mirovina..i lako i teško izgleda biti u tome. nema ranog ustajanja na posao,nema sitnih radosti svakodnevice,jer u četiri zida ne može ih se puno doživjeti.. odgovara biti daleko od svih ljudi, od svih glupih pitanja tipa: znaš li ovo,znaš li ono..a mene ništa od toga ne zanima jer imam svoje brige, poteškoće..i malo njih me vidi ako mi je dan plus ili minus, samo najbliži oko mene..ni ja druge ne vidim, jer smo različiti..različito gledamo na sve..na 1991.g., na sve iza toga, na branitelje,na nepravdu..njima je sve dobro,ništa ih ne boli..a smisao? može li se pronaći u brizi za druge, na bilo koji način..mislim da treba pokušati..toliko me zna uhvatiti nervoza, napetost,tuga zbog svega, pa i zbog svake sitnice..i onda udjem u jedan dom u kome starica leži nepokretna,pelene treba mijenjati.. a sa lica joj ne silazi toplina, životna radost, lijepa riječ..a ja se posramim za svaku sitnicu koja me iznervirala..