ne bih se složila.
ako je priča o odbjegloj majci točna (ja ljude iz Dubrovnika osobno ne poznajem pa ne znam što je istina, a što laž; a iskreno se nadam da ni vi ne donosite zaključke naprečac) - onda probleme s djetetom ne možete izbjeći. reći da je djetetu odlično (ocjene, škola, završeni fakulteti ne znače ništa i nikad to nemojte naivno uzimati kao primjer emocionalne stabilnosti i kvalitetnog života; čak dapače) i da mu ništa ne nedostaje - a nema nikakav odnos s vlastitom majkom koja ga je napustila (?) - to su deluzije. s takvom djecom morate raditi kroz intenzivne psihoterapije, nema tu ništa mu ne fali. to zaboravite.
uvijek postoji mogućnost PAS (parental alienation syndrome) i u takvim situacijama - ovrha je jedino rješenje; problem je u tome što nemamo stručnjake koji su zainteresirani za posao sudskog ovršitelja... da imate čovjeka koji zna što radi, do ružnih scena ne bi došlo. mogu reći da sam osobno svjedočila situacijama gdje je otac taj koji otuđuje dijete od majke (iako su to u većini slučajeva ipak majke) i u raspadu tog odnosa ne vidi nikakav problem. i to su onda jako teške situacije, nanosi se ogromna bol i šteta i djetetu i otuđenom roditelju. roditelj otuđitelj očekuje od ovog drugog da nestane s lica Zemlja, otuđeni roditelj se ne želi predati - a dijete je strašno rastrgano. nikad ne znate što se događa iza zatvorenih vrata, to zapamtite.
daje, ali u manjoj mjeri nego majkama - samo nećete čuti za takve situacije; u zadnje vrijeme... trend se mijenja. i mnogo je situacija gdje je dijete na život povjereno ocu; kako se majke prilikom toga jako stigmatiziraju, srame se pa se sve uglavnom taji... ili se o tome jednostavno ne priča.
smatram da bi cilj trebao biti ravnopravno roditeljstvo - omogućiti djetetu da provodi jednako vremena s oba roditelja. ukoliko je to nemoguće iz ovog ili onog razloga, treba raditi na tome da se dijete i roditelj s kojim dijete ne živi vide često; naime... nekoliko sati u dva dana tjedno + svaki drugi vikend nije dovoljno. ni približno, plan viđanja mora biti bolji i to treba staviti na papir kao minimum --- a ne da se dogodi da (nedavno viđeno) otac dijete smije vidjeti 2 sata utorkom i četvrtkom pa dok dođe po njega i odveze ga, ostaje mu sat vremena i majka mahnito zove policiju i sve žive i nežive jer se otac usudio zakasniti petnaest minuta. to nema smisla. i problem je što država ne samo da to NE kažnjava, dapače! kažnjen je otac (?!).
isto tako - imajte na umu da ravnopravno roditeljstvo želi zapravo malen broj ljudi; većini 50% vremena nije dovoljno i žele VIŠE. zato i ne pristaju na takve dogovore.
malo ljudi razumije stvarni koncept ravnopravnog roditeljstva i malo je ljudi sposobno ohrabrivati oba roditelja u odgoju; i majka i otac su ključni za odgoj. ključni.
također - ovo što pišete za demografsku politiku... to je svakako istina. ja sam osobno žena, ali ne pada mi na pamet imati djecu da bi mi danas ili sutra sud odredio koliko ih mogu ili ne mogu vidjeti. a zalažem se za ravnopravno roditeljstvo i sud bi mi vrlo vjerojatno išao na ruku; onda si možete misliti što misle moji muški kolege. svaka čast ljudima koji misle da se isplati.