GM

Thank You, fikus, to mi i nje trebalo posebno objašnjavati, te čvorove. To bi i bilo najlakše, ali, ne pomaže djeci. By the way, zapovjednik sam na 7000 TEU kontejeru, 310 m LOA. Mislim, ne ljutim se. Samo, shvati, ako si negdje i 100% profesionalac, negdje si totalni amater. U ovom slučaju, ja sam ovdje totalni amater. Čovjek nije robot. Ne trebaš se ispričavati, znam da nisi mislio to što si napisao. Jedina je razlika izneđu mene i tebe da ja sve skupa svoju djecu neću vidjeti skoro godinu dana, samo zahvaljujući hiru moje ''ljubavi'', a ti ipak svoje dijete vidiš, pored svih prijetnji. Znaš, privatno, jednom mi je, dok sam bio niži časnik, brod išao ''dolje''. Taj prvi puta, neopisivo. Da se sada opet to desi, bez obzira što sam sada ''barba'', drugačije bih reagirao, razmišljao. Mislim da razumiješ o čemu govorim. Danas je 46.dan da ja svoju djecu nisam vidio. Opet kažem, bez ikakvoga pravnoga razloga. Pa, roditelj si, mislim, nismo svi isto emocionalno osjetljivi, ali.... Imam osjećaj da skoro nitko nije razumio moj, recimo to tako, ''nagon'' da se na Legalisu izjadam. Nije meni žao braka, to je na kraju krajeva bio brak između mene i skupine koju su tvorili moja ''bivša'' i njeni roditelji. Djeca, meni je žao djece, djeca nisu kriva, sve ovo na dječjoj psihi ostavlja ožiljke, nepopravljive, to djeca nisu zaslužila, preko djece se ne prebijaju mržnje, stari računi... To je meni, problem, djeca... Znam da ih, s obzirom na moju profesiju, ne mogu dobiti, i da ću ih zakonski izgubiti, ili, u najboljem slučaju, viđati s vremena na vrijeme. To boli, ali, za razliku od mene, ti si to možda prošao, možda i u puno blažem obliku... Kada bi sinu za njegov 2.rođendan mogao samo poslati brzojav i medvjedića preko HP-a, možda, kažem možda bi me razumio. Ovako....

Nema, na žalost, nema nikoga, ja i suze, i sjećanja!!!Ne mogu pogledati slike, plač....

Kako sam sve dao u Glas Istre, imam osjećaj da sada policije samo čeka moj prvi pogrešan korak, riječ, 0.01 ppm alkohola, tetefonski poziv. Zadmnji puta sam odvežen i vraćen natrag, rekao sam, samo zbog tel. poziva Dječjoj pravobranitekjici. To je naša stvarnost. JOŠ JEDNOM, MOJA PLAVA GLAVICE, SRCE MOJE MALO, SRETAN TI ROĐENDAN!!! TATA

Dragi ''prjatelju'', ja se NEĆU povući. Ovan sam po horoskopu, ako to i ima ikakve veze. Ja ću ići do kraja, KOŠTALO ME ŠTO KOŠTALO! Je****š posao, Je*****beš kompaniju. Nadam se, naći ću drugu. Meni su moja djeca san, misao sa kojom se budim i sa kojom zaspijem. Oči su mi kao krafne, od plakanja, ali, neću praviti pi*****darije. SRCE MOJE MALO, SRETAN TI ROĐENDAN! TATA

Danas je mojem Mihaelu 2. rođendan. Osim brzojava, nisam mu drugačije mogao čestitati. SRCE MOJE MALO! SRETAN TI ROĐENDAN!!! TATA

Ne znam, vjeruj mi da ja nisam bio u stanju niti izdiktirati telelegram za maloga, odmah bih počeo plakati, tako da mi je brat predao telegram. Evo, baš sada se na Tv-u vrti pjesma '' Tata kupi mi auto, bicikl i romobil....'' Ne vidim ekran od suza..... Pogldaj ''Glas Istre'' od ponedjeljka, 16.listopada 20007. I opet, NIŠTA!!!! Vjeruj mi, gubim nadu, tonem.....

Pozdrav forumašima! Ako ste pratili temu ''Borba za djecu'', sve će vam biti jasnije. Dakle, sada više nisam pomorac, sada sam GM. To je jedino što se promijenilo, jer sam u jednom trenutku pomislio da ne bih smio biti više ovdje radi vlastitog psihičkog zdravlja, i odjavio se. No, pričaš sa prijateljima, obitelji, ali oni dođu i odu. Jedini preostali način je izjadati se tu, na forumu, među ljudima koji imaju iste (ili skoro iste probleme), čini mi se da me jedino oni razumiju. Nešto kao grupna psihoterapija. Dakle, ničega novog. Danas je 43. dan da ja svoju djecu nisam vidio, sudskog postupka još nema. Sutra mi je sinu 2. rođendan, i sve što sam mogao, poslao sam mu telegram i neku lutkicu, no znam da će mu sve to moja ''ljubav'' poderati i baciti u koš. U međuvremenu, desilo mi se i to da sam prošli tjedan po ''X'' put zvao Dječju Pravobraniteljicu u Rijeci i ponovo joj se požalio da dijeca nisu vidjela oca skoro 40 dana. Rezultat je bio da mi je za cca 20 min na vrata pozvonio tko? POLICIJA. Odveli su me u postaju, dao sam iskaz, poslijednje pitanje bilo je '' I gdje sada vi namjeravate ići?'' Nakon odgovora da idem kući, tamo gdje su me i našli, pustili su me, čak su me i vratili doma.. Ne mogu reći da su bili neugodni, grubi, etc, etc, ali, to je naša realnost. Dakle, sustav štiti bezzakonito zabranjivanje djece. Ne znam, to je bar moj osjećaj, kad vam nepravedno oduzmu djecu (otmu ih, pravo rečeno), to je, kao da su vam odrezali ruku, kao da su vam uzeli dio tijela... Čitao sam na nekom postu da je tip jednostavno digao ruke od svega, ponovno se oženio, i otišao u KINU!!! I sad, mnogi ga osuđuju! Ali, je li bolje napraviti tako, i spasiti sebe ludnice, ili se boriti sa vjetrenjačama? Plakati svaki dan, ne moći vidjeti sliku djece bez da se zaplače, okretati glavu kad god vidiš dijete na ulici? Svaki dan gledati igračke, cipelice, krevetić, sjećati se, a ne moći ništa? Slijedeći stdij je, kako mi je rekla jedna novinarka, alkohol, pa još alkohola, pa alkos, pa na kraju Vrapče.... I opet si uništio svoju obitelj - roditelje, braću, sestre....

