nana-nina

ja isto deset godina nisam tužila za neplaćanje alimentacije. pa vidjela sam da se u ono vrijeme to ne isplati. presuđene alimentacije su bile ponekad toliko male da se za njih moglo kupiti kilogram voća, a očevi su još uvijek jadikovali što oni jadni moraju plaćat ženama - nisu nikad mislili da to plaćaju djeci. kad se o tome počelo pričat u saboru, mislila sam da je došlo vrijeme da ipak mogu ostvariti pravo na alimentaciju. međutim, bivši je tada bio u australiji i nitko nije znao preračunati jug. dinare u dolare, niti narodna banka niti sudski vještaci. u međuvremenu kćerka navršava 18. , upisuje fax, i na kraju sama odlučije tužiti oca. otac se vraća u banja luku. od naplate alimentacije još uvijek ništa, ali je zato kćerki od suda u banja luci došla opomena za plaćanje nekih troškova i to u KM (konvertbilnim markama). žao mi je što kćerki moram reći da je zaštita prava djeteta samo parola političara u predizbornim kampanjama ( jer alimentacija je pravo djeteta da ostvari prirodni zakon da oba roditelja brinu o njemu). ali to je to: samo parole, dok njihovi očevi i dalje misle da je to državna represija nad jadnim očevima. međutim, ipak ne mislim da bi država trebala u materijalnom i moralnom smislu odigrati ulogu roditelja. ako netko želi saćuvati brak, onda postoje mnogi načini da to napravi. ako je bolestan, nasilan, alkoholičar - postoje ustanove , stručni ljudi koji mu mogu pomoći, ako to netko želi. ako to ne želi, tu se država ne može miješati. svako ima pravo na svoj živitni odabir. zakonom o plaćanju alimentacije država ili sud štite nemoćno dijete, koje tu nema mogućnost odabira, ali ima prirodno pravo na brigu roditelja koji su ga stvorili. možda se to može i drugačije reći : zakonom o plaćanju alimentacije država primorava članove društva da sami odrade svoje obveze upravo zato da bi ona sama imala manje obveza i bolje funkcionirala. bilo kako bilo, mislim da je krajnje vrijeme i ovog trenutka jedino rješenje da se neodgovorni roditelji zakonom prisile da odrade svoj dio posla, pa makar i sa deset godina zakašnjenja.

imala sam sličan slučaj. bila sam prisutna kada me je pred sutkinjom vređao i klevetao odvjetnik osobe koja me je tužila. ja tada nisam imala odvjetnika jer sam smatrala da mi uopće ne treba jer je sve toliko obično, čisto, jasno i očito da mi niti ne treba. međutim, u sudnici sam bila toliko izvređana da sam plakala, što je izazvalo dodatno izrugivanje odvjetnika tužitelja. tek kasnije kad sam se obratila odvjetnicima za pomoć (jedva sam našla tko će me zastupati, jer me u mom gradu nitko nije htio zastupati), saznajem i to besplatno, da sam prilikom uvreda i kleveta samo trebala reći : molim sud da me zaštiti. nemam pojima odakle to, ali ja sam kasnije i u pismenim obraćanjima sudu tražila sud da me zaštiti, svagdje gdje je za to postojala potreba. izgleda da je vrijedilo.

uopće ne mislim da gospodinu u.z. ne treba zahvaliti na besplatnom pravnom savjetu. ali ja taj savjet nisam trebala, pa nisam smatrala da trebam zahvaliti. ali u ime onih kojima je taj savjet trebao, ja ipak zahvaljujem na trudu, dobroj volji, a pogotovo na podrobnom odgovoru. međutim, moj komentar nije se odnosio na savjet, već na otvoreno priznanje onog što već odavno znam, a svi nijeću. sve je OK ako takve evidencije vode odgovorni , savjesni, stručni i inteligentni ljudi. u protivnom , seoski tračevi mogu biti ubojito oružje. nisam mogla da ne skrenem pažnju na tu činjenicu.

