imbehind

Hvala svima!

Znači, ako dobro shvaćam, za promjenu imena samo djeteta, uz pristanak oba roditelja, nema nikakvih prepreka. Također, u zakonu, osim čl. 8 ne piše ništa u smislu ograničenja izbora prezimena tako da smo slobodni za dijete odabrati prezime koje različito od onog koje nosimo mi roditelji (supruga je već promijenila prezime i uzela svoje djevojačko). Hvala na odgovoru!

Dragi svi, zanima me slijedeće: Nedavno sam saznao da osoba za koju sam smatrao da mi je otac, nije moj biološki otac. Ta osoba, moj očuh, odavno je rastavljen od moje majke. E sad, ja imam preko 40 godina i nosim njegovo prezime. Obzirom na moj posao i okolinu, velik mi je problem mijenjati postojeće prezime. Međutim, nikako ne želim da moja maloljetna kćer nosi prezime osobe s kojom nema nikakve biološke veze, pogotovo iz razloga što ni ja ni cijela moja obitelj odavno nije u nikakvom kontaktu sa mojim očuhom. Dakle, zanima me da li postoji mogućnost promjene djetetovog prezimena i ako postoji, koja je procedura da promijenim prezime djetetu, a sebi ostavim prezime očuha? Supruga je suglasna, ali ne znamo što nam je činiti. Hvala unaprijed.

Nemam pojma, samo sam dobio poziv na pripremno ročište. Ažurirano Povrat troškova po kojoj osnovi? Pismeno ili na ročištu? Hvala!

Kako mislite jedino moguće? Pa mogla je odmah odbaciti optužbu kao neosnovanu.

Samo da znate kako je završilo: Sutkinji sam objasnio o čemu se radi, ali je htjela čuti objašnjenje od strane policajke koja je napisala kaznu, jer joj nije bilo jasno da li na raskrižju Miramarske i Vukovarske postoji semafor ili ne. Zbog toga je zakazala još DVA ročišta na koja sam se ja uredno odazvao, a policajka nije i time tratila novac i vrijeme kako sebi tako i meni. Najsramotnije je obrazloženje odbacivanja optužbe u kojoj stoji da se optužba odbacuje radi nemogućnosti točnog utvrđivanja činjenica, mada u optužnom prijedlogu jasno piše gdje se navodni prekršaj dogodio, a ja sam još priložio i fotografije. Živjelo hrvatsko sudstvo! (uz napomenu da je sutkinja na stolu imala i sliku Gospe)

Dobio sam odluku o preraspodjeli predmeta sa suda u Sisku na sud u Glini Radi se o tužbi koju je protiv mene pokrenuo Zagreb Parking, a i ZP i ja osobno se nalazimo u Zagrebu. Kako zatražiti premještanje predmeta u Zagreb i/ili nenadležnost suda u Glini koji je od Zagreba udaljen 90km? Hvala najljepša!

Hvala na brzom i preciznom odgovoru!