Ne znam bih li ti mogao dati iole koristan savjet, jer sam i ja u skoroistoj, ako ne i u goroj situaciji. Ipak se nadam da ću ti barem malo pomoći spoznajom da nisi jedini, i da ima ljudi koji te podržavaju. Ja sa suprugom još nisam rastavljen, i još pregovaramo o tome, ali, ona meni jednostavno odvede dvoje djece od 2 i 17 mjeseci kod svojih roditelja, i ne da ih vidjeti, ili ja sa svojom djecom moram biti u prisustvu PUNICE. Ja sam inače po profesiji pomorac, prosječna mi je plaće 16 tisuća kuna, ali sve to za centar socijalnog rada i MUP nema veze. Svi oni tvrde da su to i njena djeca i da ih ona može odvesti gdje god to poželi, unutar granica Republike Hrvatske. Na pitanje djelatnici MUP-a, da li bih i ja mogao tako zgrabiti dijecu i odvesti ih kući, odgovor je bio DA!!! Policija ne bi ništa poduzela, osim provjerilqa možda da li djeca žive u uslovniom prostoru. Svaka eventualna psihička trauma po dijete njih ne zanima. To ti je realnost ove države. Sila, sila i samo sila. Sto puta sam pomišljao da jednostavno zgrabim starijeg (18 mj) sina i odvedem ga doma, no, neću samo zbog njega. Ili, iskreno govoreći, za sada neću. Ja za 7 dana idem na brod, i neće me biti 5 mjeseci. Tražio sam od supruge da uzmem maloga barem par dana, odgovor je NE. U ovoj državi izgleda vrijedi samo zakon sile. Mislim, ako je to tako, pa može, ali onda neka se institucije ponašaju isto tako indolentno kaio i sada. U svakom slučaju, GRIZI, I NE PREDAJ SE. Želim ti svu sreću!!!

Meni djeca znače sve, i ako se ova podla situacija nastavi, ne znam, zaista nisam siguran da će se sve ovo dobro završiti. Supruga mi ima familiju koja mi prijeti da ni slučajno ne pokušam uzeti dijete (djecu) na silu, ja ne želim sa druge strane popustiti i biti bez djece, sudske procedure traju beskonačno dugo, ukratko, sve ovo može se završiti jako, jako loše Djecu ne dam. To su moja i suprugina djeca, i oni će živjeti samo kod nas zajedno ili kod jednog od nas. Sigurno ne kod islamskih vjerskih fanatika. Djelatnici MUP-a, ako ovo čitaju, jako lako mogu naći moje ime i adresu.

Ciao dobri ljudi! Ovdje sam jer sam nešto od postojećega već pročitao, ali i da bih zatražio savjet. Dakle, oženjen sam dvije godine, i u braku imamo dva sina, 17 mjeseci i 2 mjeseca. Iz meni nepoznatog razloga, supruga mi je odjednom postala jako, jako čudna u ponašanju. Izprva sam sve to pripisivao hormonima, strahom od poroda (9. mjesec), no to se nastavilo i 2 mjeseca nakon rođenja drugog djeteta. Ja sam inače pomorac, i jako jako dobro zarađujem. Nekih 20 dana prije poroda, dao sam otkaz u kompaniji, misleći da ću u tim trenutcima biti najkorisniji doma, uz suprugu. Prisustvovao sam porodu, beba i supruga došli su doma, no tada počinju problemi. Jednostavno Njena mater (dakle, moja voljena punica) odjednom je postala centar svega. Svaki moj prijedlog, od kućne pomoćnice, jaslica ili vrtića za starijega sina, dočekivani su na nož. Svakih 7-10 dana, supruga spakuje stvari i ode svojima. Obratio sam se MUP-u, no ništa, to su i njezina djeca i ona može njih voditi gde god poželi. Objašnjenje MUP-a je da i ja to isto mogu napraviti. Ja za nekih 10-ak dana moram ponovo na brod, ali djecu nemogu vidjeti, osim na pola sata, i to u dvorištu zgrade njenih roditelja. Centar za socijalni rad, MUP, nitko nemože ništa učiniti, jer, ona, kao, nije otela djecu, već ih je samo uzela sa sobom. Ja i supruga smo različite vjere, ona je muslimanka, ja sam katolik. Molim svakoga tko mi pokuša dati neki savjet da mi ne kaže da sam si sam kriv. Ne znam, neki puta mi dođe da uzmem silu kao rješenje, no, žao mi je djece, ona će patiti. Molim dobre i razumne ljude, dajte mi neki savjet, jer ne vjerujem da sam ja prvi koji ima takvih problema.