leni35

I ovo mi zvuči poznato. Stručnoj osobi moram mijenjati prezentaciju za predavanje jer su navedeni podaci netočni, a i ostali beskorisni. Održi uspješno predavanje za koje pobere pohvale i naravno "zaboravi" spomenuti tko je ustvari sve napravio. Povišica? Bonus za to? Moš' mislit' !!! Potegne se prekovremeno jer se mora napraviti puno toga. Nije mi teško, ali ne odradimo prekovremeno svi: neki lijepo moče nožice u Jadranskom moru. Poslije dođe isplata plaća: svima jednako. I opet-ni ja se ne žalim na plaću, ali od tuđeg posla ne stignem napraviti svoj osnovni tj. moram se raspasti da sve stignem. Usput-je li legalno mijenjati prekovremene sate za slobodne dane? Kod nas je takva praksa. Ja sma npr. dvaput odlazila sa ugovora na neodređeno an ugovor na određeno, pa ništa. Nije bilo razlike po ničem Hvala, upravo sam ovo trebala čuti

Prethodnom pitanju supatnice bih se i ja priključila. Naime, također mi u pravilniku o radu piše da obavljam "...i sve ostale poslove...". Konkretno, bila sam nedavno u prilici da u nemogućim i higijenski vrlo sumnjivim uvjetima moram pripremiti hranu za domjenak za 300 ljudi iako to nikada nisam radila niti posjedujem sanitarnu knjižicu, znanje kuhanja mi je samo ono koje sam stekla iskustvom kod kuće. Morala sam sama odrediti normativ, obaviti kupovinu i sve to servirati. Uz to obavljam i dosta poslova za koje nisam kvalificirana, ali ih znam raditi, nije mi ih teško obaviti, ali očekujem za to barem da me se lažno ne optužuje za pad prometa. Rado bih otišla na drugo radno mjesto (po dosta parametara za mene povoljnije) i samo me u tome spriječava ugovor na neodređeno jer sve ostale tvrtke rijetko nude takve ugovore (većinom su to ugovori na godinu dana). Trenutno mi se nudi vrlo zanimljiv posao-također s ugovorom na određeno pa me zato i zanima koliko me uopće štiti od otkaza ugovor na neodređeno i je li on kod privatnika baš toliko čvrst koliko mi se to na početku činilo. Kredit ne namjeravam dizati tako da mi za to nije potreban, ali određena sigurnost mi je dobrodošla.

Poslodavac je nezadovoljan poslovanjem tvrtke. Za to neopravdano krivi dio zaposlenika (nema pada prometa nego su postavljeni nerealni zahtjevi pred zaposlenike). Budući da sam u toj tvrtki zaposlena na neodređeno vrijeme zanima me kako mi poslodavac i iz kojih razloga može dati otkaz bez moje realne krivice tj. može li poslodavac tvrditi da se događa pad prometa zbog nesposobnosti dijela radnika, a objektivno takav pad ne postoji nego se, od strane poslodavca, planirani promet ne ostvaruje zbog lošeg marketinškog plana, nedostatka robe (što poslodavac negira) i velikih rashoda (dignut kredit za kupovinu poslovnog prostora)? Hvala unaprijed.

Poštovani, nisam psiholog, ali sam mama pa vas samo mogu utješiti i reći vam da mi se čini kako je ono što radite za svoje dijete, nastojite unatoč razdvojenosti ostati u stalnom kontaktu s njim, pokušavate održati normalan odnos s njegovom majkom, upućujete dijete na to da mu je mama prva jer je stalno s njim....sve to upućuje na vašu veliku brigu i odanost djetetu, a prvenstveno na ljubav. Djeca to osjećaju, vaš sin zna da može računati na vas i mislim da je to dovoljno. Ostanite dosljedni, volite svog sina najviše na svijetu kao i do sada, a kad vas uhvate ovako tužni osjećaji zbog kojih ste napisali ovaj post sjetite se da postoje djeca pomoraca koja također nemaju oba roditelja kraj sebe, sjetite se djece u domu koja nemaju čak ni povremeno idilične trenutke sa svojim roditeljima....sjetite se djece koja su izložena bilo kakvim oblicima nasilja. Možda da ovakvo jedno pismo napišete i svojoj bivšoj supruzi....Možda je ona, zbog gorčine razvoda i svega što ste prolazili prije toga, zaboravila koliko ste dobar otac. Podsjetite je na to. Možda će i ona tada govoriti sinu koliko ga volite, podsjećati ga da je tata za njega uvijek tu. Ništa ne košta. Iskrenost je vjerojatno jedina stvar koja je besplatna. I ljubav također, a tada ispada da su besplatne stvari najvrijednije. Smijte se sa svojim sinom, razgovarajte, pišite mu, šaljite smiješne mailove, govorite mu o svojim nadanjima, strahovima, razmišljanjima... Sretno!

