Totalna Parezija

Koliko ja znam, otkad je Hrvatska u EU to bez problema funkcionira sukladno međunarodnom privatnom pravu EU. Ne znam točno na koji način ovrhovoditelj pribavlja podatke o identitetu dužnika, ali vjerujem da je sve legalno (u specifikaciji troškova pribavljanje tog podatka košta 400,00 kn). Radi se o novom području koje bi valjalo istražiti, jer je očito da postoji nesrazmjer između građanskog delikta dužnika i troškova koje u konačnici mora platiti nakon ovakvog postupka - za 100 kuna kazne za parkiranje u konačnici plaća cca. 2.000,00 kn. U prilogu stavljam neke dokumente koji bi vam možda mogli pomoći. Njemački ne znam, a nemam živaca čitati googlePula_Parking_ADAC_Info_HR_googleTranslate.pdf prijevod na hrvatski. Einspruch-Kroatien (Parken).docx Pula_Parking_ADAC_Info_DE.pdf

Za pomoć mi se obratila siromašna obitelj koja ostaje bez krova nad glavom, pa ćete učiniti dobro djelo ako date savjet. Radi se o nekretnini koja nije legalizirana, a izgradili su je sadašnji stanari u 1950.-tim godinama, na zemljištu u društvenom vlasništvu, temeljem dogovora s lokalnim vlastima. Nekretnina je u 1990.-tim vraćena bivšim vlasnicima, nakon čega su oni postavili tužbeni zahtjev za predaju nekretnine (samog zemljišta koje se sastoji od dvije parcele, jer nekretnina nije upisana) u posjed. Stanari su pravomoćno izgubili spor, pa se sad provodi ovrha nekretnine. Sad su tek shvatili da se dio kuće (doduše, vrlo mali dio) nalazi na trećoj parceli, koja nije vlasništvo tužitelja. Postoji li slamka spasa? Može li se obustaviti iseljenje iz kuće temeljem toga što se ona dijelom nalazi na trećoj parceli? Puno hvala u ime siromašne obitelji koja 70 godina neometano živi u toj kući.

Citiram predmetnu odredbu. Nisam siguran smatra li se "notarskom obradom isprava" samo obrada od strane notara u BiH, ili u obzir dolaze i hrvatski javni bilježnici. V – OBVEZA NOTARSKE OBRADE ISPRAVA Članak 73. Pravni poslovi za koje je obvezna notarska obrada isprava Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na: 4. pravne poslove, čiji je predmet prijenos ili stjecanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama,

Hvala! Treba mi jer bih predložio određene promjene instituta supsidijarnog tužitelja po uzoru na francusko rješenje, ali neću o tome pisati dok ne zgotovim rad.

Ako sam dobro informiran, za stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca, sukladno Zakonu o najmu stanova iz 1996., trebalo je dokazati da je osoba živjela u stanu dvije godine prije stupanja na snagu tog Zakona, dakle od 1994. do 1996. Osoba je živjela u stanu od 1980-tih do 1998., dakle mogla je dobiti status zaštićenog najmoprimca. To je propustila učiniti, u međuvremenu je boravila u inozemstvu. Postoji li mogućnost da danas tužbom traži utvrđenje tog statusa? Navodno nikakav rok nije propisan, dovoljno je da je 1996. ispunila uvjete. Po potrebi ću napisati detaljnije, za sad me zanima samo gorespomenuta formalnost.

Otac sinu (obojica hrvatski državljani) daruje nekretninu u Bosni i Hercegovini. Da li je procedura ista kao kod nekretnine u Hrvatskoj - ugovor o darovanju treba ovjeriti kod javnog bilježnika, ili pred nekim drugim tijelom?

Zna li netko gdje mogu nabaviti prijevod na hrvatski francuskog zakona o kaznenom postupku (Code de procedure penale)?

Da, bio sam neprecizan. Nisam mislio na skraćivanje propisanog roka stažiranja za stjecanje uvjeta za pravosudni ispit (što je ionako nemoguće), nego zapošljavanje na poslu na kojem je propisan kraći rok (odvjetnički vježbenik - godina i pol), bez napuštanja posla koji se trenutno radi (a na tom trenutnom poslu ne mogu se steći uvjeti za pravosudni, ili je propisan znatno duži staž kao preduvjet za polaganje). Dakle, može li se već zaposlena osoba zaposliti i kao odvjetnički vježbenik, bez napuštanja trenutnog posla?

