marelica

U stavku 4. članka 7. govori se o nagradi za koju su prethodno eksplicitno postavljena neka ograničenja (plaća se jedna nagrada za sve radnje u postupku, a iznos te nagrade ima gornju granicu). Ta ograničenja se tiču onog što je prethodno bilo vođeno i naplaćeno. Zato sam i pitala je li kod naknadno pronađene ostavine u pitanju novi ostavinski postupak. Ako nije, onda se ono što je prethodno bilo naplaćeno mora uzeti u obzir, da se ne bi došlo u koliziju s odredbom o maksimalnom iznosu nagrade.

Zar se kod naknadno pronađene ostavine vodi novi ostavinski postupak? Ako da, zašto se iznova ne pozivaju nasljednici, uzimaju nasljedničke izjave i sve ostalo što tu već spada? Ako se radi o istom ostavinskom postupku iza istog pokojnika - kako se onda ne uzima u obzir ono što je prije vođeno i plaćeno? Možete li mi dati objašnjenje u svjetlu članka 251. Zakona o nasljeđivanju: Nagrada i troškovi Članak 251. (1) Nagrada i troškovi javnog bi­­lježnika kao povjerenika sudske vlasti u provođe­­nju ostavinskog postupka određuju se tako da se jedna nagrada u pravilu odnosi na sve rad­­nje javnog bi­­lježnika u pojedinom ostavinskom postupku. (2) Pravilnikom o nagradi za provođe­­nje ostavinskog postupka propisat će se za koje rad­­nje javni bi­­lježnik ima pravo na posebnu nagradu (popis ostavine i sl.).

Navela sam da je svrha uplate "po ugovoru", bez ikakvih slutnji da bi to trebalo biti važno. Ugovor o zajmu, kako sam naknadno saznala čitajući zakon, i ne mora biti sklopljen u pismenoj formi - a što se tiče lažne dokumentacije - može se, naravno, pojaviti, ali to bi onda bilo novo kazneno djelo, falsificiranja dokumentacije. Možda sam zaista naivna kad ne želim vjerovati da se takvom kriminalnom ponašanju ne može stati na kraj legalnim putem. Ja inače nisam vlasnik ni obrta ni firme, ne znam što bi meni kao privatnoj osobi mogao taj obrtnik uopće ponuditi za toliki iznos. (Inače, okrugao iznos eura, preračunat u kune po srednjem tečaju na dan uplate - mala je vjerojatnost da neki obrtnik ispostavi baš takav račun za uslugu - nadam se da to također ide meni u prilog.) I na kraju, moj motiv nije samo to da dođem do svog novca, nego me zaista ljuti činjenica da se dobronamjernost i velikodušnost moraju skupo plaćati, dok se bahatost i pokvarenost valjda trebaju nagraditi bez ikakvih loših posljedica???

Zar uplatnica iz banke, na ime dotičnog i na račun njegovog obrta, nije dokaz da sam mu dala novac? Na žalost, on može reći da je postupao u dobroj vjeri, ali mislim da njegovi postupci, ukupno uzevši, ne podupiru tu priču.

Nisam ni mislila da bi trebalo poduzimati išta osim tužbe za povrat duga. Međutim, u međuvremenu sam saznala da ja nisam jedina žrtva ovog prevaranta i da je on dužan barem trojici svojih znanaca ili prijatelja pozamašne iznose, te da sam očito samo jedna u nizu prevarenih. Bojim se da tužba za povrat duga gubi smisao u svjetlu činjenice da on zapravo nema ništa osim mnogih dugova. Možda bi istodobno s kaznenom prijavom taj dug bilo lakše utjerati, zbog mogućnosti da zaboravni gospodin možda negdje u čarapi ipak nešto čuva "za crne dane"? Ne znam zbog čega mislite da bih ovim samo "davila" nekog iz DO? Zar im to nije posao?

Namjeravam podnijeti kaznenu prijavu protiv poznanika, kojem sam posudila (pozajmila) veću sumu novca, s točno određenom namjenom, uz određeni, kratki, rok vraćanja. Nismo ništa potpisali (da, glupo, ali ne bih posuđivala ni uz potpis, da nisam vjerovala čovjeku), ali novac sam uplatila kao privatna osoba na račun njegovog obrta, tako da imam uplatnicu. Nakon što je prošao rok vraćanja, počeli su se nizati sve gluplji izgovori i sve očiglednija izmotavanja, da bi na moje inzistiranje da odgodu roka potpišemo kod bilježnika, ljubazni gospodin odjednom "pokazao pravo lice"; krajnje prostačkim riječima i prijetećim tonom rekao mi je da ga više ne zovem. Od tada više uopće ne uspijevam stupiti s njim u kontakt, ne odgovara na pozive, niti na poruke, niti se više javlja. Poslala sam mu pismenu opomenu za povrat duga, koju je primio, ali na nuju nije odgovorio. Zanima me, ako se pokrene kazneni postupak, te utvrdi da se radi o kaznenom djelu prijevare, hoće li ta osoba biti osuđena bez obzira vrati li u međuvremenu dug?

Istina je da nije lako sastaviti kvalitetan ugovor, ali kakve to ima veze s cijenama nekih drugih vrsta usluga; ugostiteljskih, liječničkih...? Koliko ja znam, jedino odvjetnici, u svojoj javno objavljenoj cijeni, imaju ukalkuliran i "porez na imovinu" svojih klijenata... inače su za ostale uslužne djelatnosti cijene ipak fiksne. Mene zanima, po kojoj je logici intelektualni napor, znanje, trud, vrijeme potrebni za sastavljanje ugovora o kupnji kuće vrijedne 500 000, višestruko veći od napora da se sastavi identičan ugovor ali za kupnju 50 000 vrijedne kuće? Evo, to bih zaista voljela znati. Ako je riječ o odgovornosti za moguću štetu, onda bi istu logiku mogli primjenjivati i mnogi drugi pružatelji raznih vrsta usluga i naplaćivati prema "cijeni kaputa" svoje mušterije. (Trošak liječenja zbog trovanja hranom u restoranu vjerojatno je puno veći za bogatu mušteriju... taj se liječi u najskupljoj klinici i zato bi - prema odvjetničkoj "logici" morao i skuplje plaćati ručak... itd.) Ili postoji još neki dobar i razuman razlog za "oporezivanje" imovine klijenata, kojeg se nisam uspjela dosjetiti? Molim odgovor onih koji znaju... sve.