Jump to content

Zex

  • članaka
    4
  • komentara
    11
  • čitanja članka
    1122

Entries in this blog

Zastara naplate režijskih troškova

Zakon o obveznim odnosima u članku 232. propisuje rok od jedne godine za zastaru potraživanja za naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, vodu, plin i dimnjačarske usluge za potrebe kućanstva. Isti članak za sve korisnike propisuje jednogodišnji rok zastare za pretplatu za uporabu TV i radio prijemnika (HRT pretplata), telefonskih i poštanskih usluga, kao i novinskih pretplata.  Važno je napomenuti da se korisnici usluga u postupcima za prisilnu naplatu ovih potraživanja na za

Zex

Zex

Iskorištavanje autorskih djela nastalih u radnom odnosu

Prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima, autorska prava nastala u radnom odnosu pripadaju radniku, ako ugovorom o radu ili drugim aktom koji uređuje radni odnos nije drugačije određeno. To znači da ako to nije određeno, pravo na iskorištavanje autorskih djela nastalim u radnom odnosu pripadaju radniku. Jedini izuzetak od ovog pravila su računalni programi, koji ako su nastali u radnom odnosu automatski pripadaju poslodavcu, osim u slučaju da radnik i poslodavac nisu drugačije odredili. 

Zex

Zex

Zaštita autorskih prava

Autorska i srodna prava stječu se automatski činom stvaranja autorskog djela, bez potrebe za njihovom registracijom ili bilo kakvim drugim formalnostima. Činom stvaranja djela autor stječe sva autorska prava na djelu koje je stvorio. Unatoč tome, u mnogim zemljama razvijeni su sustavi pohrane autorskih djela, a s ciljem osiguravanja dodatnih materijalnih dokaza, u slučaju mogućih sporova vezanih uz dokazivanje autorstva na određenom djelu, kao i zbog olakšavanja kasnijeg prijenosa imovinskih pra

Zex

Zex

Registracija žiga

Žig predstavlja bilo koji znak kojim se razlikuju proizvodi i usluge jednog poduzetnika od proizvoda i usluga njegovih konkurenata.   Uvjeti za registraciju žigova širom svijeta su u dobroj mjeri harmonizirani. Da bi određeni žig udovoljio uvjetima za registraciju on mora biti razlikovan u odnosu na druge žigove koji se nalaze na tržištu, ne smije dovoditi potrošače u zabludu te ne smije kršiti javni red i moral.   Iz tog proizlazi da je prvi uvjet za žig je da je on razlikovan. Ovaj uvje

