Vidim da odavno ovdje nije bilo nekih komentara, al eto, moram..
Većina se (ovdje) buni što očevi premalo viđaju ili zovu svoju djecu. Ili kako neki kažu "bivšu" djecu.
A sad dijete kaže:
Što je s nama koje očevi nemaju želju vidjeti? Ili barem nazvati tek toliko da mi čuje glas i pita kako sam? Meni se to nije dogodilo NIKADA!!
Znači, od moje '88. ('89. su se rastali), vidjeli smo se '93/'94 svega 2-3 puta. Zatim '98. nakon prve pričesti sam mu odnila slike u nadi da ću imati tatu na neki način.
2006 ga zovem zbog nečega nakon čega me on odbije.
Nakon toga si obećajem da ga više nikad neću zvati makar mi ovisilo o životu. Kad sam mogla bez njega prvih 19 godina svoga života moći ću i dalje!
U međuvremenu se on oženio, ima 2 sina. Oni imaju tatu. A ja? Za mene je to samo riječ.. Ni ne znam kako izgleda. Možda sam koji put prošla pokraj njega a da ni ne znam da je to bio moj tata..
Između ostalog, ima svoj obrt. I on i žena voze skupe aute, imaju svoju kuću, ona radi na jako dobrom mjestu. Ugl, naizgled žive jako dobro, moglo bi se reći i iznad prosjeka.
Alimentacija?
400Kn - neredovito! Osnovna šk, srednja šk, fax.
Pitam se kakav je to čovjek koji se ne zanima za svoje dijete.. Ima li on savjest..
Sada se vjerovatno već odmičem od glavne teme..