Jump to content

  • članaka
    62
  • komentara
    0
  • otvaranja
    2859

O bračnoj stečevini

Sign in to follow this  
Matrix

2906 otvaranja

Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja (Odluka Vrhovnog suda RH,br.57/2005)

Trenutno važeći Obiteljski zakon (Narodne novine broj: 103/15; dalje: ObZ 2015), stupio je na snagu i primjenjuje se od 1. studenog 2015. godine, a na imovinu stečenu do tog datuma, primjenjuje se raniji zakoni kojima su imovinski odnosi bračnih drugova pravno regulirani:

-Obiteljski zakon iz 2003. godine (Narodne novine broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 25/13, 05/15; dalje: ObZ 2003),

-Obiteljski zakon iz 1998. godine (Narodne novine broj: 162/1998; dalje: ObZ 1998),

- Zakon o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine broj: 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998; dalje: ZBPO).

Prema odredbi članka 36. stavka 1. trenutno važećeg ObZ 2015, bračna stečevina je ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom ili koja potječe iz imovine stečene radom, pod uvjetom da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice. Navedeno vrijedi ako bračni drugovi nisu svojim bračnim ugovorom odredili drukčije. Također, u bračnu stečevinu ulazi i imovinska korist od autoskog prava, kao i dobitak iz igara na sreću (članak 36. stavak 2. ObZ 2015), stečeni, također, za vrijeme trajanja bračne zajednice. U bračnoj stečevini bračni su drugovi suvlasnici po pola, dakako, ako drukčije nisu ugovorili (članak 36. stavak 3. ObZ 2015). S obzirom da se radi o imovinskim odnosima bračnih drugova, oni su ih slobodni svojim međusobnim ugovorom urediti kako god žele, pod uvjetom da su takva raspolaganja pravno moguća i dopuštena. To pravo ne prestaje prestankom bračne zajednice ili braka. Štoviše, ako bračni drugovi nakon prestanka braka nisu uredili svoje imovinske odnose sporazumno, imovinski odnosi mogu se urediti sudskom odlukom (članak 45. ObZ 2015). Radi se o postupku koji je različit od postupka razvoda braka, i koji se može, ali ne mora voditi paralelno s postupkom razvoda braka. ObZ 2003 i ObZ 1998 uređuju bračnu stečevinu na isti način. ZBPO, međutim, koji se primjenjuje na imovinu bračnih drugova stečenu do 1. srpnja 1999. godine, ne poznaje termin bračne stečevine, već umjesto toga uređuje zjedničku stečevinu bračnih drugova, i to značajno drukčije nego što to čine tri novija obiteljska zakona. Naime, ZBPO u članu 277. određuje da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina. Bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u čitavoj ili u jednom dijelu imovine, ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine (član 284. ZBPO). Svaki bračni drug može za vrijeme trajanja braka ili nakon prestanka braka, tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini ili dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine (član 285. ZBPO). Kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a u slučaju spora, sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (član 287. ZBPO). Iz navedenog slijedi da udio svakog bračnog druga u zajedničkoj imovini bračnih drugova stečenoj prije 1. srpnja 1999. godine nije unaprijed određen, već ga trebaju odrediti bilo stranke svojim sporazumom, bilo sud, u slučaju da takav sporazum izostane. Stoga je moguća i takva dioba u kojoj bi došlo do podjele takve imovine u omjeru drukčijem od 1/2 :1/2 pa je utoliko takvu podjelu moguće i zahtjevati.

Potrebno je također naglasiti da za određenje bračne stečevine bitno trajanje bračne zajednice, kao životne zajednice bračnih drugova, a ne samog braka. Ukoliko bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice, no prije nego je brak pravomoćno razveden; ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. To je potvrdio i Županijski sud u Varaždinu svojom presudom, prema kojoj, da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.1064/07-2)

Sama dioba zajedničke imovine odnosno bračne stečevine vrši se prema pravilima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje: ZV).

Kod zajedničke imovine bračnih drugova potrebno je najprije odrediti koja imovina predstavlja zajedničku stečevinu, a potom odrediti i udjele bračnih drugova u zajedničkoj stečevini. Prema pravilima ZV, svaki zajedničar ima pravo na diobu zajedničke stvari koja je moguća i dopuštena (članak 63. stavak 1. ZV), i ovlašten je zahtjevati da se zajedničko vlasništvo podijeli na način da se odredi koliko mu suvlasnički dio pripada na ime njegova udjela u zajedničkom vlasništvu (članak 63. stavak 2. ZV). Veličina suvlasničkog dijela određuje se prema sporazumu svih zajedničara, a ako sporazuma nema, onda o tome odlučuje sud na zahtjev bilo kojega od zajedničara (članak 63. stavak 3. ZV), prema mjerilima koje za svaki slučaj postavlja zakon (članak 63. stavak 4. ZV). Tek, dakle, pošto se odrede udjeli bračnih drugova u zajedničkoj stečevini i zajedničko vlasništvo pretvori u suvlasništvo, moguća je daljnja dioba prema pravilima o razvrgnuću suvlasničke zajednice.

