Majka traži svoju bračnu stečevinu i to joj nitko od nas ne osporava. Kod javnog bilježnika sam pristala i na svoju 1/16 nužnog dijela no oni su bili protiv mog prava na nužni dio tvrdeći da sam namirena u nužnom dijelu tako da su moji roditelji pomagali novčano i radom meni, što apsolutno nije točno. Nadalje, da je pok. tata smatrao da tako jest, onda je vrijednost dara morao naznačiti u oporuci.
Sve u svemu, čeka nas parnica a u parnicu se šalje stranka čije je pravo manje vjerojatno a to su oni. Mene iskreno nije briga koliki je moj dio, ne želim ponuđenu isplatu ili dio parcele. Želim se uknjižiti zbog svog stava da nasljednik 1/1 bude onaj tko se dostojanstveno bude brinuo o roditeljima. U slučaju tate, majka i brat su odbili primiti tatu prilikom otpusta iz bolnice tako da je na bolnici bilo da se snađe gdje će ga smjestiti. Ja bih ga bila primila u svoju kuću da svi ne radimo a tata je trebao 24 satnu skrb. Na kraju je umro u ludnici, na odjelu gdje se smještaju socijalni slučajevi bez obitelji, imovine i mirovine. Neka budu sretni što se iz bolnice nije zvao centar za socijalnu skrb jer je majka telefonom obavijestila bolnicu da će se ubiti ako tatu sanitetskim vozilom vrate doma.
Pa jel ljudski zabraniti čovjeku povratak u svoj dom kojeg je cijeli život gradio, i ignorirati želju ostavitelja da umre u svojoj kući!? Srce me boli sad i tako će biti dok ne umrem.
p.s. Moj tata nije bio psihijatrijski bolesnik, bio je dementan i kao takav pisao oporuku. Srećom, napisao je ono što je oduvijek govorio.