Jump to content

IusInfo

Korisnik
  • Broj objava

    95
  • registrirao se

  • Zadnja posjeta

Sve što je IusInfo objavio

  1. U zemljišnoknjižne odjele sudova dolaze osobe koje traže uvid u zemljišnu knjigu za neku česticu, odnosno traže zk izvadak za neku nekretninu. U situaciji kada stranka ne zna niti jedan podatak o nekretnini, već samo ime vlasnika, a želi napraviti uvid u zemljišnoknjižno stanje te nekretnine, postavlja se pitanje ima li na to pravo i kako će do tih podataka doći?[PRBREAK][/PRBREAK]Prema članku 7. Zakona o zemljišnim knjigama zemljišna knjiga je javna i svatko može zahtijevati uvid u zemljišnu knjigu i sve pomoćne popise u nazočnosti voditelja zemljišne knjige i iz nje dobiti izvatke odnosno ispise i prijepise. Te su odredbe detaljnije razrađene odredbama članka 41. – 52. Zemljišnoknjižnog poslovnika, od kojih ćemo navesti samo one najvažnije za situaciju iz uvodnog dijela članka. Prema tim odredbama svatko može tijekom radnog vremena razgledati zemljišne knjige, zbirku isprava, pomoćne popise i katastarske planove. Ako je vrijeme za primanje stanaka ograničeno na kraće vrijeme, to će se objaviti oglasom na vratima prostorija gdje se zemljišne knjige čuvaju. Razgledanje ostalih zemljišnoknjižnih spisa dopustit će se samo osobama koje dokažu da za to imaju pravni interes. U slučaju sumnje glede postojanja pravnog interesa o tome odlučuje zemljišnoknjižni sudac. Razgledanje je dopušteno samo u nazočnosti zemljišnoknjižnoga službenika kojem je povjeren nadzor (članak 7. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama). Pri razgledanju stanke su dužne postupati po uputama i nalozima službenika koji vodi nadzor i s potrebnom pažnjom upotrebljavati knjige i pomagala. U protivnom, službenik je ovlašten zabraniti stranci daljnje razgledanje. Strankama će se na njihov zahtjev davati sva potrebna objašnjenja, a posebno obavijesti i podaci iz urudžbenog brojevnika koji su im potrebni za ispravno i potpuno prosuđivanje i upoznavanje upisa. Svako je ovlašten zahtijevati izdavanje izvadaka, ispisa, prijepisa i službenih potvrda glavne knjige i iz zbirke isprava (članak 7. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama). Izvaci, ispisi, prijepisi i službene potvrde naručuju se pisano ili usmeno. Narudžba se mora odmah upisati u popis izvadaka, prijepisa i službenih potvrda. Na zahtjev, stranci će se izdati potvrda da je naručila izvadak, ispis, prijepis ili službenu potvrdu i da je donijela državne biljege. Izvadak, ispis, prijepis odnosno službena potvrda stranci, koja je platila propisanu pristojbu, mora se napraviti u roku od 15 dana od dana narudžbe. Izvaci iz zemljišnih knjiga izdaju se o knjižnom stanju: a) cijelog zemljišnoknjižnoga tijela (opći izvadak) ili b) određenog dijela zemljišnoknjižnoga tijela ili hipotekarne tražbine (posebni izvadak). Opći izvadak sadrži sve upise mjerodavne za utvrđivanje pravnih odnosa glede zemljišnoknjižnoga tijela. Posebno moraju biti navedeni: 1. natpis uloška: 2. zemljišta od kojih se sastoji zemljišnoknjižno tijelo u vrijeme kad je načinjen izvadak, 3. ostali upisi u posjedovnici koji još vrijede (pokretanje postupka za promjenu podataka u posjedovnici, javnopravna ograničenja u pravnom prometu zemljišnoknjižnoga tijela i dr.). U izvadak se ne unose upisi u posjedovnici koji se odnose na već provedene otpise i pripise zemljišta čiji je rezultat iskazan u popisu zemljišta od kojih se sastoji zemljišnoknjižno tijelo; 4. sadašnji vlasnik s ograničenjem kojima je podvrgnut glede slobodnog upravljanja ili raspolaganja zemljišnoknjižnim tijelom ili suvlasničkim dijelom te drugi upisi koji mogu utjecati na pravo vlasništva (npr. predbilježba vlasništva u korist druge osobe i sl.); 5. svi tereti kojima je opterećeno zemljišnoknjižno tijelo, upisana obvezna prava, ograničenja raspolaganja zemljišnoknjižnim tijelom ili suvlasničkim dijelom kojima je podvrgnut svagdašnji vlasnik opterećenog dobra, te sve zabilježbe koje se odnose na zemljišnoknjižno tijelo. Posebni izvadak mora se kao takav izričito i jasno označiti, a predmet izvatka mora se navesti u natpisu. U posebni izvadak unijet će se pored upisa označenih pod brojem 1. do 4., a koji se unose u opći izvadak, samo oni tereti i ostali upisi koji se odnose na predmet posebnog izvatka. Konačno, ističemo da je voditelj zemljišne knjige dužan dati pisani odgovor na pisane upite koji se mogu učiniti kratkim priopćenjem (npr. je li neki upis u zemljišnoj knjizi već proveden ili postoji li on još pravno) ako je podnositelj pisanog upita ovlašten osobnim razgledanjem knjiga i spisa utvrditi te činjenice. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  2. Budući da se plaćeni dopust smatra oslobođenjem od obveze rada za važne osobne potrebe, postavlja se pitanje ima li radnik pravo na plaćeni dopust ako se okolnost, zbog koje se plaćeni dopust ima omogućiti, dogodi za vrijeme godišnjeg odmora, dakle u vrijeme kad se radnik ne nalazi na radu.[PRBREAK][/PRBREAK]Plaćeni dopust regulira članak 65. Zakona o radu (NN 149/09). Tim člankom propisano je da tijekom kalendarske godine radnik ima pravo na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće (plaćeni dopust), za važne osobne potrebe, a osobito u svezi sa sklapanjem braka, porodom supruge, težom bolesti ili smrću člana uže obitelji. Radnik ima pravo na plaćeni dopust u ukupnom trajanju od sedam radnih dana godišnje, ako to nije drukčije uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Krug članova uže obitelji zbog čije bolesti ili smrti radnik ima pravo na plaćeni dopust je sljedeći: supružnik, srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi supružnici, braća i sestre, pastorčad i posvojenici, djeca povjerena na čuvanje i odgoj ili djeca na skrbi izvan vlastite obitelji, očuh i maćeha, posvojitelj i osoba koju je radnik dužan po zakonu uzdržavati te osoba koja s radnikom živi u izvanbračnoj zajednici. Također, istim je člankom propisano da radnik ima pravo na plaćeni dopust i zbog nekih drugih okolnosti kao što su razdoblje obrazovanja ili stručnog osposobljavanja i usavršavanja te obrazovanja za potrebe radničkog vijeća ili sindikalnog rada, pod uvjetima, u trajanju i uz naknadu određenu kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Isto tako, pravo na plaćeni dopust pripada radnicima – dobrovoljnim darivateljima krvi koji ostvaruju pravo na jedan slobodan dan s naslova dobrovoljnog darivanja krvi, a ostvaruju ga u tijeku kalendarske godine sukladno radnim obvezama. Glede stjecanja prava iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom, razdoblja plaćenog dopusta smatraju se vremenom provedenim na radu. To znači da se u smislu plaćanja naknade plaće za plaćeni dopust ima smatrati kao da je radnik bio za to vrijeme na poslu pa mu dakle, treba isplatiti onaj iznos koji bi dobio da je radio. To nadalje znači da radnik pravo na plaćeni dopust ima samo za one dane, odnosno sate u tjednu kada radnik ima obvezu rada. Budući da se plaćeni dopust smatra oslobođenjem od obveze rada za važne osobne potrebe, postavlja se pitanje ima li radnik pravo na plaćeni dopust ako se okolnost, zbog koje se plaćeni dopust ima omogućiti, dogodi za vrijeme godišnjeg odmora, dakle u vrijeme kad se radnik ne nalazi na radu. Smatramo da se radniku u takvoj situaciji mora omogućiti korištenje plaćenog dopusta, bez obzira na činjenicu što se nalazi na godišnjem odmoru. Naime, plaćeni dopust zakonom je utvrđeno oslobođenje od obveze rada u točno određenim okolnostima za koje se, prema prirodi stvari, ne koristi godišnji odmor, budući da je svrha godišnjeg odmora ta da se radnik odmori od rada (kako mu, uostalom, i sam naziv govori). Dakle, nije pravno utemeljeno, a niti logično, da radnik za okolnosti za koje mu zakon omogućava pravo na plaćeni dopust koristi godišnji odmor. Stoga bi radnik koji koristi godišnji odmor, u tijeku kojeg nastane okolnost za koju prema zakonu ima pravo na plaćeni dopust, morao bez odgode o toj okolnosti obavijestiti poslodavca i zatražiti svoj pripadajući plaćeni dopust. U tom se slučaju korištenje godišnjeg odmora prekida i koristi se plaćeni dopust, s tim da će o dogovoru s poslodavcem, odnosno o potrebama posla, ovisiti hoće li radnik preostali nekorišteni godišnji odmor, koji zbog plaćenog dopusta nije koristio, koristiti nastavno iza plaćenog dopusta ili u nekom drugom razdoblju godine. Dakle, plaćeni dopust je oslobođenje od rada upravo u vrijeme događaja ili trajanja Zakon o radu propisnih okolnosti kada radnika treba osloboditi od obveze rada. To nadalje znači da se plaćeni dopust ne bi smio koristiti nakon proteka određenog vremena od događaja ili okolnosti zbog koje je radnik oslobođen od rada (npr. radnik traži da mu se nakon 3 mjeseca od smrti brata da plaćeni dopust), već upravo tada kad zakonske okolnosti traju, odnosno u doba kad se događaji dogode (npr. u slučaju smrti člana uže obitelji, radnik ima pravo na plaćeni dopust upravo u doba neposredno nakon smrti člana obitelji, a radi pripremanja pogreba, tugovanja itd.). http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  3. Zabranjeno je novčano nagrađivati radnike zato što tijekom kalendarske godine ili nekog drugog razdoblja nisu bili, ili su bili neznatno, na bolovanju, odnosno kažnjavati one koji su na bolovanju proveli neko određeno vrijeme. Takvo postupanje je protuustavno i protuzakonito i predstavlja diskriminaciju, koja je prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije zabranjena.[PRBREAK][/PRBREAK]Pravo na bolovanje, odnosno pravo biti nesposoban za rad jedno je od temeljnih radno-socijalnih prava. Isto tako, članak 59. Ustava Republike Hrvatske propisuje: „Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.“ Nadalje, člankom 77. Zakona o radu propisano je da je radnik dužan što je prije moguće obavijestiti poslodav­ca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju. Ako tu obvezu nije mogao ispuniti zbog opravdanoga razloga, radnik je to dužan učiniti što je prije mo­guće, a najkasnije u roku tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao. Također, Zakon o suzbijanju diskriminacije osigurava zaštitu i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvara pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštitu od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema odredbama toga Zakona, svaka diskriminacija (pa i diskriminacija na temelju zdravstvenog stanja) zabranjena je, kao i ona u radnim odnosima (v. članak 8. Zakona o suzbijanju diskriminacije – područje primjene Zakona). Iz odredbi Ustava RH, Zakona o radu, Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i drugih relevantnih propisa, proizlazi da svaki radnik ima pravo na zdravstvenu zaštitu odnosno da ima pravo zbog bolovanja biti odsutan s posla kada to zdravstvene okolnosti zahtijevaju. Dakle, svaki radnik ima pravo biti bolestan. Druga je stvar što se odsustvo radnika s posla poslodavcima baš i ne sviđa. Nekada im se to toliko ne sviđa da pokušavaju intervencijama u pravilnik o radu ili donošenjem nekih posebnih odluka, novčano nagraditi zdrave radnike, odnosno one koji nikada ili vrlo rijetko koriste bolovanje, a kazniti one koji češće obolijevaju. Takve bi odredbe pravilnika o radu, odnosno odluke poslodavca kojima se utvrđuje novčano nagrađivanje radnika koji tijekom godine nisu bili na bolovanju, bile nezakonite (dakle, ništetne), jer se time u biti propisuje diskriminacija, koja je, kako smo naveli, strogo zabranjena. Ako je u pozadini svega tzv. lažno bolovanje, taj problem poslodavac treba rješavati na drugi način, i to u skladu sa Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno zahtijevanjem kontrole opravdanosti bolovanja. Također, poslodavcu ostaje još jedna mogućnost, ako se radi o dužem istovrsnom bolovanju radnika: u slučaju ako bolovanje radnika traje neprekidno 6 mjeseci zbog iste bolesti, izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite obvezan je obraditi osiguranika za upućivanje na ocjenu radne sposobnosti i invalidnosti, te sa svom propisanom dokumentacijom uputiti osiguranika nadležnom tijelu vještačenja mirovinskog osiguranja koje je obvezno donijeti ocjenu radne sposobnosti i invalidnosti najkasnije u roku od 30 dana od dana zaprimanja prijedloga izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite i o istome obavijestiti izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite i nadležni područni ured Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u roku od 8 dana od dana donošenja nalaza, mišljenja i ocjene (članak 35. stavak 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju). http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  4. Izmjenama Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, koje su stupile na snagu 1. studenoga 2010., smanjene su naknade za osobe nezaposlene dulje od 90 dana, nezaposlenima koji ispunjavaju uvjete za prijevremenu mirovinu omogućava se da i dalje ostanu u evidenciji nezaposlenih, smanjuje se mogućnost ostvarivanja trajne novčane naknade, a nepovratnim stipendijama potiče se sudjelovanje nezaposlenih u obrazovnim mjerama.[PRBREAK][/PRBREAK]Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti na snazi je nešto manje od dvije godine (stupio je na snagu 1. siječnja 2009.), a ovo su mu već druge izmjene i dopune. U uvjetima gospodarske krize i njezinog negativnog utjecaja na tržište rada nametnula se potreba uštede u javnim troškovima. Stoga je donesen niz mjera gospodarskog oporavka kojima se pokušava očuvati što veći broj radnih mjesta kako bi državna davanja bila rasterećenija. Tome se prilagođavaju i najnovije izmjene ovoga Zakona. Najznačajnija novina je smanjenje novčane naknade za nezaposlene nakon određenog perioda. Kao i dosada, u prvih 90 dana nezaposlenosti novčana naknada iznosi 70%, dok se za preostalo vrijeme korištenja utvrđuje naknada od 35 % prosječne isplaćene plaće (do sada je iznosila 50% - članak 42. i 43.). Prema ovim izračunima, radnicima koji primaju minimalnu plaću naknada za nezaposlenost u prvih 90 dana ostala bi ista i iznosila 1.575,84 kuna, dok bi za preostalo vrijeme dobivali svega 787,92 kuna. Razlog ovom smanjenju je objašnjenje kako će niža naknada stimulirati brže uključivanje nezaposlenih u dodatno obrazovanje i traženje novog zaposlenja, jer se polazi od teze da je veći broj nezaposlenih nižeg obrazovnog statusa pa bi manja novčana naknada trebala utjecati na njihovu motivaciju za daljnjim obrazovanjem. Ovo je uređeno tako da se nezaposlenoj osobi koja se odluči na dodatno obrazovanje umjesto novčane naknade omogući bespovratna novčana pomoć u visini neoporezive stipendije koja iznosi 1.600 kuna. Pretpostavlja se da će se nakon stručnog usavršavanja ili prekvalifikacije ti radnici moći lakše zaposliti. Druga značajnija izmjena omogućava nezaposlenima koji ispunjavaju uvjete za prijevremenu mirovinu da i dalje ostanu u evidenciji nezaposlenih Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, odnosno da sada sami izaberu hoće li u prijevremenu mirovinu ili će ostati u evidenciji Zavoda te primati trajnu naknadu dok ne steknu uvjete za starosnu mirovinu (članak 10.). Brisanjem odredbe po kojoj su se osobe koje su stekle pravo na prijevremenu starosnu mirovinu brisale iz evidencije nezaposlenih, otklanja se dosadašnja prepreka koja im je onemogućavala ostanak na tržištu rada te ih se time na neki način kažnjavalo manjim mirovinama. Tu se najviše misli na one osobe koje su ostale bez posla zbog tehnoloških viškova, propasti poslodavca i slično, a stekle su uvjete za prijevremenu