Kod bračne stečevine, koja predstavlja suvlasništo ex lege, moguće je odmah po utvrđivanju koja imovina ulazi u bračnu stečevinu i time predstavlja predmet suvlasništva bračnih drugova  provesti razvrgnuće suvlasničke zajednice.

Svaki suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva i to mu pravo ne zastarijeva, on to jedino ne može tražiti u nevrijeme (članak 47. ZV). Suvlasnici sporazumno određuju način razvrgnuća, u granicama mogućega i dopuštenoga (članak 49. stavak 1. ZV). Ako se suvlasnici ne mogu sporazumjeti o bilo kojem pitanju razvrgnuća, svaki od njih može zahtjevati da o tome odluči sud (članak 49. stavak 4. ZV). Kad razvrgnuće provodi sud, vezan je u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, te pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju zakona ili pravnog posla (članak 50. stavak 1. ZV). Ako sud nije vezan na taj način po pitanju načina razvgnuća, pokretnine će podijeliti fizički a nekretnine geometrijski (članak 50. stavak 2. ZV), pri čemu može osnovati služnost ili stvarni teret na dijelu nekretnine, ako je to nužno radi uporabe ili iskorištavanja tog dijela (članak 50. stavak 3. ZV). Ako takva dioba nije moguća a da se znatno ne umanji vrijednost imovine, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te da se dobiveni iznos podijeli sukladno suvlasničkim dijelovima (članak 50. stavak 4. ZV). Suvlasnik ima pravo na razvrgnuće isplatom ako mu isto pripada na temelju zakona ili pravnog posla, ili pak ukoliko učini vjerojatnim da za to postoji osobito opravdan razlog, pa će u tom slučaju sud odrediti da stvar pripadne u cijelosti njemu, dok će tom suvlasniku odrediti rok u kojem mora isplatiti ostale suvlasnike (članak 51. ZV). Također, kad suvlasnici razvrgavaju suvlasništvo na nekoliko stvari, a o čemu će nerijetko biti riječ pri razvrgnuću bračne stečevine, sud može na zahtjev svakoga od njih odlučiti da umjesto da se svaka pojedina stvar dijeli, da svakome od njih pripadne pojedina stvar ili pojedine stvari u cijelosti, razmjerno njihovim suvlasničkim djelovima, a prema njihovim potrebama (članak 52. stavak 1. ZV). Ako stvari koje ovakvim načinom razvrgnuća pripadnu pojedinom suvlasniku prelaze vrijednost njegova suvlasničkog dijela, taj je suvlasnik dužan isplatiti razliku drugim suvlasnicima (članak 52. stavak 3. ZV).

S druge strane, imovina bračnog druga koja ne ulazi u bračnu stečevinu, njegova je vlastita imovina (članak 253. ObZ 2003). Na njoj bračni drug čija je to imovina ima prava kao jedini vlasnik. ObZ 2003, ObZ 1998 i ZBPO uređuju vlastitu imovinu bračnog druga na isti način. 

Treba reči da je za određenje bračne stečevine bitno trajanje bračne zajednice, a ne braka. Brak i bračna zajednica nisu istovjetni pojmovi. Naime, sklapanjem braka ne mora nastati istovremeno i bračna zajednica (nije dovoljno da brak formalno postoji, već je potrebno da bračni drugovi stvarno žive u bračnoj zajednici), ali bračna zajednica je sastavni dio braka i može trajati jedino i isključivo za trajanja braka. Postojanje bračne zajednice sud treba utvrditi ako postane sporno smatra li se određena imovina bračnom stečevinom ili se radi o vlastitoj imovini. Teret dokazivanja o trenutku prestanka bračne zajednice na onom je bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica određenog dana prestala jer se u protivnom presumira da bračna zajednica traje sve do prestanka braka. U sudskoj praksi je ocijenjeno da okolnost što su stranke stanovale odvojeno, uz činjenicu da je do toga došlo voljom stranaka i da su se dugotrajno nastavili svakodnevni kontakti stranaka, ne upućuje na postojanje prekida bračne zajednice (Vrhovni sud RH Gž 361/92-2) . Ako bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice, ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. Također, „Da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž 1064/07-2od 13. veljače 2008.

