U svakom žitu ima kukolja i baš sam našla jednog.
Ukratko, brat i ja smo ostali bez mame, naslijedili smo stan koji smo odlučili prodati. Pošto brat radi u inozemstvu otišli smo javnom bilježniku po (sve moguće) punomoći.
Dobili smo punomoć za prodaju nekretnine i punomoć za ostavinsku raspravu. Dobro bi mi tada došla i punomoć za podizanje novaca iz mirovinskog i banke (digla sam svoju polovicu), ali ne i bratovu. Vratila sam se do jb-a i pitala zašto nam nije dala sve punomoći kako smo je tražili. Vrata ureda su bila otvorena, a kako se razgovor počeo razvijati brzo ih je zatvorila.
Nisam znala, a očito nije ni ona ili je znala a pravila se blesava, da gruntovnica odmah po ostavinskoj raspravi uknjižuje promjenu.
Pitala sam je kako ću prodati stan, ako nemam „čiste“ papire. Rekla je da to nije važno. Kada nađem kupca neka dođem s kupcem do nje, pa će ona jamčiti da su papiri čisti.
Tko je tu lud, tko zbunjen, a tko notmalan? U agenciji za promet nekretnina tražili su čiste papire za sklapanje ugovora.
Da ne dužim. Stan je prodan preko agencije. Ugovor o kupoprodaji je kupac kod drugog javnog bilježnika platio 4000kn. Dakle, u tom grmu leži zec. Htjela je vodu usmjeriti na svoj mlin. Jadno, izgubili smo mamu, a ispada da je ona tu situaciju htjela iskoristiti.
Eto, ono što znam je da ću njenu „butigu“ zaobilaziti u širokom luku. Sram je bilo.
