Jump to content

Matrix

  • članaka
    54
  • komentara
    0
  • čitanja članka
    10856

Fiktivan ugovor u sudskoj praksi


Matrix

1020 puta pročitano

Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a. Kada je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s osnova povrata kredita jer je utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu prividan ugovor, onda nije prekoračen tužbeni zahtjev pa iako tuženica nije postavljala protutužbeni zahtjev za utvrđenje da bi taj ugovor bio prividan. Prividnost ugovora može se isticati prigovorom u parnici, a bez da se postavlja tužbeni ili protutužbeni zahtjev za utvrđenje da bi taj ugovor bio prividan. Stoga, kada je tuženica u ovoj parnici istaknula prigovor prividnosti predmetnog ugovora o kreditu, kada je prvostupanjski sud raspravio taj prigovor i ocijenio ga osnovanim te kada je zbog toga odbio tužbeni zahtjev tužitelja, to prvostupanjski sud nije odlučivao izvan granica postavljenog zahtjeva.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-810/2011-2 od 12. studenog 2013.

******

Radi se o prividnom ugovoru, kada je tuženik sklopio ugovor o kreditu isključivo zbog kreditne nesposobnosti tužitelja i njegove supruge, u njihovu korist, budući su novčana sredstva iz predmetnog kredita uložena u roditeljsku kuću tužitelja, a koji iznos je valoriziran prilikom utvrđenja ulaganja supruge tužitelja u kuću, zbog čega tužitelj nema pravo na povrat novčanih sredstava od tuženika.

Županijski sud u Varaždinu, Gž-1080/07-2 od 11. ožujka 2008.

******
Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je predmetni ugovor u smislu čl. 66. st. 1. ZOO-a prividan ugovor i da nema učinka među ugovornim strankama. Naime, po stajalištu ovoga suda, 
u konkretnom slučaju radi se o apsolutnoj simulaciji kod koje su sklapanjem predmetnog Ugovora stranke zapravo imale cilj i to tužiteljica ponovno stjecanje instrumenata osiguranja radi ispunjenja 
tražbine, (a koje je sve već bilo ugovoreno Ugovorom o kratkoročnom zajmu i Sporazumu od 2. svibnja 2001.), a tuženik i nadalje posjed predmetne nekretnine, (što je također bilo ugovoreno Ugovorom od 2. svibnja 2001.), a to znači zapravo izbjegavanje primjene odredbi toga Ugovora, a time i prisilnih propisa 
iz čl. 277. OZ-a kojim je određen postupak i način prisilnog ostvarenja tražbine tužiteljice utemeljene na Ugovoru i Sporazumu od 2. svibnja 2001.

Županijski sud u Varaždinu, Gž-873/08-2 od 28. listopada 2008.

******
Naime, sukladno odredbi čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona, ovrha se proglašava nedopuštenom na određenom predmetu ako treća osoba dokaže da u pogledu tog predmeta ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, međutim, tužitelj u ovome predmetu to nije dokazao, obzirom da ovaj sud prihvaća stav suda prvog stupnja da se priloženi ugovori i računi imaju smatrati prividnim pravnim poslovima 
sastavljenim iz razloga izbjegavanja namirenja tražbine prvotuženika.

Županijski sud u Puli - Pola, Gž-995/07-2 od 16. veljače 2009.

******

Zaključivši da je ugovor o zajmu od 31. listopada 1990. prividan pravni posao kojim su prikriveni ranije sklopljeni ugovori o zajmu sa zelenaškom kamatom, jer tužitelj temeljem ugovora od 31. 
listopada 1990. nije tuženiku dao nikakvu pozajmicu, a kako je tuženik tužitelju vratio zajam temeljem prethodno sklopljena dva ugovora o zajmu isplatom iznosa od 80.580 DEM, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik ne duguje ništa tužitelju iz osnove zajma te su tužbeni zahtjev odbili, a time su materijalno pravo pravilno primijenili. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama, a prema odredbi st. 2. toga članka – ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. 
Kako ugovor o zajmu što su ga stranke sklopile 31. listopada 1990. kao prividan nema pravni učinak, a s obzirom da je tuženik vratio zajam tužitelju prema ranije sklopljena dva ugovora o zajmu, tuženik ne duguje tužitelju utuženi iznos. Nije odlučno što tuženik nije pokretao postupak radi poništenja predmetnog ugovora o zajmu, jer prividni ugovor ne podliježe pobijanju.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-737/2006-2 od 20. prosinca 2006.