hvala na pravnom savjetu. a šta se tiče paranoje, ne trebate nazirati. to je stvarna ''bolest'' svih onih koji misle svojom glavom.

moje dijete može ići svome tati, kada i kolilo hoće bez suda i bez rješenja. a da sam se bojala da će će otići i zaboraviti me, bojala sam se. šta mogu. od krvi sam i mesa kao i svi drugi. i dobro ste primijtili, ovo plakanje : izgubit ću sina, isto je šta i spominjanje bombi. ali šta mogu, sama sam se zapitala koliko je jedna takva osoba koja ide iz krajnosti u krajnost zaista zaslužila da mu sud i czss tako oskudno dijele njegova prava. zatim, ovdje se nije javila mlada napuštena majka, i zato njoj ne mogu reći: nemojte se inatiti, shvatite: on je ipak otac koji je i sam zatečen situacijom u kojoj se nalazi. ovdje se javio mladi otac, i zato njemu mogu reći: nemojte se inatiti, shvatite svoju ženu. zaista joj nije lako bez ''muškarca u kući''. nadalje, zbunjuje me interpretacija moje tvrdnje da nam djecu odgajaju i ulica i škola i..... . mladi otac mora prihvatiti da će na odgoj njegovog djeteta utjecati sve i svašta. ako misli da mu može nametati svoja vlastita mjerila vrijednosti, onda će tek doći do bunta . a droge i narkomanije ima i u sređenim obiteljima i to što će dijete kupiti utjecaje ulice, medija i sl., ne znači da će odabrati loše primjere kao svoj uzor. mladi otac mora se još jako puno potruditi da bi zaista bio dobar otac svome djetetu. mnogo više nego doboti pravnu bitku da viđa svoje dijete. ali ja ga neću podržavati niti u plakanju , niti u malodušnosti, a niti u bombama i kalašnjikovima. i ne mogu da ne primijetim: tolike majke same hrane i odgajaju djecu, šute i trpe, a ovdje stalno čitam o jadnim očevima koji ne smiju viđat djecu i sl. majke nikad nisu jadne, osim onda šta bi bilo, kad bi bilo. a i bez tog šta bi bilo, kad bi vaše dijete vas zvalo teta, a nekog drugog mama, ima toliko situacija koje su bolne da o njima ne mogu i ne želim pisati. zato usprkos svim ženama i svim muškarcima, poručujem mladom ocu, i to upravo njemu zato jer ovdje nema mlade majke: pamet u glavu, vašem djetetu trebaju pametan i jak otac, zdrava i smirena majka, da bi u ova zdrfljana vremena moglo prepoznati i odabrati pravi put. od plakanja i tlapnje, a bome i od inata i bombi, nema nitko nikakve koristi. čitav život je i onako vječita borba u kojoj se nikad ne zna ishod i svi se ipak stalno borimo. samo bih na kraju još dodala: ne može niti sud niti zakoni niti država urediti vaš život onako kako vi to želite, ako si ga ne uredite sami. to ne znači da se sudske odluke ne moraju poštivati, da centar za socijalnu skrb ne treba po pravilima struke odraditi svoj posao. ali rad sudova i državnih tijela, poštivanje zakona i sudskih rješenja, pa i sami zakoni , po mom mišljenju predmet su zasebnog foruma.

nisam dala pravni savjet, već ljudski. osim toga, u legalisu sam pročitala da se roditelj može proglasiti nešto kao poslovno ili mentalno nesposobnim i to se može pisati u zemljišne knjige, što mu kao vlasniku nekretnina onemogućava pravo raspolaganja. osim toga, kao geodeta ženskog roda po struci imala sam velikh problema da saćuvam nekretnine koje sam naslijedila od pokojnog oca, ali sam zahvaljujući tome naučila da pravnici vrlo često nemaju pojima o vlasništvu , suvlasništvu i zemljišnim knjigama. zbog njihovog neznanja ostala bih bez nekretnina koje su moji roditelji cijeli život stjecali. da nisam vrištala do ministarstava, ureda za ljudska prava i ................, pitanje da li bih išta saćuvala. e pa ako svi pravnici ne moraju znati vlasništvo, suvlasništvo, etažno vlasništvo isl., a mogu voditi parnice, mogu i ja dati svoje mišljenje u jednom ovakvom forumu. znam da vama odgovara ovako kako je, ali pomirite se s time da to ne odgovara svima i da svatko ima pravo da se bori za sebe i svoja prava, pa svidjelo se to vama ili ne.