Zex

Zex

  • Članci

    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      „Pravilan je pravni stav nižih sudova da to što bi tužitelji eventualno bili povrijeđeni u svom nužnom nasljednom dijelu … nije razlog za utvrđenje ništavosti darovnog ugovora.“ 
      – odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 925/1993-2 od 18. svibnja 1994.
      *********
      - „Nužni nasljednik može tražiti vraćanje dara u ostavinskom postupku samo ako je zahtjev usmjeren protiv sunasljednika i ako sunasljednici pristaju dobrovoljno vratiti stvar, a u protivnom zahtjev za vraćanje   dara može se ostvariti jedino u parnici.“
       - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 252/1994-2 od 29. svibnja 1997.
      **********
      - „Ukoliko zakonski nasljednik smatra da je oštećen u nužnom dijelu zbog darovanja od strane ostavitelja trećoj osobi koja nije nasljednik, umanjenje dara trećoj osobi zbog povrede nužnog dijela može tražiti jedino u posebnoj građanskoj parnici, a ne i u ostavinskom postupku.“
      - odluka Županijskog suda u Koprivnici, broj Gž 865/2001-2 od 15. studenoga 2001.
      ***********
       - „Kad nasljednik nije tijekom ostavinskog postupka zahtijevao vraćanje dara niti je zatražio nužni dio, nije nastupio prekid zastare tužbe.“ 
      - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 210/1994-2 od 7. rujna 1995.
      ************
       - „ Kada je tuženik na darovanoj stvari učinio takve građevinske promjene da su iste u pravnom smislu u cjelini rezultirale nastankom nove stvari - novog stambenog objekta, tada takva nova stvar u cjelini ne predstavlja vraćanje darovane stvari u ostavinsku imovinu pok. majke stranaka, već samo u onom dijelu koliki bi bio nužni dio tužitelja na darovanoj nekretnini, a prema stanju stvari u vrijeme koju bi takva darovana stvar imala u vrijeme saznanja tuženika za vraćanje dara.“
       - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 814/1990-2 od 24. lipnja 1992.
      *********
      - „Pravilno je stajalište suda drugoga stupnja da nasljednik kome je povrijeđen nužni dio raspoložbom ostavitelja ugovorom o doživotnom uzdržavanju nema pravo tražiti povrat imovine radi povrede nužnog dijela. Međutim,pokojnica kasnijim ugovorom o doživotnom uzdržavanju više nije mogla raspolagati imovinom kojom je raspolagala ranijim darovnim ugovorom, jer više nije bila vlasnica imovine koja je bila predmetom tog darovnog ugovora, budući da je to tada bila tuženica, koja je upravo na temelju tog darovnog ugovora i bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica tih nekretnina. Budući da je tuženica te nekretnine dobila kao dar od ostaviteljice, tužitelj bi mogao tražiti povrat dijela te imovine ukoliko je tim darovanjem povrijeđeno njegovo pravo na nužni nasljedni dio.“
      - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 147/1997-2 od 5. veljače 1998.
      **********
      - „Pravilno sudovi zaključuju da je pok. Č. Đ. za života dao tuženiku suglasnost za otkup stana, ali pogrešno smatraju da se davanje navedene suglasnosti smatra odricanjem od prava (pravo na otkup stana), a koje se odricanje u smislu čl. 34. ZN smatra darom. Stoga prema pravnom shvaćanju ovoga suda davanje suglasnosti pok. Č. Đ. tuženiku kao sinu i članu porodičnog domaćinstva nema značaj darovanja predmetnog stana niti odricanja od prava na otkup stana u smislu čl. 34. ZN. Zbog toga se ne može niti govoriti o vrijednosti tog stana kao dara, a koja bi se imala uračunati u vrijednost ostavine vezano za izračunavanje nužnog dijela u smislu odredbe čl. 33. st. 3. ZN. (…) Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda RH izraženom u odluci broj U-III/3041/2003 od 10. ožujka 2004., pravo na otkup stana koje pripada stanaru - nositelju stanarskog prava u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova je osobno pravo koje ne prelazi na nasljednike te je tom odlukom Ustavni sud prihvatio pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u presudi Gzz-53/2003 od 27. svibnja 2003.“
      - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 994/2007-2 od 1. prosinca 2010.
      ************
      Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare u ostavinskom postupku, smatra se da je nasljednik dao zahtjev za ostvarivanjem prava na nužni dio onog trenutka kada je u ostavinskom postupku osporio oporuku a ne nasljedničkom izjavom nakon nastavka ostavinskog postupka po dovršetku parnice u kojoj je osporavao istinitost oporuke.
      Županijski sud u Varaždinu, Gžx. 51/10-2 od 7.VII.2010.
      **************
      Vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela nasljednik može tražiti u roku od tri godine od smrti ostavitelja, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog postalo pravomoćno, bez obzira kada je nužni nasljednik koji traži vraćanje darova saznao za postojanje ugovora o darovanju.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 933/06-2 od 18.V.2006.
      ******************
      Trogodišnji rok u kojem zastarijeva tužba radi vraćanja darova je objektivan i počinje teći od ostaviteljeve smrti, bez obzira na to kad je nužni nasljednik koji traži vraćanje darova doznao za postojanje ugovora o darovanju.
      VSRH Rev 1704/1991
      **********************
      Kad nužni nasljednik tvrdi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju djelomično i ugovor o darovanju, ovlašten je tražiti vraćanje dara a da ne traži poništenje ugovora.
      VSRH Rev 252/1994
      *********************
      Ako je među strankama sporna vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava nužni dio i vrijednost darova koje je ostavitelj učinio nužnom nasljedniku sud će prekinuti ostavinski postupak i stranke uputiti na parnicu jer se radi o spornim činjenicama o kojim ovisi pravo na nužni dio i uračunavanje vrijednosti dara u nužni dio.
      Županijski sud u Splitu Gžx 417/2010 od 29.11.2010.
      *********************
      Snaha ne ulazi u krug nužnih nasljednika iza pok. svekra, niti po pravu predstavljanja iza svog pok. supruga koji je bio sin ostavitelja i koji, iako je nadživio ostavitelja,nije postavio zahtjev za nužni dio.
      ŽS Ka Gž 242/1999
      ********************
      Zakonski nasljednici imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti minimalno nužni dio, bez obzira što nasljeđuju samo na temelju zakona.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 370/10-2 od 14.IV.2010.
      ************************
      Nećakinja ostavitelja nije nužni nasljednik.
      ŽS Ri Gž 2842/2000
      ********************
      Pravo na nužni dio iz smrti pokojnog brata pripada sestri kada je ona bez nužnih sredstava za život i nesposobna za rad, a neodlučno je da li joj sredstva za uzdržavanje mogu pružiti druge osobe.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1406/97 od 13.2.2001.
      ************************
      Činjenica što neki nasljednici (brat i sestre ostaviteljice) u nasljednoj izjavi nisu zatražili nužni dio iz ostavinske imovine, ne isključuje ih od nasljeđivanja nužnog dijela onog nasljednika (majke ostaviteljice) koji je zahtjev za nužni dio postavio, jer se ovdje više ne radi o njihovu pravu kao nužnih nasljednika ostavitelja, već o zakonskom nasljeđivanju onog što je njihov predak (majka) naslijedio po osnovi nužnog nasljednog dijela.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 2381/2008-2 od 9.1.2009.
      **********************
      Ostavinski sud nije ovlašten, bez izričitog sporazuma stranaka, izvršiti konkretizaciju nužnog dijela određivanjem koje će stvari i prava nužni nasljednik realno dobiti iz ostavine.
      ŽS St Gž 789/1996
      ************************
      Ukoliko zakonski nasljednik uspije pobiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, tada isti stječe pravo na nasljeđivanje temeljem zakona, budući da pravo na nužni dio postoji samo u slučaju oporučnog nasljeđivanja. 
      Iz obrazloženja
      „Žalitelj pogrešno smatra da ima pravo na „nužni dio“ (čl. 70. ZN-a) jer to pravo postoji samo u slučaju oporučnog, a ne i zakonskog nasljeđivanja. U konkretnom slučaju pok. ostavitelj nije svojom imovinom raspolagao za slučaj smrti oporukom, nego pravnim poslom među živima - ugovorom o doživotnom uzdržavanju sa inače zakonskom nasljednicom, N.M. sestrom žalitelja. Stoga za slučaj uspjeha žalitelja u parničnom  postupku pobijanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju žalitelj 
      stječe pravo na nasljeđivanje pokojnog ostavitelja na temelju zakona (čl. 8. st. 1. ZN-a).„ 
      Županijski sud u Varaždinu, 14 Gž.390/12-2 od 13. ožujka 2012.
      *********************
      Ako tužitelj u ostavinskom postupku nije postavio zahtjev za vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela, a ostavinski postupak je okončan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju kojim je tužitelj kao stranka koja je sudjelovala u tom postupku vezan, tada ne može svoje pravo ostvarivati u posebnoj parnici.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.436/10-2 od 25. kolovoza 2010.
      ******************
      Braća i sestre ostavitelja ne ulaze u krug nužnih nasljednika niti se na iste primjenjuje načelo reprezentacije danom stupanja 
      na snagu Zakona o nasljeđivanju (NN. 48/03). 
      Iz obrazloženja
      „Odredba čl. 69. st. 1. ZN određuje kao nužne nasljednike ostaviteljeve potomke, njegovu posvojčad i njihove potomke i njegovog  bračnog druga. Istom odredbom u st. 2. određeni su kao nužni nasljednici ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali predci uz uvjet da su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život. Prema tome, odredbom čl. 69. st. 1. i 2. određen je krug nužnih nasljednika, među 
      kojima nisu navedeni braća i sestre ostavitelja, kako je to bilo određeno ranije važećim Zakonom o nasljeđivanju. Slijedom navedenog, braća i sestre ostavitelja ne ulaze u krug nužnih nasljednika, niti se u konkretnom slučaju može primijeniti načelo reprezentacije na način kako to žalitelj sugerira u žalbi, jer činjenica da je po pravu predstavljanja pozvan na zakonsko nasljeđivanje ne znači da se može smatrati nužnim nasljednikom, 
      budući da su nužni nasljednici samo osobe navedene u odredbi čl. 69. st. 1. i 2. ZN.„ 
      Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.3245/11-2 od 6. rujna 2011.
      ********************
      Ukoliko ostaviteljica u času smrti nije imala nikakvu pokretnu niti nepokretnu imovinu niti tražbinu prema trećima a nije sastavila oporuku, tada se smatra da je ista raspolaganjem za života – darovanjem, povrijedila nužni dio zakonskog nasljednika, zbog čega isti ima pravo na povrat dara u 1/4 dijela u odnosu na ½ suvlasnički dijela nekretnine, a koja je bila predmet darovnog  ugovora.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.3284/11-2 od 08. travnja 2013.
      *****************
      Na Županijskom sud u Varaždinu zauzeto stajalište da zakonski nasljednici imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti minimalno nužni dio, bez obzira što nasljeđuju samo na temelju zakona.
      „Nije sporno da je žaliteljica kćerka ostavitelja, koji nije ostavio oporuku, dakle da je zakonska nasljednica ostavitelja te da nasljeđuje temeljem Zakona. ... Prema tome iako se u konkretnom slučaju nasljeđuje temeljem Zakona, a ne temeljem oporuke, zakonski nasljednici, a koji su u ovom slučaju i nužni nasljednici, pa tako i žaliteljica, imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti barem nužni dio, a koji iznosi sukladno čl. 70. st. 3. ZN-a.“ 
      (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž 370/10-2, od 14. travnja 2010.)
      Stupanjem na snagu Zakona o nasljeđivanju iz 2003. godine, braća i sestre više ne ulaze u krug nužnih nasljednika niti se na njih primjenjuje načelo reprezentacije pa je tako isti sud donio rješenje u kojem iznosi sljedeće stajalište:
       „…braća i sestre ostavitelja ne ulaze u krug nužnih nasljednika, niti se u konkretnom slučaju može primijeniti načelo reprezentacije na način kako to žalitelj sugerira u žalbi, jer činjenica da je po pravu predstavljanja pozvan na zakonsko nasljeđivanje ne znači da se može smatrati nužnim nasljednikom, budući da su nužni nasljednici samo osobe navedene u odredbi čl. 69 st. 1 i 2 ZN.“
      (Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž.3245/11-2, od 6. rujna 2011.).
      *************************
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen, smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev treba odbaciti.
      ŽS u Koprivnici, Gž 1177/99 od 9.3.2000.
      **********
      Ovisno o tražbinama prema stečajnom dužniku radnici se u stečajnom postupku pojavljuju kao stečajni vjerovnici i kao vjerovnici stečajne mase. Ako potraživanje radnika prema stečajnom dužniku proizlazi iz bivše odredbe čl. 86. Zakona o radu (koja je ukinuta čl. 58. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona iz 2003., ali koja se primjenjuje na stečajne postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog zakona 30. kolovoza 2003.), radnik je vjerovnik stečajne mase koji pravo na namirenje svoga potraživanja može ostvarivati kondemnatornom tužbom za čije podnošenje nije preduvjet da je to potraživanje prethodno prijavljeno i osporeno u stečajnom postupku. Zbog toga sud u parničnom postupku vođenom radi isplate te tražbine ne smije pozvati radnika da svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev uskladi s rješenjem stečajnog suca o upućivanju na parnicu, to jest da postavi deklaratorni tužbeni zahtjev. VTSRH, Pž 1388/04 od 19.12.2007.
      *********
      Tužbom se ne može tražiti utvrđenje da je presuda nepostojeća, ništetna i da ne proizvodi pravne učinke, pa tužbu treba odbaciti.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 212/2009-2 od 22.9.2010.
      ***********
      Ne može se tužbom tražiti utvrđenje da je sudska presuda ništava i da ne proizvodi pravne učinke.
      VS, Rev 958/93 od 9.2.1994. – IO 2/1995-126; Rev 651/07 od 11.7.2007.
      ***********
      Odluku suda stranka ne može pobijati u parnici, podnošenjem deklaratorne tužbe na utvrđenje ništavosti sudske odluke, već se o pravilnosti sudske odluke može raspravljati i njezina zakonitost ocjenjivati isključivo u postupku redovnih odnosno izvanrednih pravnih lijekova, te, eventualno, podnošenjem ustavne tužbe ukoliko su za njezino podnošenje ispunjene određene pretpostavke.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 156/2005-2 od 31.1.2005.
      **********
      Podnošenje deklaratorne tužbe nije vezano za rok.
      VS, Rev 2423/94 od 5.3.1997.
      *************
      Deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje ništavosti pojedinih radnji koje je sud proveo u drugom postupku. Umjesto toga, tužitelj u tom drugom postupku pravnim lijekovima može pobijati zakonitost postupanja suda.
      VTS RH, Pž-1941/06 od 29.siječnja 2009. (TS Bjelovar P-587/05 od 9.veljače 2006.)
      **********
      Nema pravni interes za utvrđivanje nevaljanosti oporuke ostavitelja onaj zakonski nasljednik koji je svojom nasljedničkom izjavom oporuku priznao pravno valjanom.Obzirom na to daje tužiteljica svojom nasljedničkom izjavom spornu oporuku priznala istinitom i pravno valjanom, a koja nasljednička izjava nije poništena (čl. 141. ZN), pravilno su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu tužiteljice ispravno ocijenivši da tužiteljici nedostaje pravni interes za podnošenje ove tužbe za utvrđenje nevaljanosti te oporuke (čl. 187. ZPP).Kako tužiteljica u ovom postupku ne traži poništenje njene nasljedničke izjave date u ostavinskom postupku vođenom po smrti pok. J.P., to se o valjanosti nasljednike izjave tužiteljica i ne može raspravljati u ovom postupku.
      VSRH, Rev 1141/97,01.03.2000.
      ************
      Nedopuštena je tužba na utvrđenje pravne nevaljanosti upisa u zemljišnu knjigu, koji se provodi na temelju oduke suda.
      ŽS u Osijeku, Gž 958/07 od 26.4.2007.
      ************
      Postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.
      VS, Gzz 65/82 od 1.6.1982.- PSP 22/159; ŽS u Zagrebu, Gž 556/95 od 8.10.1996. – ING PSP 1998-8-34; VS, Revr 581/03 od 27.5.2004.
      **********
      Tužbu kojom se zahtijeva utvrđenje činjenice da sadržaj sudske nagodbe ne odgovara dogovoru stranaka, sud će odbaciti jer odlučivanje o tome ne spada u sudsku nadležnost.
      VS, Rev 1362/99 od 9.3.2000.
      **********
      Provedbom ovrhe prestaje pravni interes za daljnje vođenje parnice pokrenute radi utvrđenja te ovrhe nedopuštenom, pa ako tužitelj (ovršenik) tužbu na utvrđenje ne preinači postavljanjem kondemnatornog zahtjeva sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 2019/2010-2 od 24.2.2011.
      ***********
      Legatar nema pravni interes utvrđivati ništavost oporuke kojom mu je oporučitelj izvršio određeno raspolaganje.
      ŽS u Zagrebu, Gž 348/00 od 12.3.2002.
      ***********
      Odluka o priznanju stanarskog prava koju je u smislu odredbe čl. 93. st. 1. Zakona o stambenim odnosima – Narodne novine, br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94, donijela općina kao davatelj stana na korištenje nije upravni akt i može se stoga u parničnom postupku tražiti utvrđenje da ta odluka ne proizvodi pravne učinke.
      “Drugostupanjski je sud ukinuo presudu suda prvog stupnja i odbacio tužbu, jer smatra da s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužba u ovoj pravnoj stvari nije u smislu odredaba članka 187. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novi­ne”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) dopuštena. Opravdano, međutim, revi­dentica tvrdi da je navedeni sud time bitno povrijedio odredbe parničnog postupka (članak 354 stavak 1. u vezi s člankom 187. ZPP).Prema odredbi članka 187. stavak 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.Odluku za koju tužiteljica zahtijeva da se utvrdi da je bez pravnog učinka, donijela je u smislu odredaba članka 93. stavak 1. i 67. Zakona o stambenim odno­sima (“Narodne novine”, broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje: ZSO) Komisija za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima je raspolagao prednik prvotuženika G. Z. Općina C. Njome je drugotuženiku J.I. ml. priznato sustanarsko pravo na dijelu spornog stana kao članu porodičnog domaćinstva susta­nara J.I. ml. koji se je trajno iselio iz stana (članak 67. ZSO). U smislu odredbe članka 93. stavak 1. ZSO u slučajevima medu koje spada i onaj iz članka 67. istog zakona, stanar je u roku 30 dana od dana stjecanja stanarskog prava dužan oba­vijestiti davatelja stana a davatelj stana dužan je donijeti odluku kojom mu priznaje stanarsko pravo. Upravo takvu odluku donijela je bivša Općina Centar i to ne kao upravni akt (pravilnost kojeg ne bi bilo dopušteno preispitivati u parničnom po­stupku), već u svojstvu davatelja stana na korištenje. Zato se pravni učinci te odluke mogu ocjenjivati u parnici. Tužiteljica u ovom sporu, zahtijevajući utvrđenje da sporna odluka ne proizvodi pravne učinke, pobija zapravo utvrđenje da drugotuženiku ima sustanarsko pravo na spornom stanu. Ona, dakle, traži utvrđenje nepostojanja određenog prava, a takav zahtjev u smislu citirane odredbe članka 187. stavak 1. ZPP može biti predmet deklaratorne zaštite.”
