radoslav

moja svekrva ocito nije svjesna 21.stoljeca i vjerujte da je opterecenje u svojoj blizini imati takvu osobu,a zivite jednim normalnim zivotom i danasnjim tempom zivota.ja i moj suprug zivjeli smo normalno,u svakom braku ima nekih trzavica,ali sve je to za ljude,nazalost najveci nemir unosila je njegova majka.ja sam ustinu tolerantna i razumna osoba,ali sve ima svoje granice.Neznam,mislim da veliku krivnju u svemu tome ima moj suprug jer se nije uspio ili usudio suprotstaviti svemu tome.neznam

ja ne vjerujem u to i ne zelim vjerovati u to.Ja neznam sto je to,jesu li to kako kazu vradžbine ili neki ljudi vjeruju i namecu neke cudnovate situacije,stvari...majka moga supruga odnosila je njegovu odjecu tj,majice,potkosulju,...kod neke zene u bosnu,donosila neku vodu koju je on trebao piti i kad popije nositi tu bocu u kojoj je bila voda baciti negdje na neko raskrizje,njegov ves i kosa smjelo se prati samo danima ponedjeljkom,četvrtkom i subotom i isto tako brijanje brade...da ne nabrajam dalje,ja u svom zivotu za tako nesto nisam prije cula.ja u biti neznam sto da o tome mislim!?za mene to nije normalno.I bez obzira sto to znacilo,smatram i znam da je Bog od toga jaci.Ali zivjeti tako pod necijim i nekim pritiskom,vjerujte da je to nesto nenormalno.neznam mozda vi drugacije mislite.pomozite mi svojim savjetom

da bas tako,sto je otislo,otislo je isto kao i kruh koji kad jednom prerezemo na pola nemozemo ponovno spojiti...u svemu ovome nisam vazna niti ja niti suprug,najvaznije je dijete.I vjerujte mi ova situacija koliko god mi je teska,bolna,nece me oslabiti,unistiti nego ojacati,a tu snagu upravo mi daje moj sin.

ja evo petnaesti dan sama brinem o djeteu suprug tj.otac nas je napustio.Neznam kako on mirno zivi i mirno spava 15 dana i 15 noci ne pitajuci se kako je njegov mali babmi,pitam se gdje je nestala ta velika ljubav prema meni i prema djetetu.tesko mi je kad pomislim da vise nemam supruga pored sebe,tolika velika ljubav nestala je preko noci,bez rijeci,bez objasnjenja,bez pozdrava.Znam samo jedno moram ostati jaka zbog svog sina.Dijete nije stvar,nije automobil,hladnjak,perilica...koje cemo dijeliti na sudu.Dijete je ljudsko bice,koje treba ljubav,paznju,razumijevanje,dijete jednog dana treba izrasti u normalnu osobu.Moja brakorazvodna parnica mislim da ce potrajati,nije jos ni krenula,ali vec imam osjecaj da ce trajati dugo.Neznam da li mi netko moze odgovoriti sto se zbiva kada se dvoje ljudi rastane,dijete npr.pripadne majci,otac ima pravo na vidjanje djeteta,sto je sa ocevim roditeljima bakom i djedom od kojih majka djeteta ima neku vrstu straha jer unistiili su brak svoga sina,majka tj.baka djeteta umjesto da odlazi u crkvu odlazila je na cudne adrese od kojih se ljudima dize zeludac i sve ucinila da rastavi dvoje ljudi koji se vole i koji imaju prekrasno dijete.da li majka djeteta ima pravo zatraziti na sudu da dijete ne posjecuje baku i djeda jer baka cesto odlazi na adrese zena koje se bave nekim crnim stvarima. jezovito je i za pricati.Ja se jednostavno bojim,dijete je 16 mjeseci i mislim da to nije zdrava sredina koju moje dijete treba posjecivati.