Poštovani, već sam vidjela sličnu temu mom slučaju. Ali opet, svaki slučaj je poseban. Unaprijed vam se zahvaljujem na odgovoru. Majka sam maloljetnog osmogodišnjaka koji odlukom suda od 2013. godine živi sa mnom. S djetetovim ocem živjela sam u izvanbračnoj zajednici. Moj sadašnji partner s kojim sam godinu dana u vezi odselio se u Irsku i tamo je našao posao. Ja bi se nakon dugog razmišljanja, prvenstveno radi djetetove budućnosti preslila u Irsku budući da u RH ne mogu naći posao te samim time nisam u mogućnosti uzdržavati svoje dijete, niti mu pružiti sve ono što mu je potrebno. A otac djeteta se uopće ne brine o njemu, ne plaća alimentaciju, djetetu usađuje krive vrijednosti, emotivno ucjenjuje dijete, kad je dijete kod njega ne provodi vrijeme s njim, nego ga ostavi s bakom i tetkom, a on ode od kuće. Pokušala sam se s njim na lijep dogovoriti oko svega. U početku se složio sa svime, međutim odjedanput je promijenio mišljenje. Odlučio je tražiti svoja neka prava. Postavio mi je svoj uvjet da ja odem sama u Irsku, a dijete da ostavim njemu dok se ja na rok od godine, dvije ne snađem u Irskoj. Najednom je rekao da ne želi da dijete vodim u Irsku, iako je svjestan da nema života za nas, da se od zraka ne živi. Dijete je izrazilo želju da bi išlo samnom, na što mu je otac rekao da će doslovnim riječima UMRIJETI AKO ON ODE ZA IRSKU I DA ĆE SE LJUTITI NA NJEGA. On kao otac nije se sposoban brinuti o djetetu zbog lošeg zdravstvenog stanja. Preživio je dva infarkta i zato što je velika razlika u godinama između nas. On je 59 godište. Navela sam gore i ostale razloge. Ima i još jedan, dijete ima strah od njega. Boji se reći svoje mišljenje u prisustvu oca. Oprostite na podužoj priči. Jednostavno ne znam što da radim. Zanimaju me vaša mišljenja o ovome. Uvažavaju li CZSS i sud mišljenje osmogodišnjaka?
