Pozdrav,
majka sam troje malodobne djece, u braku 11 godina, pred rastavom - na moju inicijativu. Zaposlena sam na managerskoj poziciji, trenutno sam na bo. buduci da nisam sposobna obavljati poslovne obveze zbog situacije u kojoj se nalazim. Suprug je ratni invalid - u mirovini, dijagnosticiran mu je PTSP, do sada nije fizicki agresivan, jedino verbalno no nikada se ne zna sto nosi novi dan. Situacija u kojoj se trenutno nalazim je kao zona sumraka - ja sam predala zahtjev za rastavu, razgovarala sa djecom, njega upoznala sa svim svojim koracima koje sam poduzela, on se sa nicim ne slaze, ne prihvaca rastavu i sustavno me maltretira, verbalno( nadam se da ce na tome i ostati ). Djeci govori protiv mene kada ja nisam kod kuce, vidim da ih to pogadja jer mi gotovo uvijek to i prenesu. Trenutno ne razgovaramo, uopce - niti dobro jutro, niti dobar dan, nista. Jedino, ako stvarno postoji potreba da se obratimo jedno drugome - to je kada su djeca u pitanju. Ono sto mene ubija u cijeloj ovoj situaciji je cinjenica da ja ne vidim na koji nacin bi se on mogao maknuti iz ovog stana u kojem se nalazimo svi zajedno jer ova atmosfera je sve samo ne zdrava za nasu djecu a i meni polako pucaju svi savovi. Zivimo u stanu kojeg sam ja nasljedila od mame, mama je sa nama - niti sa njom ne razgovara. Ne jede sto ona ili ja skuhamo, spava u drugoj sobi, totalna izolacija - ali fizicki je tu!
Prijeti da nece otici dokle god se rastava ne zavrsi, dokle god se ne potpise i zadnji papir...a to moze trajati i trajati. Tek je prije tjedan dana dobio prve papire od suda, sada se ceka njegov odgovor, u roku od 15 dana. Razmisljala sam da ja sa djecom odem u podstanare, mama bi ostala u stanu - pretpostavljam i on...opet mi se cini da bi to za djecu bilo mozda pretraumaticno..ne znam.
Inace, djeci stalno govorim da ih tata voli, da ih ja volim, da jednostavno mama i tata ne mogu vise biti zajedno kao nekada jer mama vise tatu ne voli kao nekada zbog puno problema koje smo imali...Pokusala sam im to objasniti na sto je moguce njima blizi nacin i stalno se trudim razgovarati o svemu sa njima. Onda on uleti u razgovor sa optuzbama da je njega tjeram van, da mu oduzimam djecu i to naravno sve radi pred njima - djeca briznu u plac, najcesce, ja pocnem urlikati na njega i sve preraste u nocnu moru najgore vrste. Zanima me jos jedna stvar - da li postoji ikakva mogucnost da on dobije skrbnistvo nad djecom ili jednim od djeteta, s obzirom na njegovu dijagnozu - inace, ja sam odmah zatrazila skrbnistvo nad svom djecom. I - da li se djecu u toj dobi pita sa kime bi zeljeli ici?
Sve ovo pisem jer znam da nazalost nisam jedina koja ima ovakvih problema, pa ako netko prepozna sebe u mojoj prici - nadam se da ce napisati koju rijec - podrske.
Inace, pozdravila bih ove stranice, stvarno mozemo puno toga nauciti ovdje.
Jedna tuzna mama....
