ljeti nakon toga ih vodim na plažu, te s njima budem sve do spavanja, kako bi muž imao dovoljno odmora. U ovom periodu, odvedem jednog na trening, pa drugog, pripremim večeru, okupam, stavim u krevet, pripremim odjeću i hranu za sutra, i tako svaki dan. Recite mi onda, gospodine, tko i koliko brine o dečkima? Gospodin suprug ide u školu u kojoj radi oko 9, tek kako bi se odmorio i popio kavu u miru, te odradio par sati, da bi također, kao ja došao u 14:30 ili kasnije. Na gotov ručak. Zato, ne govorite paušalno, probala sam biti dosta objektivna, ali me nepravda vrijeđa kao ženu, kao majku, a posebno kao osobu koja djeci nikad nije rekla nijednu lošu riječ o njihovom ocu, dok taj isti otac ispred djece konstantno omalovažava majku. Za što imam puno audio snimki, jer tko bi mi inače povjerovao da tako uglađen gospodin može biti iti neugodan, a kamoli što drugo, te poruka i prijetnji upućenih men. DA. SMATRAM DJECU NAJVIŠE SVOJOM. Jer sam svaku bolest probdila SAMA. Svaki posjet pedijatru, specijalistu, ljekarni, labaratoriju-SAMA. Godinu i pol spavanja na kauču u dnevnom boravku s bebom kako bi se ON naspavao. Meni san, valjda nije potreban. On ni dan danas ne zna gdje je pedijistrijska ordinacija. ZAto, nemojte braniti kad ne znate što branite. Namjerno sam opisala šturo, i bez detalja, kao ne bih optuživala. A vi ste se našli kako biste secirali moje tvrdnje braneći prava. Stoga sam reagirala, i žao mi je što sam tražila objektivno mišljenje i pomoć, ne sluteći da ću naići na ovo.

kuća je površine 720 kvadrata Svaka obitelj ima svoj stan, ali svi stanovi dijele zajednički ulaz

Pozdrav, Čekam još odgovor za termin kod odvjetnice, ali bih prije voljela čuti i neka druga mišljenja. Da ne dužim, napisat ću par činjenica. Supružnik je profesor, ja direktorica hotela. Imamo dvoje predivne djece, dva dječaka (ne mogu baš ostati objektivna pri tom opisu )u dobi od 8 i 5,5 godina. Živimo u obiteljskoj kući supruga. Iz mnogih razloga koji su uistinu odraz nepomirljivih karaktera i činjenice da je suprug odbio bilo kakav prijedlog vezan uz savjetovanje (dakle, u više navrata sam, radi djece, predložila da odemo u savjetovalište, što je on odbio uz obrazloženje da ako sam bolesna, nek se sama idem liječiti), odlučila sam okončati brak, jer smatram da je za djecu bolje da imaju dva smirena, i vesela roditelja odvojeno, nego dva vrlo nesretna bića. Predložila sam da to riješimo sporazumno, no on ne želi niti čuti, te kaže kako neće dopustiti da odem mirno. Također mi ne dopušta da odvedem djecu, iako sam mu rekla da ću mu uvijek dopustiti, kad god poželi, da ih vidi, jer ga držim dobrim ocem, i ne bih željela uskratiti njegovo prisustvo u životu dječaka. Dakle, ne preostaje mi drugo nego pokrenuti tužbom proces rastave, zar ne? Nadalje, dat ću vam par činjenica, pa ako mi netko može reći kolike su šanse da će mi uzeti djecu -njegova plaća je veća -živi u vlastitom stanu u obiteljskoj kući, mada se još nije uknjižio kao vlasnik (ja bih bila podstanar) -ima bolje radno vrijeme (on naime, radi 3-4 sata dnevno maksimalno, a ja ponekad i do 10, ali imam osiguranu pomoć oko čuvanja djece) -mogu li kao činjenicu u svoju korist navesti da je kuća u kojoj žive svi članovi njegove obitelji (njih 18 ravno) vrlo nepogodna za život djece, obzirom da skoro svi članovi obitelji imaju prijave zbog remećenja reda i mira, te su vrlo problematični? Vjerujte vrlo je teško ovako nešto odlučiti. Nije razlog nikakva treća osoba, jednostavno želim djeci pružiti mir i sreću, a to zajedno s njim ne mogu. Hvala unaprijed na pomoći.