      VSRH, Rev 2635/00, 22.03.2001.
      ***********
      Za odlučivanje u sporu radi utvrđenja da je između stranaka nastao pravni odnos posvojenja nadležan je općinski sud.
      ŽS u Rijeci, Gž 1483/99 od 22.11.2000.
      ***********
      Kad je odluka o prihvaćanju deklaratornog tužbenog zahtjeva već donesena, sud u žalbenom postupku nije ovlašten ocijeniti postoji li tužiteljev pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Revr 581/2003-2 od 27.5.2004.
      ***********
      Prije podnošenja tužbe za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika tužitelj se nije dužan obratiti tuženiku tražeći zaštitu svog prava.
      VS, Revr 473/04 od 3.2.2005.
      *********
      Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti apstraktno rješenje pojedinog pravnog pitanja kao niti utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa.Ako se deklaratorna tužba može podići prema posebnim propisima, sud je dužan ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu.
      VTS RH, Pž-2844/07 od 11.veljače 2008. (TS Split P-270/07 od 25.siječnja 2007.)
      **********
      Nema pravni interes za utvrđivanje nevaljanosti oporuke ostavitelja onaj zakonski nasljednik koji je svojom nasljedničkom izjavom oporuku priznao pravno valjanom.
      VS, Rev 1141/97 od 1.3.2000.
      ***********
      Kada vjerovnik za određenu tražbinu raspolaže sa zadužnicom, koja je po svojstvu ovršnosti izjednačena s ostalim ovršnim ispravama na temelju kojih se može protiv dužnika zahtijevati neposredno ovrha, vjerovniku i za kondemnatornu tužbu nedostaje pravni interes.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 5595/09 od 22.3.2011. (TS Bjelovar P-269/09 od 21.4.2009.)
      ***********
      Tužbom na utvrđenje ne može se zahtijevati utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakve činjenice, pa tako ni činjenice da je tužitelj platio cijenu iz određenog ugovora.
      “Kod toga treba istaći da je pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku i to odredbe čl. 187. st. 1. ZPP, prvostepeni sud trebao odbaciti tužbu u dijelu u kojem je podnesena deklaratorna tužba – tužba za utvrđenje.
      Tužbom za utvrđenje se može tražiti da sud samo utvrdi postojanje od­nosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (arg. iz čl. 187. st. 1. ZPP). Takva se tužba može podnijeti i kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima prav­ni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospje­losti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi prav­ni interes za podizanje takve tužbe (čl. 187. st. 2. ZPP).
      Iz zahtjeva kako je istaknut u tužbi ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe na utvrđenje jer se tužbom ne zahtijeva da sud utvrdi “istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave” (arg. iz 61. 187. st. 1. ZPP) već da utvrdi da je tužitelj svoje dugovanje u iznosu od dinara 685.211,90 isplatio 3. 05. 1991. godine tuženiku i da mu više ne duguje ništa temeljem ugovora broj 310″.”
      PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-641/92 od 14. travnja 1992.
      ************
      Tužbom se može tražiti utvrđenje da imovina ulazi u ostavinu, a ne i nalaganje suprotnoj strani da to u određenom roku prizna pod prijetnjom ovrhe.
      ŽS u Zagrebu, Gž 7623/99 od 17.11.2001.
      **********
      Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave.
      Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje činjenice da je tuženik otpisao dug tužitelju.
      VTS RH, Pž-377/07 od 11.rujna 2009. (TS Karlovac P-386/06 od 6.prosinca 2006.)
      ***********
      Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev je potrebno odbaciti.
      Županijski sud Koprivnica Gž 1177/99 od 9.3.2000.
      ************
      Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi istinitost odnosno neistinitost neke isprave, ali ne i da sadržaj isprave ne odgovara stvarnosti (da svjedodžba o klasi broda ne odgovara stvarnom tehničkom stanju bro­da). Isto tako se ne može zahtijevati da sud utvrdi da je tuženik odgovoran za štetu, budući da tužitelj nema pravnog interesa jer može kondemnator­nom tužbom zahtijevati naknadu štete.
      PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1380/92 od 15. rujna 1992.
      ************
      Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ako pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom.
      ŽS u Sisku, Gž 2637/02 od 17.4.2003.
      ************
      Tužbom se može tražiti utvrđenje da se određeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ima smatrati darovnim ugovorom.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 69/97 od 7.3.2001.
      ************
      Kada vjerovnik za određenu tražbinu raspolaže sa zadužnicom, koja je po svojstvu ovršnosti izjednačena s ostalim ovršnim ispravama na temelju kojih se može protiv dužnika zahtijevati neposredno ovrha, vjerovniku i za kondemnatornu tužbu nedostaje pravni interes.
      VTS RH, Pž-5595/09 od 22.ožujka 2011. (TS Bjelovar P-269/09 od 21.travnja 2009.)
      *************
      Podnošenjem tužbe nasljednika stanara, za donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, s kojim su zahtjevom odbijeni, nije došlo do prekida zastare glede zahtjeva nasljednika za naknadu štete zbog nesklapanja ugovora.
      VSRH Rev 894/2007-2
      **********
      Procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi utvrđenja osporenog potraživanja ili nastavka postojeće parnice je postojanje rješenja o upućivanju na parnicu. Radi se o procesnoj pretpostavci koja se tiče predmeta spora i na njeno postojanje sud u parničnom postupku vodi računa tijekom cijelog postupka i po službenoj dužnosti. Vjerovnik koji nije upućen u parnicu nema pravnog interesa za vođenje parnice to se takva tužba mora odbaciti.
      Trgovački sud u Zagrebu, P-438/10 od 11.listopada 2010
      *************
      Osporeno rješenje ispitano je u granicama iz čl. 392. a) ZPP i utvrđeno je da nisu ostvareni u reviziji određeno navedeni razlozi.Pravilno su sudovi odlučili kada su tužbu na utvrđenje u kojoj je istaknuti citirani tužbeni zahtjev odbacili.Međutim, to ne iz razloga nepostojanja pravnog interesa, već iz slijedećih razloga.Predmetnom tužbom traži se utvrđenje ništavosti javnog nadmetanja kao jedne od postupovnih radnji unovčenja imovine tuženika kao stečajnog dužnika, propisane odredbama čl. 158. st. 3. Stečajnog zakona (“Narodne novine” broj 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03) i čl. 92. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03 i 194/03).
      Zakonitost odnosno pravilnost te postupovne radnje isključivo se može osporavati u stečajnom postupku dopuštenim pravnim sredstvom, a ne u parničnom postupku tužbom za utvrđenje.
      Prema odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) tužbom za utvrđenje može se tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
      Budući da se predmetnom tužbom za utvrđenje, kako je već navedeno, ne traži da se utvrdi ni postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ni istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, to proizlazi da je ista nedopuštena i da su sudovi pravilno odlučili kada su tužbu odbacili.
      Okolnost što su predmet javnog nadmetanja nekretnine u odnosu na koje tužitelj ističe i ostvaruje izlučno pravo, ne čine objavljeno javno nadmetanje ništavim. Za slučaj povrede izlučnih prava tužitelja, tužitelj kao izlučni vjerovnik, ukoliko to doista jest, ima prava iz čl. 80. st. 3. Stečajnog zakona (čl. 163.e Stečajnog zakona).
      Ocjenjujući zbog ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. u vezi čl. 400. st. 4. ZPP).
      VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: Revt 144/06-2
      **************
      Kada je tužiteljica rješenjem izvanparničnog suda u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice upućena na parnicu sa zahtjevom za razvrgnućem suvlasničke zajednice jer je tuženi osporio suvlasničke omjere, tada tužiteljica ne može deklaratornom tužbom tražiti utvrđenje svojeg suvlasničkog omjera upisanog u zemljišne knjige jer za to nema pravni interes, već može tražiti da sud u parničnom postupku odluči o načinu razvrgnuća njihove suvlasničke zajednice.
      ŽS u Velikoj Gorici, Gž 1935/02 od 27.8.2003.
      *************
      Pravni propis kojim je predviđena mogućnost podizanja tužbe za utvrđenje je i čl. 178. Stečajnog zakona (NN br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/00).
      VS, Revt 23/2004-2 od 28.9.2004.
      *************
      Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
      Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti apstraktno rješenje pojedinog pravnog pitanja kao niti utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa.
      Ako se deklaratorna tužba može podići prema posebnim propisima, sud je dužan ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2844/07 od 11.2.2008 (TS Split P-270/07 od 25.1.2007.)
      ************. 
      Tužbom se ne može zahtijevati utvrđenje da je tužitelj najpovoljniji na natječaju objavljenom radi davanja u zakup poslovnog prostora.
      VS, Revr 317/05 od 26.4.2005.
      ***********
      Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave, a ne i da sud utvrdi činjenicu da je dug prestao plaćanjem određenog iznosa novca.
      PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1773/92 od 29. rujna 1992.
      **************
      Ako tužitelj deklaratornom tužbom traži utvrđenje činjenice, sud takvu tužbu mora odbaciti.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7895/03 od 13.12.2006.
      ***********
      Nema mjesta ispitivanju postojanja pravnog interesa za zahtijevanja deklaratorne pravne zaštite u slučaju kada postoji zakonom dana ovlast na zahtijevanje takve zaštite.
      Član društva koji je sudjelovao u radu glavne skupštine i svoje protivljenje donesenim odlukama izjavio u zapisnik, ovlašten je po samom zakonu tražiti sudsku zaštitu utvrđenjem ništavnosti odluke skupštine društva pa u takvom slučaju nema potrebe ocjenjivati ima li tužitelj pravni interes za zahtijevanje takve sudske zaštite.
      VTS RH, Pž-7950/08 od 27.travnja 2012. (TS Pazin P-267/07 od 24.rujna 2008.)
      *****************
      Kad radnik tužbom zahtjeva utvrđenje postojanja radnog odnosa, budući da je riječ o sporu u kojem se traži zaštita protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko pravo radnika za dopuštenost tužbe nije odlučno je li se radnik prethodno obratio poslodavcu, ali je odlučno ima li pravni interes za podnošenje tužbe, što je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za utvrđenje.
      VS, Revr 473/04 od 3.2.2005.
      ***************
      Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev je potrebno odbaciti.
      Sud prvog stupnja utvrdio je da je na ovu parnicu tužiteljica upućena rješenjem istog suda pod brojem Ovr-336/98. od 2. studenoga 1998. godine. Tijekom ovršnog postupka, kao i tijekom ovog postupka, tužiteljica tvrdi da su pokretnine koje su bile predmet ovog postupka njezino vlasništvo te da ne mogu biti predmetom ovrhe u spisu Ovr-336/98.. Nadalje, sud prvog stupnja poklanjajući vjeru iskazu I. tužene, koja je u svojem iskazu tvrdila da tužiteljica nije bila vlasnica spornih pokretnina, a čije navode su potvrdili i podaci iz pravomoćne presude broj P.683/94. utvrđuje da tužiteljica nije vlasnica popisanih i zaplijenjenih pokretnina. Nadalje, sud prvog stupnja također utvrđuje da je pravomoćnim rješenjem istog suda broj Ovr.336/98. od 30. travnja 1999. godine ovršni postupak obustavljen, a predmetom ovršnog postupka bile su upravo sporne pokretnine u ovom postupku. Iz tih razloga sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužiteljice odbio je u cijelosti.
      U svojoj žalbi tužiteljica u bitnom analizira činjenična utvrđenja suda prvog stupnja tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdiočinjenično stanje, te da je iz tih razloga presuda suda prvog stupnja nije pravilna. Ne upuštajući se u ocjenu činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu vlasništva spornih nekretnina, protivno tvrdnjama iz žalbe po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i to iz razloga jer je utvrđeno da je ovršni postupak broj Ovr.336/98., u kojem ovršnom postupku je tužiteljica upućena na ovu parnicu, obustavljen, zbog čega tužiteljica više nema pravni interes za utvrđenje da je nedopustiva ovrha na spornim pokretninama jer one više nisu predmet ovrhe. 
      ŽS u Koprivnici, Gž-1177/99-2. od 9. ožujka 2000. godine
      *********
      Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba kojom tužitelj traži utvrđivanje vlasništva novčanog iznosa, a na temelju pravomoćne odluke tuženika. Prema odredbi čl. 187. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, nastavno ZPP) tužba za utvrđenje može se podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje tužbe. Iz utvrđenih činjenica slijedi da nije ispunjen uvjet iz čl. 187. st. 2. ZPP da se tužbom traži postojanje nekog prava tužitelja prije dospjelosti, kada se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom.
      Isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje da neki pravni odnos (koji je prije ili tijekom parnice postao sporan) postoji ili ne postoji te od čijeg postojanja ili nepostojanja ovisi odluka o sporu, ne smatra se preinakom tužbe.
      Jedna od osnovnih pretpostavki za dosuđenje naknade izmakle koristi je postojanje objektivne vjerojatnost da bi oštećenik zaista stekao dobitak da u tome nije bio spriječen.
      Osnovanost zahtjeva da se ukloni opasnost štete nezavisna je od zahtjeva za naknadu štete jer se za naknadu štete odgovara prema načelo subjektivne odgovornost, a tužba za zabranu daljeg vršenja štetne radnje može biti usmjerena i protiv osobe koja može biti u zabludi o nedopuštenosti njezine radnje.
      VTS RH Pž-5955/07-3 od 01. listopada 2008.g.
      ************
      Otvoreni investicijski fond nema pravnu osobnost (čl. 202. Zakona o investicijskim fondovima) pa oni (kao imatelji dionica) ne mogu biti tužitelji u sudskom postupku, već kao tužitelj mora biti naznačeno društvo za upravljanje investicijskim fondovima koje upravlja tim fondovima.
      Davanje punomoći, kao oblik ugovora o nalogu, predstavlja građanskopravni posao, a navodi da je na opunomoćitelje pri davanju punomoći vršen pritisak predstavljaju isticanje da je isti posao sklopljen uz mane volje, posljedica čega je pobojnost ugovora, ali i kao takvi proizvode pravne učinke dok ne budu poništeni.
      Tužba za utvrđenje može se podnijeti radi utvrđenja postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitosti ili neistinitosti kakve isprave, ali ne i radi utvrđenja činjenica.
      Eventualna kumulacija predstavlja isticanje dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi u jednoj tužbi tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Stoga ponavljanje dijela već istaknutog zahtjeva u istoj tužbi ne predstavlja eventualnu kumulaciju.
      Trgovački sud u Zagrebu, P-3666/08 od 28. svibnja 2009.
      ***********
      Zahtjev za utvrđenje «da je tuženik namiren sa svojim kreditom» je zahtjev za utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.
      VS, Revt 128/05 od 22.2.2006.
      *************
      Tužitelj kojem je tuženik tijekom postupka u cijelosti udovoljio kondemnatornom tužbenom zahtjevu više nema pravni interes za kondemnatornu pravnu zaštitu, ali on može preinakom tužbe zahtijevati deklaratornu zaštitu. Takva zaštita se tužitelju može priznati samo ako to opravdava značaj nastalih posljedica na tužiteljev pravni odnos s tuženikom.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2912/04 od 5.4.2007.
      *************
      Utvrđenje prava na prioritetnu koncesiju poljoprivrednog zemljišta ne ide u sudsku nadležnost.
      VS, Rev 634/06 od 24.1.2007.
      ***********
      Nije dopuštena tužba za utvrđenje kojom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi postojanje određene činjenice.
      VTS RH, Pž-1772/94, od 21. lipnja 1994.
      ************
      Deklaratornom tužbom se ne može tražiti kondemnatorna pravna zaštita.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Paž 7414/04 od 30.10.2007.
      **************
      Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili ne istinitost kakve isprave.Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje činjenice da je tuženik otpisao dug tužitelju.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 377/07 od 11.9.2009. (TS Karlovac P-386/06 od 6.12.2006.)
      ************
      Tuženik može do zaključenja glavne rasprave pred sudom podnijeti protutužbu. U slučaju da je tuženik protutužbu predao sudu prije zaključenja glavne rasprave, ali je ona dostavljena sucu koji vodi postupak nakon objave presude kojom je sud odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, daljnji postupak po protutužbi provest će se kao po tužbi, s time da će u daljnjem parničnom postupku tuženik nastupiti kao tužitelj.
      VTSRH, Pž 2899/04 od 9.2.2007.
      ***************
      Deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje ništavosti pojedinih radnji koje je sud proveo u drugom postupku. Umjesto toga, tužitelj u tom drugom postupku pravnim lijekovima može pobijati zakonitost postupanja suda.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1941/06 od 29.1.2009. (TS Bjelovara P-587/05 od 9.2.2006.)
      **************
      Nije dopuštena tužba kojom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da on nije dužan izvršavati preuzete ugovorne obveze zbog nastupa više sile.
      VTS RH Pž-305/95 od 23. svibnja 1995.
      *************
      Utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda može biti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite.
      ŽS u Varaždinu, Gž 1540/2008-2 od 17.12.2008.
      **********. 
      Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, a ne i da utvrdi da je određena klauzula iz ugovora ništava.
      VTS RH, Pž-1865/92 od 22. studenoga 1994.
      *************
      Tužbom na utvrđenje može se tražiti da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa, istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
      Tužbom na utvrđenje ne može se tražiti utvrđenje odnosno neutvrđenje kakve činjenice.
      VTS RH, Pž-2527/03 od 19. studenog 2002.
      ****************
      Zahtjev za utvrđenje “da je tuženik namiren sa svojim kreditom” je zahtjev na utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.
      VSRH Revt 128/2005-2
      *******************
      Ne može se tužbom tražiti utvrđenje da je sudska presu-
      da ništava i ne proizvodi pravne učinke.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Odluka Rev-598/93 objavljena u Izboru odluka 1/1995-126.
      ***********************
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Ako je osnovna pobuda za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa tada se radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništav.