Vjerojatno ni prvi ni zadnji put da se ovo dogodilo... Vozio sam desnom trakom kolnika sa 4 trake u jednom smijeru i došao do raskrižja koje je bilo regulirano semaforima. Na raskrižju dvije trake smiju skretati udesno, a ja sam bio u desnoj. S moje desne strane nije bilo pješaka. Pješaci su bili s lijeve strane kolnika na pješačkom otoku i čekali su da im se upali zeleno svjetlo. Kad se upalilo zeleno svjetlo i meni i pješacima skrenuo sam udesno. Nije bilo potrebe za zaustavljanjem jer je u trenutku mog prolaza najbliži pješak bio udaljen 7m i negdje na trećini susjedne trake. Dakle potrebe nije bilo niti sam oduzeo prednost prolaska pješaku obzirom da ni jedan nije usporio. Čl.133.St.2. kaže "PO POTREBI zaustaviti" a potrebe, ponavljam, nije bilo. Dakle jedno najobičnije skretanje bez bilo kakve gužve ili incidenta. (Ako se obilježeni pješački prijelaz iz stavka 1. ovoga članka nalazi na ulazu na bočnu cestu, vozač koji skreće na tu cestu dužan je kretati se smanjenom brzinom i propustiti pješake koji su već stupili ili stupaju na pješački prijelaz, a prema potrebi i zaustaviti svoje vozilo radi propuštanja pješaka.) Međutim, zaustavila me policajka i od nje sam dobio obavezni prekršajni nalog jer sam prema njoj "desnom prometnom trakom prošao pokraj vozila u lijevoj prometnoj traci koje je bilo zaustavljeno ispred pješačkog prijelaza da bi propustilo pješaka" čime sam (navodno) počinio prekršaj iz čl. 134. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kažnjivog po čl. 134. stavku 5. istoga Zakona kaznom od 2000HRK. E sad, ne ulazeći opet u to da li sam trebao ili ne stati i propustiti pješake, pošto nisam zbog toga kažnjen nego zato što sam "prošao pokraj vozila u lijevoj prometnoj traci koje je bilo zaustavljeno ispred pješačkog prijelaza da bi propustilo pješaka" smatram da obavezni prekršajni nalog nema nikakve osnove. Zašto? Pa zbog slijedećeg. Policajka se poziva na članak Zakona koji kaže: Čl.134.St.1. "Ako se na obilježenome pješačkom prijelazu prometom ne upravlja uređajima za davanje prometnih svjetala ni znacima ovlaštene osobe, vozač je dužan pješačkom prijelazu približavati se sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake koji su već stupili na pješački prijelaz." To se dogodilo na raskršću sa semaforima, a ne na "obilježenome pješačkom prijelazu [gdje se] prometom ne upravlja uređajima za davanje prometnih svjetala", odnosno, taj se članak zakona odnosi samo na pješačke prijelaze koji nisu regulirani semaforima. Visina novčane kazne je propisana temeljem čl.134.St.5. koji se poziva na 3. stavak istog članka koji kaže: "U slučaju iz stavka 1. ovoga članka na kolniku s dvije ili više prometnih traka za promet u istom smjeru, zabranjeno je prolaženje pored vozila koje je zaustavljeno ili usporava ispred pješačkog prijelaza da bi propustilo pješake." Gdje je policajka počinila još jednu grešku jer se nisam nalazio u prometnoj traci nego u raskrižju i kretao sam se putanjom omeđenom pomoćnim oznakama (kratko isprekidana crta) što nije jednako prometnoj traci. Kao šećer na kraju, policajka je bila udaljena 70 metara od raskrižja (imam fotografije) pa uopće nije mogla vidjeti koje je svjetlo na semaforu bilo upaljeno niti meni niti pješacima jer su svjetla prema njoj okrenuta bočno, niti je mogla ocijeniti koje je vozilo bilo kako postavljeno u toj situaciji iz takve daljine. Moje osnovna dva pitanja su: 1. Da li mi je dovoljno u prigovoru napisati da se radilo o pješačkom prijelazu koji je bio reguliran semaforima pa se na mene ne može primjeniti obaveza čl. 134. o obaveznom zaustavljanju ako je drugo vozilo već zaustavljeno u susjednoj traci? 2. Da li moram odmah platiti "100 kuna za nadoknadu troškova prekršajnog postupka" i priložiti uplatnicu prigovoru? Imate li još koji savjet? Hvala unaprijed!

Problem je u tome što su suci jako kolegijalni i nikad ne idu protiv svojih kolega, a uz to ne pada im napamet da "cinkaju" kolege recimo MUP-u, Uskok-u čak i ako su upoznati sa kriminalnim radnjama svojih kolega. Kolege kolege, kolege.... Ali što se tiče dokaza, ipak se može napraviti puno, samo niko se ne želi s tim baviti. Eno, kako su zatvorili onoga nogometnog suca Širića (čini mi se da se tako zove)! Treba sumnjivcima postavit zamku, snimiti sve kamerom, zatvoriti ih i izgubiti ključ. Neka me neko ispravi ako sam u krivu, ali mislim da uopće nema načina da se opozove/otpusti sudac čak i ako ga se uhvati sa rukicama u pekmezu. Je li tako? Treba prvo promijeniti zakone.

To znam, ali što s tim da je prvostupanjski sudac pogodovao stranci u postupku? Pojeo vuk magare, jelda? Baš zato i pitam smijem li mu poslat email "zahvale".

Slična stvar se dogodila i meni. Što reći. Čekajte, da li nas dvojica živimo u istoj državi? O čemu pričate? Da nas više ima koji su spremni uhvatit suce za gušu, možda bi nam i bolje bilo, a ne ovakve bajke pričat...

