Dragi kolega, pa da se malo vratimo na radno. Znam da nije bitna ta treća presuda za prolaz, ali mi je bila vrlo interesantna.
Po meni je odluka o otkazu od 06.09.2001.godine valjana, a vezano za navod kako nije obavijestio radnika o postojanju povreda, ne slažem se. Naime, u obrazloženju sporne odluke o otkazu navodi se kako je poslodavac 31.07.2001.godine pozvao tužitelja da se očituje o navedenim povredama i da iznese svoju obranu, što isti nije učinio. Bez obzira što ne postoji dokaz u spisu koji smo imali o tome, kao prvo, niti je tuženik isto uopće osporavao, kao drugo, prema stavu VSRH u jednom predmetu, ne mora niti biti pisano upozorenje, već može i usmeno te to nije jedan od apsolutnih preduvjeta za donošenje odluke o otkazu.
Obzirom na navedeno, ja sam mišljenja kako je ista odluka valjana te je sporno samo postojanje ili nepostojanje povreda.
Vezano za Županijsku odluku, koliko sam ja mogla shvatiti, isti je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom se odluka, ona prva (o premještaju na drugo radno mjesto), utvrđuje ništetnom. Tom nevaljanom odlukom se nije niti dao otkaz radniku, jer ugovor o radu za mjesto pomoćnika ravnatelja je raskinut tek spornom Odlukom o otkazu. Dakle, ne postoje 2 otkaza, već samo jedan.
Nadalje, poslodavac je po meni dokazao povredu radnih obveza. Naime, pozvala sam se na ZPP gdje vele da je svaka strana dužna iznijeti činjenice i dokaze na kojima iste temelji. Što se tiče iskaza tužitelja, isti je govorio kako "smatra da ima ovlast upisivati prekovremene sate...kako je dobio nalog od ravnatelja bolnice..." Ravnatelj je u svojem iskazu isto opovrgnuo. Naime, tužitelj nije dokazao da je imao ovlast za isto, a što se mene tiče, obzirom na navedeno, priklonila sam se iskazu poslodavca. Jer je sam radni odnos (poslodavac-radnik) podređen odnos i jer je životno nelogično da bi radnik imao više ovlasti nego što ima. No, naravno, to ne isključuje činjenicu da je možda istu i imao, ali nije dokazao da je to praksa u bolnici, odnosno da je praksa da si radnik sam upisuje u evidenciju sati prekovremene sate, ukoliko mu nije isplaćena novčana naknada za "navodni nalog i obavljanje poslova ishođenja dozvole". On je za isto mogao predložiti svjedoke, a nije. Dakle, sam tužitelj u iskazu priznaje da je radio to što je radio, što je po meni dovoljan dokaz da je postojala povreda ugovora o radu, jer ne vjerujem da je uobičajena praksa da si radnici sami upisuju prekovremene sate igdje. A još više stoga što je to stalno i učestalo činio, makar je na to bio upozoravan i usmeno i telefonski, a kao što je i sam rekao.
Ne znam da li sam šta izostavila, ali to je otprilike to. Makar, u potpunosti se slažem sa tvojim obrazloženjem te i nadalje smatram kako se moglo i usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev. Ipak smo barem na 3 dana bili suci