      Sažetak:
      U smislu odredbe čl. 53. st. 1. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravu valjanost, međutim u smisla odredbe čl. 53. st. 2. ZOO ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno  shvaćanje da u ovom konkretnom slučaju su ispunjene pretpostavke iz čl. 53. st. 2. ZOO, jer u ovom konkretnom slučaju je osnovna pobuda sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa, a ne uzdržavanje pokojnog J. O., slijedom čega se radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužene i pokojnog J. O. ništav sukladno odredbi čl. 103.st. 1. ZOO.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-x 121/11 od 5. rujna 2012. godine
      *******************
      Ako je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u svrhu izigravanja prava na nasljeđivanje ostalih zakonskih sunasljednika, a ne radi davanja uzdržavanja i ako je u tu svrhu i izvršavan, takav bi ugovor trebalo proglasiti ništavim
      Ustavni sud Republike Hrvatske, br. U-III-800/1999 od 13. ožujka 2001. (20-1, B. B., 27. 4. 2009.)
      *******************
      Budući da su u konkretnom slučaju davatelj (pokojni B. P.) i primatelji uzdržavanja (I. i II.-tuženici) upravo to dogovorili (da imovina davatelja prelazi u vlasništvo III. i IV.-tuženih koji nisu ni primatelji, a ni davatelji uzdržavanja-dakle nisu stranke iz ugovora), takav ugovor nema pravni učinak te je ništav.
      Županijski sudu u Zagrebu (Gž -6370/08-2, od 10. svibnja 2011.)
      ********************
      Sud na ništavost pazi po službenoj
      dužnosti, ali nije ovlašten po službenoj dužnosti donijeti presudu bez tužbe, odnosno tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, jer u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
      Vrhovni sud RH br. Rev- 126/08, 
      ****************
      Ugovor o doživotnom uzdržavanju kada su ga stranke stvarno zaključile (dakle, ne radi se o simuliranom pravnom poslu) može predstavljati djelomično naplatni i djelomično darovni ugovor ako postoji suviše velik nerazmjer između činidbe otuđivaoca imovine i protučinidbe davaoca  uzdržavanja pa se radi o mješovitom karakteru ugovora, a što tužitelj  upravo u tužbi i tvrdi. Sud je dužan u parnici utvrditi te okolnosti, jer bi u protivnom postojala mogućnost da se u obliku takvog ugovora o doživotnom uzdržavanju izigraju nužni nasljednici, lišavajući ih njihova nužnog dijela. Suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, za podizanje tužbe za vraćanje dara u konkretnom slučaju nije nužna 
      pretpostavka da se traži poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, makar i djelomično jer tužitelj  priznaje valjanost zaključenog ugovora, a njegov zahtjev se temelji na tvrdnji da se radi o mješovitom  ugovoru, kao što je već ranije istaknuto.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 252/94, od 29. V. 1997.
      ******************
      Kada je rješenje Centra za socijalnu skrb kojim je staratelju za poseban slučaj odobreno sklapanje ugovora o doživotnom  uzdržavanju naknadno poništeno, tada je i zaključeni ugovor o doživotnom  uzdržavanju ništav.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-1428/08-2, od 8. XII. 2008.
      *******************
      Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom.
      Kratki tekst odluke:
      “Podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi svoju prosudbu da nema ni pravnih ni faktičnih zapreka za sklapanje  ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer on već preko deset godina kao skrbnik svoje supruge njoj daje, a ona prima uzdržavanje.
      Ustavna tužba nije osnovana.
      U obrazloženju osporene presude Upravni sud Republike Hrvatske je naveo da je podnositeljeva supruga potpuno lišena poslovne sposobnosti, a za skrbnika joj je postavljen podnositelj, pa s obzirom da prema odredbi čl. 175. st. 1. toč. 5. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, br. 116/03 i 17/04) skrbnik ne može biti osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, pravilno upravna  tijela nisu odobrila sklapanje takvog ugovora.Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Upravnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.”
      Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007.
      ******************
      Nemoralan je ugovor o doživotnom uzdržavanju ako je davatelj uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora znao i mogao znati da je primatelj uzdržavanja tako teško bolestan da mu pouzdano predstoji skora  smrt.
      Kratki tekst odluke:
      “Naime, trebalo bi biti jasno da je protivno moralu društva te načelu savjesnosti i poštenja kada davatelj  uzdržavanja sklapa ugovor o doživotnom uzdržavanju znajući da je primatelj uzdržavanja tako teško bolestan da je krajnja, očekivana i poznata posljedica njegova zdravstvenog stanja smrt kao izvjesna činjenica koja će po redovitom tijeku stvari nastupiti kroz relativno kratko vrijeme. Međutim, ako je u vrijeme sklapanja ugovora bilo neizvjesno koliko će dugo primatelj uzdržavanja živjeti, dakle ako nije bilo pouzdano jasno i očito da predstoji skora smrt primatelja uzdržavanja, onda se ne bi moglo osnovano utvrditi da prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nedostaje element aleatornosti. Prema tome, za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u ovom slučaju nije dovoljno samo saznanje davateljice uzdržavanja o teškoj bolesti primatelja uzdržavanja , već je za utvrđenje o nemoralnosti i zapravo ništavosti ugovora iz tog razloga potrebno utvrditi egzistenciju svih prije istaknutih okolnosti, što je u dokaznom postupku koji je proveo sud prvog stupnja očigledno propušteno. Dakle, u dokaznom je postupku bilo potrebno ispitati i raspraviti te podrobno utvrditi je li davateljica uzdržavanja u vrijeme  sklapanja prijepornog ugovora, dana 18. svibnja 2004. godine, doista znala za tešku i neizlječivu bolest  tužiteljeva oca te skoru smrtnu posljedicu takvog zdravstvenog stanja, kao i je li davateljica uzdržavanja, s obzirom na osobna saznanja o bolesti od koje je bolovao primatelj uzdržavanja kao i manifestacije te bolesti koje je tuženica objektivno mogla uočiti, uvažavajući i sve druge okolnosti, u pravno relevantno  vrijeme, mogla znati da je primatelj uzdržavanja teško bolestan te da mu pouzdano predstoji skora smrt.
      Županijski sud u Rijeci, Gž-87/06, od 10. IX. 2008.
      ********************
      Ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju se ocjenjuje kroz činjenicu da je ugovor o doživotnom uzdržavanju dvostrani naplatni pravni posao s elementima aleatornosti pa stoga glede pitanja ništavosti isti podliježe pravilima obveznog prava. Ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju može se isticati iz više razloga.
      VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, broj: Rev 2043/2012-2 od 20. srpnja 2016. godine
      ******************
      Ukoliko zakonski nasljednik uspije pobiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, tada isti stječe pravo na nasljeđivanje temeljem zakona, budući da pravo na nužni dio postoji samo u slučaju oporučnog nasljeđivanja. 
      Iz obrazloženja
      „Žalitelj pogrešno smatra da ima pravo na „nužni dio“ (čl. 70. ZN-a) 
      jer to pravo postoji samo u slučaju oporučnog, a ne i zakonskog 
      nasljeđivanja. U konkretnom slučaju pok. ostavitelj nije svojom imovinom raspolagao za slučaj smrti - oporukom, nego pravnim poslom među živima - ugovorom o doživotnom uzdržavanju sa inače zakonskom nasljednicom, N.M. sestrom žalitelja. Stoga za slučaj uspjeha žalitelja u parničnom 
      postupku pobijanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju žalitelj 
      stječe pravo na nasljeđivanje pokojnog ostavitelja na temelju zakona (čl. 8. st. 1. ZN-a).„ 
      Županijski sud u Varaždinu, 14 Gž.390/12-2 od 13. ožujka 2012.
      ****************
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Novi orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH za naknadu neimovinske štete
      19.06.2020Dana 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20.) zauzeto je pravno shvaćanje kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske (nematerijalne) štete. Novo pravno shvaćanje primjenjuje se na sve postupke naknade neimovinske (ranije nematerijalne) štete i upravo zbog toga je važno što prije uočiti značaj novog pravnog shvaćanja.