Dakle, ne radi se o ovrsi kao takvoj, već o mogućnostima promjene objekta ovrhe u korist ovršenika. Postoji pravomoćna i ovršna presuda po kojoj se postupa - postupak je u fazi ovrhe nad nekretninom, nekretnina je na dražbi. Ovršenik nema sredstava kojima bi namirio dug, ali ima vrijedne umjetničke slike. Postoji li neka caka prema kojoj se može tražiti da se u ovoj fazi postupka povuče ovrha nekretnine i zamijeni ovrhom nad pokretninama, tj. slikama?

Nisam znao da sad šalju ovrhe za neplaćeno parkiranje i u inozemstvo... Evo, frend iz Njemačke dobio rješenje o ovrsi zbog kazne od 100,00 kuna koju nije platio 2010. godine. Došlo mu je na adresu u Njemačkoj rješenje (po prijedlogu našeg odvjetnika, odnosno rješenju našeg javnog bilježnika) o ovrsi na iznos od 2.090 kuna, s predvidivim troškovima 506 kuna, ukupno 2.695 kuna! Naplatili su "trošak pribave podataka o dužniku i sastava opomene po stranom odvjetniku" 980,00 kuna! Navodi se da je sukladno uredbama Vijeća (EZ) odluka ovršna u državi članici automatski ovršna i u drugoj državi članici, i to bez potvrđivanja izvršnosti. Uglavnom, ako on izjavi prigovor protiv rješenja, prigovor se rješava pred hrvatskim sudom, po hrvatskom materijalnom i postupovnom pravu. Budući da prigovor nije izjavio u roku od 8 dana od primitka rješenja, ono je postalo pravomoćno. Možda netko zna, ima li neka caka unutar njemačkog pravnog sustava kojom on može pobijati ovo?

Što se pravosudnog tiče, nije to toliki bauk kakvim ga se trude prikazati. Uostalom, na njemu se traži znanje, a ne radno iskustvo potrčka koji okolo raznaša spise. Znanje se stječe sjedenjem i učenjem, a ne trčanjem po institucijama. Onaj tko je pametan i ima znanje pravosudni će položiti bez problema i ako nema radno iskustvo, a onaj tko za to nema afinitet, znanje i pamet, može godinama kopipejstati šprance u odvjetničkom uredu i raznositi ih okolo, pa će na pravosudnom opet imati velikih problema. Frustrirajući su svi ti silni rokovi i formalnosti koje treba zadovoljiti, npr. i zapreka da odvjetnik koji nema deset godina iskustva ne smije zastupati u određenim postupcima - zašto se sposobnost ne bi prepustila dokazivanju na licu mjesta, valjda će klijenti znati prepoznati uspješnog odvjetnika...? AKo netko da povjerenje za zastupanje, ima slobodnu volju da tako odluči. Ok, nisam radikalan pa da tvrdim da bi mogao zastupati svatko kome se da povjerenje (nadripisarstvo), ali osoba koja je završila pravni fakultet, uz punomoć stranke, po meni bi trebala smjeti zastupati. Pogotovo kad u obzir uzmem praksu iz koje vidim da ni veliko iskustvo mnogima ne pomaže. Osobno sam radio kod jednog odvjetnika još dok sam studirao - bio sam razočaran njegovim neznanjem i nesposobnošću. Puno toga sam već onda znao bolje od njega. Iz toga proizlazi da ni diploma, ni iskustvo, ni pravosudni ispit (navodno je sad teži, nekad je navodno bio lakši) ne garantiraju da ćete dobiti kvalitetnog odvjetnika. Frustrirajuće je sjediti pored nekog tko pravo pozna slabije od tebe, a ima određene prednosti koje je stekao ne znanjem i učenjem, nego formalnim skupljanjem staža kako bi zadovoljio rokove. Ja sam pitao za zakonske preduvjete, imam dojam da je Vaš odgovor emocionalno angažiran i usmjeren na očuvanje statusa qou - nekakve pravokracije koja ima privilegiju obavljati određene poslove unatoč svom neznanju, a zahvaljujući formalnim postignućima. Uglavnom, da skratim, ja mogu pravosudni polagati odmah. Imam dovoljno iskustva (jer sam se obrazovao ne samo teoretski, nego i proučavajući praksu, pa i kao nadripisar, uz rad u odvjetničkom uredu), ali i dalje smatram da bi i osoba s puno manje iskustva uz mene, s voljom za učenje iz literature, mogla pravosudni uspješnije polagati od kopipejstača špranci po odvjetničkim uredima koji ne poznaju propise, već samo po sjećanju znaju gdje je koja špranca koja funkcionira do prve izmjene i dopune odnosnog propisa. Kao diplomirani pravnik znam da odvjetnici uglavnom ne poznaju pravo, unatoč stažiranjima, kopipejstanjima, i inim formalnostima.