Dakle, prema OZ-u svaki od bračnih drugova u polovici je suvlasnik na bračnoj stečevini čija su osnovna obilježja nastanka: rad, trajanje bračne zajednice i predmet bračne stečevine.

Rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine. U obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine. To može biti rad na temelju kojega se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu, ostvarivanje prihoda samozapošljavanjem, obavljanjem poljodjelskih poslova, a kao udjel bračnog druga uzima se i rad u kućanstvu, rad oko odgoja i brige o djeci ili drugim članovima obitelji te svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (Vrhovni sud RH, br.Rev 1084/08-2, od 29. listopada 2008.). Pritom, kako je već rečeno, količina, trajanje, vrsta i novčana vrijednost rada, ne utječe na omjer suvlasničkih dijelova bračnih drugova u bračnoj stečevini.

Kada govorimo o radu kao obilježju nastanka bračne stečevine, treba napomenuti da ako bračni drug slučajno pronađe vrijedan predmet, on je njegova vlastita imovina, no, ako se on profesionalno bavi pronalaženjem i prodajom starih stvari, one, kao i vrijednost dobivena njihovom prodajom, smatraju se bračnom stečevinom. Ako se bračni drug bavi sakupljanjem plodova (gljiva, šumskog voća) i potom ih prodaje na tržnici, oni i novac dobiven njihovom prodajom su bračna stečevina jer je to jedan od neposrednih oblika rada. Također, kad za vrijeme trajanja bračne zajednice bračni drug, primjerice, radi na poljoprivrednom zemljištu koje je njegova vlastita imovina ili vlastita imovina drugog bračnog druga ili kad bračni drug zarađuje iznajmljujući kuću za odmor u vlasništvu njegova bračnog druga, s obzirom da je rezultat rada (poljoprivredni plodovi, novac) stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice radom, ima status bračne stečevine.

Što se tiče predmeta bračne stečevine, to mogu biti plaća i druge naknade po osnovi rada, pravo vlasništva bračnih drugova na nekretninama i pokretninama koje su pribavljene radom bračnih drugova, prava na temelju dionica i dividende trgovačkih društava, vlasništvo trgovačkog društva ili obrta ako je osnovano ulaganjem novčanih i drugih vrijednosti koje predstavljaju bračnu stečevinu te predmeti koji služe obavljanju zanata, ušteđevina u novcu i novčani prihodi od bračne stečevine - npr. kamate od ušteđevine, najamnina ili zakupnina od nekretnina ili drugih stvari koje čine bračnu stečevinu, tražbine iz različitih ugovornih odnosa, prava iz životnog osiguranja ili dodatnog mirovinskog osiguranja.

Predmet bračne stečevine može biti i vlasništvo na pokretninama i nekretninama koje su stečenena temelju ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Naime, imovina koju dobije jedan bračni drug na temelju ugovora o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju ulazi u bračnu stečevinu jer je stečena davanjem uzdržavanja primatelju uzdržavanja, dakle radom ili prihodima od rada bračnih drugova, bez obzira što je samo jedan od njih ugovorna strana takvog ugovora. No, kada bi se uzdržavanje sastojalo u isplati određenog novčanog iznosa primatelju uzdržavanja kojeg bi bračni drug – davatelj uzdržavanja plaćao iz vlastite imovine, imovina stečena na temelju takvog ugovora ne bi ulazila u bračnu stečevinu. „Imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu tog bračnog druga ako je ta imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio jedan bračni drug.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž 910/12-2, od 4. veljače 2013.

Imovina koja potječe od imovine bračnih drugova stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice, također je bračna stečevina i ako je nastala po prestanku bračne zajednice (primjerice kupnja stana nakon prestanka bračne zajednice, ali novcem pribavljenim prodajom nekretnine koja je bila bračna stečevina).

Budući da nema posebnih odredbi o statusu darova, razlikovanjem pravnih osnova iz kojih nastaje bračna stečevina odnosno vlastita imovina, proizlazi da svaki dar učinjen za vrijeme trajanja bračne zajednice, ako nije učinjen iz vlastite imovine, ima status bračne stečevine, tj. suvlasništva u idealnoj polovici dijela. Dakle, dar koji jedan bračni drug učini drugome predstavlja vlastitu imovinu obdarenika pod pretpostavkom da je darovanje učinjeno iz vlastite imovine darovatelja. „U konkretnom slučaju zato nema sumnje u pravilnost zaključka da je tužiteljica, nakon što su roditelji tuženika ovome darovali prijeporne nekretnine u cijelosti, 1/2 istih stekla od tuženika temeljem darovnog ugovora, te da u tom dijelu ona predstavlja njezinu vlastitu (posebnu) imovinu.” – Odluka Vrhovnog suda RH, br.Rev 696/06, od 3. listopada 2006.