Molim vas pustite sad osnov tužbe. Zanima me prvenstveno da mi veći broj ljudi potvrdi da rok zastare počinje teći od datuma pismene obavijesti dužniku u kojoj se tražio povrat novca.

A šta mogu poduzeti? Po sudskom sporu ide žalba i vjerujem da će se riješiti u moju korist. (S tim da u ovakvoj lakrdiji od države u ništa ne mogu biti siguran.) Ako se i riješi u moju korist, ostaje problem ovakvog rada suca koji je donio spornu presudu koju tumačimo kao pogodovanje suprotnoj strani. Nije samo problem sadržaj presude, jer je sudac povrijedio i proceduru kako bi mogao donijeti takvu presudu. Uglavnom, sve me to košta živaca, zdravlja, vremena i novca. Kome da ja prijavim suca? Pogodovanje, naravno, ne mogu dokazati, a sam sudac je neovisan i nema nikakvog mehanizma da se takvo ponašanje sankcionira. Barem ga ja nisam svjestan. Uglavnom, ovakvi suci su naprosto sramota i prema njima se ne treba odnositi kao prema svetim kravama. A šta mi možemo poduzeti? Ništa. Dakle, ostaje nam to malo sitno ljudsko zadovoljstvo da im je _ _ mo mater.

Da li se bilo kakvo postupanje prema sucu - pismeno, verbalno, pa i fizičko tretira drugačije od postupanja prema običnim građanima, naravno izvan sudnice? Naime, ako ga pošaljem tamo gdje mu je mjesto, što mogu očekivati? Ako pak sudac može samo pokrenut privatnu tužbu, nek mu je sa srećom! Naravno, ukoliko za npr. psovanje suca policija goni po službenoj dužnosti, možda je bolje otići do voodoo shopa i kupiti onu lutkicu i igle za pletenje. Ispričavam se ljudima ovdje koji možda na ovakve stvari gledaju negativno, jer su i sami pravnici, možda i suci, ali sigurno znate i sami za slučaj gdje je moje pitanje na mjestu... Ukratko, čovjek nekome upropasti život jer ne radi svoj posao, a taj mu nesmije ni zaželit da ide u neku stvar... Ovako kako stvari sad stoje nikome ne odgovaraju za svoje pogreške.

Radi se o posudbi novca prijateljima. Potvrdu imamo, ali nije naveden datum povrata. Mi smo novac tražili nazad nakon dvije godine. Da li se taj datum uzima kao datum kad je nastalo potraživanje, tj. datum od kojeg se računa zastara ili se zastara računa od datuma posudbe? Potraživanje novca je izvršeno pismeno i lako je dokazivo. Hvala unaprijed!

Dužan sam, kao i svako od nas, postupat u skladu sa vlastitim moralom i osjećajem za pravdu. Ništa više ni manje od toga. Oni su mi bili dužni opalit kaznu, pa nisu. A plaćeni su da to rade. Toliko o dužnostima. Uostalom, nemam neko jako visoko mišljenje o našim zakonima, uzevši u obzir činjenicu tko ih piše. Nažalost, od tih osoba koje pišu zakone gori su jedino oni na koje se ti zakoni odnose, tj. mi sami, jer takve osobe koje bez krzmanja zadiru u naše slobode biramo na njihove funkcije.

Aha, sad vidim. Prilično jasno napisano. Međutim nije mi jasno zašto Čl.57. mijenja odredbe Čl.101. umjesto da je samo prolongirao primjenu istog. Da li ga mogu "retroaktivno" pokloniti ili napraviti bilo što drugo da bi izbjegao odredbe Čl.57? Ima li netko ideju? Samo da napomenem dušebrižnicima, ne tražim način da prevarim državu, nego da zadovoljim pravdu. Pištolj je moja imovina za koju sam i emotivno vezan, a smatram da država nema moralno, ustavno pa time ni ikakvo drugo pravo oduzimanja nečijeg vlasništva bez obeštećenja. Kao familiji su nam dosta imovine oduzele sve države u kojima smo imali "privilegiju" živjeti, a nažalost vjerojatno nećemo, svi zajedno, dočekati takvu u kojoj je privatno vlasništvo svetinja. Uostalom u Ustavu piše:

Štovani znalci, Pištolj sam 1996. naslijedio od oca koji je taj pištolj zadržao iz rata. Posjedujem oružni list kojeg mi je izdao mup 1997. nakon ostavinske rasprave. Oružni list navodi da imam pravo držati pištolj kao uspomenu. E sad, 18.06.2007. (NN 63/07) godine se promijenio zakon i u njemu (bez izmjena u 2012.g.) piše slijedeće: Članak 101. Fizičke osobe kojima je izdan oružni list za držanje oružja kao uspomene dužne su u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona: 1) oružje prodati ili 2) podnijeti zahtjev za izdavanje oružnog lista za držanje ili oružnog lista za držanje i nošenje oružja ili 3) onesposobiti oružje te ga zadržati ili 4) predati oružje u korist Republike Hrvatske bez naknade. Na žalost, na pištolj sam zaboravio, a iskreno nisam ni znao da se zakon mijenjao pa sam sada zabrinut i neznam što da napravim. Naime, jasno mi je da sam u prekršaju za kojeg je člankom 104. istog zakona propisana kazna od 5000kn i da moram pod hitno regulirati posjedovanje oružja, ali me zanima koje su mi opcije, pa me zanima konkretno: 1. Da li pištolj smijem pokloniti? (imaocu dozvole) 2. Da li smijem zatražiti dozvolu za držanje oružja? 3. Da li pištolj smijem prodati? (imaocu dozvole) Zvao sam MUP i gospođa koja radi na odjelu mi nije točno znala reći što mogu napraviti, a rekla mi je samo da imam sreće što mi već nisu naplatili kaznu. Rekla mi je i da do 05.06.2013. ove godine bez ikakvih problema smijem vratiti oružje MUP-u, ali ja to želim izbjeći obzirom da je oružje kupio moj otac sa namjerom obrane i sudjelovanja u domovinskom ratu i to iz vlastitog džepa, te mi se poklanjanjanje državi ili onesposobljavanje ne čini primjereno. U familiji imam lovce i najradije bi oružje pokonio njima, ali ne znam da li je to moguće obzirom na situaciju. Molim vas za savjet.

Moji su roditelji 2006. u travnju posudili „Prijateljima“ za renoviranje apartmana na jednom otoku 20.000EUR vezanih za švicarski franak na dan posudbe. (to je danas cca 30000 eura) Potpisana je izjava o posudbi sa svim uvjetima, uz svjedoke, bez javnog bilježnika, na rok posudbe od 3 mjeseca, beskamatno. Prošlo je već više od 5 godina, a dug nije vraćen. Moji roditelji su se više puta čuli s njima i oni svaki put obećavaju da će dug biti vraćen u kratkom roku, ali to se naravno ne dogodi. Naknadno su se dogovorili (nakon 2. godine) i to bez papira, da im se dug pretvori u neku vrstu kredita sa počekom od 2 godine i kamatnom stopom od 6,95% godišnje i rokom otplate od još tri godine. Do dana današnjeg nije vraćena ni lipa. Prvo i najvažnije pitanje je: Kad nastupa zastara? Drugo pitanje je što poduzeti? Roditelji su mi očajni, a ne poduzimaju ništa jer su još emotivno vezani za svoje „Prijatelje“. Ja ih godinama nagovaram da slučaj prijave policiji (prevara) i da angažiraju odvjetnika ali nisu htjeli čuti za to. Ne znam da li se uopće može išta napraviti ali u svakom slučaju hvala Vam najljepša na odgovoru!

Molim Vas da mi pomognete savjetom u ovom slučaju: Sestra od moje majke, koja nije imala direktnog nasljednika (nema djece ni supruga), imala je zemljište (vinograd). Nakon što je umrla 1985 godine, bez oporuke, provedena je ostavinska rasprava, gdje je sve što je posjedovala pripalo mojoj majci. Nažalost u ostavinskoj raspravi nije spomenuto navedeno zemljište, a moji roditelji tada nisu reagirali ni prigovorom ni žalbom u zakonskom roku. Moj otac umire 1999, a majka je umrla 2006. godine i tek tada prilikom njene ostavinske rasprave postajem svjestan činjenice da zemljište nije nikad ni bilo u njenom vlasništvu. 3 godine prikupljam dokumentaciju, tražim izvatke iz arhive, i napokon imam zapisnik ostavinske rasprave od tete te izvode sa katastra i gruntovnice gdje se zemljište još uvijek vodi na pokojnu tetu. Što mi je raditi da napokon uđem u posjed dotičnog zemljišta? Molim Vas za savjet! HVALA!