Znam da ZOR predviđa mogućnost dvostrukog zaposlenja, ali ne znam detalje. Posebno me zanima mogu li biti istovremeno zaposlen i kao odvjetnički vježbenik, i na nekom drugom poslu. (motivacija je kraći staž za pravosudni, bez napuštanja posla koji omogućava bolju egzistenciju)

Može li se osuditi poticatelja koji je na kazneno djelo poticao, ali potencijalni počinitelj nije postupio sukladno poticateljevom nalogu, pa kazneno djelo nije niti pokušano, a kamoli dovršeno?

Zahvaljujem na brzom odgovoru! To znači da je moguće temeljem takvog ugovora, i bez javnobilježničke ovjere, ishoditi upis vlasništva kod nadležnog upravnog tijela? (Pomislio sam da postoji mogućnost da neki propis koji regulira taj upis također propisuje obvezu javnobilježničke ovjere, analogno Zakonu o zemljišnim knjigama prilikom upisa u zemljišne knjige)

Nisam siguran spada li tema u obvezno ili upravno pravo. Vjerujem da spada u upravno jer ugovor proizvodi učinke izjavama volje ugovornih strana neovisno o tome da li su potpisi javnobilježnički ovjereni, ali ipak pitanje objavljujem ovdje: može li se kod nadležnog upravnog tijela izvršiti prijepis vlasništva motornog vozila temeljem ugovora o darovanju na kojem potpisi ugovornih strana nisu javnobilježnički ovjereni, na način da stranke ugovora osobno pristupe upravnom tijelu i na uvid pruže ugovor, te potvrde da su one potpisnici? Nije pedesetak kuna za bilježnika neki novac, ali zašto komplicirati i nepotrebno trošiti... Imam dojam da je smisao postojanja javnih bilježnika isključivo pljačka - zar službenik/službenica ministarstva unutarnjih poslova nije sposoban/sposobna pogledati osobnu iskaznicu? (a upravo to bilježnici rade, ne provjeravajući identitet nikakvim posebnim metodama) Potpitanje: u slučaju da je odgovor na gornje pitanje negativan pretpostavljam da ugovor o darovanju ipak proizvodi učinke samim sklapanjem, a ne bilježničkim ili upravnim blagoslovom. Prema tome, kao vlasnik vozila ostao bi u evidencijama upisan darovatelj, ali bi ga obdarenik mogao tužiti u slučaju da darovatelj npr. predmetno vozilo proda trećoj osobi (potpisi bi se vještačili u parnici)? Rezime: 1. proizvodi li ugovor o darovanju učinke u trenutku kad ugovorne strane izjavama volje pristanu na sadržaj ugovora? 2. bez obzira na 1., mora li se za prijepis vlasništva kod upravnog tijela javnobilježnički ovjeriti potpise?

Radi li se o općem zastarnom roku (5 godina, sukladno ZOO-u), ili je ovo riješeno nekim lex specialisom? Dakle, odvjetnik je ispostavio račun za odvjetničke usluge izvršene prije devet godina. Da li je nastupila zastara? I da li se rok zastare računa od izvršene radnje (npr. odlaska na ročište), ili tek od pravomoćnosti predmeta u kojem je odvjetnik zastupao stranku? Bilo bi logično da rok počinje teći izvršenjem određene odvjetničke radnje, a ne okončanjem konkretnog predmeta.

Automehaničar je, temeljem dogovora, osposobio ventilator u autu, na način da je stari, koji nije radio, zamijenio polovnim ventilatorom koji je sam pronašao i ugradio. Kupac nije sudjelovao u pronalasku polovnog dijela, ali znao je da mehaničar namjerava ugraditi polovni ventilator. Dogovor je bio da će mehaničar obaviti posao, a kupac isplatiti cijenu. Kupac je isplatio cijenu, a vrlo brzo nakon obavljenog popravka ventilator se pokvario. Mehaničar sad tvrdi kako on ne odgovara za ugrađeni polovni dio, već samo za svoj rad. Kaže da ga je on ispravno montirao, a rizik prebacuje na kupca. Ima li kupac osnove da traži odgovornost mehaničara za dio koji je ugradio, pogotovo kad se uzme u obzir da je mehaničar profesionalac koji bi se trebao dobro snalaziti na tržištu autodijelova i znati što ugrađuje?