mirovinu. Zbog duljeg zadržavanja osoba na tržištu rada, postroženi su i uvjeti za stjecanje „trajne novčane naknade“. Pravo na trajnu novčanu naknadu za nezaposlenost i dalje će imati oni s 32 godine radnog staža, ali sada uz kumulativni uvjet da im nedostaje do 5 godina do ispunjenja uvjeta za punu starosnu mirovinu (članak 44. stavak 2.). Obrazloženje ove mjere proizlazi iz težnje zakonodavca da zaštiti starije nezaposlene osobe, dok se oni nešto mlađe životne dobi (pritom se misli na osobe od 50-ak godina), smanjenom novčanom naknadom stimuliraju na dodatno obrazovanje te na traženje zaposlenja. U cilju osiguranja egzistencijalnog minimuma dugotrajno nezaposlenim osobama, dodane su i odredbe kojima se omogućava produljenje prava na novčanu naknadu. Tako se pravo na novčanu naknadu može produžiti nezaposlenoj osobi ako je u evidenciji Zavoda neprekidno više od 12 mjeseci te je u cijelosti iskoristila pravo na novčanu naknadu, ali najviše za 4 mjeseca (članak 44.a). Dakle, pravo na produženu novčanu naknadu produžava se nezaposlenoj osobi u trajanju od: a) 30 dana ako je iskoristila utvrđeno pravo na novčanu naknadu od 360 do 450 dana, b) 60 dana ako je iskoristila utvrđeno pravo na novčanu naknadu od 270 do 330 dana, c) 90 dana ako je iskoristila utvrđeno pravo na novčanu naknadu od 180 do 240 dana, d) 120 dana ako je iskoristila utvrđeno pravo na novčanu naknadu od 90 do 150 dana. Vidljivo je da osobe koje su dugotrajno nezaposlene, a novčanu naknadu koristile su kraće vrijeme, imaju pravo na duže korištenje produžene naknade. Važno je istaknuti da pravo na produženu novčanu naknadu može ostvariti nezaposlena osoba koja uvjete za ostvarivanje tog prava ostvari nakon stupanja na snagu ovog Zakona (nakon 1.11.2010.). Riješen je i problem koji se javljao u situacijama kad je više nasljednika ostvarivalo pravo na obiteljsku mirovinu. Naime, u tim slučajevima, pravo na isplatu obiteljske mirovine ima samo jedan nasljednik, a ostali nasljednici samo zbog postojanja tog prava (iako ga nisu koristili) gubili su pravo prijave u evidenciju nezaposlenih. Sada je to riješeno tako da se nezaposlenom osobom smatra i osoba u dobi od 15 do 65 godina koja nije u radnom odnosu, koja aktivno traži posao, raspoloživa je za rad, a korisnik je obiteljske mirovine kojemu se ta mirovina ne isplaćuje (članak 10. točka 6.). Duže zadržavanje osoba na tržištu rada trebalo bi poboljšati socijalnu i egzistencijalnu sigurnost radnika. Manje naknade sa Zavoda za zapošljavanje trebaju stimulirati nezaposlene na dodatno obrazovanje i usavršavanje kako bi bolje konkurirali u svijetu rada. Nezaposleni koji ispunjavaju uvjete za prijevremenu mirovnu imaju mogućnost da i dalje ostanu u evidenciji nezaposlenih te da aktivno traže posao, isto kao i korisnici obiteljske mirovine ako im se ona ne isplaćuje. Dakle, svima je omogućeno ustavno pravo na rad, samo sada treba naći posao. Pripremila: Marina Turković http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  5. Ako je nekretnina u rješenju o nasljeđivanju utvrđena kao izvanknjižno vlasništvo ostavitelja, a prednik ostavitelja također nije bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, tada se nasljednik može upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik samo ukoliko pokrene pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, ali ne i temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju.[PRBREAK][/PRBREAK]Da bi se neki zemljišnoknjižni upis proveo u zemljišnoj knjizi potreban je odgovarajući temelj za upis. Naime, članak 52. Zakona o zemljišnim knjigama (u nastavku: ZZK) propisuje da će zemljišnoknjižni sud dopustiti uknjižbu samo na temelju javnih isprava ili privatnih isprava na kojima je istinitost potpisa ovjerovljena na način propisan posebnim zakonom. Jedan od temelja uknjižbe u zemljišne knjige je, kako vidimo, i javna isprava. Prema članku 55. ZZK javne isprave na temelju kojih se može dopustiti uknjižba jesu: a) isprave koje su o pravnim poslovima sastavili za to nadležno tijelo ili javni bilježnik u granicama svoje ovlasti i u propisanom obliku, ako sadrže sve što se zahtijeva i za uknjižbu na temelju privatnih isprava, b) odluke suda ili drugoga nadležnog tijela odnosno pred njima sklopljene nagodbe koje se prema propisima o ovrsi smatraju ovršnim ispravama prikladnim za upis prava u zemljišnu knjigu, ako sadrže točnu oznaku zemljišta ili prava na koji se odnosi upis. Uknjižbu je moguće dopustiti i na temelju inozemnih isprava. Može li se, pod kojim pretpostavkama i na koji način, dopustiti uknjižba na temelju inozemnih isprava koje se u mjestu gdje su sastavljene smatraju javnim ispravama, određuju posebni propisi. U slučaju nasljeđivanja, da bi se upis naslijeđene nekretnine proveo u zemljišnu knjigu, ako upis zahtijeva nasljednik, potrebno je priložiti rješenje o nasljeđivanju koje je donio nadležni javni bilježnik. Zadaća zemljišnoknjižnog suda je u tom slučaju postupiti u skladu sa člankom 108. stavak 2. ZZK, odnosno ograničiti se na ispitivanje je li upis odredilo za to nadležno tijelo te je li upis provediv s obzirom na stanje zemljišne knjige, a glede ostalih pretpostavki odlučuje onaj sud ili drugo tijelo koje upis dopušta. Moguće je da rješenjem o nasljeđivanju nekretnina koja se nasljeđuje bude utvrđena izvanknjižnim vlasništvom, što znači da ostavitelj nije bio prije smrti upisan kao vlasnik u zemljišne knjige. Postavlja se pitanje kako će nasljednik uknjižiti pravo vlasništva u zemljišnu knjigu, a sve s obzirom na članak 40. ZZK kojim je propisano da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik). U vezi takvog jednog slučaja postoji stajalište sudske prakse, izraženo u Odluci Županijskog suda u Varaždinu, Gž 511/09-2 od 29.4.2009., u kojoj je istaknuto: „No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja, da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika iz čl. 40. ZZK. To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.“ http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  6. Nakon učinjenog darovanja, bilo da se radi o pokretnini ili nekretnini, moguće je da, zbog zakonom navedenih razloga, darovatelj darovanje opozove. U tom slučaju darovano se mora vratiti prema pravilima o stjecanju bez osnove.[PRBREAK][/PRBREAK]Zakon o obveznim odnosima predviđa i precizno regulira okolnosti u kojima je moguće izvršiti opoziv darovanja. Opoziv darovanja do 1. siječnja 2006. u našem pravu predviđala su pravna pravila par. 946.-954. OGZ-a. No, razlozi za opoziv odredbama članka 493.-498. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) suženi su u odnosu na razloge OGZ-a. Tako su razlozi za opoziv darovanja sljedeći: - osiromašenje darovatelja (članak 493. ZOO-a), - zbog nezahvalnosti (članak 494. ZOO-a). Opoziv zbog osiromašenja darovatelja Do opoziva darovanja zbog osiromašenja darovatelja može doći ako darovatelj nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za svoje nužno uzdrža­vanje, a nema niti osobu koja ga je po zakonu dužna uzdržavati. Tada može opozvati darovanje i od obdarenika zahtijevati povrat dara. Uvjet za to je da se dar ili njegova vrijednost još nalazi u imovini obdarenika, te da se i obdarenik ne nalazi u oskudici glede svog uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Obdarenik nije dužan vratiti dar ako darovatelju osigura sredstva koja mu nedostaju za uzdržavanje u granicama opravdanih potreba. Daljnji uvjet koji ZOO postavlja za opoziv darovanja jest taj da darovatelj ne može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara ako se namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu (npr. rasipničkim načinom života, gubljenjem imovine kockanjem itd.) ili ako je od predaje dara proteklo deset godina za nekretnine, odnosno pet godina za pokretnine. Dakle, predmet opoziva darovanja su i pokretnine i nekretnine. Opoziv zbog nezahvalnosti Grubom nezahvalnošću, zbog koje se može opozvati darovanje, smatra se počinjenje kaznenog dijela obdarenika prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji ili teže ogrješenje o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji. Osim darovatelja, opoziv zbog ovog zakonskog razloga može izjaviti i nasljednik darovatelja samo ako je obdarenik namjerno usmrtio darovatelja ili ga je spriječio da opozove darovanje. Ako je gruba nezahvalnost oproštena, darovanje se ne može opozvati. ZOO nije propisao što se smatra oprostom grube nezahvalnosti, odnosno kako se on dokazuje, pa će se to morati utvrđivati u svakom pojedinačnom slučaju. Na kraju treba napomenuti da odricanje od prava na opoziv zbog grube nezahvalnosti obdarenika nema pravni učinak. Poseban slučaj u dijelu ZOO-a koji uređuje opoziv darovanja, a koji u biti ne predstavlja klasični opoziv darovanja, je nadopuna zbog povrede dužnog uzdržavanja (članak 495. ZOO-a). Naime, nadopunu uzdržavanja može zatražiti onaj kojemu je zbog darovateljevog raspolaganja stvarju trećemu povrijeđeno pravo na uzdržavanje, jer je on osoba koju je darovatelj prema zakonu dužan uzdržavati. Stoga, uzdržavani ima pravo zahtijevati od obdarenika nadopunu onoga što mu darovatelj, zbog učinjenog darovanja, nije više u stanju davati. Ako je više obdarenika, raniji obdarenik bit će u obvezi samo ako prilozi kasnijih obdarenika nisu dovoljni za nadopunu uzdržavanja. Nadopuna se može zahtijevati i od obdarenikovih nasljednika, ako se dar ili njegova vrijednost nalaze u ostavini. Što se načina opoziva tiče, sada je Zakon o obveznim odnosima izričito i jasno propisao da se darovanje opoziva pisanom izjavom upućenoj obdareniku, s time da na toj izjavi potpis mora ovjeriti javni bilježnik (članak 496. ZOO-a). Rok za opoziv darovanja nije beskonačan. Naime, pravo na opoziv darovanja prestaje istekom godine dana od dana kad je osoba koja ima pravo na opoziv saznala za razlog opoziva, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno. Kako se radi o subjektivnom roku, činjenica saznanja morat će se u slučaju spora utvrđivati u svakom pojedinom slučaju. Kod opoziva darovanja možda je najbitnije navesti učinke opoziva. Oni su propisani člankom 498. ZOO-a. Ukoliko su ispunjene pretpostavke opoziva darovanja zbog osiromašenja darovatelja ili zbog grube nezahvalnosti obdarenika, obdarenik će biti dužan vratiti nekretninu, odnosno pokretninu, koja je bila predmet darovanja, odnosno njezinu vrijednost, a sve prema pravilima stjecanja bez osnove (članak 498. ZOO-a). U tom slučaju radi se o stjecanju po osnovi koja je kasnije otpala (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), jer je činidba uslijedila na temelju valjane pravne osnove koja je kasnije otpala. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  7. Kako bi se stvorili preduvjeti za učinkovitiju provedbu stečaja i ubrzanje postupka, a radi postizanja višeg cilja poboljšanja vladavine prava, zaštite vjerovnika kao i poštivanja ugovora, skraćenim stečajnim postupkom omogućava se pokretanje stečajnog postupka za tvrtke koje nemaju zaposlenih, a čiji su računi blokirani.[PRBREAK][/PRBREAK]U Stečajni zakon posljednjim dopunama, koje su stupile na snagu 21. listopada 2010., unesena je nova Glava X.a kojom je propisan skraćeni stečajni postupak, a koja čini glavninu dopuna ovog Zakona. Osim toga, radi usklađivanja Stečajnog zakona sa Zakonom o financijskom osiguranju, uvedena je još jedna manja dopuna. Naime, obvezni sadržaj rješenja o otvaranju stečajnog postupka od sada je i naznaka sata i minute otvaranja postupka. Stečajni sudac donosi rješenje o pokretanju skraćenog stečajnog postupka na temelju prethodnog zahtjeva Ministarstva financija – Porezne uprave. Zahtjev se podnosi nadležnom trgovačkom sudu prema sjedištu pravne osobe dužnika. Takav se zahtjev može podnijeti za svaku pravnu osobu koja nema zaposlenih, za koju se smatra da je nesposobna za plaćanje, odnosno koja na računu ima evidentirane nepodmirene obveze kod banke koja za njega obavlja poslove platnog prometa u razdoblju duljem od 60 dana, a koje je trebalo, na temelju valjanih osnova za naplatu, bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s bilo kojeg od njegovih računa (članak 4. stavak 4.), a za koju pravnu osobu nisu ispunjeni uvjeti za pokretanje drugog postupka radi brisanja iz sudskog registra (članak 335.a). Zahtjev za pokretanje skraćenog stečajnog postupka mora sadržavati: podatke o tvrtki i sjedištu pravne osobe, adresu i brojeve njezinih računa; podatke o iznosu nepodmirenih tražbina koje čekaju na namirenje, kao i podatke o imovini pravnih osoba (članak 335.b). Na temelju zahtjeva za pokretanje postupka, osnovat će se spisi za svaku pravnu osobu posebno te sud, po službenoj dužnosti, za svaku od njih pribavlja izvadak iz sudskog registra. Nakon pribavljenog izvatka iz sudskog registra sud će zatražiti od članova uprave, odnosno osoba ovlaštenih za zastupanje da u roku od petnaest dana podnesu sudu javnobilježnički ovjerovljen prokazni popis imovine pravne osobe, uz upozorenje da se davanjem netočnih ili nepotpunih podataka izlažu odgovornosti kao za lažan iskaz pred sudom. Sud će također, objaviti oglas u Narodnim novinama kojim će pozvati vjerovnike da najkasnije u roku od 45 dana od objave poziva predlože otvaranje stečajnoga postupka (članak 335.e). Oglas treba sadržavati podatke o tvrtki pravne osobe i o visini tražbina koje čekaju na naplatu iz sredstava s računa. U tom će oglasu sud upozoriti vjerovnike o pravnim posljedicama nepodnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka (članak 335.f). Ukoliko članovi uprave ili osobe ovlaštene za zastupanje pravne osobe u roku od petnaest dana ne podnesu prokazni popis imovine pravne osobe ili ako iz toga popisa proizlazi da pravna osoba ima imovinu koja ne bi bila dostatna ni za pokriće predvidivih troškova stečajnoga postupka, te ako u roku od 45 dana niti jedan vjerovnik ne predloži otvaranje stečajnoga postupka i ne predujmi sredstva za pokriće troškova toga postupka, smatrat će se da je pravna osoba nesposobna za plaćanje. Tada će sud, po službenoj dužnosti, donijeti rješenje o otvaranju i zaključenju stečajnog postupka te će se, na odgovarajući način, primijeniti odredbe članka 63. i članka 196. do 202. Stečajnog zakona. U slučaju da se ne ispune uvjeti za istovremeno otvaranje i zaključenje stečajnog postupka nad pravnom osobom, sud će obustaviti skraćeni stečajni postupak i donijeti rješenje o pokretanju prethodnog postupka, odnosno otvaranju stečajnog postupka (članak 335.i). Vjerovnici koji predlože otvaranje stečajnog postupka (osim ako se radi o podnositeljima iz članka 335.a) bit će pozvani na solidarno plaćanje predujma za pokriće troškova postupka. Ti vjerovnici oslobođeni su plaćanja dodatne pristojbe za vođenje stečajnog postupka (članak 335.j). U slučaju kada sud obustavi skraćeni stečajni postupak i donese rješenje o pokretanju prethodnog postupka, stečajni sudac može za privremenog stečajnog upravitelja postaviti odvjetnika, javnog bilježnika ili osobu s liste stečajnih upravitelja ili liste sudskih vještaka (članak 335.k). Sudskim savjetnicima dana je ovlast provođenja skraćenog stečajnog postupka te dužnost da sucu podnesu pisani prijedlog na temelju kojeg sudac donosi odluku iz članka 335.h. U tom će se slučaju u uvodu odluke navesti da je odluka donesena na temelju prijedloga sudskog savjetnika (članak 335.l). Takva rješenja smatrat će se, prigodom vrednovanja obujma sudačkog rada, novim stečajnim predmetom. Pripremila: Karla Štingl, dipl. iur. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  8. Previsoki troškovi dosadašnjeg mirovinskog sustava zbog sve manjeg broja osiguranika i sve većeg broja korisnika ozbiljno prijete njegovoj održivosti zbog čega je bilo nužno izmijeniti postojeći Zakon o mirovinskom osiguranju postupnim izjednačavanjem zakonske dobi za odlazak u starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu žena i muškaraca te smanjivanjem iznosa prijevremene starosne mirovine.[PRBREAK][/PRBREAK]Zakon o mirovinskom osiguranju, koji je Hrvatski sabor donio 10. srpnja 1998., a primjenjuje se od 1. siječnja 1999., do sada se mijenjao i dopunjavao deset puta. Osim toga, Ustavni sud RH svojim je odlukama broj br. U-I-1152/2000 i dr. od 18. travnja 2007. (NN, br. 43/07) i broj U-I-988/1998 i dr. od 17. ožujka 2010. (NN, br. 40/10), utvrdio neustavnost njegovih odredbi s različitim uvjetima za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja za muškarce i žene (članci 30., 31. i 66. i članak 78. stavak 2.), i odredbi o nepromjenjivosti prava iz mirovinskog osiguranja stečenih prema prijašnjim propisima (članak 5. stavci 3. i 5.). Također, s obzirom na gospodarsku i financijsku situaciju, Vlada RH u svibnju ove godine predstavila je Program gospodarskog oporavka u kojem je, među ostalim, navedeno da će se obaviti pripreme za uvođenje promjena u sustavu mirovinskog osiguranja. Uz navedeno, razlog donošenju ove posljednje novele nalazi se i u činjenici da su u međuvremenu doneseni i izmijenjeni neki zakoni s utjecajem na mirovinsko osiguranje (Pomorski zakonik, Zakon o obrtu, Zakon o poljoprivredi, Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o socijalnoj skrbi) te u pojavi nekih praktičnih problema u njegovoj dosadašnjoj primjeni. Obveznim osiguranjem sada su obuhvaćene osobe koje obavljaju djelatnost za čije obavljanje nije propisano izdavanje odobrenja ili registracije, ali imaju obilježje samostalnosti, trajnosti i s namjerom stvaranja izvora dohotka ili dobiti i po osnovi obavljanja tih djelatnosti su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, ako nisu korisnici mirovine, osim korisnika invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, ili nisu obvezno osigurane po drugoj osnovi kao i osobe koje obavljaju obrt kao domaću radinost ili kao sporedno zanimanje, ako nisu korisnici mirovine, osim korisnika invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, ili nisu obvezno osigurane po drugoj osnovi. S obzirom na odredbe novog Zakon o poljoprivredi, izmijenio se članak 12. stavak 1. Zakona te su obvezno osigurani poljoprivrednici, kojima je poljoprivreda jedino ili glavno zanimanje i koji su, kao takvi, upisani u registar poljoprivrednih gospodarstava. Upisom u navedeni registar i brisanjem iz njega uspostavlja se i prestaje svojstvo osiguranika čime se želi postići da se, kao i u drugim djelatnostima, mirovinskim osiguranjem obuhvate osobe koje se poljoprivredom zaista i bave. Po novome, obvezno su osigurani, osim članova uprave, i izvršni direktori trgovačkih društava, ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi. Također, obvezno je osiguran i roditelj njegovatelj prema Zakonu o socijalnoj skrbi, za vrijeme trajanja toga svojstva (članak 15. stavak 3.). Doprinose za njihovo mirovinsko osiguranje plaća Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, na teret državnog proračuna. Svakako najvažnije izmjene Zakon o mirovinskom osiguranju odnose se na postupno izjednačavanje žena s muškarcima pri ostvarivanju prava na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu te povećanje postotka smanjenja prijevremene starosne mirovine za buduće korisnike te mirovine. Naime, izmijenjenim člankom 78. stavak 2. uvodi se smanjenje polaznog faktora za određivanje prijevremene starosne mirovine za svaki kalendarski mjesec prije navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu, pa će tako iznositi 0,15% za osobe sa 40 i više godina staža, 0,19% za osobe sa 39 godina staža, 0,24% za osobe sa 38 godina staža, 0,29% za osobe sa 37 godina staža te 0,34% za osobe sa 36 godina mirovinskog staža, čime se nastoji uspostaviti ravnoteža u troškovima ovog dijela mirovinskog sustava. S druge strane, budući da je cilj svakoga mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti da se što više odgodi odlazak u mirovinu odnosno da se osiguranici stimuliraju za što duže ostajanje u osiguranju, dopunjen je članak 78. stavak 3., kojim se na isti način, kako se smanjuje u slučaju prijevremene starosne mirovine, povećava polazni faktor osiguranicima koji odlaze u starosnu mirovinu nakon navršene 65. godine života, zavisno od njihove starosti u vrijeme ostvarivanja prava na mirovinu. Predložena mjera vrijedi jednako za muškarce i žene, bez obzira što će žene u prijelaznom razdoblju moći ostvariti starosnu mirovinu prije navršene 65. godine života, jer im je omogućen rad do te starosne dobi. Ovu bi pogodnost mogli koristiti samo osiguranici koji prvi put ostvaruju pravo na mirovinu i koji su tada stariji od 65 godina. Odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju nije bilo izričito određeno s kojim danom prestaje pravo na mirovinu i ostala mirovinska primanja u slučaju smrti korisnika, pa se u praksi kao dan do kada pripada pravo na mirovinu uzimao dan smrti korisnika zbog čega su se vodili neekonomični postupci povrata preplaćenih sredstava prema bankama i nasljednicima, kada je Zavod za mirovinsko osiguranje potraživao sredstva samo za dio mjeseca u kojem je korisnik umro. Stoga je novim stavkom 2. u članku 79. propisano da u slučaju smrti korisnika mirovine, dospjela mirovina i ostala primanja pripadaju do zadnjeg dana u mjesecu u kojem je korisnik umro. Dosadašnji rok od 15 dana iz članka 101. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona za prijave, odjave i promjene u osiguranju skraćen je na 8 dana. Kako se propisuje da se, u izvršavanju obveza iz navedene Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, žene izjednačuju s muškarcima u pogledu uvjeta starosne dobi i mirovinskog staža za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu, to će se izjednačavanje izvršiti postupno, po 3 mjeseca svake godine, počevši od 1. siječnja 2011., zaključno do kraja 2029., tako da bi se ta prava od 1. siječnja 2030. ostvarivala pod jednakim uvjetima, bez obzira na spol osiguranika. Ženama koje prvi put stječu mirovinu u prijelaznom razdoblju iz članka 26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno koje ostvaruju pravo na starosnu mirovinu od navršenih 60 godina i 3 mjeseca u razdoblju od 2011. do 65. godine života (31. prosinac 2029.), osigurava se povećanje polaznog faktora za određivanje mirovine za 0,15% za svaki kalendarski mjesec koji je protekao od navedene navršene starosne dobi do dana ostvarivanja prava, a najviše za 5 godina. Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  9. Smetani posjed štiti se samopomoću ili sudskim putem. Ako se zahtjeva sudska zaštita posjeda, treba biti oprezan s obzirom na to da su rokovi traženja zaštite relativno kratki. Također, pozornost treba posvetiti i sastavljanju tužbenog zahtjeva.[PRBREAK][/PRBREAK]Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, među ostalim, uređuje i zaštitu posjeda nekretnine, u slučajevima uznemiravanja ili oduzimanja posjeda. Prema odredbama toga Zakona (članak 21.) pravo na zaštitu posjeda ima onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo. To je pravo zajamčeno čak i posjedniku koji je posjed stekao samovlasno ga oduzevši drugome silom, potajno ili zlouporabom povjerenja. Dakle, i on ima pravo štititi svoj posjed, jedino ga nema pravo štititi od one osobe kojoj ga je bio samovlasno oduzeo, no smjet će to i protiv nje nakon što mu posjed postane miran. Rok za zaštitu posjeda relativno je kratak: pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja. Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u posebnom postupku pred sudom (postupak zbog smetanja posjeda) ili putem samopomoći. Sudsku zaštitu posjeda uređuje članak 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji propisuje da je posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Sud ovu zaštitu posjeda pruža u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu. To znači da se u parnici zbog smetanja posjeda sud neće upuštati u raspravljanje o pravu na posjed tužitelja i tuženika, pravnom temelju tog posjeda te (ne)poštenju posjednika. Što se parničnih prigovora tiče, treba istaknuti da se pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno. Dakle, u sudskoj zaštiti posjeda posebno treba obratiti pozornost na poštivanje relativno kratkog roka za tužbu zbog smetanja posjeda, koji, kako smo naveli, iznosi 30 dana od dana saznanja za čin smetanja i počinitelja, odnosno godinu dana od nastalog smetanja. U prvom se slučaju radi o subjektivnom, a u drugom o objektivnom roku za tužbu. Tužbeni zahtjev treba biti pozorno sastavljen, a treba sadržavati sljedeće: 1.utvrđenje da je tuženik počinio smetanje tužiteljevog posjeda 2.naredbu tuženiku da uspostavi ranije posjedovno stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja 3.zabranu tuženiku da ubuduće čini takvo ili slično smetanje pod prijetnjom ovrhe. Tužbeni zahtjev, dakle, sačinjava deklaratorni i kondemnatorni dio. No, prema sudskoj praksi, izostavljanje prvog, deklaratornog elementa tužbenog zahtjeva, ne dovodi do odbacivanja tužbe. Takvo stajalište proizlazi iz Odluke Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž 711/09-2 od 17.7.2009.: „Neosnovano isto tako žalba ističe i da je prvostupanjski sud tužbu tužiteljice trebao odbaciti iz razloga što u deklaratornom dijelu zahtjeva nije naveden i datum čina smetanja, odnosno kako to žalba navodi „razdoblja kada je počinjeno navodno smetanje posjeda“, jer iako je čl. 22. st. 1. ZV-a ozakonjena i tzv. deklaratorna preambula tužbenog zahtjeva za smetanje posjeda (dio kojim se traži utvrđenje čina smetanja) ta procesna norma je, međutim instruktivnog karaktera pa ako u samom tužbenom zahtjevu nije postavljen i zahtjev da se utvrdi čin smetanja kao i vrijeme toga čina, a što sve pri tome treba jasno proizlaziti iz činjeničnog osnova tužbe, tada se u tom slučaju tužba iz toga razloga ne može odbaciti. Osim toga, tužbeni zahtjev za smetanje posjeda je po svojoj pravnoj prirodi kondemnatorni zahtjev, koji dio predmetni zahtjev također sadrži (zabrana takvog ili tome sličnog smetanja ubuduće), to nema sumnje da je takav zahtjev obzirom na izneseno pravovremeno podnijet. U konkretnom slučaju tužbenog zahtjeva tužiteljice, u kojem doista nije naznačeno vrijeme čina smetanja, iz toga razloga nije bilo osnova odbacivanju iste, a kako to pogrešno smatra žalba.“ Dakle, ako u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva radi zaštite posjeda nije naveden datum čina smetanja, to ne predstavlja razlog za odbacivanje tužbe. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  10. Novim Zakonom o Državnom sudbenom vijeću (NN 116/2010) propisano je kao novo stegovno djelo nepodnošenje imovinske kartice ili neistinito prikazivanje podataka u imovinskoj kartici sudaca. Propisana je i obveza podnošenja imovinske kartice u slučaju bitnih promjena u imovini suca istekom godine u kojoj je promjena nastala te u slučaju ostvarenja novčane štednje ako ona premašuje jednogodišnji neto iznos prihoda suca.[PRBREAK][/PRBREAK]Promjenom Ustava Republike Hrvatske, 16. lipnja 2010. godine, bitno su izmijenjene odredbe koje se odnose na sudbenu vlast. Tako je određeno da Državno sudbeno vijeće samostalno odlučuje o imenovanju, napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj odgovornosti sudaca i predsjednika sudova. Također se određuje da je Državno sudbeno vijeće samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost sudbene vlasti. Sukladno navedenim izmjenama, trebalo je izvršiti i promjenu postojećeg Zakona o državnom sudbenom vijeću koji je donesen još 1993. godine te je mijenjan ukupno sedam puta. Novi Zakon o Državnom sudbenom vijeću na snazi je od 21. listopada 2010. godine. Njime se, među ostalim, propisuje sastav DSV-a, postupak izbora članova, djelokrug te način rada, sudjelovanje DSV-a u osposobljavanju i usavršavanju sudaca i drugog pravosudnog osoblja, uvjeti za imenovanje sudaca te odgovornost sudaca za počinjena stegovna djela. U članku 62. stavak 2. Zakona određeno je kao stegovno djelo nepodnošenje imovinske kartice ili neistinito prikazivanje podataka u imovinskoj kartici. Naime, suci su obvezni u roku od 30 dana od dana prvog stupanja na dužnost podnijeti Državnom sudbenom vijeću izvješće o svojoj imovini, te imovini svoga bračnog druga i maloljetne djece, ako je tijekom obnašanja dužnosti došlo do bitne promjene istekom godine u kojoj je promjena nastala. Suci su obvezni u ovom izvješću podnijeti i podatke o novčanoj štednji ako ona premašuje jednogodišnji iznos neto prihoda sudaca (članak 87.). Ovdje nije sankcionirano samo neistinito prikazivanje podataka u imovinskoj kartici, već i samo nepodnošenje imovinske kartice. Vjerujemo da je razlog ovakvom rješenju činjenica da neki dužnosnici uopće nisu predavali svoju imovinsku karticu, za što do sada nisu mogli biti sankcionirani. U javnosti se prezentirala moralna obveza podnošenja imovinske kartice, bez potrebe za strožim i konkretnim sankcijama, stoga pozdravljamo ovakvo rješenje zakonodavca. Zakonom je određena i ovlast Vijeća da vodi imovinske kartice sudaca i osobne očevidnike sudaca. Novina je da nakon prvog primitka imovinske kartice suca, Vijeće može pribaviti od porezne uprave i drugih tijela podatke kojima raspolažu i usporediti ih s podacima u prijavi imovine (članak 88.). U slučaju da sudac nije dostavio podatke o načinu stjecanja imovine koju je naveo u imovinskoj kartici, DSV će zatražiti od suca pisano očitovanje. Ako Vijeće utvrdi da određeni sudac nije naveo svu imovinu u imovinskoj kartici ili postoji nesrazmjer u odnosu na imovinu i primanja suca, o tome obavještava predsjednika suda u kojem sudac obnaša dužnost, odnosno predsjednika neposredno višega suda, a radi ocjene je li potrebno pokrenuti stegovni postupak. Ako postoji osnovana sumnja da je sudac počinio stegovno djelo, predsjednik suda odnosno predsjednik neposredno višeg suda, dužan je protiv tog suca podnijeti zahtjev za pokretanje stegovnog postupka. Radi veće transparentnosti i onemogućavanja manipuliranja ostvarenim prihodom, određena je obveza suca da u imovinsku karticu uključi i imovinu kako svoga bračnog druga, tako i svoje maloljetne djece. Također postoji obveza podnošenja imovinske kartice u slučaju bitnih promjena na imovini, kao što je kupnja nove nekretnine, automobila odnosno stjecanje većeg nasljedstva, te, već navedena, štednja koja premašuje jednogodišnji iznos neto prihoda sudaca. Za počinjena stegovna djela mogu se izreći stegovne kazne koje se kreću od ukora kao najblaže kazne, zatim novčane kazne koja se može izreći do jedne trećine plaće ostvarene u prethodnom mjesecu kroz najdulje šest mjeseci, dok je razrješenje od dužnosti najteža kazna koja se može izreći (članak 63. stavak 1.). U članku 97. Zakona određeno je da će Vijeće donijeti i novi Pravilnik o obliku i sadržaju Obrasca o imovini sudaca, te Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja osobnih očevidnika sudaca u roku od 3 mjeseca. Donošenjem novog Zakona o Državnom sudbenom vijeću stvoreni su uvjeti za transparentno podnošenje imovinske kartice, a samim time i za vraćanje povjerenja javnosti u poštenje i rad svih sudaca. Pripremio: Aleksandar Đurđević, dipl. iur. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  11. Radnik koji radi kod više poslodavaca ima za rad kod svih njih pravo na godišnji odmor kao i radnici koji rade kod samo jednog poslodavca, što znači da radnik koji radi kod npr. dva poslodavca nema pravo na dva godišnja odmora za jednu kalendarsku godinu, već samo na jedan[PRBREAK][/PRBREAK]Prema članku 55. stavku 1. Zakona o radu radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 4 tjedna. To je zakonski minimum trajanja godišnjeg odmora, a duže trajanje tzv. punog godišnjeg odmora može se odrediti ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom. Poslodavci obično svojim pravilnicima o radu predviđaju trajanje godišnjeg odmora duže od zakonskog minimuma, ili se, pak, to pitanje uređuje kolektivnim ugovorom. Iz odredbe članka 55. stavka 1. Zakona o radu ne vidi se da se ona odnosi samo na radnike koji rade u punom radnom vremenu, odnosno da radnici koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu imaju pravo na kraće trajanje godišnjeg odmora, sukladno broju radnih sati kod poslodavca. Naime, da bi radnik stekao pravo na godišnji odmor, potrebno je da nakon prvog njegovog zaposlenja ili u slučaju prekida rada između dva radna odnosa dužeg od 8 dana protekne 6 mjeseci neprekidnog rada. Dakle, uvjet za stjecanje prava na godišnji odmor je, bez sumnje, zasnivanje i trajanje radnog odnosa, pri čemu se ne pravi razlika između radnika koji rade 40 sati tjedno i onih koji tjedno rade samo npr. 15 ili 20 sati. Pravo na puni godišnji odmor ne ovisi, dakle, od tjednog fonda radnih sati. To znači da pravo na minimalno trajanje punog godišnjeg odmora (onog kako ga propisuje Zakon o radu) ostvaruju ne samo oni radnici koji rade u punom radnom vremenu, nego i radnici koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu po bilo kojoj zakonskoj osnovi. Radnik u nepunom radnom vremenu ima pravo pod istim uvjetima na isti broj dana godišnjeg odmora kao i onaj koji radi s punim radnim vremenom, ali naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora ostvarit će razmjerno vremenu koje radi u nepunom radnom vremenu. S druge strane, to ne znači da radnik koji radi kod više poslodavaca ima, s osnove rada kod svakog poslodavca, pravo i na više godišnjih odmora, jer bi time bio u povoljnijem položaju u odnosu na druge radnike koji rade samo kod jednog poslodavca, što ne bi bilo u smislu radničkih prava koja jamči Zakon o radu. Način korištenja godišnjeg odmora radnika koji radi kod npr. dva poslodavca treba odrediti tako da se između njih postigne sporazum o tome da radnik u isto vrijeme za sve poslodavce bude na godišnjem odmoru da se ne bi dogodilo da radnik koristi godišnji odmor kod jednog poslodavca, dok kod drugog mora dolaziti na posao, jer se svrha godišnjeg odmora u takvoj situaciji ne bi mogla ostvariti. No, ako taj sporazum ne postignu, onda su, sukladno članku 64. stavak 2. Zakona o radu, poslodavci dužni omogućiti korištenje godišnjeg odmora prema radnikovom zahtjevu. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  12. Veća sloboda nastavnicima, drukčija pravila provođenja usmenih i pisanih ispita, uvođenje vremenika te promjene u pristupu ocjenjivanja, samo su neke od novosti koje se uvode novim Pravilnikom o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi.[PRBREAK][/PRBREAK]Praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje učenika u osnovnim i srednjim školama do sada je bilo regulirano Pravilnikom o načinu praćenja i ocjenjivanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi iz 1995. godine. Stručnjaci ističu da praćenje i ocjenjivanje učenikova razvoja nije samo ocjenjivanje završnog rezultata već je to kontinuirani proces tijekom kojeg učenik sazrijeva. Pri tome učitelj ili nastavnik određuje razinu postignuća u svladavanju znanja, vještina i kompetencija učenika, procjenjuje koliko su ostvareni ciljevi odgojno obrazovnog rada i tu procjenu izražava brojčano, bodovno ili opisno (Biasiol-Babić, 2009: 207). Iz navedenog je jasno da su upravo učitelji i nastavnici najkompetentnije osobe za planiranje, određivanje kriterija i izbora metoda te provedbu i nadzor ocjenjivanja učenika. Na toj pretpostavci počivaju i odredbe članka 3. novog Pravilnika o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi koji je stupio na snagu 29. rujna 2010. Vrednovanje učenika s teškoćama u razvoju zahtjeva određene prilagodbe nastavnog kurikuluma, strategija, tehnika podučavanja, pristupa i sl. Potrebno je osigurati primjerene programe i oblike pomoći u skladu sa sposobnostima učenika te tehnička i rehabilitacijska pomagala. Ključno je da obrazovni programi budu prilagođeni učenicima, njihovim mogućnostima i potrebama te da na provedbi istih sudjeluje tim stručnjaka sastavljen od nastavnika, defektologa, pedagoga i drugih stručnjaka (Biasiol-Babić, 2009: 215). Pohvalno je što novi Pravilnik, za razliku od starog, sadrži zasebne odredbe o elementima vrednovanja učenika s teškoćama (članak 5.). Naglasak je na aktivnom sudjelovanju učenika u nastavi, izvannastavnim aktivnostima, razvoju samopouzdanja i osjećaja napredovanja kako bi učenik kvalitetno iskoristio očuvane sposobnosti i razvio nove. Pretpostavke za navedeno jesu primjereni nastavni kurikulum, suradnja sa stručnim timom te provjeravanje kompetencija učenika oblikom u kojemu mu njegova teškoća najmanje smeta. Pravilnik uvodi novine i u područje usmenih odnosno pisanih provjera znanja. Učitelj može na početku nastavne godine provesti uvodno ili inicijalno provjeravanje kako bi dobio uvid u postignutu razinu kompetencija učenika (članak 6.). Usmeni ispit ne smije trajati duže od deset minuta po učeniku (članak 7.). S druge strane, pisane provjere znanja podijeljene su na one kratke do 15 minuta (tzv. blic testove) te na uobičajne koje mogu trajati duže. U jednom danu učenik može pisati samo jednu pisanu provjeru, a u jednom tjednu najviše četiri pisane provjere. To znači jednu pisanu provjeru više nego dosada (članak 8.). Učenici će ubuduće već na početku školske godine imati uvid u datume održavanja pojedinih pisanih provjera odnosno ispita. Svaka škola dužna je sastaviti vremenik pisanih provjera znanja za tekuću školsku godinu. Vremenik se sastoji od popisa razrednih odjela i kalendara nastavnih dana te upisanih planiranih pisanih provjera. Izrađen je prema izvedbenom nastavnom planu i programu i rasporedu sati pojedinih razrednih odjela. Škola ima dužnost javno ga objaviti na oglasnoj ploči ili mrežnoj stranici škole (članak 10.). Svakako dobra vijest za učenike, međutim javno obznanjivanje datuma provođenja pojedinih ispita može pogodovati slabljenju usvajanja navike kontinuiranog učenja te razvoju tzv. kampanjskog učenja. Kako bi se izbjegle slabosti u ocjenjivanju, potrebno je pridržavati se određenih načela poput načela poštovanja učenikove osobnosti, načela objektivnosti i načela javnosti (Biasiol-Babić, 2009: 208). Ova načela pronašla su svoju praktičnu primjenu u članku 12. Pravilnika koji propisuje da svi elementi i kriteriji ocjenjivanja moraju biti javno obznanjeni učenicima početkom školske godine. O ocjeni iz vladanja razrednik više ne odlučuje samostalno već u tome sudjeluje i cijelo razredno vijeće (članak 15.). U nadležnom ministarstvu ističu da se time uklanja mogućnost neopravdanog kažnjavanja odnosno nagrađivanja bilo kojeg učenika. Značajnu novinu u područje ocjenjivanja uvodi članak 11. koji propisuje da zaključna ocjena iz pojedinog nastavnog predmeta više ne mora proizlaziti iz aritmetičke sredine upisanih ocjena, osobito ako je učenik pokazao napredak u drugom polugodištu. Roditelji više nemaju mogućnost zahtijevati preispitivanje zaključne ocjene iz pojedinog predmeta. Također, gube pravo skupnog prigovora na sustav ocjenjivanja pojedinog nastavnika. Roditelji mogu uputiti pisane i usmene predstavke ravnatelju ili vijeću roditelja. Putem razrednika nudi im se mogućnost izravnog razgovora s pojedinim predmetnim nastavnicima. S druge strane, razrednici više nisu dužni posebno pisano obavještavati roditelje koji ne dolaze na roditeljske sastanke ili informacije o mogućem lošem uspjehu njihove djece (članak 14.). Učiteljica jedne zagrebačke osnovne škole s kojom smo razgovarali za IUS-INFO, smatra da je ovakvo rješenje pozitivno jer, kako kaže, roditelji moraju znati da su upravo oni dužni brinuti se za svoju djecu. Naša sugovornica osvrnula se i na druga područja koja regulira novi Pravilnik. Mišljenja je da uvođenje vremenika ne pogoduje razvoju kampanjskog učenja. Naime, učitelji još uvijek imaju pravo provoditi usmeno provjeravanje znanja bez prethodne najave. Uz to, smatra da će vremenik pridonijeti većoj odgovornosti nastavnika u planiranju nastavnih aktivnosti i programa. Odredbe Pravilnika o ocjeni iz vladanja učenika ocijenila je nepotpunima: „Bilo je govora o tome da će se ocjena iz vladanja upisivati u završnu svjedodžbu osnovne škole s kojom se učenik upisuje u srednju školu, međutim to nije zaživjelo. Budući da nema jasnih nagrada odnosno sankcija, učenici ocjenu vladanja ne doživljavaju važnom za njihovo osnovnoškolsko postignuće. Ponekad se i mi nastavnici pitamo čemu ta ocjena služi, zašto je uopće upisivati?“ Naša sugovornica ističe da vladanje i discipliniranje učenika posljednjih godina predstavlja sve veći problem za učitelje i školu. Disciplinske mjere često puta dolaze prekasno ili ne dolaze uopće zbog dugotrajnih procedura i problema spore birokracije. Učitelji sve češće postaju žrtve internetskog nasilja osobito onog verbalnog koje se odvija putem javnih medija npr. Facebooka. Ističe da su neke njezine kolegice bile izložene snažnom verbalnom nasilju na Facebooku od strane učenika škole. Kako kaže, brojni su nastavnici zatražili pomoć od sindikata da ih zaštiti od takvog oblika nasilja. Ovaj bi Pravilnik svakako bio potpuniji da sadrži upute o postupanju i u takvim slučajevima, zaključuje učiteljica. Kao pozitivnu novost istaknula je ukidanje mogućnosti roditeljima da zahtijevaju preispitivanje zaključne ocjene iz pojedinog predmeta te ukidanje organiziranja roditeljskih sastanaka i individualnih informativnih razgovora u posljednjem tjednu prije završetka nastavne godine. Razloge za takav stav pronalazi u činjenici što su u tom periodu pojedini roditelji inzistiranjem na boljoj ocjeni svoje djece opterećivali nastavnike i to većinom roditelji koji tijekom nastavne godine nisu niti dolazili informirati se o školskom uspjehu ili neuspjehu svoje djece. Pripremio: Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc. Literatura: Biasiol-Babić, R. (2009). Vrednovanje i ocjenjivanje s posebnim osvrtom na učenike s teškoćama u razvoju integrirane u redovni sustav odgoja i obrazovanja. Metodički obzori 4 (1-2) (str. 207-219). http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  13. Predugovor ili preliminar je takav ugovor kojim se preuzima obveza kasnijeg sklapanja drugog, glavnog ugovora. To je obveznopravni ugovor, a ovisno o tome obvezuje li se samo jedna ili obje stranke iz predugovora na sklapanje konačnog ugovora, može biti jednostrani ili dvostrani pravni posao.[PRBREAK][/PRBREAK]Predugovor (pactum de contrahendo) uređen je Zakonom o obveznim odnosima, u kojem se, u članku 268. stavak 1. navodi definicija iz koje proizlazi da je predugovor sam po sebi ugovor, što znači da mora sadržavati sve bitne sastojke kao i glavni ugovor kako bi obvezivao stranke. Dakle, on je samostalan i potpun ugovor kojem je glavni cilj zaključenje drugog glavnog ugovora. Što se oblika tiče, u stavku 2. istog članka navodi se da propisi o obliku glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisani oblik pretpostavka valjanosti ugovora. Drugim riječima, za oblik predugovora vrijedi načelo neformalnosti, no ako je dogovoren ili propisan određeni oblik za glavni ugovor, tada i predugovor mora biti sačinjen u takvom obliku. Uz navedene sličnosti predugovora i glavnog ugovora, oni se u mnogim pojedinostima razlikuju. Prije svega, ugovor je isključivo dvostrani pravni posao koji nastaje očitovanjem volje najmanje dviju strana. Predugovor može biti i jednostrani i dvostrani pravni posao, ovisno o tome koliko se osoba obvezuje sklopiti konačni ugovor. U praksi su ipak češći dvostranoobvezni predugovori. Glavna svrha predugovora jest sklapanje glavnog ugovora, dakle, njegovim sklapanjem ne nastaje obveza na ispunjenje neke ugovorne obveze, makar su stranke već u samom predugovoru dogovorile u čemu se ta obveza sastoji. Samom definicijom predugovora zakonodavac nije nametnuo konkretan rok sklapanja ugovora kao njegov bitni element, nego navodi da predugovorne stranke preuzimaju obvezu kasnijeg sklapanja ugovora. Preporuča se da se taj rok ipak navede kako bi stranke znale u kojem trenutku za njih nastaje obveza sklapanja glavnog ugovora. U stavku 5. članka 268. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se sklapanje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo sklapanje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema naravi posla i okolnostima ugovor trebao biti sklopljen. Ukoliko jedna strana ne ispuni svoju obavezu iz predugovora, odnosno ne sklopi u određenom roku glavni ugovor, druga strana može podnijeti tužbu sudu. Tada će sud naložiti stranci sklapanje glavnog ugovora u određenom roku. Ukoliko tuženi ne postupi po nalogu suda, sudska će presuda, koja mora sadržavati sve bitne sastojke i glavni sadržaj konačnog ugovora, nadomjestiti glavni ugovor. U takvom se slučaju preporuča da tužitelj u tužbi, pored naloga za zaključenje glavnog ugovora, navede i glavni sadržaj konačnog ugovora. U slučaju da se konačni ugovor ne sklopi u predviđenom roku, a tužitelj nije podnio tužbu na ispunjenje predugovora u predviđenom roku, prestaje pravo na sklapanje glavnog ugovora s obzirom na to da je rok iz članka 268. stavka 5. prekluzivne naravi. Stranke mogu doduše i nakon proteka tog roka sporazumno zaključiti glavni ugovor. Obveza na sklapanje glavnog ugovora može u iznimnim situacijama prestati. Tu se radi o slučaju kada su se okolnosti toliko promijenile da predugovor ne bi niti bio sklopljen da su one postojale u trenutku njegova sklapanja. Stoga i kod predugovora vrijedi clausula rebus sic stantibus kao i kod glavnog ugovora. Valja napomenuti da glavni ugovor nema retroaktivno djelovanje, nego proizvodi učinke od dana njegovog sklapanja, a ne od dana sklapanja predugovora. Primjena predugovora u praksi je višestruka i nadasve svrsishodna. Najčešće se primjenjuje prilikom sklapanja složenijih ugovora, no može se koristiti i kod jednostavnih ugovora. Njegova svrsishodnost naročito se očituje u slučajevima kada dvije stranke žele u budućnosti sklopiti glavni ugovor, ali u tom trenutku još nisu ispunjene sve bitne pretpostavke. Tada stranke sklapaju predugovor kojim se obvezuju na kasnije sklapanje konačnog ugovora. Završno navodimo i nekoliko slučajeva iz novije sudske prakse koji se odnose na predugovor: - ako se radi o obveznopravnom potraživanju na ime obveze iz predugovora o kupoprodaji nekretnine, tada se primjenjuje petogodišnji rok zastare – Vrhovni sud RH, broj odluke Rev 244/08-2 od 9. veljače 2010. - okolnost da je u predugovoru ugovorena obveza sklapanja glavnog ugovora s predmetom prodaje i suvlasničkog dijela stana kojim tuženik nije mogao raspolagati, zbog čega u odnosu na taj dio stana on ne bi mogao ispuniti svoju ugovornu obvezu, predugovor ne čini „bespredmetnim i neodrživim“, jer u slučaju postojanja pravnih nedostataka na prodanoj stvari zbog kojih su umanjena ili ograničena kupčeva prava, pravo je kupca raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene - Vrhovni sud RH, broj odluke Rev 1098/2007-2 od 26. ožujka 2008. - Ugovor o depozitu ne predstavlja predugovor budući da predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora, a sporni Ugovor o depozitu ne sadrži bitne sastojke glavnog ugovora jer u njemu nije opisan stan koji bi trebao biti predmet glavnog ugovora o kupoprodaji, a ni cijena - Vrhovni sud RH, broj odluke Rev 1249/2007-2 od 20. prosinca 2007. - na temelju spornog predugovora koji nije pravovaljan jer nije sklopljen u pisanom obliku, nije nastala obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor o prodaji predmetnih nekretnina, tako da je tužbeni zahtjev za sklapanje glavnog ugovora neosnovan - Vrhovni sud RH, broj odluke Rev 304/2007-2 od 3. svibnja 2007. - pravilno su postupili nižestupanjski sudovi utvrđujući prava i obveze stranaka na temelju kupoprodajnog ugovora, a ne na temelju predugovora. Stupanjem na snagu ugovora prestaje važiti predugovor, jer predugovor obvezuje stranke sklopiti ugovor. Prava i obveze iz predugovora sastoje se od zaključivanju glavnog ugovora i nakon što je glavni ugovor sklopljen, odnosno nakon što su glavnim ugovorom određena prava i obveze ugovornih stranaka, prestaje postojati predugovor - Vrhovni sud RH, broj odluke Rev 3770/1999-2 od 3. srpnja 2003. - predugovor kojim su se stranke obvezale sklopiti ugovor o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini mora biti sklopljen u pisanom obliku s obzirom na to da Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za ugovor o davanju nekretnine u zalog propisuje pisani oblik – Visoki trgovački sud RH, broj odluke Pž-6935/03 od 10. listopada 2006. - predugovor koji sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora i na temelju kojeg je tužiteljica kao kupac preuzela i obvezu plaćanja cijene, smatra se valjano sklopljenim kupoprodajnim ugovorom – Županijski sud u Varaždinu, broj odluke Gž. 1722/05-2 od 24. siječnja 2006. Napominjemo da je na pravnom portalu IUS-INFO u korisnim obrascima dostupan i ogledni primjer predugovora o kupoprodaji nekretnine. Pripremila: Karla Štingl, dipl. iur. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  14. Trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme ne mora biti točno kalendarski određeno, ali mora biti odredivo. U članku su prikazani samo najčešći razlozi sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme, u kojima trajanje ugovora nije određeno kalendarski. Također, opisano je i što je sve potrebno učiniti u slučaju prestanka ugovora o radu te je ukazano na neka zapažanja iz prakse nakon završetka radnog odnosa na određeno vrijeme.[PRBREAK][/PRBREAK]Prema članku 10. Zakona o radu (NN 149/09) ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Istim je člankom također propisano da poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom, s time da se prekid kraći od dva mjeseca ne smatra prekidom razdoblja od tri godine. Dakle, ugovor o radu na određeno vrijeme može se sklopiti i na način da točan dan prestanka tog ugovora ne bude kalendarski određen, npr. u slučaju zamjene privremeno nenazočnog radnika u ugovoru će stajati: „Ovaj ugovor sklapa se na određeno vrijeme, a traje do povratka privremeno nenazočnog radnika na rad.“ Isto tako, moguće je sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme zbog povećanja opsega poslova te u njemu ugovoriti da radni odnos traje dok traju te okolnosti. Evidentno je će radni odnos na određeno vrijeme u tom slučaju trajati sve dok traje povećani opseg posla, ali najduže 3 godine, koliko je zakonski dopušteno da u tom slučaju traje radni odnos na određeno vrijeme. U navedenim slučajevima ugovaranja radnog odnosa na određeno vrijeme, čiji istek nije kalendarski određen, prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme nije, dakle, točno određen, ali je odrediv. To znači da će takav ugovor trajati sve dok traje povećanje opsega poslova, odnosno, u prvom primjeru, dok se privremeno nenazočan radnik ne vrati na rad. Čim nastupi okolnost koja dovodi do okončanja radnog odnosa (dakle, povratak privremeno nenazočnog radnika na rad, odnosno prestanak povećanog opsega poslova), poslodavac će donijeti deklaratornu odluku o prestanku radnog odnosa, jer više nema osnove za trajanje radnog odnosa. Dakle, ugovor na određeno vrijeme prestaje istekom, a ne otkazom, kako se to ponekad u praksi pogrešno zaključuje. Radnici ponekad ne žele prihvatiti činjenicu da je radnom odnosu došao kraj, pa poslodavcima počinju raditi probleme, i to tako da žele odgoditi prestanak radnog odnosa, zbog ovih ili onih razloga, ali najčešće zbog korištenja preostalog pripadajućeg godišnjeg odmora. Što se korištenja godišnjeg odmora tiče, on se, prema novom uređenju iz Zakona o radu, mora ili iskoristiti do prestanka radnog odnosa (pritom napominjemo da korištenje godišnjeg odmora nije opravdani razlog za produljenje radnog odnosa) ili radniku poslodavac, umjesto neiskorištenih dana godišnjeg odmora, mora isplatiti naknadu, u skladu sa člankom 61. Zakona o radu. Isto tako, događa se da radnici ne žele prihvatiti da im je radni odnos okončan, pa i dalje nastavljaju dolaziti na posao, iako za to više nema temelja. Tada bi poslodavac bio ovlašten udaljiti tog (sad već bivšeg) radnika iz svojih prostorija, odnosno zabraniti mu daljnji pristup u njih. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  15. U srpnju ove godine Ministarstvo pravosuđa objavilo je novi popis izvora za polaganje pravosudnog ispita koji se primjenjuju za polaganje ispita od 1. rujna 2010. godine. Stoga donosimo neke podatke vezane uz samu prijavu pravosudnog ispita te mogućnost brzog i jednostavnog načina pribavljanja potrebne ispitne literature.[PRBREAK][/PRBREAK]Polaganje pravosudnog ispita regulirano je odredbama Zakona o vježbenicima u pravosudnim tijelima i pravosudnom ispitu i odredbama Pravilnika o polaganju pravosudnog ispita. Dok Zakon uređuje uvjete za prijam vježbenika u sudove i državna odvjetništva, trajanje vježbeničke prakse te ulazak u vježbenički i stručni program, Pravilnik propisuje sam način prijave za polaganje pravosudnog ispita, sastav i način rada Ispitnog povjerenstva, način pisanja pisane radnje i provođenje usmenog dijela ispita te sadržaj svjedodžbe o položenom pravosudnom ispitu. Prijava za polaganje pravosudnog ispita podnosi se Ministarstvu pravosuđa, neposredno ili putem pošte, najkasnije 30 dana prije početka mjeseca u kojem kandidat namjerava pristupiti polaganju ispita (članak 4. Pravilnika), a isto ministarstvo rasporedom određuje vrijeme i mjesto polaganja pisanog i usmenog dijela pravosudnog ispita. Kandidat koji prvi puta prijavljuje polaganje pravosudnog ispita, prijavi je dužan priložiti isprave kojima dokazuje da ispunjava uvjete za polaganje ispita. U slučaju ponovnog prijavljivanja polaganja ispita, navedene isprave nije potrebno prilagati prijavi. Isprave se podnose u izvorniku ili ovjerenoj preslici. Ministarstvo pravosuđa rješenjem utvrđuje ispunjava li kandidat uvjete za polaganje pravosudnog ispita. Navedeno rješenje i poziv za polaganje pisanog dijela ispita kandidatu se dostavlja najmanje petnaest dana prije održavanja pisanog dijela ispita, a kandidat koji na pisanom dijelu ispita ostvari pravo na pristupanje usmenom dijelu, pisanim će se putem izvijestiti o vremenu i mjestu održavanja usmenog dijela ispita najkasnije petnaest dana prije dana određenog za polaganje. Troškovi polaganja pravosudnog ispita iznose 1450,00 kuna koje je kandidat dužan uplatiti nakon primitka pisanog poziva za polaganje ispita te uplatnicu kao dokaz o izvršenoj uplati predati prvog dana pisanog dijela ispita. Bitno je napomenuti da sukladno članku 33. stavak 1. Zakona o vježbenicima u pravosudnim tijelima i pravosudnom ispitu, sve osobe koje su započele s radom prije njegovog stupanja na snagu (do 31. prosinca 2008.), uvjete za polaganje pravosudnog ispita stječu prema odredbama članka 13. Zakona o pripravnicima u pravosudnim organima i pravosudnom ispitu, ako su nakon diplomiranja na pravnom fakultetu radile na pravnim poslovima i to: 1. 18 mjeseci u sudu, odvjetničkoj kancelariji ili kod javnog bilježnika (članak 127. Zakona o javnom bilježništvu) 2. 18 mjeseci u državnom odvjetništvu, u kojem su vremenu obavile praksu u sudu od najmanje 9 mjeseci 3. 2 godine na pravnim poslovima u državnim tijelima ili drugim pravnim osobama u kojem su vremenu obavile praksu u sudu u trajanju od jedne godine ili više 4. 4 godine na pravnim poslovima u državnim tijelima ili drugim pravnim osobama. Vrijeme koje je osoba radila kao sudački vježbenik ili volonter, državnoodvjetnički vježbenik, odvjetnički vježbenik ili javnobilježnički vježbenik, jednako se računa u ukupnom potrebnom vremenu za polaganje pravosudnog ispita. Osobe koje su s radom započele nakon stupanja na snagu Zakona o vježbenicima u pravosudnim tijelima i pravosudnom ispitu (od 1. siječnja 2009.), uvjete za polaganje pravosudnog ispita stječu prema odredbama članka 21. stavak 1. te članka 22. stavak 1. Zakona i to: 1. 18 mjeseci vježbeništva u sudu i državnom odvjetništvu uz izvršen program sukladno Zakonu o vježbenicima u pravosudnim tijelima i pravosudnom ispitu 2. 18 mjeseci odvjetničke vježbe i sudjelovanja u stručnom obrazovanju sukladno Zakonu o odvjetništvu 3. 18 mjeseci javnobilježničke vježbe i sudjelovanja u stručnom obrazovanju sukladno Zakonu o javnom bilježništvu 4. 36 mjeseci obavljanja pravnih poslova za pravnike zaposlene u tijelima državne uprave, lokalne i područne (regionalne) samouprave i drugim pravnim osobama te osobe zaposlene u znanstveno-nastavnim, nastavnim i suradničkim zvanjima na fakultetu i sudjelovanje u stručnom obrazovanju sukladno odredbi članka 19. Zakona o vježbenicima u pravosudnim tijelima i pravosudnom ispitu. Ovisno o navedenim uvjetima prema kojima su kandidati stekli pravo na polaganje ispita, razlikuju se i isprave koje su kandidati dužni priložiti prijavi ispita, o čemu detaljnije na internetskoj stranici Ministarstva pravosuđa (www.pravosudje.hr). Na istoj stranici tijekom srpnja objavljeni su i izvori iz pet grupa predmeta (građanskog i trgovačkog prava, građanskog postupovnog i obiteljskog prava, kaznenog i kaznenog postupovnog prava, radnog i upravnog prava te ustavnog uređenja, osnova sustava Europske unije i organizacije pravosuđa), koji se primjenjuju za polaganje pravosudnog ispita od 1. rujna 2010. Stoga se i na portalu IUS-INFO nalazi popis izvora s poveznicama na pouzdane redakcijski pročišćene tekstove svih zakona i podzakonskih propisa potrebnih za polaganje pravosudnog ispita. Također, u svrhu lakšeg i dostupnijeg pribavljanja potrebne ispitne literature, za sve osobe koje pristupaju polaganju pravosudnog ispita imamo i poseban pretplatnički paket naših usluga. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  16. Prema odredbama propisa o zaštiti na radu, točnije prema odredbama Zakona o zaštiti na radu, na radnom mjestu nije zabranjeno samo pijenje alkoholnih pića, već i unošenje takvih pića u radne prostore, bez obzira na to što se alkohol tamo nije pio.[PRBREAK][/PRBREAK]Članak 64. Zakona o zaštiti na radu propisuje da je zabranjeno uzimanje alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti prije i tijekom rada i njihovo unošenje u radne prostorije i prostore. Nadalje je istim člankom propisano da je poslodavac dužan prikladnim mjerama provoditi zabranu uzimanja alkoholnih pića i sprječavati zloporabu sredstava ovisnosti na radnom mjestu. Prikladne mjere taksativno su navedene u stavku 3. članak 64. navedenog Zakona. Za nepostupanje prema odredbama iz članka 64. Zakona o zaštiti na radu predviđene su novčane kazne. Tako je člankom 110. propisano da će se novčanom kaznom od 10.000 do 20.000 kuna kazniti za prekršaj poslodavac ako ne spriječi uzimanje alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti tijekom rada i njihovo unošenje u radne prostorije i prostore. Također, istim je člankom propisano da će se za navedeni prekršaj kazniti odgovorna osoba pravne osobe novčanom kaznom od 3.000 do 10.000 kuna, a u slučaju ponavljanja prekršaja kaznit će se poslodavac te odgovorna osoba pravne osobe u dvostrukom iznosu. Nadalje, člankom 112. Zakona o zaštiti na radu propisano je da će se novčanom kaznom od 100 kuna kazniti za prekršaj na licu mjesta radnik ako unosi i uživa alkohol za vrijeme rada ili ako obavlja rad dok je pod utjecajem alkohola i drugih sredstava ovisnosti. Za taj prekršaj kaznit će se i neposredno nadređena odgovorna osoba novčanom kaznom od 500,00 kuna. Dakle, iz navedenih odredaba Zakona o zaštiti na radu nedvojbeno proizlazi zaključak da je na radnom mjestu zabranjeno ne samo pijenje alkoholnih pića, već i unošenje takvih pića u radne prostore, bez obzira na to što se alkohol tamo nije i pio. Navedene odredbe o zabrani unošenja alkohola u radne prostore, kao i kazne za nepoštovanje te zabrane, propisane sa svrhom da se radi učinkovitosti poslovanja alkohol apsolutno ukloni iz radnih prostora, bez obzira na to pio se on ili ne. Na taj način sprječava se bilo kakva pomisao na alkohol, ne potencira se između radnika uživanje alkoholnih pića na radnom mjestu, odnosno radnike se ne stavlja u iskušenje da popiju čak i onda kada to možda nisu niti mislili, odnosno planirali. Pritom se postavlja pitanje bi li inspektor rada dosljedno provodio Zakon i njegove kaznene odredbe ako bi, primjerice, u radnim prostorijama bilo zatečeno nekoliko neotvorenih boca piva pored radnog stola radnika, koje je on kupio za vrijeme stanke (pauze), a s namjerom da ih odnese kući i uporabi za popodnevni roštilj (nije, naime, rijetkost da radnici pauzu koriste i za kupnju potrebnih namirnica za kućanstvo, kako to ne bi morali, zbog uštede vremena, obavljati poslije radnog vremena). http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  17. U medijima se često čita ili čuje kako su radnici u nekom poduzeću održali štrajk upozorenja. Obično to predstavlja kraći prekid rada kojim radnici upozoravaju poslodavca na neke goruće probleme u društvu. Takav štrajk, u zakonskom smislu, treba tretirati kao i svaki drugi štrajk, što znači da i za njegovo održavanje moraju biti ispunjeni određeni zakonski uvjeti.[PRBREAK][/PRBREAK]Prema članku 269. Zakona o radu (NN 149/09) sindikati ili njihove udruge više razine imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga sa svrhom promicanja i zaštite gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova ili zbog plaće, odnosno naknade plaće ako nisu isplaćene protekom roka od trideset dana od dana dospijeća. Štrajk se mora najaviti poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren, a štrajk solidarnosti poslodavcu kod kojeg se taj štrajk organizira. Štrajk se ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kada je takav postupak predviđen Zakonom o radu, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se stranke sporazumjele. Štrajk solidarnosti smije se započeti bez provedbe postupka mirenja, ali ne prije isteka dva dana od dana početka štrajka u čiju se potporu organizira. U pismu kojim se najavljuje štrajk, moraju se naznačiti razlozi za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka. Bitno je za ovaj slučaj napomenuti da se, u slučaju spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije, mora provesti postupak mirenja propisan Zakonom o radu, ako stranke spora nisu dogovorile neki drugi način njegovog mirnog rješavanja. Dakle, ako poslodavac i sindikat nisu dogovorili drugi način mirnog rješavanja kolektivnog radnog spora, prije štrajka mora se provesti postupak mirenja, propisan Zakonom o radu. Treba napomenuti da Zakon o radu ne razlikuje „pravi“ štrajk i „štrajk upozorenja“, iako je uobičajeno u praksi da je tzv. „štrajk upozorenja“ kratkotrajan prekid rada u tijeku jednog radnog dana, kojim se želi skrenuti pozornost poslodavcu na njegove obveze. No, Zakon o radu ne poznaje institut „štrajka upozorenja“ pa se bilo kakva obustava rada, odnosno štrajk mora provesti u skladu s odredbama Zakona o radu. Stoga je svaki „štrajk upozorenja“, proveden mimo odredbi Zakona o radu, nezakonit. Također, poslodavac za vrijeme provedeno u nezakonitom „štrajku upozorenja“ radnicima smije uskratiti plaću, budući da neopravdano nisu radili. Posljedice bi mogle biti i kudikamo strože: izricanje opomene pred otkaz ili, u krajnjem slučaju, i otkaz. Ujedno, poslodavac bi imao pravo i na naknadu štete zbog nezakonitog štrajka. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  18. S obzirom da je proračun najvažniji instrument kojim država utječe na ekonomsko stanje zemlje ne čudi činjenica da krajem godine, u vrijeme zahuktavanja pripreme proračuna za narednu godinu, upravo on postaje najčešća tema rasprave kako među političarima, tako i među građanima.[PRBREAK][/PRBREAK]Osim kao instrument Vlade u provođenju ekonomske politike, proračun služi kao sustav kontrole prikupljanja i trošenja proračunskih sredstava, a njime se ujedno prikazuju i najvažniji ciljevi države u fiskalnoj godini. Zakon o proračunu (u nastavku: ZP) u članku 3. točki 5. kaže da je državni proračun akt kojim se procjenjuju prihodi i primici te utvrđuju rashodi i izdaci države za jednu godinu, u skladu sa zakonom, a donosi ga Hrvatski sabor. Proračun se sastoji od općeg i posebnog dijela te plana razvojnih programa (članak 16.). Opći dio čini Račun prihoda i rashoda i Račun financiranja (članak 18. i 19.). Posebni dio proračuna sastoji se od plana rashoda i izdataka proračunskih korisnika raspoređenih u tekuće i razvojne programe za tekuću proračunsku godinu. Proračun se donosi u prosincu, prije početka fiskalne godine za koju se donosi (fiskalna godina traje od 1.1. do 31.12.). U Hrvatskoj je donošenje proračuna jedan od važnijih događaja, kako na financijskoj tako i političkoj sceni, a pripreme za njegovu izradu i konačno izglasavanje u Saboru traju čitavu godinu. Ustav Republike Hrvatske izričito ovlašćuje Hrvatski sabor za donošenje državnog proračuna, a od osobite je važnost članak 104. Ustava kojim se utvrđuje da Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, a nakon savjetovanja s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, može raspustiti Hrvatski sabor ako u roku od 120 dana od dana predlaganja ne donese državni proračun. Budući da se proračun mora izglasati većinom glasova svih zastupnika (članak 91. Ustava), odredba članka 104. Ustava obično daje oporbi veću mogućnost utjecaja na konačni izgled zakona. Naime, nakon što Vlada utvrdi prijedlog proračuna i projekcija i to najkasnije do 15.11., podnosi ih Saboru na donošenje. Saborski zastupnici tada predlažu izmjene i dopune proračuna u obliku amandmana, pri čemu prijedlozi ne smiju prijeći utvrđenu svotu dopuštenog manjka (članak 38. ZP-a). Moguće je da se iz određenih razloga proračun ne donese do početka fiskalne godine u kojem se slučaju privremeno, na osnovi odluke o privremenom financiranju, nastavlja financiranje poslova, funkcija i programa državnih tijela i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i drugih proračunskih i izvanproračunskih korisnika u visini koja je neophodna za njihovo obavljanje i izvršavanje, te prava primatelja sredstava proračuna utvrđena zakonima i drugim propisima donesenim na temelju zakona. Takvo financiranje obavlja se razmjerno prihodima ostvarenima u istom razdoblju prema proračunu za prethodnu godinu, a najviše do 1/4 ukupno ostvarenih prihoda bez primitaka, a najdulje kroz prva tri mjeseca fiskalne godine (članak 42.). Državnim proračunom planiraju se, dakle, prihodi i rashodi u jednoj godini. Prihodi i primici državnog proračuna dijele se na prihode od poreza, doprinosa za obvezna osiguranja, pomoći, prihode od imovine, prihode od pristojbi i naknada, prihode od prodaje nefinancijske imovine i ostale prihode (članak 18.). Rashode pak ZP dijeli na: rashode za zaposlene, materijalne rashode, financijske rashode, subvencije, pomoći, naknade građanima i kućanstvima na temelju osiguranja i druge naknade, rashode za nabavu nefinancijske imovine i ostale rashode. Osnovno je pravilo državnog proračuna da mora biti uravnotežen. Naime, država troši "javni novac" i mora ga rasporediti racionalno te se potruditi da zbroj prihoda bude jednak zbroju rashoda. Članak 7. ZP-a predviđa da se, ukoliko bi zbog izvanrednih nepredviđenih okolnosti došlo do povećanja rashoda i izdataka, odnosno umanjenja prihoda i primitaka, proračun mora uravnotežiti pronalaženjem novih prihoda i primitaka, odnosno smanjenjem predviđenih rashoda i izdataka. Takvu situaciju nazivamo rebalans proračuna. Do rebalansa proračuna često dolazi zbog nerealne procjene pojedinih proračunskih prihoda, ali i zbog potrebe povećanja pojedinih izdataka. Iako je i samim ZP-om naglašeno da se radi o izvanrednoj situaciji, u razdoblju od 1999. do 2009. Hrvatska nije imala niti jednu godinu bez rebalansa državnog proračuna - bilo je čak 14 rebalansa u 11 godina. Osim toga, gotovo svaki rebalans u našoj državi znači povećanje rashoda bez obzira rastu li prihodi ili se smanjuju. Osobito je problem, kako su primijetili stručnjaci, da se u izbornim godinama rebalansom proračuna pokušavaju zadobiti simpatije određenih struktura birača, kojima se pogoduje povećanjem rashoda u njihovu korist. Ukoliko imamo u vidu tri glavne funkcije proračuna kako smo ih gore naveli, moramo doći do zaključka da Vlade u Hrvatskoj fiskalnu politiku vode neplanski i neuravnoteženo. Državni proračun za 2010. godinu kojim su utvrđeni prihodi u iznosu od 112,8 milijardi kuna, a rashodi u iznosu od 121,4 milijarde kuna (Državni proračun Republike Hrvatske za 2010. godinu i projekcije za 2011. i 2012. godinu), Hrvatski sabor izmijenio je rebalansom od 30. kolovoza 2010., kojim se proračunski prihodi planiraju u iznosu od 108,3 milijarde kuna, a rashodi u iznosu 122,3 milijarde kuna. Deficit proračuna tako se povećava za 5,4 milijarde kuna, na 14 milijardi kuna, odnosno na 4,2 posto BDP-a. Deficit se uglavnom financira zaduživanjem (članak 71. ZP-a). Svi dugovi proistekli iz financiranja manjkova opće države stvaraju dug opće države, odnosno javni dug. Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za svaku se godinu utvrđuje gornji iznos zaduživanja i ukupni iznos jamstava. Tu odluku donosi Sabor na prijedlog Vlade. Ministarstvo financija vodi popis dugova i izdanih jamstava (članak 75. ZP-a). Bespredmetno je napominjati da takva zaduživanja dovode do problema u državnom vođenju ekonomske politike. Naime, radi otplate glavnice i kamata smanjena je količina novca koja bi se mogla koristiti za financiranje javnih potreba, a povećavaju se porezni nameti. Veliki javni dug može dovesti do inflacije, viših kamatnih stopa na kredite stanovništva i poduzeća i time destabilizacije gospodarstva i smanjenja mogućnosti rasta BDP-a. Udio rashoda proračuna opće države u bruto domaćem proizvodu važan je faktor u javnim financijama. U Hrvatskoj iznosi oko 48%, što je previsoko. Udio države u BDP-u može biti pokazatelj socijalne uloge države, ali i pokazatelj neracionalnog trošenja javnih sredstava. Kako bi se taj udio smanjio, potrebno je smanjiti neracionalno trošenje te preraspodijeliti sredstva kako bi se financirali državni prioriteti koji će povoljno utjecati na dugoročni gospodarski rast. Sama racionalizacija troškova vrlo je nezahvalna za svaku Vladu, budući da nužno vodi do smanjenja prihoda za neke korisnike javnih dobara i usluga ili povećanja poreza, stoga se teško odlučiti na bilo koje rješenje. Međutim, svi mi koji smo „punitelji“, ali i korisnici proračuna, moramo biti svjesni da otezanje s rješenjem i oštrim odlukama dovodi do sve većih problema i zaduženja koja prenosimo i na buduće generacije. Danijela Damjanović, mag. iur. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  19. Sporazum o korištenju, odnosno uređivanju načina posjedovanja suvlasničke nekretnine obvezuje i nasljednike suvlasnika koji su takav sporazum sklopili, do izmjene ili opoziva takve odluke.[PRBREAK][/PRBREAK]Suvlasnici za vrijeme trajanja zajednice mogu slobodno i dogovorno uređivati svoje odnose. Odnosi se to i na posjedovanje cijele nekretnine. No, makar za trajanja suvlasničke zajednice odnosi suvlasnika bili idilični, problemi mogu nastati onda kada jedan od suvlasnika umre pa njegov dio naslijedi druga osoba (ili druge osobe), koje ne poštuju i ne priznaju raniji dogovor suvlasnika o korištenju cijele nekretnine. Problem će zasigurno otežati nepostojanje pisanog traga o tom sporazumu. Postavlja se pitanje obvezuje li nasljednike pokojnog suvlasnika postojeći sporazum o načinu korištenja (posjedovanja) cijele suvlasničke nekretnine. Treba istaknuti da je člankom 39. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da svaki suvlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima, a kad je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, primjenjuju se pravila o poslovodstvu bez naloga. Što se uređivanja prava na posjed nekretnine tiče, člankom 42. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje. Donošenje takve odluke posao je redovite uprave, a isto tako i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome. Suvlasnici odlučuju očitovanjima svoje volje. Ona mogu biti u bilo kojem obliku, ako se na temelju njihovog sporazuma ili zakona ne traži za valjanost odluke da volja bude očitovana baš u nekom određenom obliku (kao što je to propisano Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za donošenje odluka redovite i izvanredne uprave tzv. etažnih vlasnika, a u vezi pitanja koja se tiču upravljanja cijelom nekretninom). Ako se utvrdi da sporazum o korištenju nekretnine postoji (bilo pisani bilo usmeni, iako će postojanje usmenog sporazuma biti teže utvrditi), takav bi sporazum kao obveznopravni akt obvezivao i nasljednike suvlasnika (kao njihove singularne sukcesore) koji su ga sklopili, a važio bi sve dok se novom odlukom stara odluka ne izmijeni ili ne opozove. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  20. Pravo na regres, odnosno, prema poreznim propisima – naknadu za godišnji odmor, nije zakonsko pravo radnika, što znači da sam propis ne nameće obvezu poslodavcu da ga radnicima isplati, već se to pravo mora propisati, odnosno ugovoriti ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili odlukom poslodavca.[PRBREAK][/PRBREAK]Novi Zakon o radu propisuje da radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, a maloljetni radnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje pet tjedana (članak 55. Zakona o radu). To je zakonski minimum trajanja godišnjeg odmora, a duže trajanje tzv. punog godišnjeg odmora može se odrediti ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom. Poslodavci obično svojim pravilnicima o radu predviđaju trajanje godišnjeg odmora duže od zakonskog minimuma, ili se, pak, to pitanje uređuje kolektivnim ugovorom. Iz odredbe članka 55. Zakona o radu ne vidi se da se ona odnosi samo na radnike koji rade u punom radnom vremenu, odnosno da radnici koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu imaju pravo na kraće trajanje godišnjeg odmora, sukladno broju radnih sati kod poslodavca. Naime, da bi radnik stekao pravo na (puni) godišnji odmor potrebno je da nakon prvog njegovog zaposlenja, ili u slučaju prekida rada između dva radna odnosa dužeg od 8 dana, protekne 6 mjeseci neprekidnog rada. Dakle, uvjet za stjecanje prava na godišnji odmor je, bez sumnje, zasnivanje i trajanje radnog odnosa, pri čemu se ne pravi razlika između radnika koji rade 40 sati tjedno i onih koji tjedno rade samo npr. 20 ili 30 sati. Pravo na puni godišnji odmor ne zavisi, dakle, od tjednog fonda radnih sati. To znači da pravo na minimalno trajanje punog godišnjeg odmora ostvaruju ne samo oni radnici koji rade u punom radnom vremenu, nego i radnici koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu po bilo kojoj zakonskoj osnovi. Zakonska je mogućnost poslodavca, prema članku 13. stavku 2. točki 11. Pravilnika o porezu na dohodak isplatiti radnicima i prigodnu nagradu, kao neoporezivi primitak u visini do 2.500,00 kuna godišnje, koja se obično isplaćuje kao božićnica i/ili naknada za godišnji odmor – tzv. regres. Poslodavac može isplatiti radnicima u godini na ime prigodne nagrade i veći iznos od 2.500,00 kuna, ali će se on tada oporezivati. No, da bi radnici imali pravo na regres nije dovoljno pozvati se samo na porezne propise, već to pravo treba propisati, odnosno ugovoriti ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili odlukom poslodavca. Ako će, dakle, poslodavac isplatiti radnicima regres za godišnji odmor za tekuću godinu u određenom iznosu, isplatit će ga u tom iznosu, ako drugačije nije propisano/ugovoreno, i radnicima koji rade u punom radnom vremenu i radnicima koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu. Razlika između radnika koji rade u punom radnom vremenu i onih koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu osjetit će se u naknadi plaće za vrijeme godišnjeg odmora, budući da prema članku 60. stavku 1. Zakona o radu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  21. Zadnjih tjedana vrlo su visoke temperatura zraka na kojima je ne samo teško boraviti, već i (pogotovo) raditi, što je prilika da podsjetimo na obveze poslodavca u vezi s omogućavanjem rada na način koji neće nepovoljno utjecati na zdravlje i život radnika, kao i na posljedice (ne)rada u neprimjerenim temperaturnim radnim uvjetima.