nimsky

Sama činjenica da ste se uključili u „Legalis.hr“ na samom početku dugotrajne i (vjerujte nerijetko) vrlo isrpljujuće borbe za dobivanje određenih prava u skrbništvu nad djetetom već je veliki korak za vas. Ako ništa drugo a ono bar spoznaja da se sa svim problemima s kojima ćete se neminovno susresti u tim pregovorima susreće još ogroman broj očeva koji žele i nastoje biti sa svojim djetetom što je više moguće. I tu vam želju i ciljeve nitko ne smije oduzeti ma kroz koje probleme prolazili. No, budite svjesni i realnosti u kojoj se nalazimo. Ona nije na strani očeva koji žele biti sa svojom djecom. Najbolje je ukoliko se možete dogovoriti s drugom stranom, no vrlo često to nije slučaj. Ukoliko se ne možete dogovriti tada se odluka donosi na sudu, pri čemu prijedlog Centra može imati utjecaja na konačnu odluku. Činjenica je da se danas vrlo često donosi odluka kojom očevi dobivaju pravo provesti sa djetetom tek svaki drugi vikend i nekoliko sati tijekom tjedna. Iako Obiteljski zakon nigdje ne navodi minimalno vrijeme koje dijete treba provesti s drugim roditeljem (nažalost niti nove promjene Obiteljskog zakona ne dotiču ovu materiju), ono se u pravilu određuje prema gore navedenim terminima. Činjenica je da u Hrvatskoj nikad nitko nije napravio istraživanje koje bi potvrdilo opravdanost ovakvih odluka. Za razliku od Hrvatske vani (misli se na dio Europe, USA, Australiju) postoji već velik broj istraživanja koji jasno pokazuju kako takav angažman skrbništva nije u dobrobiti djeteta. Ovaj obim skrbništva povezan je s velikim problemima s kojima se djeca susreću, počevši od problema u ponašanju, zatim u školi te u socijalizaciji djeteta. Budući da planiram o ovom otvoriti posebnu temu i iznijeti niz vrlo korisnih i relevantnih informacija s ciljem da svim zainteresiranim bar pružim dovoljno informacija koje im mogu biti od koristi u borbi za svoja prava u skrbništvu, zasad bih se ograničio samo na prethodno izneseno. Trenutno, prema svim dostupnim informacijama postoji tri, u svijetu, prihvaćena oblika srbništva: podijeljeno fizičko skrbništvo (eng. joint physical custody) je model skrbništva u kojem dijete provodi najmanje 1/3 vremena sa svakim roditeljem, nerijetko to doseže i omjer 50/50 vremena. podijeljeno pravno skrbništvo (eng. joint legal custody) je model skrbništva u kojem oba roditelja u pravnom smislu ravnopravno sudjeluju u donošenju određenih odluka od interesa za dijete. U ovom obliku skrbništva dijete provodi više vremena s drugim roditeljem iako ne značajno više od onog kojeg nalazimo kod skrbništva jednog roditelja skrbništvo jednog roditelja (eng. sole custody) je model skrbništva u kojem dijete živi s jednim roditeljem a drugog roditelja viđa svaki drugi vikend, odnosno 4 dana mjesečno. Cijeli niz istraživanja poduzetih u svijetu u posljednjih 15tak godina pokazuje da je podijeljeno fizičko skrbništvo (ili tzv dvojno skrbništvo) oblik skrbništva najbolji za dobrobit djeteta. Nažalost, naš Obiteljski zakon ne poznaje ovaj oblik skrbništva (budući da nigdje ne definira minimum vremena koji treba drugi roditelj provesti s djetetom, što je ustvari i najvažnija razdjelnica između ovog skrbništva i podijeljenog pravnog skrbništva). Prema našem Obiteljskom zakonu drugi roditelj ima pravo na podijeljeno pravno skrbništvo pri čemu je odluka o terminima susreta rezultat "volje i prava" suca. Dakle, u definiranju ovog skrbništva uglavnom se zadržava na pravima, obavezama i odgovornostima roditelja prema djetetu s izuzetkom da nigdje ne određuje minimum prava tzv. nonrezident roditelja (roditelj kojem dijete nije dodijeljeno u primarno skrbništvo), već to ostavlja sudu koji treba procijeniti što je u najboljem interesu djeteta, odnosno što je najbolje za dobrobit djeteta. Dosadašnja praksa, koja nije zasnovana ni na kakvim istraživanjima, već na opće uvriježenim stavovima u društvu, je da sud prema vlastitoj procjeni donosi odluku o obimu susreta i vremena druženja djeteta s drugim roditeljem. Te se procjene razlikuju od jednog do drugog suca, a uobičajeno je da odluke uključuju susrete i druženja djeteta svaki drugi vikend i dva poslijepodneva tjedno, svaki drugi državni praznik, te od 2-4 tjedna ljetnih praznika i tjedan dana zimskih praznika. O tome koliko je to dobro u posebnoj temi na ovom forumu.

Smatram da je teško ne podržati ideju koja nastoji promovirati ravnopravnost drugog roditelja (misli se na onog koji nema primarno skrbnistvo - eng "nonresident parent") u skrbništvu nad djetetom. Za promicanje takve ideje (kao i za poduzimanje svih potrebnih radnji i postupaka za njeno službano prihvaćanje) postoji bezbroj razloga od kojih bih one najvažnije kroz kratko vrijeme iznio u posebnom postu na ovom forumu. Zasada bih se ogranicio isključivo na vaš prijedlog naziva udruge za koji smatram da možda nije najsretnije izabran jer na taj način uvodi ograničenja, a u konačnici može nositi više negativnih konotacija od pozitivnih. Naime, pretpostavljam da je glavna ideja predložene udruge boriti se i promicati ideju o ravnopravnom skrbništvu budući da je u obiteljskom zakonu ono jedino (svjesno) ostavljeno nedorečeno s obzirom na to koliki bi to trebao biti obim vremena koji drugi roditelj provodi s djetetom. To je nažalost ostavljeno na slobodnu procjenu sudaca (dok je ranije to bilo na osnovi procjene Centara za socijalnu skrb). Rezultat ovakvog zakona je da je drugi roditelj po pitanju skrbništva doveden u daleko nepovoljniji položaj. Činjenica je da se zakonodavac svjesno nije upuštao u određivanje najmanjih vremenski određenih susreta i druženja drugog roditelja i djece budući da i u razvijenom svijetu (kao pr. navodim ameriku i europu isključivo zbog dostupnosti informacija) još uvijek postoje razlike u pogledu tog pitanja. Zbog svega ovog na mijenjanje stavova i zakonodavaca, ali, u ovom trenutku važnije, i mijenjanje stavova sudaca i Centara za socijalnu skrb (budući da oni i dalje imaju važnu ulogu u određivanju obima druženja i susreta) vrlo je važno mišljenje javnosti. Ono se može mijenjati (istina vrlo sporo) isključivo ako se ideje o ravnopravnom skrbništvu prezentiraju na činjeničan i pravi način. I konačno, problem ravnopravnog skrbništva nije spolno određen problem budući da je on je isti bio drugi roditelj otac ili majka. Činjenica jeste da veliku većinu nonresident roditelja čine muškarci (obično između 85-95%), međutim ne treba zaboraviti da onih 10tak posto ipak čine žene koje se susreću sa sličnim problemima. Stoga smatram da naziv "udruga očeva" nije najsretniji naziv budući da će se time: (1) onemogućiti onim 10tak % žena da se pridruže, (2) otežati promicanje svih akcija budući će se sve unaprijed okarakterizirati kao reakcije frustriranih očeva, i (3) otežat će se prihvaćanje i razumjevanje od svih onih žena koje pozitivno gledaju na ravnopravnost skrbništva (a njih nije tako malo). Najvažniji kratkoročni i dugoročni cilj udruge MORA biti promicanje ideja ravnopravnog skrbništva a time i mijenjanje javnog mijenja u pravcu prihvaćanja ideje. Tek nakon što javnost promijeni svoja stajališta (a ona u ovom trenutku ne idu u prilog nonresident roditelja), može se očekivati i promjena stajališta sudaca, Centara i na kraju zakonodavaca. Činjenica je da je značajan broj država (a ono se i dalje širi) koje su mijenjale svoje zakonodavstvo na način da su odredile minimalan obim susreta i druženja (on nije ispod 25-30% vremena) koji drugi nonresident roditelj ima pravo provesti sa djetetom (molim pogledati na internetu termin joint physical custody) . Ako se predrasude u pogledu skrbništva mijenjaju u drugim zemljama nema razloga da to ne uspije i u našoj. Zbog toga je sada najvažnije pametno promišljanje i strpljivost. Stoga i predlažem, ako to već nije kasno da se predloženi naziv udruge mijenja u naziv "Udruga za ravnopravno skrbništvo". Ovim ili sličnim nazivom će se istaknuti najvažniji cilj udruge te označiti važnost njenih akcija koje su isključivo u interesu i dobrobiti djece.