Kako se član udruge može zaštititi od protustatutarnog, odnosno protuzakonitog izbacivanja iz udruge? Mora li prvo pokrenuti upravni postupak (ako da, koje je tijelo nadležno u prvom stupnju) ili odmah ide upravni spor, tj. tužba upravnom sudu? Hvala...

Ovo je ohrabrujuće, nadam se da će biti tako. Ukućani taj prigovor treće osobe podnose odmah na licu mjesta, kad se stvari popišu, ili dobiju neki rok u kojem mogu prigovoriti? Sudski ovršitelj je došao i nije ništa popisivao, samo mi je uručio rješenje o ovrsi koje je općinski sud donio po prijedlogu ovrhovoditelja. Sad se na to rješenje mogu žaliti u roku od 8 dana. Kad to rješenje postane pravomoćno, onda tek mogu očekivati "posjet" ovršitelja i popisivanje stvari? Nadam se da je stvarno tako da se popisuju vrijednije stvari, jer u rješenju o ovrsi piše npr. "smatra se da ovršeniku pripadaju pokretnine koje ima na sebi". Pa neće mi valjda gaće skidati ))) Ovako piše: nastavlja se i određuje ovrha na pokretninama ovršenika njihovom zapljenom, procjenom, oduzimanjem, otpremanjem,... I Pljenidba se obavlja sastavljanjem pljenidbenog popisa V Smatra se da ovršeniku pripadaju pokretnine koje ima na sebi odnosno koje se nalaze na ili u njegovoj nekretnini, u stanu u kojem stanuje odnosno poslovnoj prostoriji koju je zakupio. VII Popisane pokretnine sudski će ovršitelj oduzeti ovršeniku i predati ih ovrhovoditelju na čuvanje u skladu s rješenjem o ovrsi. Iz ovog proizlazi da se može zaplijeniti i ono što ovršenik ima kod sebe, ali pretpostavljam i nadam se da ste mi odgovorili poznavajući praksu, tj. da će popisivati samo vrijednije stvari?

Moraju li ukućani pustiti ovršitelja u stan? Ne pitam to zbog bojazni od toga što će unutra naći jer stvarno ništa nije moje, nego naprosto zbog neugodnosti (npr. gosti su u stanu).

Koje su ovlasti sudskog ovršitelja kad dolazi na kućnu adresu kako bi proveo ovrhu nad imovinom ovršenika? Situacija je slijedeća: postoji izvršno rješenje o ovrsi temeljem kojeg je blokiran bankovni račun, ali pošto na računu nema sredstava, ovrhovoditelj se nije namirio. Pretpostavljam da je ovrhovoditelj tražio promjenu predmeta ovrhe, tako da je na kućnu adresu došao sudski ovršitelj. Nisam bio kući pa je ukućanima rekao da će navratiti drugi put, i zakazao točan datum dolaska. Zanima me koje su njegove ovlasti, tj, koju imovinu smije, a koju ne smije zaplijeniti? Može li nasilno ući u stan ako mene nema doma, a ukućani ga ne puste? Ja sam student bez imovine, tako da nemam nikakve imovine za koju postoji pisani trag. Imam samo odjeću i slične, svakodnevne potrepštine. Smije li mi zaplijeniti odjeću, i koje su njegove ovlasti u odlučivanju koja je odjeća moja, a koja od ukućana? To je diskrecijska ocjena, jer odjeća može biti i od nekog drugog ukućana, a on može samo pretpostavljati (temeljem veličine, stila odijevanja) da se radi o mojim stvarima. Uglavnom, kako je najpametnije postupiti? Ne biti doma kad dođe, ili biti doma i reći mu "ja nemam imovine, ovo je stan mojih roditelja, sve što se unutra nalazi njihova je imovina". Smije li on pretraživati stvari i diskrecijski procjenjivati koja je imovina moja, a koja od roditelja? Logično bi bilo da u ovakvom slučaju, ako se radi o sustavu u kojem vlada pravna sigurnost i načelo zakonitosti, ne može ništa. Ako ima prevelike diskrecijske ovlasti to sa stajališta pravne sigurnosti nikako nije u redu. Što savjetujete, kako postupiti? Biti doma ili ne?