[PRBREAK][/PRBREAK]Prema članku 5. Zakona o radu poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima. Nadalje, prema članku 33. stavku 1. Zakona o radu, poslodavac je dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja. Temeljni posebni propis, na koji upućuju odredbe Zakona o radu (u nastavku: ZR), u smislu zaštite na radu, jest Zakon o zaštiti na radu. No, postoji još čitav niz drugih propisa koji reguliraju materiju zaštite na radu i osiguranja zaštite zdravlja radnika. Izvanredne okolnosti koje ometaju ili onemogućuju rad i njihov utjecaj na plaću, odnosno naknadu plaće Postoje određene okolnosti, odnosno situacije zbog kojih radnik neće moći izvršiti svoju ugovorom o radu preuzetu obvezu o obavljanju posla, a da se pritom neće raditi o neopravdanom izostanku s posla. Radilo bi se o situacijama koje su izvanredne, nepredvidljive i koje su objektivno spriječile radnika da obavlja ugovoreni posao, a zbog kojih ili nije mogao doći na posao, ili su ga onemogućile da posao obavi, kao npr. poplava, snježni nanosi, zatvaranje trajektne linije zbog lošeg vremena, kvar stroja nužnog u radnom procesu itd. Dakle, radilo bi se o situacijama koje se mogu promatrati kao viša sila (vis maior), zbog kojih se radnikov nedolazak na posao, odnosno njegovo neobavljanje rada ne bi smjelo penalizirati, budući da se radi o okolnostima za koje on svakako nije odgovoran. Ako radnik ne dođe na posao zbog navedenih izvanrednih okolnosti, postavlja se pitanje kako će se to odraziti na njegov radni odnos, u smislu opravdanja izostanka s posla i, posljedično, plaćanja za dane ili sate kada nije radio. Podsjetimo na odredbu članka 87. stavka 3. ZR-a prema kojoj radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Stavljajući navedenu odredbu u kontekst izvanrednih okolnosti zbog kojih radnik nije u mogućnosti doći na posao i raditi, nedvojbeno se zaključuje da se radi o okolnostima za koje radnik nije odgovoran pa ni u smislu naknade plaće ne bi smio snositi posljedice zbog nečega za što nije odgovoran. To znači da radnik sukladno navedenoj odredbi članka 87. stavka 3. ZR-a ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj člankom 87. stavkom 5. ZR-a. Rad na visokim temperaturama – uvjeti rada i plaća Kao što smo već napomenuli, poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za siguran rad, dakle zadovoljiti uvjete rada u smislu zaštite na radu. Iako to izričito nije navedeno u ZR-u, dužnost poslodavca je osigurati radnicima primjerene uvjete rada što se tiče grijanja, struje, osvjetljenja, temperature, higijene, sanitarnog čvora itd. Uostalom, prije započinjanja rada svaki poslovni subjekt mora zadovoljiti minimalno-tehničke uvjete prostora i prostorija za obavljanje gospodarskih djelatnosti. Ovdje izdvajamo nekoliko podzakonskih akata (pravilnika) koji nameću obvezu poslodavcu za osiguranje primjerenih temperaturnih uvjeta rada, odnosno koji uređuju uvjete rada u takvim uvjetima. Jedan od njih je Pravilnik o zaštiti na radu pri ručnom prenošenju tereta, no posebno izdvajamo Pravilnik o sigurnosti i zaštiti zdravlja pri radu s računalom u čijem je Prilogu „Zahtjevi koje mora ispunjavati radno mjesto iz članka 3. Pravilnika“, pod točkom 2. Radni okoliš, podtočka e) Mikroklimatski uvjeti, navedeno da mikroklimatski uvjeti moraju odgovarati zahtjevima za toplinsku udobnost pri radu bez fizičkog naprezanja (temperatura 20 – 24 °C). Ukoliko se koristi klima uređaj u toplom razdoblju temperatura prostorije može biti najviše 7 °C niža od vanjske temperature. Znači, na ovim vrućinama, u kojima radimo zadnjih tjedana, teško je očekivati da će temperatura radnog prostora biti između 20 i 24°C bez klima uređaja, stoga bi, slijedeći slovo propisa, poslodavac morao nabaviti odgovarajuća rashladna tijela da bi se postigla propisana radna temperatura. Također, klima uređaj ne bi se smio staviti na 20 stupnjeva kad je vani 35 samo zato što je nekome tako ugodno. No, znači li to da bi svaki poslodavac trebao ugraditi i termometar u radnom prostoru radi provjere zadovoljavanja propisanoj temperaturi? Posebno treba naglasiti važnost osiguranja rada na siguran način, bez opasnosti za zdravlje i život radnika koji rade na otvorenom. Najbolji primjer za to su radnici u djelatnosti građevinarstva. Osim radnopravnih propisa i propisa iz područja zaštite na radu, uvjeti rada uređeni su i Kolektivnim ugovorom za graditeljstvo. No, ako to poslodavac ne učini, pa je radnik doista primoran raditi u prostoru poslodavca u kojem je neprimjereno visoka temperatura, smatramo da bi mu, u skladu sa člankom 86. ZR-a (budući da bi se radilo o radu u otežanim uvjetima rada), poslodavac morao isplatiti povećanu plaću, u iznosu određenom kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca. U nedostatku propisanog ili ugovorenog iznosa povećane plaće i u situaciji kad mjerila za njezino određivanje nisu propisana pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom, niti su ona ugovorena ugovorom o radu, radnik će imati pravo na povećanu plaću koja će se odrediti primjenom pravila iz članka 82. ZR-a. Naime, tom je odredbom propisano da ako plaća nije određena kolektivnim ugovorom ni pravilnikom o radu niti je u ugovoru o radu odrediva, poslodavac je dužan isplatiti radniku primjerenu plaću. Pod primjerenom plaćom smatra se plaća koja se redovito plaća za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, onda plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja. Smatramo da se odredbe ZR-a o određivanju plaće primjenjuju i na određivanje povećane plaće (dodataka na plaću). Dakle, kad iznos dodatka na plaću nije određen niti odrediv, trebalo bi taj iznos odrediti primjenom pravila o primjerenoj plaći. Konkretnije, radniku bi se za rad u otežanim uvjetima trebao isplatiti primjereni dodatak, odnosno onaj koji se za rad u otežanim uvjetima iste ili slične stručnosti i zahtjevnosti isplaćuje u onoj djelatnosti u kojoj posluje poslodavac, odnosno u srodnoj grani te djelatnosti. Ako se predmetni dodatak ne bi mogao odrediti na takav način, ili ako bi mogao ali ga poslodavac ne želi isplatiti, odredio bi ga sud, koji bi pri određivanju iznosa trebao uzeti u obzir sve nabrojane parametre. Vezano uz plaćanje rada u otežanim uvjetima, ističemo odredbu iz već navedenog Kolektivnog ugovora za graditeljstvo, u čijem članku 44. piše da će se osnovna plaća radnika povećati za sate rada kada radnik povremeno radi u uvjetima rada težim od normalnih uvjeta rada radnog mjesta na koje je stalno raspoređen i za koje mu je utvrđena osnovna plaća. Elementi težih uvjeta rada koji se uzimaju u obzir kod uređivanja ovih pitanja u Pravilnicima o radu orijentacijski mogu biti, između ostalog: utjecaj okoline – dodatak na osnovnu plaću najmanje 5% za: – rad na temperaturi ispod -5°C ili iznad 35°C, – rad u uvjetima nagle i učestale promjene okolne temperature. Drukčija organizacija odnosno obustava rada zbog visokih temperatura Gdje god je to moguće, uputno je, u prilikama visokih temperatura, uvesti drukčiji raspored rada da bi se izbjegao rad po najvećim vrućinama. Posebno se to odnosi na poslodavce čiji radnici posao obavljaju na otvorenom. Poslodavac može, ako smatra da radni uvjeti nisu primjereni, odnosno u skladu s propisima (u ovom slučaju, radni prostori su pretopli jer nisu hlađeni) odlučiti da neko vrijeme radnici ne dolaze na posao, dok se ponovno ne steknu primjereni uvjeti za rad, što ga, pak, ne oslobađa obveze da u skladu s radnopravnim propisima ispuni svoju obvezu za osiguranje propisanih temperaturnih uvjeta u radnom prostoru. Postavlja se pitanje na koji će se institut radnog prava pri donošenju takve odluke poslodavac pozvati. Moguće su, prema našem mišljenju, dvije mogućnosti: poslati radnike na kolektivni godišnji odmor (sukladno članku 64. ZR-a) ili donijeti odluku o obustavi rada uz naknadu plaće (sukladno članku 87. stavak 3. ZR-a.) Pritom treba imati na umu da je za donošenje odluke o novom rasporedu radnog vremena i kolektivnom godišnjem odmoru poslodavac dužan savjetovati se s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom. Smatramo da bi poslodavac to bio dužan učiniti i u slučaju donošenja odluke o privremenoj obustavi rada zbog nepostojanja primjerene radne temperature zraka, jer bi se u tom slučaju radilo o mjeri u vezi sa zaštitom zdravlja, jer se u suprotnom radnike izlaže potencijalnom obolijevanju. Ako temelj privremene obustave rada bude odluka o kolektivnom godišnjem odmoru, naknada plaće isplatit će se u skladu s odredbama članka 60. ZR-a, a ako se zbog izvanrednih okolnosti rad obustavi temeljem odluke poslodavca, naknada plaće ima se isplatiti u skladu s odredbom članka 87. stavak 3. i 5. ZR-a, jer se radi o okolnostima zbog kojih se ne radi, a za koje radnik nije odgovoran. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  22. Iako je uzdržavanje djece prvenstveno obveza njihovih roditelja, zbog njezinog sve većeg zanemarivanja od strane nesavjesnih roditelja, bake i djedovi bi, uz sve druge umirovljeničke boljke, mogli postajati i sve češći obveznici uzdržavanja svojih unuka.[PRBREAK][/PRBREAK]Prema Obiteljskom zakonu radno sposobni roditelji uvijek su dužni uzdržavati svoju maloljetnu djecu i to bez obzira jesu li zaposleni (članak 209. i članak 232. stavak 2.). Pod određenim pretpostavkama (članak 210.), uzdržavanje se može produžiti i nakon što dijete postane punoljetno. Iako je problem s urednim izvršavanjem ove obveze postojao oduvijek, kriza uzrokovana recesijom samo ga je dodatno produbila. Kako je neplaćanje uzdržavanja za djecu u porastu, tako i sudovi sve češće, uz nebrojene ovrhe, izriču i uvjetne osude zbog neizvršavanja uzdržavanja, kao mjeru upozorenja (povredu dužnosti uzdržavanja regulira članak 209. Kaznenog zakona). No, ako nesavjesni roditelji i nadalje redovito ne ispunjavaju ovu obvezu i ne nadoknade dug, uvjetna osuda se opoziva te se izvršava kazna zatvora. To je ipak krajnje rješenje, ako je uopće rješenje, budući da odlazak u zatvor uglavnom ima za posljedicu i gubitak radnog mjesta obveznika uzdržavanja, a time i gubitak njegovih prihoda od kojih bi se dijete trebalo uzdržavati. Što onda preostaje? Postoji još jedna mogućnost koja se, sudeći prema dosta skromnoj sudskoj praksi, rijetko koristi – uzdržavanje unučadi od strane njihovih baka i djedova. Naime, bake i djedovi najbliži su srodnici djeteta nakon roditelja. Obiteljskim zakonom propisano je pravo bake i djeda na susrete i druženje s unukom (članak 107. stavak 1.), mogućnost da utječu da se ne posvoji unuče koje je rodilo njihovo maloljetno dijete (članak 125. stavak 4.), te obveza uzdržavanja njihovih unuka (članak 216.), ali samo ako roditelj po kojem su oni baka/djed ne uzdržava svoje dijete, ako uopće imaju financijske mogućnosti za uzdržavanje unučadi i naravno ako je dijete maloljetno ili punoljetno uz ispunjenje pretpostavki iz članka 210. Zakona. Dakle, bake i djedovi dolaze u obzir tek ako roditelj ne ispunjava svoju obvezu, a kako se uzdržavanje određuje prema njihovim mogućnostima, visina uzdržavanja na koju se može obvezati baku i djeda može biti i niža (od one propisane za roditelje) ako su njihove mogućnosti manje. Naime, prema članku 232. stavak 4., Ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi jednom godišnje, a najkasnije do 1. travnja tekuće godine, objavljuje minimalne novčane iznose potrebne za mjesečno uzdržavanje djeteta, koje je dužan platiti roditelj koji ne živi s djetetom. Minimalni iznos određuje se u postotku od prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu, te prema objavi za 2009. godinu, uz prosječnu plaću od 5.311,00 kuna, iznosi: – za dijete do 6 godina 17% prosječne plaće – 902,87 kuna – za dijete od 7 do 12 godina 20% prosječne plaće – 1.062,20 kuna – za dijete od 13 do 18 godina 22% prosječne plaće – 1.168,42 kune. Obvezu uzdržavanja od strane bake i djeda potrebno je utvrditi u sudskom postupku, a zakonske odredbe koje se odnose na početak i prestanak uzdržavanja iste su kao i za roditelja koji ne plaća uzdržavanje. Unuci baku i djeda mogu tužiti u odvojenom postupku, nakon što se uspostavi da roditelj opće ne plaća uzdržavanje ili ga plaća u iznosu manjem od onog koji je određen u ovršnoj ispravi. No, postoji mogućnost da dijete baku i djeda tuži u istom postupku u kojem traži i uzdržavanje od roditelja po kojem su mu oni baka ili djed, ako dijete učini vjerojatnim da roditelj zbog npr. malih prihoda, nezaposlenosti, više djece koju treba uzdržavati i sl., nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti njegove potrebe za uzdržavanjem (članak 229. stavak 2. i 3.). Ovdje osobito treba istaknuti da kod utvrđivanja obveze bake i djeda na uzdržavanje unuka, nije relevantan razlog zbog kojeg roditelj ne uzdržava vlastito dijete (čini li to namjerno, zbog nemarnosti ili nekih objektivnih okolnosti), već sama činjenica neuzdržavanja djeteta od strane roditelja stvara supsidijarnu obvezu na strani bake/djeda po tom roditelju. Njihova supsidijarna obveza zakonom je ustanovljena upravo radi zaštite dobrobiti djece/unuka odnosno njihove materijalne sigurnosti i prava na određeni životni standard. Tako u obrazloženju svoje odluke broj U-III-3847/2006 od 11. srpnja 2007. navodi i Ustavni sud te ističe kako je navod ustavne tužbe, podnesene od strane bake, da je otac djece (koju ne uzdržava) radno sposoban nebitan jer Obiteljski zakon ne razlikuje razloge na strani roditelja koji bi izuzimali baku i djeda od supsidijarne obveze uzdržavanja. S druge strane, zakonom nije propisana dužnost unuka na uzdržavanje bake i djeda, pa čak niti ako su ih oni uzdržavali ili se brinuli o njima. Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  23. Čast i ugled kao pravna dobra prema pozitivnopravnom zakonodavstvu imanentna su svim fizičkim i pravnim osobama. Pravo na dostojanstvo i na dobro ime svakog od navedenih subjekata ima i svoju kaznenopravnu zaštitu. Naime, propisane inkriminacije i dopunske odredbe o ekskulpaciji, pokretanju kaznenog postupka i javnoj objavi presuda jasno normiraju kažnjivo ponašanje protiv navedenih pravnih dobara. Postupak isključivo pokreće i vodi sam oštećenik kao privatni tužitelj dok su odredbe o progonu ex offo ili uz suglasnost za ta kaznena djela počinjena prema određenim kategorijama osoba (npr. državni dužnosnici), ukinute.[PRBREAK][/PRBREAK]Glava XV. Kaznenog zakona (u nastavku: KZ) kojom su normirana kaznena djela protiv časti i ugleda, sadržajno je vrlo mala. Naime, ograničena je na svega četiri inkriminacije: kazneno djelo klevete iz članka 199., kazneno djelo uvrede iz članka 200., kazneno djelo iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika iz članka 201. te kazneno djelo predbacivanja kaznenog djela iz članka 202. KZ-a. Uz navedena osnovna kaznena djela u temeljnom obliku, zakonski su definirani i kvalificirani oblici njihovog počinjenja. U sva četiri slučaja kvalificirani oblik predstavlja onaj način izvršenja kada je ista radnja postala pristupačna većem broju ljudi. Gotovo uvijek u tim slučajevima radi se o počinjenjima kaznenih djela putem sredstava javnog priopćavanja ili kako to zakon opisuje za uvredu: „ ...putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačnom većem broju osoba...“ odnosno, s obzirom na ostala tri kaznena djela, uz izmjenu protupravne radnje - klevete, iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika te predbacivanja kaznenog djela. Svojevrsna specifičnost ove glave Kaznenog zakona je i u tome da je jasno definirano (članak 203. KZ-a) ekskulpiranje počinitelja sva četri kaznena djela ako se radi o inkriminiranim sadržajima koji su rezultat počiniteljeve empatije, altruizma i/ili umjetničko-stvaralačke djelatnosti: „ Nema kaznenog djela kad se radi o uvredljivom sadržaju iz članka 199. i članka 200. stavka 3., klevetničkom sadržaju iz članka 200. stavka 1. i 2., sadržaju o osobnim ili obiteljskim prilikama iz članka 201. i predbacivanja za kazneno djelo iz članka 202. ovoga Zakona, koji je ostvaren ili učinjen dostupnim drugima u znanstvenom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji, u obavljanju službene dužnosti, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti, ili u novinarskom poslu, ili u obrani nekog prava ili zaštiti opravdanih interesa...“. No, zakon ne ostavlja dvojbu te istom odredbom navodi kako nema isključenja protupravnosti za iznošenje difamacijskog sadržaja ukoliko način počinjenja i ostale okolnosti jasno ukazuju na počiniteljevo usmjerenje da šteti časti i ugledu drugoga. Kazneni zakon to uređuje ovako: “ ... osim ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se radi o ponašanju koje je imalo cilj samo škoditi nečijoj časti ili ugledu.