imam i ja tužnu priču....
ja sam svog dečka upoznala prije tri i pol godine...on je tada već bio oženjen u početku je to bila avantura jer sam i ja imala dečka sa kojim sam bila 5 godina i sa kojim sam živjela...ali rodila se prava ljubav što ču kasnije i dokazat....
on je u braku sa ženom koja mu je bila cura iz djetinjstva i živjela je u istoj ulici gdje i on....i tako je to počelo on ju je sto puta ostavio i imao sto cura a ona je samo njega čekala....onda mu se otac razbolio apošto mu se mlađi brat već oženio stvorili su pritisak na njega da ga ona cijelo vrijeme čeka i on se oženio....
stvar je u tome što nisu imali ništa zajedničko, baš ništa, ona ne želi ići na more jer je debela i ne želi se skinut u badić a i nezna plivat pa i kada su otišli na more ona riješava križaljke u sobi a on ide sam na kupanje, ona ne ide na skijanje jer ne želi skijat...jedino što je bilo dobro je to što je on tulumario a ona nikak ništa nije pitala već je bila srtena šta je uopće došao doma....e sad možda bi i to tako dalje živjelo da su mogli imati djete ali i tu je zapelo, 5 godina su pokušavali sa umjetnim oplodnjama ali nikad ništa u tom periodu je dva puta ostala trudna ali oba puta prirodnim putem i imala spontani....sa njegove strane je nestalo osjećaja (kojih nije ni bilo osim onih osnovnih ja bi ih nazvala sestrinskih)....naša ljubav je došla do te mjere da joj je on rekao što je ona i sama tad već znala da smo zajedno i da je između njih kraj....tad je iselila iz kuće(koju je on sagradio prije braka) i privremeno otišla u podstanare ali ga je na odlasku molila da ode još na umjetnu oplodnju pošto joj je u bolnici ostalo za još dva pokušaja....dozvolio joj je iz sažaljenja jer je bio 1000% uvjeren da to nemože sad uspjet ako 5 godina nije...a ona ga je uvjeravala da bi joj to djete bilo jedini smisao života....naravno, baš tad je umjetna oplodnja uspjela!
i znajte, ni meni ni njemu nije bilo lako tih 9 mj i preživjet porod i meni gledat njega na slikama sa tom malom bebom...ali mislim da je to dokaz koliko nam je ljubav jaka....u međuvremenu kad je ostala trudna vratila se u kuću svojim roditeljima a nakon što je rodila on joj je u toj kući njenih roditelja uredio jednu etažu koja je bila gola, znači dovršio i kupio namještaj, stalno razmišlja kaj će reći da ju ne povrijedi, konstantno se pokušava dogovoriti i olakšati joj život ALI malena sad ima godinu i jedan mjesec a ta majka je svakim danom sve gora i gora i više u tom djetetu ne vidi smisao života kako je u početku rekla već joj je ta malena sad samo predmet za ucjenjivanje i njega je sada starh uopće zatražit rastavu i da djete može viđat samo tako po pravilima a živjelo bi dvije ulice od njega....ovo nam je bilo već treće zajednićko ljetovanje a onda odemo za vikend van i ona poludi i dotadašnje svakodnevno viđanje male predvečer na dva sata kaj se sa njom vozi na biciklu i uspava ju ukine na dva puta dnevno...samo neznam od kuda joj pravo....on mi je već očajan, jadan, uništava ga...i da bi mu na kraju rekla da će malu moći normalno viđat onog dana kad se mene riješi....makar zna da sa njom više neće biti....ima još puno detalja ali onda bi ovo već preraslo u knjigu....šta radit????? sada se već pitam dali da odustanem a kad vidim njega tako tužnog još mi je i teže.....MAJKE stvarno znaju biti neopisivo zločeste!!! pitala ga je šta će on jednog dana reći svojoj kćeri kad ga pita zašto je on ostavio njenu mamu....odgovorio joj je da će reći da ona nije bila ni u planu kad ju je on ostavio, a baš me zanima šta će ona reći malenoj kad ju pita zašto ju tata ne viđa normalno....vjerojatno zato što nije htio šta da radim???
