darkox3

Pozdrav svim forumašima, nadam se da ću ovdje dobiti odgovor na ono što me kopka. Radi se o sljedećem: ima li igdje u zakonskim aktima rečeno da dva radnika koji rade u istoj firmi imaju pravo na jednaki tretman. Konkretno se radi o putnim troškovima za dolazak na posao. Dvojica radnika putuju iz istog mjesta na posao u istu zgradu. Obojica putuju svojim automobilom. Zaposleni su u državnoj firmi. Jedan od njih dobiva duplo veće putne troškove nego drugi. Ovaj koji dobiva manje je očito stavljen u nepovoljniji položaj. Ima li koji zakon da to zabranjuje. Ako ima o kojem se zakonu i članku konkretno radi.

Molio bih savjet u vezi sljedećeg: Tko snosi troškove premještanja vozila, vlasnik vozila ili osoba koja je vozilo koristila i parkirala na nedozvoljenom mjestu. U zakonu sam pronašao sljedeće: Zakon o sigurnosti prometa na cestama, članak 86. "(1)Troškove premještanja vozila u slučajevima iz članka 84. ovoga Zakona snosi vlasnik, odnosno korisnik vozila." Nadalje, Zakon o prekršajima, članak 4., kaže: "Nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti druga prekršajna sankcija ako nije kriv za počinjeni prekršaj." Iz ovoga ja zaključujem da ako nekome posudim auto i on parkira na nedozvoljenom mjestu, a nakon toga "Pauk" premjesti vozilo, troškove premještanja snosi onaj kome sam auto posudio i tko je prekršaj počinio. Da li sam u pravu?

Molim sve zainteresirane za pravdu da mi se jave na mail daracm@net4u.hr. Sam sam bio obespravljen na sudu i znam da suci mogu suditi kako god žele. U mom slučaju su sudili protuzakonito i protuustavno (i prvo stupanjski i drugostupanjski sud). Pozivam sve željne pravde da osnujemo udrugu za pravdu i kad nas se skupi dovoljan broj možda ćemo uspjeti nešto izboriti.

Molim sve zainteresirane za pravdu da mi se jave na mail daracm@net4u.hr. Sam sam bio obespravljen na sudu i znam da suci mogu suditi kako god žele. U mom slučaju su sudili protuzakonito i protuustavno (i prvo stupanjski i drugostupanjski sud). Pozivam sve željne pravde da osnujemo udrugu za pravdu i kad nas se skupi dovoljan broj možda ćemo uspjeti nešto izboriti.

Još jedan biser, citiram: "Prema ovom Zakonu, status osigurane osobe kao članovi obitelji osiguranika mogu steći:djeca (rođena u braku, izvan braka ili posvojena, pastorčad), te druga djeca bez roditelja, ako ih osiguranik uzdržava Pazi, ne ako doprinose uzdržavanju, već ukoliko ih osiguranik uzdržava. " Kako je moguće da netko tko sudjeluje u uzdržavanju djeteta od recimo 50% to isto dijete i ne uzdržava, ili, za one kojima logika nije jača strana, ako otac sudjeluje u uzdržavanju djeteta s 50% onda očito i majka može sudjelovati u uzdržavanju tog istog djeteta s maximalno 50%. Po kojoj logici onda ta majka uzdržava dijete, a otac koji u uzdržavanju sudjeluje s istim iznosom to dijete ne uzdržava? Nadalje, u zakonu nigdje ne postoji definicija iz koje se može vidjeti razlika između pojma uzdržavanje djeteta i sudjelovanje u uzdržavanju. Ta definicija vjerojatno ne postoji jer se smatra da je svima jasno kao dan da sudjelovanje u uzdržavanju s određenim iznosom znači isto što i uzdržavanje u istom iznosu. No, ako je netko još uvjeren da sudjelovanje u uzdržavanju s nekim postotkom i uzdržavanje u određenom postotku nije isto neka to argumentira zakonskom definicijom ta dva pojma. Takva definicija ne postoji. Dakle uzdržavati nekoga s 50% iznosa je isto što i sudjelovati u njegovom uzdržavanju s 50% iznosa.

Ovdje očito netko priča besmislice. Ne postoji ni jedan zakonski akt koji nalaže da dijete mora biti osigurano po roditelju s kojim živi na zajedničkoj adresi. Ako takav član zakona postoji neka onaj koji tvrdi da postoji tu napiše koji je to član i kojeg zakona. Ako to ne može napisati onda očito priča besmislice. U zakonu jedino piše da dijete može biti osigurano po onome tko ga uzdržava (članak 8. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju), a isto tako piše da se ne može raditi promjena osiguranja ili odjava ako nije došlo do promjene uvjeta prema kojima se stječe status osiguranika (članak 104. zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju). Status osiguranika stječe se samo po tome da je dijete dijete, da ga roditelj uzdržava i da je roditelj osiguranik. Ako do promjene tih uvjeta nije došlo onda se status djeteta kao osigurane osobe može mijenjati samo ako se roditelji dogovore, a ne silom ili po nečijem ćefu.

