Tek na kraju svega.
KAd te svi ispitaju, onda te zamole da izadjes i cekas rezultate.
Okupi se cijela komisja. Ako si nesto pao ili si pao cijeli ispit, zovu te prvog odvojeno. Onda ti kazu sto si i eventualno zasto pao, pa onda ti ides van, a ulaze oni koji su polozili. I ti medju njima, ako imas srece.
Uvjerenja su u tom trenutku vec ispintana, s tvojim imenom i sve I onda stanes sa ostalim supatnicima u vrstu, ispred clanova komisije i tajnika ministarstva koji cijeli ispit prati, svi stoje za katedrom, i jedan clan komisije (predsjednik valjda) vam obznani da ste prosli, i uruci vam uvjerenja, jednom po jednom.
Prvo se rukujes s njim/njom, pa onda s ostalim clanovima komisije i svi vam tako redom jednom po jednom cestitaju. Poslije toga napuste prostoriju zeleci vam sve najbolje u buducem radu i opcenito sve to bude tako teatralno i sladunjavo da se osjecas jednostavno savrseno
4 mjeseca ucenja - patnja. Ooooo, patnja.
Nabava literature, printanje, mobiteliranje, visenje po internetu u iscekivanju objave komisije, prikupljanje dojmova, savjeta, presuda i pitanja ispitivaca - skupo i krajnje frustrirajuce.
Dodjela uvjerenja i cestitanje - neprocjenjivo.
Sve to skupa ostavlja neki dojam inicijacije po sistemu sadisticke sok-terapije poslije koje dobijes od svojih tiranina velikju, lijepu kocku secera. Nesto u stilu "Sad si nash, dobrodosao" ili tako nesto.
Ali, doduse, mozda je sve to samo moje ispaljenje potaknuto prozivljenom traumom. Vrag ce ga znat.
U svakom slucaju... Sad kad sam polozila, prosla sve to, uvjerila se u opseg svog znanja (i neznanja ), mislim da bih ja to opet polagala za par godina. Mislim da to uopce ne bi bilo loshe.