“. Za sva kaznena djela ove glave predviđeno je pokretanje kaznenog postupka podnošenjem privatne tužbe. Postupak se nadalje odvija na glavnoj raspravi pred stvarno i mjesno nadležnim općinskim sudom kao prvostupanjskim. Po donošenju presude, eventualno nezadovoljne stranke protiv nje imaju mogućnost podnošenja redovnog pravnog lijeka u vidu žalbe županijskom sudu kao drugostupanjskom. Po potvrdnom rješavanju županijskog suda presuda postaje pravomoćna te izvršna čime kazneni postupak i završava. U sudskoj praksi korištenje izvanrednog pravnog sredstva u pravomoćno okončanim postupcima povodom kaznenih djela iz glave XV. KZ-a iznimno je rijetko. Čak štoviše, zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen Vrhovnom sudu RH, od strane jedino nadležnog Državnog odvjetništva RH, predstavlja najrjeđe izvanredno pravno sredstvo. Naime, prema uvidu u tromjesečni statistički izvještaj o radu kaznenog odjela VSRH za 1. kvartal 2010.godine, vidljivo je kako upravo zahtjevi za zaštitu zakonitosti predstavljaju najmanju stavku u ukupnom zbroju svih vrsta predmeta (prema upisnicima). Primjera radi, u istom razdoblju zaprimljeno ih je svega 17 usporedivo sa 70 zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ili sa čak 346 postupaka po žalbi u drugom stupnju. Uvidom u postojeću judikaturu ne nailazi se na primjer podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pravomoćnih presuda u predmetima povodom kaznenih djela iz glave XV. Kaznenog zakona, osobito kada nije bilo korišteno redovno pravno sredstvo-žalba. U svjetlu takvih podataka nailazimo na endemski primjer podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti u predmetu broj: Kzz 33/2006-5 od 23. rujna 2009. Naime, u tom je predmetu Vrhovni sud odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen od strane Državnog odvjetništva RH, a protiv presude Općinskog suda u Zagrebu broj K-44/02. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu od 2. studenoga 2005. okrivljenik P.M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 199. stavak 2. i članka 200. stavak 2. KZ-a u stjecaju te su mu izrečene kaznenopravne sankcije. Istom presudom naloženo je osuđeniku P.M. objavljivanje presude u cijelosti putem tiska o svom trošku. Presuda je samim protekom žalbenog roka postala pravomoćna jer se stranke nisu žalile. Isto tako nije bilo niti zahtjeva za povrat u prijašnje stanje od strane osuđenika. Presuda Vrhovnog suda kojom se odbija ovakav atipični zahtjev za zaštitu zakonitosti precizira kako ne postoji niti jedna bitna povreda odredbi Zakona o kaznenom postupku kako u odnosu na kazneno djelo klevete iz članka 200. stavak 2. tako i u odnosu na kazneno djelo uvrede iz članka 199. stavak 2. KZ-a . Nadalje, Vrhovni sud konstatira kako ne postoji niti povreda odredbi Kaznenog zakona, a odluka prvostupanjskog suda prema kojoj nije bilo mjesta za primjenu odredbe članka 203. KZ-a o ekskulpaciji osuđenika, kao takva predstavlja sud o utvrđenim činjenicama tokom glavne rasprave. Pravilnost ili ne tako utvrđenog činjeničnog stanja mogla se ospravati žalbom kao redovnim pravnim lijekom, konkretno žalbenim razlogom zbog nepotpuno ili netočno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga Vrhovni sud u presudi još jednom ističe kako je na podnošenje žalbe kao redovnog pravnog lijeka bio ovlašten i osuđenik, no da to pravo nije iskoristio, a državni odvjetnik zahtjev za zaštitu zakonitosti može podnijeti samo ako je pravomoćnom sudskom odlukom i/ili postupkom povrijeđen zakon. Pripremio: Hrvoje Kopasić, dipl. iur. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  24. Bliži se vrijeme godišnjih odmora i većina nas planira nekud otputovati i odmoriti se. Najugodnije i najjednostavnije rješenje svakako je prepustiti organizaciju odmora profesionalnim organizatorima putovanja. Međutim, budući da nešto uvijek može krenuti po krivu, važno je znati kakva su nam prava i obaveze prilikom sklapanja ugovora o organiziranju putovanja.[PRBREAK][/PRBREAK]Ugovor o organiziranju putovanja uređen je Zakonom o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Članak 881. stavak 1. definira ga kroz obvezu organizatora putovanja da putniku pribavi skup usluga koje se sastoje od prijevoza, smještaja ili drugih turističkih usluga, dok na drugoj strani postoji obveza putnika da za to plati ukupnu (paušalnu) cijenu. Sadržaj i oblik ugovora određen je člankom 884. ZOO-a. Organizator putovanja ne može u ugovor unijeti odredbe kojima bi ograničio ili isključio svoju odgovornost za štetu. Takve odredbe bile bi ništetne. Međutim, moguća je i valjana odredba kojom bi se unaprijed odredio najviši mogući iznos naknade štete (iznimka su štete prouzročene tjelesnom povredom i štete učinjene namjerno odnosno krajnjom nepažnjom - članak 891). Člankom 888. ZOO-a određena je pravna osnova odgovornosti za štetu organizatora putovanja. On odgovara za svu štetu nastalu neispunjenjem, djelomičnim ili neurednim ispunjenjem svoje činidbe. Jednako tako odgovara i za štetu prouzročenu od strane treće osobe kojoj je povjerio izvršenje usluga prijevoza, smještaja ili drugih usluga (članak 889). Ako dođe do nepotpunog ili neurednog izvršenja usluge iz ugovora, putnik ima pravo na razmjerno sniženje cijene ukoliko je uložio prigovor u roku od 8 dana od završetka putovanja (članak 890). Obveze organizatora ponajprije se tiču zaštite prava i interesa putnika, u skladu s poslovnim običajima, te obavještavanja o cijenama, uvjetima i kvaliteti prijevoza i smještaja. Njegova je dužnost također, pravovremeno i u pisanom obliku, obavijestiti putnika na granične i carinske formalnosti, sanitarne, monetarne i druge administrativne propise. Obveza čuvanja tajne podrazumijeva obavezu organizatora da sve podatke o putniku, njegovoj prtljazi, suputnicima i kretnjama čuva kao poslovnu tajnu, a smije je priopćiti trećim osobama samo s odobrenjem putnika ili na zahtjev nadležnog tijela javne vlasti (članak 887.). Najvažnija obveza putnika je plaćanje ugovorene cijene u utvrđeno vrijeme. Osim toga, dužan je pravovremeno dostaviti sve podatke potrebne za organizaciju putovanja, te se brinuti da on osobno, njegove osobne isprave i njegova prtljaga ispunjavaju uvjete predviđene graničnim, carinskim, sanitarnim, monetarnim i drugim administrativnim propisima (članak 894. i 895.). I putnik odgovara za svaku štetu koju prouzroči neispunjenjem svojih obveza. Ako nije u mogućnosti pravovremeno ili uopće ispuniti svoje obveze iz ugovora, dužan je o tome što prije obavijestiti organizatora putovanja (članak 898.). Uz opće obveze koje proizlaze za stranke ugovora o organiziranju putovanja, ZOO-om su predviđena i njihova posebna prava i obveze. Tako je člankom 899. uređeno da putnik može odrediti drugu osobu da se umjesto njega koristi ugovorenim uslugama pod uvjetom da ta osoba udovoljava posebnim zahtjevima predviđenim za određeno putovanje i da putnik naknadi organizatoru troškove uzrokovane zamjenom. Organizator putovanja pak, ima pravo povećati ugovorenu cijenu, najkasnije 20 dana prije početka putovanja, ako je nakon sklapanja ugovora došlo do promjene u tečaju, povećanja troškova prijevoza koji utječu na cijenu puta, a za koje nije znao niti mogao znati. Pravo na povećanje cijene mora biti izričito predviđeno ugovorom kao i način izračuna te uvećane cijene. Ako povećanje iznosi više od 10 % ugovorene cijene, putnik ima pravo na raskid ugovora bez obveze naknade štete kao i pravo na povrat uplaćene cijene (članak 900.). Putnik u svakom trenutku ima pravo na djelomični ili potpuni raskid ugovora. Ukoliko se ugovor raskine pravovremeno, organizatoru se plaćaju samo administrativni troškovi. Rokove otkazivanja i njima razmjerne postotke naknade štete organizatori putovanja obično imaju predviđene već u općim uvjetima poslovanja. Međutim, putnik je dužan naknaditi štetu samo u slučaju ako je do raskida došlo zbog okolnosti koje nije mogao izbjeći ili otkloniti, te ukoliko on ili organizator nisu našli odgovarajuću zamjenu. Organizator putovanja može otkazati ugovor u potpunosti i djelomično bez obveze naknade štete u slučaju više sile ili ako se za putovanje nije prijavio dovoljan broj putnika, a o tome je drugu stranu obavijestio u primjerenom roku (ne kraće od pet dana prije putovanja). Ukoliko razlog raskida nije jedan od gore nabrojanih, dužan je putniku naknaditi nastalu štetu. Kad organizator odustane od ugovora za vrijeme njegova izvršenja, ima pravo na pravičnu naknadu za ostvarene ugovorene usluge, a dužan je poduzeti sve nužne mjere za zaštitu interesa putnika. Izmjene u programu putovanja mogu se obavljati samo ako su uzrokovane izvanrednim okolnostima koje organizator putovanja nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. Troškove koji su nastali izmjenom programa snosi organizator, a smanjenje troškova ide u korist putnika. Zamjena ugovorenog smještaja može se obaviti samo upotrebom objekta iste kategorije ili na teret organizatora upotrebom objekta više kategorije i ugovorenom mjestu smještaja. Ako su u programu putovanja izvršene bitne izmjene bez opravdanog razloga, organizator putovanja mora u cijelosti vratiti ono što je primio od putnika koji je zbog toga odustao od putovanja. Ako su bitne izmjene u programu učinjene za vrijeme izvršavanja ugovora, putnik u slučaju odustanka snosi samo stvarne troškove ostvarenih usluga. Možemo dakle zaključiti da su ZOO-om detaljno uređena prava i obveze obaju stranaka ugovora o organiziranju putovanja, osobito što se tiče obveza naknade nastale štete. Međutim, budući da pod pojmom štete podrazumijevamo i imovinsku i neimovinsku štetu, zanimljivo je saznati koje su mogućnosti naknade neimovinske štete. Prof. dr. sc. Petar Klarić u članku Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede ugovora o organiziranju putovanja (objavljen u Zborniku PFZ 56, Posebni broj, 381-400, 2006.), iznosi stav da takva odgovornost ima svoju pravnu osnovu u članku 346. i članku 881. ZOO-a. Tipične štetne radnje kojima organizator putovanja nanosi neimovinsku štetu putniku tiču se neispunjenja ili neurednog ispunjenja obveza vezanih uz plan putovanja, vrsti i kategoriji smještaja, čuvanje tajne o putnikovoj prtljazi, kretanju i suputnicima. U istom tekstu navodi različite primjere iz sudske prakse europskih zemalja kao i Europskog suda za ljudska prava iz koje se može zaključiti da povrede ovog ugovora najčešće za posljedicu imaju povredu prava na osobnost, duševni i tjelesni integritet te pravo na privatnost. Naravno, potrebno je napomenuti da je moguća naknada neimovinske štete i drugoj strani - oganizatoru putovanja. U tom slučaju radi se o povredi prava na ugled i ime. Prilikom planiranja odmora često ne razmišljamo što se sve može dogoditi prije i za vrijeme putovanja. Upravo kako bi bili svjesni da nismo bespomoćni ako nam organizator ne pruži ugovorenu uslugu, važno je biti upoznat sa svojim pravima i obvezama. Prilikom sklapanja ugovora, organizator je dužan predočiti nam svoja opća pravila poslovanja. Svakako bi bilo poželjno odvojiti malo vremena i proučiti uvjete te se upoznati s mogućnostima djelovanja u slučaju nastanka problema. Pripremila: Danijela Damjanović, mag.iur. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
  25. Nedavno je obilježen nacionalni dan darivanja i presađivanja organa, općeprihvaćene i uspješne metode liječenja bolesnika kod kojih je došlo do nepovratnog zatajenja funkcije organa. U prvom tromjesečju ove godine broj transplantiranih organa povećan je za 24 % u odnosu na 2009., a broj darivatelja Hrvatsku svrstava u sam svjetski vrh. Unatoč tim podacima, kod nas još uvijek postoje dvojbe o tzv. pretpostavljenom pristanku, načelu prema kojem su svi građani RH mogući darivatelji osim ako se za života nisu tome izričito protivili.[PRBREAK][/PRBREAK]Hrvatska je uključena u transplantacijski program od 1971.godine, a od 2007. punopravni je član udruge Eurotransplant. Kao i u mnogim drugim državama, sukladno članku 22. stavak 1. Zakona o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, i kod nas vrijedi načelo tzv. pretpostavljenog pristanka prema kojem se dijelovi tijela s umrle osobe smiju uzeti radi presađivanja samo ako se darivatelj za života nije tome u pisanom obliku protivio. Osobe koje ne žele darovati organe i tkiva, o tome daju pisanu Izjavu o nedarivanju izabranom doktoru medicine primarne zdravstvene zaštite. Izjava o nedarivanju, koja se može u svakom trenutku opozvati, unosi se u listu nedarivatelja i pohranjuje pri ministarstvu nadležnom za zdravstvo (članak 23.) te čuva kao profesionalna tajna. Bez obzira na ove zakonske odredbe, obitelj često nije upoznata sa stavom njihovog umrlog člana o darivanju organa poslije smrti te se, prema nekim podacima, godišnje gubi oko 30% mogućih darivatelja zbog nepristanka obitelji na eksplantaciju, iako umrla osoba nije izrazila protivljenje darivanju organa. Dok, s druge strane, obitelj koja je upoznata s pozitivnim stavom preminule osobe o darivanju dijelova tijela nakon smrti, uglavnom poštuje želju umrlog i ne protivi se eksplantaciji. Stoga bi svi koji donesu pozitivnu odluku vezano uz darivanje organa poslije smrti, o svom stavu trebali informirati svoje bližnje i izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite. U praksi, primjena članka 22. stavak 1. Zakona o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja izaziva određene dvojbe i rasprave. Tako prošle godine Ustavni sud Republike Hrvatske nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedenog članka (odluka broj U-I-3631/2005 od 30. travnja 2009.). U tom je postupku predlagatelj, uz ostalo, tvrdio da prema Zakonu o obveznim odnosima šutnja ne znači prihvat te da se nečinjenje ne može smatrati izrazom volje. No, Ustavni je sud svoju odluku obrazložio stavom da se svatko ima pravo za svog života usprotiviti darivanju svojih organa, a postojeća zakonska regulativa u potpunosti poštuje takvu volju osobe te spornom odredbom nije poremećena ravnoteža između legitimnog cilja koji se njome želio postići i prava svakog pojedinca da odlučuje o darivanju svojih organa, dok je presađivanje organa, onako kako to propisuje Zakon, usmjereno zaštiti života i zdravlja ljudi kao Ustavom zaštićenim dobrima. Što se tiče uzimanja dijelova tijela od živog darivatelja, dopušteno je uzeti dijelove tijela samo od osobe starije od osamnaest godina, koja je za taj zahvat dala pisanu suglasnost i to isključivo u svrhu liječenja primatelja ako ne postoji odgovarajući organ ili tkivo umrle osobe te ne postoji druga, približno jednaka metoda liječenja (članak 12. Zakona). Pri tome je važno istaknuti da se, sukladno članku 16. stavku 2. točki 9. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, osiguranim osobama Hrvatskog zavoda za obvezno zdravstveno osiguranje, osigurava plaćanje zdravstvenih usluga u cijelosti za zdravstvenu zaštitu u svezi s uzimanjem i presađivanjem dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja. Također, naknadu plaće za vrijeme bolovanja zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osigurane osobe Zavoda, osiguraniku od prvog dana bolovanja isplaćuje Zavod u visini 100% od osnovice za naknadu plaće. Potreba za presađivanjem organa stalno raste stoga je veći broj osoba koje čekaju na presađivanje od broja organa ili tkiva raspoloživih za presađivanje. Uspješno presađivanje, čak i kada nije od vitalnog značaja, bitno doprinosi poboljšanju kvalitete života primatelja. Stoga presađivanje organa zahtijeva široku podršku i obaviještenost javnosti o važnosti darivanja organa nakon smrti u svrhu liječenja. Tome doprinosi i donorska kartica kao iskaz pozitivnog stava pojedinca o darivanju organa, a ako je preminula osoba posjedovala donorsku karticu, obitelj uglavnom poštuje stav umrle osobe i ne protivi se eksplantaciji. Dodatne informacije o transplantaciji organa i tkiva te donorskoj kartici, dostupne su na internetskoj stranici Hrvatske donorske mreže. Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur. http://www.iusinfo.com.hr/logo.png[/img] Ovaj tekst objavljen je i prenesen s portala IUS-INFO iz rubrike "U središtu".
×
×
  • Napravi novi...