******

Kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora o prodaji stana i njegovog spomenutog aneksa kojim se samo pobliže određuje predmet prodaje, jer su stranke takovim ugovorom stvarno imale namjeru, da tužitelj koji je naveden u ugovoru kao prodavatelj stana pruži jamstvo tuženiku radi osiguranja isplate novčanog potraživanja tuženika prema trećoj osobi inače prijatelju tužitelja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3135/1995-2 od 20. listopada 1999.

*****
Prema utvrđenim odlučnim činjenicama, ovaj sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o prividnom (simuliranom) ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, a koji udovoljava svim pretpostavkama 
za valjanost darovnog ugovora koji zapravo pokriva sporni ugovor. Prema čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO), prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, ali ako prividan ugovor pokriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1304/2008-2 od 3. veljače 2010.

******
Da je predmetni ugovor o posudbi novca tzv. simulirani (prividni) pravni posao utvrđeno je temeljem suglasnih iskaza parničnih stranaka, a i saslušanog svjedoka inače sastavljača tog ugovora M. M., iz kojih iskaza proizlazi da tužitelj nije pozajmio tuženiku bilo kakav novac pa tako ni 30.000,00 DEM, a da je taj ugovor zaključen kao „vid osiguranja“ tužitelja za obveze koje su za tuženika proizlazile iz drugog ugovornog odnosa, odnosno iz odnosa ugovora o prijenosu ugovora o zakupu.

Županijski sud u Puli – Pola, Gž-15/09-2 od 26. travnja 2010.

******
5. Temeljem utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je ugovor o zajmu (nazvan ugovorom o kreditu) prividan, jer prikriva drugi ugovor, pa u smislu čl. 66. st.1. Zakona o 
obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91 i dr. - dalje ZOO) nema učinka među ugovornim stranama. U smislu čl. 2. istog članka, ni prikriveni ugovor (a to je u konkretnom slučaju kupoprodajni 
ugovor) ne važi, jer nema uvjeta za njegovu pravnu valjanost. Naime, radi se o ugovoru o kupoprodaji stranog državljanina, koji nema propisano odobrenje za sklapanje takvog ugovora. Stoga je i taj ugovor ništav temeljem čl. 103. st.1. ZOO kao protivan prinudnom propisu.

Županijski sud u Puli, Gž-2610/04-2 od 11. prosinca 2006.

******

Prividni ugovor nema učinka samo među ugovornim strankama, ali se prividnost ugovora ne može isticati trećoj savjesnoj osobi. Ako je jedna ugovorna stranka, znajući da je ugovor prividan isplatila temeljem tog ugovora određeni novčani iznos trećoj osobi i time tu treću osobu održavala u zabludi da se pridržava prividnog ugovora, ne može isplaćeni novčani iznos potraživati od druge 
ugovorne stranke prema odredbama o naknadi štete, čak niti u slučaju ako je i ta druga ugovorna stranka komunicirajući s trećom osobom također tu osobu održavala u zabludi u pogledu valjanosti 
ugovora.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-6070/08 od 17. prosinca 2008.

******
Zakonski nasljednik stranke (daroprimatelja) prividnog ugovora o darovanju ne smatra se trećom osobom prema kojoj se prividnost ugovora ne bi mogla isticati.

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-483/13-2 od 21. studenoga 2013.