Očito te susrete ti onemogućuješ čim smatraš da je viđanje oca s djetetom neprimjereno u vrtiću. Da si normalna i fer osoba bilo bi ti drago što je konačno došao vidjeti dijete bez obzira gdje se to zbilo, ako je uopće istina da on ne dolazi viđati dijete. Tu mi sve miriši na to da ti onemogućuješ ta viđanja kako bi tko zna što dokazala.

Na žalost nemam lijepih riječi za tebe. Ista stvar se i meni dešava već više od godinu dana. Dijete odgajaju u mržnji spram oca i nitko im ništa ne može. Ti jedino možeš tražiti da ti CZSS osigura nadzor u obitelji i da se družiš s djetetom na centru, ali pitanje je da li to uopće ima smisla. Na kraju će ionako oni na dijete djelovati kako njima paše jer je dijete s njima i ta bitka ti je unaprijed izgubljena. Dok god dijete živi u okolini koja ga odgaja protiv tebe nema šansi da se išta promijeni. Možda bi mogao tražiti sudski da ti se dijete dodijeli jer ga okreću protiv tebe. No, pošto na našim sudovima rade većinom budale koje ne kuže (ili se samo prave blesavi) da je to psihički oblik zlostavljanja djeteta, vjerojatno ništa nećeš postići osim izgubiti vrijeme i novac. Na kraju bi ti se moglo desiti da još tebe proglase zlostavljačem, a kao dokaz bi im poslužila činjenica da te dijete ne želi viđati (u ovoj zemlji je sve moguće).Kao tipičan pokazatelj pravednosti sudova su presude koje očevima dodjeljuju viđanje jednom tjedno ili još i rjeđe. Po Ustavu i po zakonu o ravnopravnosti spolova je to zabranjeno jer nije ispoštovana ravnopravnost majke i oca u odgoju, no suci to redovito sude jer znaju da im nitko ništa ne može, a Ustav, zakon i pravda ih zanimaju samo ako idu njima u prilog.

Zanima me sljedeće: 1. Da li je moguće podnijeti tužbu protiv prvostupanjskog i drugostupanjskog suda koji ne žele suditi po Ustavu i zakonu. Ako je to moguće kome se ta tužba podnosi i koliko ju ima smisla podnijeti? 2. Nakon rastave braka sam dobio pravo da viđam dijete samo 6 puta u mjesec dana. Zakon o ravnopravnosti spolova izričito zabranjuje takav oblik diskriminacije, a isto tako i Ustav garantira ravnopravnost spolova. Sad je donesen i zakon o suzbijanju diskriminacije koji također nalaže da bi ja i moja bivša žena trebali imati jednake mogućnosti u sudjelovanju u odgoju djeteta. Ja tu mogućnost nemam jer svoje dijete premalo viđam, osim toga ja ne mogu otići po svoje dijete u vrtić, a moja bivša to recimo može (meni tamo ne dozvoljavaju ulaz jer mi u sudskom rješenju to ne piše). Ja ne mogu svoje dijete odvesti u Sloveniju jer putovnicu ima moja bivša žena, a ona mi ju neda ako želim s djetetom otići u Sloveniju. Ima još niz takvih situacija koje me diskriminiraju i to zato jer je sud to dozvolio iako sam na raspravi upozorio na to. Pitam kako mogu sada doći do svog prava da dijete viđam podjednako kao i moja bivša žena , te da sudjelujem u odgoju tog djeteta isto koliko i ona. 3. Nisam ja jedini kojima je sud protuzakonito oduzeo ravnopravan položaj u odgoju djece. Takvih u Hrvatskoj ima na tisuće. Da li svi mi zajedno sad možemo podnijeti neku tužbu sa zahtijevom da se ta nepravda ispravi i da nam se konačno odobri ravnopravno viđanje djece, te ravnopravno sudjelovanje u odgoju te iste djece? Kome tu tužbu treba podnijeti i kako bi ona trebala izgledati, te tko ju može podnijeti? Prema postojećim zakonima otac i majka bi trebali biti ravnopravni u druženju s djecom kao i u sudjelovanju u odgoju te djece. Kako to svoje pravo možemo ishodovati mi kojima je sud svojevoljno oduzeo to pravo, te da li je za takve nakaradne presude moguće tražiti odštetu? Ako je moguće, od koga se ta odšteta traži i kako?