U rješenju Općinskog Suda piše da ja trebam pokrenuti parnicu protiv ovrhovoditelja (čl. 56 st. 1 OZ), jer se isti usprotivio mom prigovoru na ovrhu mojih pokretnina.
Vrijednost ovšnog spora sa kamatama i troškovima je oko 60.000, 00 kn.
A gledajte gospon fakincina. Umjesto moga sina mogao je biti recimo i moj podstanar. Ista stvar bi se dogodila u ovršnom postupku. Ovršenik nema pokretnine, sudski službenik popisuje pokretnine vlasnika stana, koji time postaje protiv svoje volje, treća strana u postupku.
Ja nisam čovjek od zakona i stručnjak. Ali ovakva koncepcija zakona vrijeđa zdravu logiku, čast i dostojanstvo mene kao čovjeka koji se ni kriv ni dužan našao u takvom sporu. Sav teret dokazivanja u parnici, a i trošak iste pada na mene. Država, ovrhovoditelj, ovršenik, po strani lijepo čekaju da im ja dokazujem da je moje, moje.
Po toj iskrivljenoj logici, ja bih onda mogao odgovarati i za prometne prekršaje, razbojstva i sve druge povrede zakona, kojih bi počinitelji bile osobe prijavljene na mojoj adresi.