Veki, tako te dobro razumijem. Jedino što meni izostaje osjećaj krivice jer se ni ja, ali ni suprug ne trudimo spašavati brak. Jednostavno o tome ne razgovaramo, a trebali bi. Ne znam zašto on šuti (možda iz istih razloga kao i ti). Ja šutim zbog straha, a tako bih voljela da reagira jednog dana kao ti. Reci supruzi. Prema dobi djeteta zaključujem da ste oboje još mladi i imate pred sobom vrijeme da nađete nekog s kim ćete se bolje slagati ili ćete jednostavno biti sami i sretniji. Bit će povrijeđena, ali će shvatiti s vremenom. I to što se trudi vjerojatno radi u grču jer te ne želi izgubiti, a to može jako umarati i emotivno opterećivati. Što se alimentacije tiče mislim da si vrlo fer, nađi odvjetnika i napravi to. Eto, ne nagovaram te-samo savjetujem jer bih voljela da si mogu priuštiti napraviti to isto.

Draga Lajavice (koji nick, svaka čast!! ), problem nije naći posao nego pronaći takav da stignem obaviti sve u vezi djeteta. Naime, uz školu ima dosta obaveza izvan nje, a zbog mjesta stanovanja jednostavno smo osuđeni na auto. Muž je velikodušno sve to prepustio meni, kao i kompletnu brigu o kući (razumijem da je to moj posao kad radi, ali se često dogodi da po mjesec dana ne radi ništa, a svejedno provodi gotovo cijeli dan izvan kuće pa ispada da sam samohrana majka već godinama). Znači-trebam posao u smjenama koje se poklapaju sa smjenama djeteta u školi, a, vjeruj-nije ga lako naći. Čekati takav "idealan" posao je mukotrpno, obijati vrata poslodavaca također, a opet-ako ostanemo sami moram misliti i na visinu plaće jer ne želim ovisiti o "milosti" bivšeg (?) muža. I, čak i ako se sve to poklopi nema te osobe koja će mi garantirati da će dijete biti dodijeljeno meni na skrb (pogotovo što znam kakvim sve vezama raspolaže moj muž, a, nemojmo se zavaravati-veze rade i na sudovima). Zaraditi za dijete, sebe i odvjetnike ne mogu. Pitaš se čemu ovakvi postovi. Naime, ovo je prvi puta da sam u pisanom ili bilo kakvom obliku rekla: Da, nesretna sam i želim se rastati. Nažalost, u ovoj državi je za sreću potrebno imati novac-ma kako mi tvrdili, mislili ili osjećali drugačije. Da se sutra probudim sama sa svojim djetetom i da znam kako ćemo slijedećih mjesec dana imati za jelo, režije i sve potrebno bila bih sretna. Ustvari-nekako mi se čini da očekujem kako će mi neka dobra duša reći: Ne boj se, ostat ćeš s djetetom i sve će biti u redu. Moja prijateljica bi na to rekla: ako hoćeš garanciju-kupi toster . Znam, čekat ću, tražiti posao, željeti da je On što manje doma jer onda u domu vlada sklad i ljubav, vjerovati da sam dobra osoba iako On tvrdi drugačije.... A najgore je odgovoriti djetetu na pitanje: Mama, zašto si sve to dozvoljavaš?? rečenicom: Znaš da nas tata hrani i da ne možemo sami. Jedino što ono tada može čuti je-novac je garancija sreće. Ružno, zar ne? Eto, zato takvi postovi.

Molim vas za savjet. Već duže vrijeme razmišljam o razvodu jer između mog muža i mene više jednostavno nema ljubavi, prijateljstva, poštovanja....ukratko-živimo kao cimeri iz nužde. Imamo dijete od 9 godina koje je i samo počelo primjećivati svađe i neslaganje. Živimo u zajedničkom stanu, suprug je slobodni umjetnik, a ja, nažalost, nezaposlena. Upravo zbog toga šutim i trpim jer nisam sigurna da bih u tim uvjetima dijete ostalo sa mnom (a druga solucija mi je nezamisliva), a zaposlenja trenutno nema na vidiku. Ne želim dijete dovesti u situaciju da živi u neimaštini, ali sebe naprosto smatram boljm roditeljem (gotovo isključivo sama brinem o njemu i njegovim potrebama-osim financija) tako da intenzivno tražim posao. Suprug je po prirodi škrta osoba tako da mislim da bi s plaćanjem alimentacije bilo dosta velikih problema, a uz to većinu svojih prihoda ne prijavi tj. plaćanje poslova se vrši "na ruke". Prema stanju na računu i prijavi ispada da on jedva spaja kraj s krajem, ali vrlo dobro znam da nije tako. Uz to, u braku je ulagao u privatni posao i auto koji je za potrebe istog kupljen pa me zanima imam li tu ikakva prava potraživanja bilo čega. Kako dalje? Na prvom mjestu mi je dobrobit djeteta, ali želim da ono ostane sa mnom jer otac mu zaista ne može pružiti onakvu potporu i njegu koju mu ja pružam od rođenja do danas. Mogu li to ishoditi pravnim putem i kako mu, uz posao koji bih našla, osigurati dovoljno financijskih sredstava od strane oca da mu ne padne kvaliteta života? Moram naglasiti da sam fiktivno bila zaposlena u jednoj firmi 8 god. (prijavljena, ali nisam stvarno radila). Doprinosi su plaćani redovito. Nakon toga sam radila 9 mj., ali zbog promjenjenih uvjeta posla dala sam otkaz u trenutku isteka ugovora na određeno vrijeme jer prema novim uvjetima poslodavca jednostavno ne bih viđala dijete tokom dana. Molim vas za pomoć jer ovako dalje ne ide, a za drugačije se previše bojim zbog djeteta i sebe.