Poštovani,
prije svega ispičavam se što na poruku odgovaram sada nakon nekoliko god od objave, ali eto sadržaj foruma me se tiče kako profesionalno tako i privatno. I o terminu " Najbolji interes djetea" dalo bi se dosta "razglabati" te je sam pojam prema literaturi nedovoljno pojašnjen i istražen, po nekim autorima. Nisam ničija ni supruga ni majka, ali sam nečije dijete te na ovaj cijeli primjer (rastava, te dodjela djeteta/djece ) skrbniku gledam kroz naučeno, praksu i moje osobno mišljenje. Smatram da bi bilo idealno svaki faktor uzeti za sebe i kao takvog razmotriti. A to je sljedeće; Kakav je taj brak bio po mišljenju bivših supružnika, što ga je po mišljenju istih učinilo "lošim" ili dovelo "u krizu" i tome sl. korišteni termini. Dalje odnos roditelja prema djeci odvojeno i zajedno, te naravno i mišljenje djeteta o roditeljima generalno te i pitanje djeteta da uzrazi vlastitu volju s kim želi živjeti. Po ovom pitanju , što bi i trebalo biti sporno u ovim postovima, gleda se i financijska strana roditelja, okruženje u kojem dijete živi, vrtić , škola, prilagodba djeteta na iste, te (ne) sposobnost da se prilagodi svemu tome ako bi bilo u dr. okruženju...Jako, jako puno je stvari koje bi se ovdje dale navesti i dalje obrazloživati. Valja nadodati da dijete podjednako treba ljubav oba rroditelja bez obzira kakvi su oni ( moralni/ nemoralni, odgovorni/neodgovorni itd.) Naravno da je poželjno da oba roditelja imaju pozitivne karakteristike navedenog, što često nažalost nije slučaj. Ali roditelji su jedni bez obzira kakvi su. I ljubav djeteta prema roditelju nema granica ( što možemo vidjeti na primjeru napuštene djece, koja rastu u domovima, kasnije odrastaju u posvojiteljskoj obitelji, te na kraju ipak traže svoje biloške roditelje, žele znati odakle potječu i često ih upoznaju i izraze želju za daljnjim kontaktom) kao ni ljubav roditelja prema djeci Ja se nadam da sam ovim možda navela nekoga da malo dalje razmisli i ovom svemu. Nemam puno godina, ali imam dosta iskustva što po životnim pričama prijatelja, poznanika, nekih trećih osoba. Ali po meni je bitno da ljudi ostanu ljudi u svemu. O ponašanju bivših supružnika nakon braka i načinu kako se koji od njih nose s razvodom, postoje mnoge studije i statistike. No nažalost praksa nikada neće biti usavršena do te mjere da bilo koji započeti sudski proces bude okončan na način da šteta bude što manja po sve uključene stranke kao i najbezbolnija. Jer nažalost sve stranke se tretiraju samo kao " jedan slučaj više" i nitko se ne obazire na nikoga s empatijpom i željom da se nešto odista promijeni. Nisam za život u nezdravoj okolini ( bilo zlostavljanje roditelja, maltretiranje i tome slično) tako da mislim da neke stvari ako se ne mogu riješiti onda je najbolje da se raskinu. Ai isto tako uvjerenja sam da kada je brak sklopljen sudbeno i pred Bogom, da se isto tako ne može tek tako opovrgnuti iz čega i proizlazi preduvjet rastave da stranke budu uključene u proces razmatranja gdje se gleda da li se te razlike mogu pomiriti ili su pak ne premostive. Svi smo mi ljudi i griješimo i možemo vidjeti i na primjeru gospodina gore kako se sada kaje što je prevario suprugu i raskinuo brak, ali kasno je sada. Neki ljudi dok ne izgube nešto , to ne znaju ni cijeniti. No to je sve život i treba znati nositi križ, svatko svoj. Svima Vama koji se nalazite u nekoj od ovih situacija, želim da se izborite s njima na najbolji mogući način kako po Vas tako i po druge. Ja sam samo htjela ovdje izraziti svoje mišljenje. Nije mi cilj da nikoga vrijeđam, osporavam nečije mišljenje, osuđujem postupke i tome sl. Svima želim sve najbolje i Srdačan pozdrav!