      Su-IV-47/2020-5
      Ovo novo pravno shvaćanje glasi:
      "Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Repubike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%.
      Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05."
      U obrazloženju ovog pravnog shvaćanja navedeno je sljedeće.
      “Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 29. studenog 2002., pod poslovnim brojem: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, prihvaćeni su i doneseni "Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete" (u daljnjem tekstu: Orijentacijski kriteriji).
      Kako je od njihovog donošenja proteklo znatno vremensko razdoblje, s tim da je u međuvremenu stupio na snagu i novi Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), ali i drugi propisi obveznopravne ili postupovnopravne naravi koji se djelomično odnose na ovu pravnu materiju, to je bilo potrebno uskladiti postojeće Orijentacijske kriterije s navedenim promjenama.
      Prilikom donošenja odluke o mijenjanju Orijentacijskih kriterija, uz pomoć kojih sudovi određuju visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, Vrhovni sud Republike Hrvatske se, uz ostalo, koristio i podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002.
      Polazeći od tih podataka, pokazalo se da navedeni indeks u naznačenom vremenskom razdoblju iznosi 137,7 %, što znači da je inflacija iznosila 37,7 %, pri čemu indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih neto plaća iznosi 166,9 %.
      Iz toga proizlazi su prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na početnu 2002. porasle za 66,9 %.
      Polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete, imajući na umu i navedene statističke podatke, na sjednici Građanskog odjela VSRH donesena je odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) po svim osnovama podignu u odnosu na 2002. za 50%.
      Izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja ovog shvaćanja.

      Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02
      S obzirom na to da se u ovom pravnom shvaćanju Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva na pravno shvaćanje od 29. studenoga 2002. (Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02) sa četvrte sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/02) u nastavku slijedi prikaz tog shvaćanja:
      "Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 29. studenog 2002. razmatrani su i prihvaćeni

      ORIJENTACIJSKI KRITERIJI I IZNOSI ZA UTVRĐIVANJE VISINE PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETE
      Ovi orijentacijski kriteriji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. – u daljnjem tekstu: ZOO).
      Oni ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.
      U primjeni rečenog propisa valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade.
      Rečeni kriteriji primjenjuju se na sve parnične postupke za naknadu nematerijalne štete u svim stupnjevima suđenja.
      Uz orijentacijske kriterije za pojedine oblike nematerijalne štete podsjeća se i na pravne stavove Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987.
      Time se željelo podsjetiti upravo na sve okolnosti slučaja koje sud mora imati na umu kad primjenjuje odredbu čl. 200. st. 1. ZOO-a.
      Orijentacijski kriteriji za ujednačavanje visine naknade nematerijalne štete, izražene u EUR, preračunati su u kune, prema tečaju EUR - kuna, na dan prihvaćanja kriterija, tj. 29. studenoga 2002. (1 EUR = 7,435784 kn), pri čemu su iznosi izraženi u kunama minimalno zaokruženi.
      FIZIČKI BOLOVI
      - Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine naknade za fizičke bolove (po danima)
      – jaki bolovi – 370,00 kn
      – srednji bolovi
      – 220,00 kn
      – slabi bolovi – 70,00 kn.
      Kod utvrđivanja iznosa naknade treba imati na umu da su trajanje i jačina fizičkih bolova dva osobito važna elementa za dosuđenje pravične novčane naknade, ali sud mora voditi računa i o drugim okolnostima slučaja. Vidjeti u nastavku zaključak broj 4, III sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987.
      Zaključak broj 4., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
      "1. Nelagodnosti u tijeku liječenja (npr. kraća nesvjestica, hospitalizacija, vezanost za krevet, razne vrste imobilizacija i fiksacija, rendgensko snimanje, broj operacija, infuzije, transfuzije injekcije, previjanje rana, odstranjivanje šavova, upotreba invalidskih kolica, bolovanje, posjećivanje ambulante, fizioterapija, trajanje rehabilitacijskog postupka i slično) koje trpi oštećenik razmatraju se u okviru naknade za fizičke boli.
      2. Može li i pod kojih uvjetima pojedina od navedenih nelagodnosti prerasti u kakav drugi samostalni oblik nematerijalne štete (npr. duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti) valja ocjenjivati uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja."
      Zaključak broj 3., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
      "1. Nematerijalna šteta koja se u određenom obliku trajno ili trajnije ispoljava predstavlja jednu štetu, pa su određuje jedan iznos naknade uzimajući u obzir trajanje te štete do donošenja presude i njeno trajanje u budućnosti.
      2. Naknadu za buduću nematerijalnu štetu sud može dosuditi u smislu čl. 200. ZOO-a i kad se štetne posljedice u psihi oštećenika još nisu ispoljile, ako je izvjesno da će te posljedice nastati u budućnosti."
      STRAH
      - od 2.200,00 kn do 30.000,00 kn.
      Korekcija na više ili na niže prema istim kriterijima kao i kod fizičkih bolova, odnosno kriterijima koje propisuje čl. 200. ZOO-a, imajući također na umu i sve ostale okolnosti svakog konkretnog slučaja.
      Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj dana 29. studenog 2002. zauzet je sljedeći pravni stav:
      "Pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah dosuđuje se ako okolnosti slučaja, a osobito trajanje i jačina straha to opravdavaju."
      DUŠEVNI BOLOVI ZBOG SMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI
      – do 25% – 7.500,00 kn za svakih 10%
      – preko 25 do 40% – 11.000,00 kn za svakih 10%
      – preko 40 do 60% – 22.000,00 kn za svakih 10%
      – preko 60 do 80% – 45.000,00 kn za svakih 10% – preko 80 do 100% – 75.000,00 kn za svakih 10%.
      Korekcija prema opsegu i težini utvrđenih trajnih posljedica
      Kao dodatne kriterije valja imati na umu životnu dob, vrstu zanimanja oštećenika i slično.
      Zaključak broj 6., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
      "1. Smanjenje životne aktivnosti, kao posebni osnova za naknadu štete zbog duševnih bolova, obuhvaća sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenika koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom tijeku stvari u budućnosti izvjesno ostvarivao. Pod ograničenjem se podrazumijeva i obavljanje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uvjetima.
      2. Ovaj oblik štete je u pravilu trajnog karaktera, ali novčana naknada se može dosuditi i kad je smanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdavaju."
      DUŠEVNI BOLOVI ZBOG NARUŽENOSTI
      – jaki stupanj – vrlo uočljivo trećima – 37.000,00 kn – uočljivo samo ponekad (ukućanima, na plaži i sl.) – 22.000,00 kn
      – srednji stupanj – vrlo uočljivo trećima – 22.000,00 kn – uočljivo trećima samo ponekad – 11.000,00 kn
       – laki stupanj – vrlo uočljivo trećima – 5.000,00 kn – uočljivo trećima samo ponekad – 2.500,00 kn
      Korekcija naknade zavisno od životne dobe, vrste zanimanja, lokaciji ozljeda i slično.
      Spol oštećenika, sam po sebi, ne utječe na visinu naknade s osnova naruženja.
      Zaključak broj 8., II.I sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
      "Osnov za priznanje novčane naknade za naruženost nije samo u tome da li i u kojoj mjeri izmijenjena vanjština oštećenika izaziva u okolini gađenje, sažaljenje, ili druge negativne reakcije, već se uzimaju u obzir i subjektivna mjerila o utjecaju svih elemenata (izmijenjena vanjština, primjetnost, obim itd.) na psihičku ravnotežu oštećenika, odnosno na njegovo psihičko stanje u cjelini. Pri tome se subjektivne osobine oštećenika uzimaju u obzir u razumnoj mjeri."
      Ovaj zaključak treba tumačiti tako, da sud vodi računa kako o objektivnim, tako i o subjektivnim okolnostima.
      DUŠEVNI BOLOVI ZBOG SMRTI BLISKOG SRODNIKA (bračni i izvanbračni drug, dijete, gubitak ploda, roditelji, braća i sestre)
      – Za slučaj smrti bračnog i izvanbračnog druga (trajnija zajednica života) i djeteta – 220.000,00 kn
      – Za slučaj gubitka ploda roditeljima – 75.000,00 kn – Za slučaj smrti roditelja: 1. djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja – 220.000,00 kn 2. djetetu – 150.000,00 kn
      – Za slučaj smrti brata ili sestre – 75.000,00 kn.
      Zaključak broj 9., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
      "Pravična novčana naknada za duševne bolove djeteta zbog smrti roditelja predstavlja naknadu kako za bol izazvanu samim saznanjem za smrt, tako i za sve kasnije bolove koje dijete trpi zbog gubitka roditelja - ljubavi, njege i pažnje koju bi mu roditelj pružao, pa pripada djetetu koje zbog uzrasta nije moglo osjetiti bol zbog same smrti roditelja, jer je u pitanju naknada za jedinstveni oblik nematerijalne štete."
      DUŠEVNI BOLOVI ZBOG NAROČITO TEŠKOG INVALIDITETA BLISKE OSOBE
      – Za slučaj naročito teškog invaliditeta bračnog i izvanbračnog druga (trajnija zajednica života) i djeteta – 220.000,00 kn
      – Za slučaj naročito teškog invaliditeta roditelja: 1. djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja – 220.000,00 kn 2. djetetu – 150.000,00 kn.”