******
3. Žalitelja u povoljniju pravnu poziciju ne može dovesti ni tvrdnja da je račun na njega glasio samo iz razloga što je imao pravo na povlasticu, a da je zapravo traktor kupljen za drugog. Očito je, 
obzirom na navedenu povlasticu, da je kupac traktora bio tuženik B. Č. Da li je on bio samo fiktivni kupac, to za tužitelja nema značaja. Tužitelj, na kojeg je tražbina cedirana predstavlja treću osobu i prema njemu Ugovor sklopljen između A. d.o.o. i tuženika (makar on bio i fiktivan) proizvodi pravne učinke. Tuženik nije dokazao da je tužitelj znao ili mogao znati za fiktivnost tog kupoprodajnog ugovora 
pa se u odnosu na njega ne može niti pozivati na tu prividnost. Povjerenje trećih osoba u pravnom prometu u takvim slučajevima se uvijek štiti. 

Županijski sud u Puli, Gž-1493/05-2 od 2. travnja 2007.

******

Pogrešno je izraženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se na prividnost mogu pozivati samo ugovorne stranke te da tužitelj, koji nije stranka spornih ugovora, nije aktivno legitimiran u 
ovoj pravnoj stvari. Prema odredbi čl. 109. st. 1. ZOO na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Odredba čl. 66. st. 1. ZOO, prema kojoj prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, ne ograničava krug osoba ovlaštenih za isticanje ništavosti u smislu čl. 109. st. 1. ZOO. Zbog pogrešnog  pravnog pristupa, polazeći od nepostojanja aktivne legitimacije tužitelja za utvrđenje ništavosti spornih  ugovora zbog prividnosti, sud drugog stupnja prilikom donošenja presude nije imao u vidu navode tužitelja da je riječ o prividnom ugovoru (čl. 66. ZOO), temeljene na tvrdnji da stranke nisu htjele da za otuđene nekretnine kupac (tek osnovano društvo bez znatnijeg kapitala) plati cijenu (čl. 454. st. 1. ZOO).

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1516/2011-4 od 25. ožujka 2014.

*******

Utjecaj fiktivnog ugovora na utvrđenje i podjelu bračne stečevine

Vezano uz podjelu bračne stečevine postoji sudska odluka (Odluka Županijskog suda u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.) u kojoj je razmatrano pitanje smatra li se bračnom stečevinom nekretnina na kojoj je jedan bračni drug samo fiktivno uknjižen.

Sud je o tome zauzeo sljedeće stajalište:
„Bivša supruga tužila je svog bivšeg supruga radi naknade štete jer je prodao trećim osobama stan koji je u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao njegovo samovlasništvo, a ona tvrdi da je zapravo bračna stečevina njih dvoje na ravne dijelove pa zato traži isplatu polovine kupovnine za koju je stan prodan. Tuženik odgovara kako stan zapravo nije bio vlasništvo niti jednog od njih dvoje već ga je on fiktivno uknjižio na svoje ime na zamolbu svog ujaka, direktora i vlasnika trgovačkog društva koje se bavi građenjem i proizvodnjom stanova, da ne bi ovaj platio neka visoka fiskalna davanja u času prodaje stana trećim osobama.

U prvostupanjskom postupku su izvedeni dokazi koji su potvrdili istinitost tuženikovih navoda pa je sud odbio tužbu s obrazloženjem da se ne radi o bračnoj stečevini… Na osnovi ovako provedenog dokaznog postupka pravilno je I-stupanjski sud zaključio da predmetni stan nije predstavljao imovinu tuženika,
te samim time niti nije mogao predstavljati zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika tijekom trajanja braka. Tužiteljica osim navoda da je stan bio upisan u z.k. kao vlasništvo tuženika nije priložila nikakve druge dokaze kojima bi osporila navode tuženika da on u naravi nije bio vlasnik tog stana.“

Županijski sud u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.

0 komentara


Preporučeni komentari

Još nema komentara.

Posjetitelj
This blog entry is now closed to further comments.
×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija