Glib

Ma ne može sve stati u par crtica. Zbilja nije otišla, ali je rekla da nema gdje i ja sam ponudio da ostane dok se ne snađe. Ponudio sam i ako me ne može smislit da se odselim iz stana. Odbija i otići kod vlastite majke jer se i s njome ne slaže oko ovih postupaka. Čak se i zakačila sa njom a inače se jako vole. (njena majka je samohrana i odgojila je nju i kćer jako dobro). Meutim kaže čim dođe do prilike da će otići. Ja sam za svaki razgovor i želim promjene jer smo zbilja malo komunicirali kako ja tako i ona. Ali ona sada u potpunosti odbija bilo kakvu komunikaciju osim svršeno je i mrtav si za mene. Izlazi sama vani, kasno se vraća kući, pitao sam je ima li nekoga i kaže da nema. Znam da se ne valja spuštati ispod svakog dostojanstva, ali mislim da se za vrijedi boriti za dijete i ženu koje beskrajno volim. Ako smo imali krizu, mislim, nije brak za dvije godine, nego za četrdeset, valjda se da poraditi na tome. Bit je bila da je ona očekivala promjenu u jednom trenutku ili možda više njih, i pričali smo o tome ali nekvalitetno, ja bih nešto predložio, a ona ne bi ništa predložila niti bi se usprotivila nego joj je prekipilo. (naravno ovo je moja interpretacija). Mislim, moj trud nije privremen, nego smo bili u beskonačnoj petlji oko nekoliko stvari. Ona je očekivala da ja znam što ona osijeća, a istovremeno nije znala što ja osijećam, i sve moje postupke i prije i sad protumačila je da sam najsebičniji lovac na karijeru. Istovremeno je naša zajednica trošila puno više nego što je zarađivala. Kada sam tražio nešto od nje da se učini po tom pitanju i a je to vezano sa mojim izbivanjem iz kuće njeno tumačenje je bilo da ja ne volim njih nego posao... I tako to krene malo po malo.. Sada živimo tako da smo pristojni jedno prema drugome, ona ne želi pričati o zajedničkom životu, a kad ja krenem o tome svakih dva tri tjedna onda dobijem isti odgovor da nema šanse. I zato sam shvatio da kad je nastao problem da nismo uložili jednako energije da ga riješimo, i isto tako nemoguće je da sam za sve ja kriv. Mislim zar svaki dan treba pitati kako si i što te muči ili nakon nekog vremena je prirodno da si slobodan i sam to kazati, a rekao bih i OBVEZAN u zajednici bilo kakvoj. Zato sam razočaran. bez obzira na finalni rezultat znam da je rekla da bez djeteta ni mrtva ne bi išla, a opće je poznato da nema šanse da ga ja dobijem. Ma šta svi mislili o tome. Jer ga osim mjeseca i zvijezda želim naučiti da ima jezik i da svojima i svojoj obitelji sa punim povjerenjem može kazati svoj problem. Meni je otac umro prije 17 godina i još osijećam rupu u srcu. A savjetovanje kod nje bi došlo u obzir kada bi bilo želje da nastavi. Ali s kime god je pričala i taj rekao suprotno njenom stavu više sa njim nije pričala, pa ni sa rođenom majkom. Čini se da se u njoj nakupilo previše gorčine ili se dogodilo nešto što ni ja ne znam. Opet sam previše pisao. A ostaje ono da ako nema samopouzdanja i stabilnosti da vjerovatnije da će možda naći partnera koji joj neće odgovarati. Ili kamo sreće da ga nađe i bude dobar našem djetetu, ali šta ako odsele u drugu zemlju?

Evo i prve dublje analize moga stanja i konstruktivnog prijedloga. Hvala iako ima kritika i na moje ponašanje, međutim nitko ne zna od mojih bližih da mi ih dade. Svi predlažu neka glupa drastična rješenja koja se uopće ne uklapaju u moju viziju ljubavi, a pogotovo u sačuvanje obitelji. Nadam se da će biti kako vi kažete. Nisam siguran da će joj se svidjeti što sam ovo podijelio sa nepoznatima. A ako bude kako ona govori, ipak tvrdim da ona može sutra otići živjeti u u npr. Belgiju i ćao sine.... I to me ubija. Hvala još jednom.

Nije mi bila želja da se sad na osobnoj razini i osbnim problemima raspravljamo. Sigurno je svaki poseban. Bit je u tome što sve skupa sistemski ne valja. Ne valja ni nasilje u braku ni niti je ponuđeno dobro rješnje za zaštitu protiv toga. Ali kada toga nema, žena uopće nije motivirana za očuvanje obitelji jer zna da po definiciji dobiva dijete. Milom ili silom. I apsolutno sam protiv da se usvoji premisa da je baš svaki tata nepodoban samostalni roditelj pored majke koja nema devijantno ponašanje. Kada bi bilo imalo sumnje da majka neće dobiti dijete automatizmom onda bi se sigurno smanjio broj možda neotrebnih rastava a problemi u braku mogli prevladati na vrijeme, a dokaz tome su i rastavljeni koji funkcioniraju skladno nakon razvoda. Bit je ne krenuti iz sebičnih razloga. Moj je primjer da sam ja priznao da sam pogriješio u nekim stavrima prema ženi, a i ona je to priznala meni, ali je prije toga rekla da definitivno odlazi. Ali sa djetetom. Zar niti jedna žena ne primjećuje neravnopravnost u tom odnosu. A što ako sutra nađe novog muža u Australiji, kako to organizirati?

Da, sigurno ću potražiti pomoć kako bih povratio stabilnost i prihvatio moguću situacju. Iako se ne slažem da sam sebičan da bi djetetu nužno bilo bolje sa majkom. Hvala još jednom na savjetima i razmišljanjima. Sigurno ću i ja mudrije nakon vremenskog odmaka o tome razmišljati. A da sam duboko i iskreno zabrinut jesam. Jer kao što nemam maternicu tako je Bog odredio da je potrebno dvoje za odgoj djeteta. Sve dalje su manje ili više loša rješenja. I neprirodno mi je dok sve štima kako su djeca zajednička, a kad je problem onda nema rasprave... Čak evo niti kod Vas da je neupitno da sam sebičan ako dijete samo u mislima pokušavam zadržati jer je razumljivo da je kod majke bolje. Mislim da je svaki razvod poseban i da bi svaku situaciju trebalo zasebno gledat. Nažalost, jasno mi je da u praksi to ne štima jer je to veća trauma za dijete i to je otvoreni rat čija je ljubav i čija je sposobnost veća. I zato ću popustiti radi dobrobiti djeteta, ali ne zato što mislim da je to pravedno. I SADA NAJBITNIJE DA JE ZNALA DA POSTOJI MOGUĆNOST DA DIJETE NE PRIPADNE NJOJ SIGORNO BI SE POTRUDILA NA VRIJEME RASPRAVITI NAŠE MEĐUSOBNE PROBLEME I BITI DIO RJEŠENJA. I to bi bilo dobro za dijete, ovako ispada da kada neproitaš misli da ti netko odnese dijete.... Da se ne čita između redova, bilo bi dobro i za mene, jer je volim. Žao mi je, proživljavam ovo sada, što Vas zamaram sa ovime, ali na ovakav način ni sa kime tko je to proživio ne mogu podijeliti svoje misli...

Zahvaljujem Vam na odgovoru i razumijevanju. Majka nije ni narkomanka ni zla.... Samo mi se čini da je previše dugo kupila nezadovljstvo u sebi i da nije bilo obostrano dovoljno komunikacije... Mislim da vjeruje da je ne volim ili barem ne na način koji ona očekuje. Istina, bračnog savjetnika nisam predložio, ali više iz razloga što je apsolutno, barem na riječima, nezainteresirana za poparvak situacije među nama. A sve što učinim tumači da radim iz sebičnih razloga... Razumijem da dijete treba odrastati u skladnoj obitelji, ali isto tako svaki brak da bi bio dobar može i mora doživjeti krizu (ne mislim katastrofu) da bi se ljudi približili aku su se razdvojili. Sada mi se čini da svojom borbom sve više živciram suprugu, jer joj popuštam, jer radim stavri koje prije nisam shvaćao da su joj toliko bitne pa ona misli da glumim... Kao što u ostalom nije ni ona radila ali je zato nisam nikada prestao voliti. A posjedica svega je da htjeli ne htjeli na kraju dijete snosi rezultate naše krize ili razvoda. Da joj predložim da potraži stručnu pomoć to bi sigurno bilo još gore. Prije mislim da meni treba. I pitanje za svih: Svi uvijek govore majka je majka, postoji pomoć za majke itd. Mislite li da nema očeva koji bi jednako kvalitetno ako ne i bolje odgajali djecu, a da majke dobiju 2 popodneva i vikend. Ne trebaju nam nikakve alimentacije. Što ako majka odseli u drugi grad? Što sa očevim osječajima? Gdje su stručnjaci za pomoć i kome se obratii u ovakvom slučaju? U tri mjeseca smršavio sam 15 kg, na poslu više ne funkcioniram. Kad zaplače noću dijete više neću moći doć do njega, niti mu navečer pokazivat mjesec. Pomoći napisati domaći, dati neki savjet kad treba nego kad se sudovi ili majka smiluje. Jedini je problem što nemamo maternicu...

Eto, prvi puta u javnosti o svojim problemima. Imamo trogodišnje dijete i supruga kaže da odlazi, isključivo sa djetetom. Nije bilo ni nevjere ni nasilništva ni kocke ni droge .... Nije bilo dovoljno dobre komunikacije. Obostrano. Svoj sam dio priznao, dio promijenio, a dio nastojim promijeniti, ali za nju je već kasno. Ona je odlučila da sa mnom više ne želi živjeti. Bez pokušaja očuvanja obitelji. (naravno, ovo je moja verzija). Međutim, što sada sa djetetom. Supruga ne odlazi, ne traži razvod, a odlučna je da ode. Pitanje Ima li u tome kakva pravna zaskočica ili niti ona nije sigurna? 2. Ima li načina da naše dijete ostane živjeti sa svojim ocem? Mislim, ima li žena pravo otići u takvim uvjetima bez razvoda? Pogotovo ako nema uvjete za otići? Napominjem, da sam želim pomoći djetetu i ženi da se osamostale ako već ona ne želi biti sa mnom, ali tko pita dijete? I molim za savjete onih koji su to proživjeli ako im pomogem da li to znači da odobravam način rješavanja problema na način da se bježi u drugi problem? I kako pustiti da odu dvije najbitnije stvari iz života i ostati miran i nezajedljiv? Ili da odem u psihijatra?