skolarac

Ako kažem da mi treba pomoć ljudi koji poznaju zakone, to znači da se namjeravamo boriti pravnim sredstvima. Treba mi ozbiljan savjet, a takav još nisam dobio! Ima li netko u tom smislu nešto reći? Ako nema, molim suzdržati se od dubokih analiza mojih točaka i zareza!!

Naizgled je kontradiktorno, ali zapravo nije! Želim reći da nije cilj od škole stvarati sudište i ratno područje. Cilj je upravo postići da u miru odgajamo i podučavamo djecu. Proučavajući izjave i postupke konkretnog roditelja, došao sam samo do kršenja nekoliko članaka odluke o Kućnom redu škole i jednog stavka Obiteljskog zakona. Treba mi nešto jače! Za kršenje kućnog reda nema sankcija, a za kršenje Obiteljskog zakona možemo tek prijaviti CZSS. CZSS nas razumije, ali problemi s kojima se oni bore glede obitlji su puno teži (zlostavljanje, alkohol, droga...) Kako zakone slabo poznajem pokrenuo sam ovu temu da dobijem koji prijedlog od onih kojima je pravo bliže nego meni.

Najprije zahvaljujem na odgovoru. Bojao sam se da se školskom problematikom nitko i ne bavi. Kako vidim, bliski ste materiji. Nadam se da ćete nastaviti s pisanjem i da ćemo doći do puta ka rješavanju problema, čija bit nije u tome radi li škola ono što mora raditi, nego u tome, može li to raditi u konstruktivnoj suradnji s roditeljima, a ne u stalnoj i trajnoj defenzivnoj poziciji prema nekolicini roditelja? Ono što ste napisali pod a), b) i d) sve stoji! Pod c): tužno je i ružno nekome, nakon 35 godina rada i odlaska u mirovinu, lagati da ga kolege ogovaraju. Što prosvjetaru nakon umirovljenja ostaje, osim bijedne mirovine i ponosa da je radio pošteno u svoj dio posla u odrastanju desetak generacija djece? Ostalo što pišete da se moglo napraviti, trebalo je napraviti i napravljeno je! Nezadovoljna majka izvještena je upravo onako kako pišete pod a). Savjetnica iz AZZO u tijeku je s postupcima pripravničinog stažiranja. Uvidi ravnatelja,stručnih suradnika škole i savjetnice iz Agencije poželjni su i korisni. I Prosvjetna inspekcija zna uputiti školu u ono što je propustila, objektivno sagledati stvari koje mi iznutra ne vidimo. Ako smo nezadovoljni nalazom i rješenjem, možemo se i pismeno očitovati prigovorom. Sve su to dijelovi sustava koji imaju svoja pravila rada, svoje nadležnosti i odgovornosti. Nije problem da se ne radi po propisima i da se roditelj o tome može informirati. Problem je što roditelj, umjesto da traži informacije, napada, laže, insinuira i optužuje. Na roditeljski sastanak se ne odazove, jer „početnica, koja maltretira djecu, nije dostojna da se s njom razgovara“. Roditelj nekako nije dio sustava, prema kojem (s pravom) ima zahtjeve. Njegovo ponašanje prema školi nije regulirano. Možda je to s pravom ostavljeno prirodnoj brizi roditelja za potomka, dobrom odgoju samog roditelja, smislom za suradnju i suprotstavljanjem mišljenja kada je to potrebno. Ali što kad roditelj nema tih kvaliteta, kada su svadljivost i nepovjerenje trajan dio njegove osobnosti? Učitelji su dužni držati se Ustava, ZOR-a, Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, niza pravilnika, etičkog kodeksa… U učiteljev rad uvid ima ravnatelj, stručna služba škole, AZZO, Prosvjetna inspekcija, NCVVO, Pravobraniteljica za djecu, sami učenici te roditelji! Sami učenici isto imaju svoje odgovornosti, obveze prema Odluci o kućnom redu i sankcije za kršenje Kućnog reda u obliku odgojno-pedagoških mjera. Roditelji su tek, prema čl. 96. Obiteljskog zakona „dužni odazivati se sastancima u svezi s odgojem i obrazovanjem djeteta“ – a što ako se i ne odazivaju? Onda ostaje ona obveza škole da je „dužna izvještavati roditelja o napredovanju i uspjehu djeteta“ – pa ti lijepo roditelju napiši pismo. O ponašanju roditelja prema školi, nema nigdje ni riječi. Možda tek u Kućnom redu škole, u kojem naravno nema i ne može biti nikakvih sankcija za roditelje. Moje pitanje i dalje ostaje: postoje li pravne norme prema kojima bi škola osigurala od „prekomjernog granatiranja“ uistinu rijetkih roditelja (oko 1%), jesu li osobe u školi „službene osobe“, smije li se njih ometati u obavljanju njihovih poslova? Smije li neinformiran i nezadovoljan roditelj, bez ikakve odgovornosti, naprasito upadati u učionicu za vrijeme nastave, vrijeđati učitelja pred učenicima jer nema nikakvih odgovornosti prema djeci pred kojima pravi scene? Učitelj mora šutjeti jer ni inače ne smatra svađu primjerenim ponašanjem, a pred djecom se osjeća odgovornim. Kako nastaviti nastavu nakon takvih epizoda? Kako da učitelj tjelesnog, nakon anonimne prijave policiji za navodnu pedofiliju, nastavi raditi svoj posao. Kako, nakon višekratnih informativnih razgovora policije s mnogima u školi, nije podnesena prijava nego „posebno izvješće“, nije se čak imalo što ni odbaciti da učitelj barem može reći: „prijava je odbačena kako neosnovana“ Za postupanje, u slučajevima fizičkog nasrtaja na učitelja (kojih također ima) i ne pitam, jer su tu barem „brižni roditelj“ nije anoniman, pa se protiv njega može postupati – druga je stvar što, pravno neupućeni i šokirani učitelji, ni tu ne znaju povući pravi potez. Učitelji se, nažalost, povlače i „pale svijeće svetcima“ u nadi da će, ako već netko mora doći pod udar „roditelja pravednika“, to slijedeći put biti netko drugi.