ali vi ne pomažete mladom ocu da shvati da inatom neće ništa postići. može mu pomoći istina da se ne mora bojati da će mu netko oteti sina. djeca jako dobro prepoznaju pravu ljubav, a ja jako dobro znam koliko trebaju oca, i kako im ga nikada nitko ne može zamijeniti. zato sam htjela samo poručiti nesretnom ocu da bez straha voli svoje dijete, ali i preuzme svu odgovornost za njegovo odrastanje, a to onda odbacuje bili kakav inat, a pogotovo bombe i kalašnjikove. a ako mladi gospodin misli da njegovo dijete trebaju odgajati samo on i njegova majka, onda neka se pokorno vrati obitelji koju je napustio, ili neka prihvati ustavno pravo njegove bivše da sama odlučuje o svome životu, a to znači da će njegovo dijete pored njega odgajati i njegov očuh. konačno, nikada sami ne odgajamo svoju djecu. koliko god mi to željeli ili ne, ali na njihov odgoj utječe i ulica, susjedstvo, njegivi mali prijatelji - vršnjaci, zatim škola i na kraju raznorazni mediji. onog trenutka kad je mladi otac odlučio napustiti svoju obitelj, morao je znati da će na odgoj svog djeteta imati puno manje utjecaja.

oprostite, ali opet navodite bolesne primjere. a ako je tako onda se mora postaviti pitanje moralnosti sudstva, zakona i službi za socijalni rad, jer donositi odluke i rješenja kojima bi bez razloga uskraćivali prava majki ili očeva, i dovodili ih u tako bolesnu situaciju nema nitko pravo. sve šta sam napisala, napisala sam sa željom da potaknem mladog oca da postane bolji čovjek i tako ostvari sva svoja prava. spominjanjem bombi i kalašnjikova ta svoja prava neće ostvariti. i zaista nisam ogorčena feministikinja. ja sam samo majka koja se 17 godina (razveli smo se kad je kćerka imala tri godine) bojala da ne dojadi kćerki svojom pretjeranom pažnjom i brigom, i da joj kćerka ne pobjegne ocu. iskreno: uživala sam brinući i odgajajući svoje djetešce, dok jedna ljubomorna baba nije rekla: ''da, da. tako je i tamo neka ispunjavala sve želje svome djetetu, a kad je dijete navršilo 12 god., pobjeglo ocu i maćehi, i za majku više ne želi niti čut''. Otada sam se stalno bojala da moja kćerka ne pobjegne od mene. istina, bez razloga, ali to tek sada znam. nije lako biti roditelj niti onda kada je dijete svaki dan sa vama. i nadam se da poslije ove iskrene ispovjedi neću biti razapeta na lomači.

valjda i ja imam pravo na malo ''šatre'' u ovom forumu i ne moram precizirati šta znači ''muškarac u kući''. vi si to protumačite kako hoćete. zatim , niti jednom nisam rekla da majka ima vaća prava od oca, već da otac i majka imaju jednaka prava. zatim, nisam imala osnovu da ovdje spominjem i očeve koji sami hrane i odgajaju svoju djecu, ali znam kako im je teško. ''krnja obitelj'' je ''krnja'' bez obzira da li je bez oca ili majke. i na kraju , žao mi je što sam ovdje dovela do toga da se spominju kalašnjikovi sl. zato se više neću javljati. osim toga mislim da nisam zaslužila da me natko naziva ogorčenom feministikinjom samo zato što nemam ''muškarca u kući''. eto, zato je teško kada majka sama vodi svoju krnju obitelj kroz život. ako joj ne mpogu ništa drugo prišiti, onda je mogu nazvati ''ogorčenom feministikinjom''.

ograda može biti i zajednička- međa na sredini stupa, sredini ograde. postoji mnogo mogućnosti za dogovor.