       Zaključak
      Imajući u vidu dosadašnje orjentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u pogledu visine neimovinske štete od dana zauzimanja najnovijeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske svaki sudac trebao bi uvažavati ono što je u tom pravnom shavćanju navedeno, odnosno, ako tužitelj toliko traži, trebao bi dosuditi barem za 50% uvećane iznose naknade neimovinske štete u usporedbi s iznosima iz pravnog shvaćanja zauzetog pod brojevima Su-1331-VI/02 i 1372-11/02.
      Novi orjentacijski kriteriji mogli bi biti i osnova za preinaku tužbe sukladno čl. 192. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19.).
      Naime, tužba se može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka. No, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
      Zauzimanje novog pravnog shvaćanja od strane najvišeg suda našeg pravnog poretka, a kako je to učinjeno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-5, trebalo bi tumačiti kao okolnost koja tužitelju daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću. 
      VS RH Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011
      *********************
      U rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. g. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. g.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1227/97 od 10.1.2001
      ******************
      Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina.
      „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..”
      ŽS u Rijeci Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.
      *********************
      Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju.
      Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009.
      VSRH, Rev 2031/10, od 14. siječnja 2015.
      *****************
      U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed.
      Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010
      *********************
      Vezano uz izvršavanje poštenog posjeda kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, postoji jedna zanimljiva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 158/09-2, od 30. lipnja 2009.
      Temeljno pitanje u tom postupku bilo je pitanje izvršavanja, odnosno savjesnosti (poštenja) posjeda za maloljetnu osobu, a i za osobu koja je odsutna.
      U obrazloženju odluke kao odlučno je navedeno:
      "I u ovom stadiju postupka prijeporno je postoji li valjana pravna osnova - dosjelost na temelju koje bi tuženik-protutužitelj postao vlasnik prijepornih nekretnina.
      Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je vlasnik nekretnina koje su prijeporne u ovom postupku bio G. U. koji je imao suprugu, sina i kćer M. U.; da je G. U. otišao u Novi Zeland nakon I. Svjetskog rata, gdje je nestao i kasnije je proglašen umrlim, da mu je supruga umrla 1945., a sin poginuo u II. Svjetskom ratu te da je jedina posjednica nekretnina bila njegova kćer M. U; da je M. U. usmeno darovala nekretnine tada maloljetnom I. M. i da je ugovor izvršen, jer je C. M. kao majka i zakonska zastupnica maloljetnog I. M. odmah 1951. ušla u posjed darovanih nekretnina, posjedovala ih je i obrađivala, a neke i prodavala sve do 1957., kada i ona odlazi sa sinom u Novi Zeland. Navedene nekretnine nakon 1957. pa sve do danas drži S. M., tj. ujak I. M. - tuženika-protutužitelja u posjedu, i to u ime I. M.
      S obzirom na naprijed iznesena utvrđenja, i po pravnom stajalištu Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik-protutužitelj, posjedujući savjesno prijeporne nekretnine dulje od 20 godina, postao vlasnikom istih na temelju dosjelosti.
      Navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova je u skladu s odredbom čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) i čl. 30. toga Zakona, jer je istima propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed, a to je u konkretnom slučaju bilo po utvrđenju nižestupanjskih sudova 1951., a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a što se u ovom slučaju dogodilo 1971."
      Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom je Odlukom izrazio stajalište da je savjestan posjednik onaj za kojeg je u vrijeme njegove maloljetnosti takav posjed izvršavala majka kao zakonska zastupnica, a zatim u njegovo ime treća osoba.
      *********************
      U rok za stjecanje prava vlasništvu dosjelošću nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu na dan 8. listopada 1991., ne računa se vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije toga dana (ako vrijeme dosjelosti nije isteklo prije 6. travnja 1941.)
      Sažetak:
      Primjenom ovlasti iz članka 373.a stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku
      (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 – u nastavku teksta: ZPP), drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženika jer je prema stanju spisa, uz ostalo i na temelju isprave koju u ovom slučaju predstavlja izvadak iz zemljišne knjige, utvrdio da je predmetna nekretnina u vrijeme kada je prednik tužiteljice stupio u njezin posjed (1966.) već bila u režimu društvenog vlasništva s upisanim pravom (su)korištenja tuženikovih prednika. Pritom je utvrđeno da je upis društvenog prava vlasništva izvršen još 1960.pod br. ..., kao i da se odnosna nekretnina u tom režimu nalazila i na dan 8. listopada 1991.
      Tužiteljica u reviziji ne osporava okolnost da je sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, a drugostupanjski sud ističe da se tuženik na tu okolnost višekratno pozivao tijekom prvostupanjskog postupka.
      Polazeći od toga i pozivajući se na odredbu iz članka 384. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 30/10 i 143/12 - u nastavku teksta: ZVDSP), drugostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev, zaključujući da od 8.listopada 1991. do podnošenja tužbe 22. siječnja 1998. nije protekao ni redovni (10 godina) ni izvanredni rok (20 godina) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
      Prema odredbi iz članka 388. stavak 4. ZVDSP-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
      Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužiteljice i presuditi kao u izreci.