Desetak godina radim u školi. Prva univerzalna istina koju sam čuo od kolega bila je "s djecom je lijepo, problem su roditelji". Svih ovih godina osjećam to na vlastitoj koži i gledam na primjerima kolega. Prije dva tjedna primili smo u radni odnos mladu kolegicu koja je preuzela četvrti razred umjesto kolegice koja je otišla u mirovinu. Počela je s radom ozbiljno, ali se, nakon razmještanja nekoliko učenika, dvoje roditelja došlo žaliti učiteljici i ravnatelju. Nakon obrazloženja, čak su i hvalili kolegicu. Nakon prvih ocjena nezadovoljna majka došla je ravnatelju. Insinuirala je da je primanje kolegice u radni odnos nezakonito, da ona ne zna svoj posao, da ona, budući da još nije položila stručni ispit, nema pravo ocjenjivati. Obratila se i drugoj kolegici žaleći se na učiteljicu svog djeteta. Nazvala je kolegicu koja je otišla u mirovinu i rekla joj da se po školi priča kako ona nije dobro radila svoj posao. Nazvala je i savjetnicu za razrednu nastavu u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Iz iskustva znam da će sve to proći, ali tjedan dana u školi je „ratno stanje“ te kolegica i ostali u školi ne mogu „normalno“ raditi svoj posao. Može se reći da je to redovita praksa kod dolaska novog djelatnika. Kao da se, odmah na početku želi utjerati „strah u kosti“ kako bi se kasnije lakše izborile ocjene. Postoji li neka pravna osnova da, radi raznih ogovaranja, uplitanja u kompetencije učitelja i škole, insinuacija i sl. škola zaštiti svoje djelatnike od roditelja koji svojim ponašanjem štete svima u školi, uključujući i njihovu vlastitu djecu?