Sudska praksa izjašnjavala se i o pitanjuotplaćivanja kredita„Sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka, kojim je prije zaključenja braka jedan od bračnih drugova kupio stan, drugi bračni drug ne stiče stvarno pravo na dijelu tog stana, već obveznopravni zahtjev razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br.Rev 3024/90 od 30. prosinca 1991.; Novčana sredstva koje jedan bračni drug dobije kao kredit i otplaćuje ga, ne predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a nakon razvoda braka dug tog bračnog druga s osnova kredita koji je utrošen za povećanje zajedničke imovine ili za druge zajedničke potrebe predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž 3608/13-3, od 17. srpnja 2013.

Zakonom također nije riješen status nekih prava koja nastaju za vrijeme trajanja bračne zajednice, a imaju imovinski karakter te velikom vrijednošću mogu utjecati na ukupno imovinsko stanje bračnih drugova. To su prava na temelju dionica i poslovnog udjela u trgovačkim društvima i pravo na isplatu dividende iz dionica i poslovnog udjela, pravo iz namjenske stambene štednje, iz životnog osiguranja ili dopunskog mirovinskog osiguranja.

Iako dionice i poslovni udjeli glase na jednog bračnog druga, njihov su stvarni vlasnik oba bračna druga. Vrijednost svake dionice kao i njihova dividenda bračna su stečevina jer su nastale kao posljedica ulaganja novca zarađenog za vrijeme bračne zajednice. Ako je bračni drug prije sklapanja braka imao vlastite dionice ili poslovne udjele čija je dividenda došla na naplatu za vrijeme trajanja bračne zajednice ili čak i nakon prestanka braka, radi se o vlastitoj imovini budući da su plodovi (dividenda) nastali iz vlastite imovine.

Što se tiče ugovora kojima je predmet životno osiguranje za slučaj smrti ili nezgode, a koje sklapaju bračni drugovi ili barem jedan od njih, dođe li do realizacije takvog ugovora na način da protekom ugovorenog roka bračnom drugu bude isplaćen sav ugovoreni iznos na ime životnog osiguranja ili pak pristane doživotno primati određenu mjesečnu naknadu ili u slučaju prijevremenog odustanka od ugovora - iznos koji mu s kamatama pripada, treba kao i ušteđevinu smatrati bračnom stečevinom. No, u teoriji, ako bi bračni drug svoje osiguranje plaćao iz vlastite imovine, onda bi i dobit iz nje predstavljala vlastitu imovinu, a što je u stvarnosti vrlo teško ustanoviti. Postoji izuzetak kada sredstva dobivena iz police životnog osiguranja treba smatrati vlastitom imovinom - realizira li bračni drug osiguranik premiju na ime naknade štete koju je pretrpio nastupom invaliditeta, radilo bi se o materijalnoj satisfakciji vezanoj isključivo uz osobu bračnog druga. “Iznosi isplaćeni jednom bračnom drugu s naslova naknade za pretrpljenu štetu ne predstavljaju bračnu stečevinu, nego posebnu imovinu tog bračnog druga.“ - Odluka Vrhovnog suda RH, br.Rev 929-07, od 2. travnja 2008.

Sklapanjem ugovora o dodatnom mirovinskom osiguranju ostvaruje se poseban oblik štednje. Uplaćivanjem u mirovinski fond povećava se iznos bračnog druga koji će on jednog dana koristiti kao povećani iznos mirovine. Takva mirovina, kao i svaki drugi oblik zarade (plaće) smatra se bračnom stečevinom. Ako bi bračni drug raskinuo ugovor o dodatnom mirovinskom osiguranju, novac koji se takvom štednjom prikupio, također je bračna stečevina.

Treba istaknuti da je probleme koji bi eventualno mogli nastati prilikom dokazivanja predstavlja li određena imovina bračnu stečevinu ili vlastitu imovinu, moguće izbjeći sklapanjem bračnog ugovora.

Pravni izvori članka:

-Obiteljski zakon-i

-Sudska praksa Vrhovnog i Županijskih sudova RH

Sign in to follow this  

×