      Vrhovni sud RH Rev x 504/2013-2
      *****************
      Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu,dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
      VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.
      *****************
      Tužitelj u ovom slučaju ne samo što nije pošten posjednik, nego nije uopće posjednik predmetne nekretnine. Upravo je tuženik, nakon pravomoćnosti rješenja, preuzeo nekretninu i na njoj izgradio kolektor.
      Tužitelj pogrešno smatra da je bio samostalni posjednik time što je povremeno odlazio na parcelu i kosio travu, jer je samostalni posjednik osoba koja posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik (čl. 11. st. 1. ZV), a tužitelju je predmetna nekretnina oduzeta, tuženik je stupio u posjed i uknjižio se u zemljišnim knjigama kao vlasnik.” 
      (VSRH, Rev-1765/10 od 17. srpnja 2012.)
      *******************
      Kada je u režimu primjene pravnih pravila OGZ bilo moguće steći vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige, i ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom uz predaju u posjed nekretnina, predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim.” 
      (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
      *****************
      Odlučna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je pošten (savjestan) posjed. Poštenje posjeda se pretpostavlja. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev uz tvrdnju da tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da njegov posjed ima propisanu kakvoću i da ima valjanu zakonsku osnovu, uz ostalo, zauzeli shvaćanje da posjed mora biti i zakonit da bi se vlasništvo uopće steklo dosjelošću. Međutim, takvo pravno shvaćanje ne može se prihvatiti. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Prema tome,nije nužno da posjed bude i zakonit.” 
      (VSRH, Rev-1628/2015 od 11. prosinca 2018.)
      ************
      “Ugovor o prodaji zaključen između tužiteljice kao kupca i Z. N. – tuženičinog sina, koji nije bio vlasnik sporne nekretnine, ne predstavlja pravni posao koji bi bio valjani pravni temelj tog posjedovanja (koji bi tužiteljici davao pravo na posjed odnosno po čijoj bi pravnoj osnovi tužiteljica mogla steći pravo vlasništva) pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da posjed tužiteljice nije bio zakonit.” 
      (VSRH, Rev-720/05-2 od 19. listopada 2005.)
      ****************
      Ako je ugovor na kojeg se isključivo poziva tužitelj kao pravni temelj svog posjedovanja ništetan, riječ je o nezakonitom posjedu (nema valjanog pravnog temelja posjedovanja), čime je isključena mogućnost stjecanja prava vlasništva tužitelja nad predmetnom nekretninom redovnom dosjelošću u smislu odredbe čl. 159.st. 2. ZV.
      (VSRH, Rev-954/12 od 19. veljače 2014.)
      ***************
      Tužitelj se ne može smatrati savjesnim posjednikom jer je nekretninu darovao svojim kćerima i posjedovao je uz njihovu dozvolu i stoga ne može se s uspjehom pozivati da je nekretninu posjedovao
      tako da nije znao da predmetna nekretnina nije njegova i da to nije ili nije mogao znati.
      (VSRH, Rev-139/10 od 11. siječnja 2012.)
      ***************
      Utvrđenje prava vlasništva, kao što
      tužiteljica traži, osnovano se može zahtijevati u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne i pravni posao, jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava. 
      (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7001/12)
      ***************
      Tužitelj neosnovano zahtijeva izdavanje tabularne isprave od tuženika. Naime, u situaciji kada tužitelj zahtjeva utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud prvog stupnja odbio ovaj zahtjev obzirom da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva te stranke nisu u obveznopravnom odnosu.
      (Županijski sud u Zagrebu, Gž-1744/15)
      ***************
      Budući da se poštenje posjeda presumira, tu činjenicu tužitelj nije bio dužan dokazivati, a tuženik nije dokazao suprotno stoga su pravilno sudovi ocijenili da je tužitelj pošten posjednik. Tužitelj je tijekom postupka koji je prethodio reviziji, dokazao zakonitost posjeda sukladno čl. 18. st. 1. ZV prema kojem je posjed zakonit ako ima valjan pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) budući da je temeljem pravovaljanog ugovora o kupoprodaji sklopljenog s tuženikom stekao pravo na posjed prethodno ispunivši ugovornu odredbu (isplatio je u cijelosti kupoprodajnu cijenu).Tužitelj je dokazao i istinitost posjeda sukladno čl. 18. st. 2. ZV prema kojem je posjed istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, budući da mu je tuženik, ispunjavajući svoju ugovornu obvezu, predao u posjed kupljenu nekretninu.
      (VSRH, Rev 543/2015 od 8. siječnja 2019.)
      *************
      "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.
      (Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) od 14. veljače 2019.)
      ***************
      Pogrešan je pravni pristup nižestupanjskih sudova koji u vrijeme potrebno za dosjelost računaju i vrijeme nakon podnošenja tužbe, pa do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu.
      (VSRH, Rev 458/14 od 7. veljače 2018.)
      *****************
      Prema ocjeni ovoga suda, činjenica da je tužitelj sudjelovanjem u postupku preoblikovanja zemljišne knjige 2006. saznao da sporne nekretnine koje posjeduje nisu u zemljišnim knjigama upisane kao njegovo vlasništvo, već da su vlasništvo tuženice, njegov pošten posjed time je prekinut jer se ne može smatrati da od tog trenutka i dalje nije znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed (u tom smislu i ovaj sud u Rev 1088/14-2 od 31. listopada 2017., Rev 206/14-2 od 25.travnja 2018. ...).
      (VSRH, Rev-115/2014 od 13. ožujka 2019.)
      ****************
      Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna ,vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br.32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v Russia, br.65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).” 
      (ESLJP, predmet Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04) od 11.lipnja 2009.)
      **************
      U bitnome, ta se presuda ESLJP (Trgo protiv RH) temelji na pravnoj ocjeni da je tužitelj iz predmeta u kojoj je presuda donesena imao legitimno očekivanje da će ga sud utvrditi vlasnikom nekretnine - jer da je već u trenutku podnošenja tužbe u tome predmetu (dakle: prije nego je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo navedenu odredbu čl. 388. st. 4. ZV/96) protekao rok tada propisan (odredbom čl. 388. st. 4. ZV/96., u izvornom sadržaju) za dosjedanje. U ovome predmetu riječ je o nečemu drugome: tužitelji su tužbu podnijeli nakon prestanka važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96., dakle nakon što je Ustavni sud RH odlukom broj U-I-58/1997, … ukinuo navedenu odredbu, a koja je odredba sukladno odredbi čl. 53. st. 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske … prestala važiti danom objave odluke Ustavnog suda. U tim prilikama ne može se prihvatiti da su tužitelji u vrijeme utuženja imali legitimno očekivanje (kakvo je utvrđeno za tužitelja u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske: budući da su tužitelji u ovome predmetu znali ili mogli znati za odluku Ustavnog suda iz 1999. i za izmjenu odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96 iz 2001.) da će ih sud utvrditi vlasnicima prijeporne nekretnine - i da će, pored odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a važeće u vrijeme utuženja … prema kojoj: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.", ostvariti uspjeh u ovoj parnici.” 
      (VSRH, Rev-1409/2015 od 4. rujna 2018.)
      *******************
      Nakon što citira pravno shvaćanje ESLJP iz predmeta Trgo, koje prihvaća, VSRH dodaje: „Stoga je ovaj sud glede pitanja ”Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kad i prijet oga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tuženika?” zauzeo pravno shvaćanje:
      Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991 bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8.listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st.4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.
      (VSRH, Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.)
      *****************
      Naime, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) kojom je ukinut tada važeći st. 4. čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 i 68/98 – dalje: ZV), a kojim je bilo rečeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, je donesena u pravcu ispravljanja nepoštenih učinaka tadašnjeg čl. 388. st. 4. iz 1996., a sve u javnom interesu. Navedeni stavak je i ukinut u javnom interesu, kako bi se zaštitila prava trećih osoba. Dakle, samo u predmetima u kojima nema pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava, a posebice Republiku Hrvatsku koja je donijela neustavan zakon, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kada su se podnositelji zahtjeva mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto.
      (VSRH, Rev-3802/2019 od 25. rujna 2019.)
      ******************
      Tužitelj je stekao pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću ako je tuženik u zemljišnoj knjizi bio upisan samo 
      formalno kao suvlasnik te je potpisao očitovanje u kojem  potvrđuje da je tužitelj sa svojim prednicima u dugotrajnom 
      posjedu  predmetne nekretnine.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.217/10-2 od 8. ožujka 2010.
      ****************
      Ugovor o korištenju stana ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
      Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.824/10-2 od 6. rujna 2010.
      *******************
      Tužiteljice koje tvrde da su dosjelošću stekle točno određeni dio nekretnine nisu ovlaštene tražiti da se utvrde suvlasnicama idealnog dijela cijele te nekretnine.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-3822/14-2 od 06. ožujka 2015. godine
      *******************
      U zemljišnoj knjizi upisani suvlasnik i posjednik cijele nekretnine, koji je tijekom stjecanja i vršenja tog posjeda bio upoznat sa pravnim temeljom (nasljeđivanje) te načinom stjecanja suvlasništva ostalih upisanih suvlasnika i neposjednika, sa vremenom tog stjecanja te osobom od koje je stečeno, i sa time da nakon tog stjecanja ti suvlasnici nisu nikada na nedvojbeno jasan način očitovali volju o odricanju od toga prava – zna da mu ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine već da djelomično posjeduje i   tuđu  nekretninu, pa se u tom dijelu ne može smatrati savjesnim posjednikom niti takav posjed može biti temelj za stjecanje prava vlasništva.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2458/2013-2, od 30. I. 2014. godine
      *****************
       
       
       
       
×
×
  • Napravi novi...