kneginja2

Znači, morala bih se obratiti CZSS?

Da, ali pitanje je dali doprinos za uzdržavanje djece može biti usteg na plaću ocu (koji ne živi s njima), ukoliko nije ni pokrenuta brakorazvodna parnica? Ukoliko su se supružnici dogovorili da više ne žive zajedno? Tada bi naplaćena bila naknada za djecu, a ne kredit koji otac plaća kao jamac?

Ovo zapravo zanima i mene. U situaciji da roditelji djece više ne žive zajedno, a nisu još pokrenuli brakorazvodnu parnicu, dali je otac dužan pokrivati dio troškova za djecu? Budući da bi to sve bilo neslužbeno (pa to nije zakonski određena alimentacija), a otac je jamac kredita koji otplaćuje za drugu osobu, pa mu ne ostaje puno za odvajati, dali i tu dio za dijete ima prednost pred svim drugim ustezima na plaću (npr kredit)?

Pozdrav, ne znam kud da svrstam ovu temu, pa otvaram ovdje. Naime, moj suprug je prije 7-8 godina pristao kolegi biti jamac (izmjenili se jedan drugom), što je ispao vrlo loš potez. Prije nekih godinu dana počele su stizati opmene iz banke o nepodmirivanju tog kredita, sve dok mom suprugu nije na plaću sjela administrativna zabrana, pa tako mi sad redovno otplaćujemo tuđi kredit. Znam da nismo jedini, no zanima me dali postoji išta što bi tu mogli učiniti da povratimo svoja sredstva, ili da jednostavno otplaćujemo.. Jednom prilikom sam lagano pukla i rekla suprugu da bi tom čovjeku trebali zaplijeniti njegovu pokretninu, no čula sam da bi nas zbog toga mogao tužiti...? Ako netko ima kakav savjet, prihvaćamo..

Nindy, nije ni meni bila namjera uvrijediti ni vas, ni ikog drugog, no pomalo su me iziritirale vaše izjave na moj račun.. No, hvala na iskrenosti.

Nindy, nemate pojma o stvarnoj situaciji, o tome koliko je stresnih situacija za mene bilo dosad zbog tih ovisnosti i svega vezanog uz to..i ako nemate pametan savjet, osuda je najmanje što trebam. A osobe koje tako rado na forumu ljude upućuju psihijatru, možda i same trebaju istog, ili im možda fali vlastitog života, pa si uzimaju za pravo kritizirati tuđe živote i njihove postupke? U svakom slučaju, svatko ima pravo na vlastito mišljenje, a dal ga itko shvaća ozbiljno- to je druga stvar.. pozdrav

Hvala Vam Ude, te su činjenice nepobitne.Nisam naivna, pa ne očekujem da bi sve moglo glatko proći. pozdrav

Kao prvo, mi ne živimo na teret mojih roditelja, oboje smo zaposleni, i sami uzdržavamo svoju obitelj. Radi se o tome da je kuća u kojoj živimo (odvojeno, u posebnom kućanstvu) zakonski vlasništvo mojih roditelja. A kao drugo, potražili smo savjet psihologa, no nije baš bilo nekih pomaka..

Ovaj dio za općinsko vjenčanje i mene zanima, no što se tiče crkvenog vjenčanja- to je sakrament koji se raskida ili smrću jednog od supružnika ili posredstvom samog Pape (što nije baš često i za što vam trebaju određeni uvjeti).

Naravno, svega sam toga svjesna, svih promjena i neizbježnih stresova s dolaskom nove situacije. Potpuno sam otvorena za suradnju i zreli dogovor sa suprugom, ako je to način da bar donekle smanjimo tenzije tijekom ovog razdoblja. No, činjenica je da moj suprug nikada ne prihvaća takve "sive" situacije, naime on uvijek na svijet oko sebe gleda kroz "crno-bijele" naočale..dakle, "ako me tjeraš, onda me pusti da to riješim sam". Nisam čovjek koji izaziva konflikte, i uvijek sve pokušavam riješiti mirnim razgovorom,no kod "nas" to kroz sve ove godine očito nema koristi. Da, roditelji su zakonski vlasnici kuće u kojoj živimo, no dio kuće smo mi uredili, te naravno, opremili. A i ne bi htjela da moji roditelji rješavaju moje bračne teškoće. Osim toga, suprug je povremeno psihički labilan (liječio je ovisnost o alkoholu, no ponovo ga je počeo konzumirati i to povremeno u kombinaciji sa Normabel tabletama, pa se bojim da ne digne ruku sam na sebe...)

Nakon 11 godina braka sa puno, puno padova, a malo uspona, odlučila sam pokrenuti razvod braka u kojem imamo dvoje malodobne djece. Živimo u kući mojih roditelja, i suprug je taj koji bi trebao pronaći novi dom, no on o tome ne želi ni govoriti..kako ga pristojno "izbaciti"?