čitam i ne mogu vjerovati. toliko podrške, a ja između redova čitam bitku za svoja prava, osvetu bivšoj zbog ne znam čega, i još mnogo , mnogo toga ispod svega..., a najmanje bitku za vaše dijete. ako sam dobro shvatila, vi ste sami napustili bračnu zajednicu kada je vaše dijete bilo 7 mjeseci. vaša bivša je uspjela naći drugog i ''konačno više neće nositi vaše prezime'' . koja arogancija-razvedena sam već 17 godina i još uvijek nosim uz prezime moga oca i prezime oca moga djeteta i nosit ću ga dok se kćerka ne uda. ali da znam da mog ''bivšeg'' (''bivši'' je pod navodnicima jer otac djeteta, a tako i majka vašeg djeteta nikada nisu ''bivši'' ili ''bivša'') smeta to što nosim njegovo prezime, nisam sigurna da ne bih poduzela sve da mu uskratim očinska prava. ma znate, ako me toliko ne može smislit, onda je trebao mislit kad je pravio dijete. ali šalu na stranu. između vas i vaše bivše još uvijek bukte strasti. ne treba vam centar za socijalnu skrb, već psihoterapeut. strasti su se razbuktale i vi vodite svoju bitku za svoja prava i niti jedno niti drugo ne vidite dijete koje sigurno osjeća posljedice. ne razumijem odakle ta tlapnja, suze : ako je suđeno da mu drugi bude otac, i sl. kako možete bulazniti o tome da pored vas živog netko drugi može bit otac vašem djetetu. odakle taj strah, da li je to prikrivena želja da svu odgovornost i brigu zaista prepustite nekom drugom. činjenica je da je rođenje djeteta velika odgovornost na koju mnogi nisu spremni i koja mnoge stvarno plaši. razmislite sami o sebi, a onda o vašoj bivšoj. tako je očito da sve ovo što radi, radi da bi napakostila vama. dakle opet strasti. priznajte da ste vi napustili nju i da ima pravo da bude povređena. kad ste bili toliko jaki da napustite svoje dijete i majku svog djeteta jer niste bili zadovoljni zajednicom kakva je bila, onda budite toliko jaki da dozvolite svojoj bivšoj da bude povređena. zatim budite toliko svjesni svih bogom danih prava koja imate kao otac koja vam nitko ne može oduzeti, bez obzira kako će vaš sin zvati svoga očuha. o svemu tome razmislite što prije, jer vaš sin vam nikada neće oprostiti oklijevanje. smognite snage, prekinite bitke, pomognite vašoj ''bivšoj'' da osnuje zajednicu u kojoj će odrastati vaš sin. nemate pojima kako je teško majci i dijetetu živjeti u našoj sredini bez muškarca u kući. tu nema mjesta za suze i tlapnje, već grčevita svakodnevna borba s uvredama, poniženjima i egzistencijalnim pitanjima. ja se nisam usudila ponovo udati, jer nisam mogla zamisliti da svoje dijete dovedem u za nju tuđi dom, a isto tako nisam željela nikog tuđeg u njenom domu. ali isto tako sam se bojala sirovih strasti svog ''bivšeg''. ne možete zamisliti kako smo moja kćerka i ja sve to krvavo platile. nemaju sve žene snagu da same vode svoju ''krnju obitelj'' kroz život, i zato nemojte zamjerati vašoj ''bivšoj'' što na svaki , pa i krivi način (učeći sina da očuha zove tatom) pokušava stvoriti cjelovitu obitelj. otošli ste i ostavili je. pomognite joj da bude majka svome djetetu, jer vaše dijete treba majku jednako kao i oca. i odrastite i sazrite već jednom. budite otac. to pravo vam ne može oduzeti nikakav sud, niti centar za socijalnu skrb. to pravo si možete uskratiti samo vi sami. :amen:

nakon smrti oca i majke imate pravo na nužni dio bez obzira na njihovu oporuku.koliko taj nužni dio iznosi zaista ne znam, jer nisam pravnik. ovog trenutka možda vam mogu pomoći u centru za socijalnu skrb. poznajem čovjeka koji je odrastao u vrlo skromnim uvjetima kod bake i djeda prolazeći svakodnevno kraj kuće svoje majke koja ga je gledala kroz prozor i nikada ga nije pozvala na ručak. kada je ostarila i postala nesposobna da sama brine o sebi, centar za socijalnu skrb odredio je da je sin mora primiti u svoju obitelj i brinuti o njoj. ne znam zašto centar za socijalnu skrb ne bi imao ovlasti objesnim roditeljima narediti da pomognu djetetu i unučadi. zakon to sigurno ne predviđa, ali borite se za sebe, pišite svuda i svagdje, neka mijenjaju zakone. konačno, za socijalne slučajeve izdvaja čitava zajednica, dakle uzima se i od onih koji žive skromno, da bi se pomoglo onima koji žive zaista teško. ne razumijem zašto se ne bi uzelo objesnim i bogatim roditeljima da bi oni sami pomogli svome djetetu, umjesto da im se pomaže iz fondova u koja se ulagalo i iz skromnih prihoda.

da li je supruga gruntovni suvlasnik na stanu? ako je onda je banka prekršila zakon ako je pisala hipoteku bez potpisa oba suvlasnika. dakle možete tužiti banku.

Nisam krivo shvatila. i osim toga samo sam se iz znatiželje uključila u ovu temu. ali kad sam već zakuhala , da dovršim. sve ovo šta pišete: žalbe, sudovi itd..., to je za one koji imaju novaca, a za one koji nemaju: plati pa da se riješiš. sramota, ali je tako. istina u cijelom ''civiliziranom'' svijetu, ako imaš novaca za ''dobrog odvjetnika'', onda nisi kriv, a ako nemaš, onda ..... osim toga, za svaku službu u državnim tijelima treba potvrda o nekažnjavanju. na kraju, hvla na besplatnom pravnom savjetu: ako platiš , znači da priznaješ da si kriv. više ne plaćam niti kaznu za parkiranje, radije plaćam odvjetnika. slučajno parkiram kraj neke ambasade, pa me optuže da sam pokušala atentat. oprostite na sarkazmu, ali više puta sam se obratila policiji za pomoć, a jedan od odgovora je bio: previše gledate američke filmove, a od pomoći nikad ništa. sada odjednom sve kao u lošem američkom trileru: tajne službe svud oko nas, a seoski tračevi postali kuloari. :baba: i na kraju: ne trebam uvid zbog onog lošeg što sam uradila, već zbog onog što nisam uradila.

kako to? neke ''ovlaštene osobe'' imaju pravo uvida u podatke o svakoj osobi, a sama ta osoba nama pravo uvida o svoj dosje? kako se onda pojedinac uopće može zaštitit od ''priča'' ili netočnih navoda kad uopće ne zna šta tamo piše, a po ovome naprijed navedenom može se zaključiti da se svaka situacija može protumačiti kako se hoće: poželite se ''opustiti'' negdje na putu od Italije do kuće, ako to nije na pravom mjestu i u pravom trenutku, mogu vas optužiti za ilegalni pokušaj prelaska granice. zatim : kako to da se kod nas tako legalno priznaju grijesi iz mladosti, kao pušenje marihuane, i to bez ikakvih posljedica, a istovremeno netko može ostati bez zaposlenja zato što se poželio ''opustiti'' previše blizu državne granice. šta reći, osim da me sve to plaši. inače, šta se tiče ''grijeha iz mladosti'', osobno draži su mi grešnici (mada gajim izrazite antipatije prema i najmanjoj sklonosti bilokakkvim opijatima), nego oni ''sveti'', ali da se pitam, pitam se...