lipica

Sad mi se čini mi se da je moje prvo gornje pitanje promašeno: najme, bilo bi logično da se ovršnom ispravom obave definirane radnje - naplata duga i iseljenje (dakle, da posjed tu nema nikakve veze) A što se tiče drugog, da li je točno ovo: Ako ugovor sadrži ispravno formuliranu ovršnu klauzulu onda on mora biti solemniziran kod bilježnika da bi kasnije mogao poslužiti kao ovršna isprava, a ako samo sadrži tu klauzulu uz običnu ovjeru potpisa na ugovoru onda ne može poslužiti kao ovršna isprava.

Hvala na pojašnjenjima. Zanima me još što je s tkzv. posjedom ako postoji javnobilježnički akt kao ovršna isprava. Da li je takva isprava onda jača, tj. da li anulira pozivanje na posjed? A što se tiče ovoga: "Tako da nemate što tražiti od javnog bilježnika, osim da vam ovjeri ugovor o najmu stana." Da li sam Vas dobro shvatila: da mi time zapravo želite reći da ne trebam tražiti da mi bilježnik solemnizira ugovor jer je zapravo - ako uvrstim u ugovor tu klauzulu s odgovarajućim tekstom - od bilježnika dovoljno zatražiti da samo ovjeri ugovor o najmu ( dakle, samo ovjera potpisa) ?

Hvala na trudu i odgovoru. Znam da ugovor potpisuje najmoprimac, no zanima me koliko tih najmoprimaca može biti tj. da li je npr sigurnije za najmodavca da oba supružnika/partnera potpišu ugovor i da su solidarno odgovorni za troškove, te da solidarno snose i eventualnu ovrhu? A ako imate dvije osobe koje nisu u srodstvu (već su cimeri), dakle nisu članovi obiteljskog domaćinstva, potpisuju pretpostavljam oboje? Recimo, dva studenta. Vaš odgovor na pitanje br. 5: ”Ovisi kako glasi ta klauzula i u konačnici kako glasi cijeli ugovor.” znači li to da ja kod javnog bilježnika mogu - da tako kažem "naručiti" ovršnu klauzulu kakvu želim da mi sastavi, ili da postoji nekoliko pravnih modela takve klauzule od koje odaberem onu koja mi najbolje odgovara? Što točno mislite pod tim "kako glasi cijeli ugovor". Glasi na određeno vrijeme, ima otkazne rokove, sve nužne dijelove, obaveze jednog i drugog, predviđene slučajeve obostranog otkaza, kao i produžetka i sl. Što bi konkretno ugovor morao imati da bi se klauzula jednako primjenjivala na sve koji su stvorili dug, a svejedno nisu izašli iz stana?

Molim da mi netko tko zna odgovori tko bi sve trebao potpisati ugovor o najmu stana na određeno vrijeme. 1 1. Ako se radi o izvanbračnoj zajednici s djetetom koje nije zajedničko s kime treba potpisati ugovor o najmu? S jednim (i s kojim? ) ili s oba partnera? 2. Ako je ugovor potpisan samo s jednim od njih , da li ako taj raskine ugovor i onaj drugi mora otići iz stana, tj. nema pravne osnove ostati, osim ako se s njime ne sklopi novi ugovor? 3. Koga sve u kontekstu iznajmvljivanja stana uključuje pojam " član obiteljskog domaćinstva" ? Je li nužno strodstvo, brak ili samo iskazana namjera da neki ljudi i djeca žive zajedno? 4. Ako stan uzimaju bračni partneri bez ili s maloljetnom djecom, je li bolje da oba potpišu ugovor? 5. Ako je u ugovoru ovršna klauzula, primjenjuje li se ona jednako na sve najmoprimce tj. i u slučaju obitelji s maloljetnom djecom? Ako je već u ugovoru ovršna klauzula, pretpostavljam da je dobro imati što više potpisnika na strani najmoprimca. Unaprijed hvala.

Hvala na brzim odgovorima. No, da li je takav ugovor stvarno ništetan? I kolika je vjerojatnost da će ga sud takvim proglasiti; naročito stoga što će obdarenik sada ući i u posjed.

Nastavno na upit s početka ove teme, slučaj je ovakav: darovni ugovor nije sačinjen kao javnobilježnički akt, već su samo ovjereni potpisi dvaju darovatelja (roditelji koji su još živi) temeljem čega je izvršen upis novog vlasnika u ZK; u darovnom ugovor navedeno je da se daroprimatelj odmah može knjižiti i da će odmah stupiti u posjed stana. Ne navodi se nikakvo doživotno uživanje niti plodouživanje. No, darovatelji su nastavili živjeti u stanu još 10-tak godina nakon toga. Tek nedavno su izašli iz nekretnine i tek sada daroprimatelj misli ući u posjed. Pitanja glase: da li je ugovor ništetan? Da li se – ako je tako - osporavati može bilo kada? (jer ne zastarijeva); kad je najbolji trenutak s obzirom na dva ostavitelja; pretpostavljam da treba pričekati prvu ostavinu (da li će u nju uopće biti uključena ta nekretnina?) Može li se na prvoj odmah zatražiti i utvrditi ništetnost uvidom u ugovor i uz eventualne izjave nazočnih ili mora ići parnica? Ili treba čekati drugu? Ako se može na prvoj ostavini, može li se odmah na ostavini nekretnina raspodijeliti prema ZN-u nasljednicima prvog reda, ako se već na ostavini pokaže da je nesporno da posjed nije preuzet odmah?

Vidim da je tema stalno aktualna. Ne bi tolike agencije bile na tržištu i de facto blokirale slobodnu prodaju stanova kad im ne bi bilo moguće da ulove nešto u mutnom. A tko im to omogućava, nego s jedne strane neinforamirani kupci i prodavatelji, a s druge "pravna" država koja i ono što deklarira u nekoj odredbi zakona sama ne kontrolira i ne suzbija ukoliko agencija protivno postupa, već im gleda kroz prste. Zašto je npr uopće moguće (a ne protuzakonito i kažnjivo) da agancija javno objavi u oglasu da kupac plaća npr. 2% provizije i PDV, ako je u zakonu jasno navedeno da bi on tu obavezu imao samo ako je sklopio tj. potpisao s tom agencijom ugovor o posredovanju, tj naručio uslugu? A kada dođe do suda - u našoj državi se presuda u praksi često donese u stilu " tkoj jači, taj kvači", što god pisalo u zakonu. A sad konkretno: želim vidjeti stan; moram preko agencije jer nema kontakta prodavatelja; piše (ili ne piše - kako kad) da uzimaju npr 2% i PDV? Da li to znači u startu da se ne smijem ni dogovoriti za razgled toga stana jer se već samim tim dogovorom za razgled smatra da sam se obavezala to i platiti, ako kupim, premda nikad ništa nisam potpisala, niti samo evidenciju o razgledu, a kamoli posrednički ugovor?. Ima li neki zakon koji o tome izričito nešto kaže? I ako je razgled dogovoren sms-om, a par dodatnih info o stanu razmijenjeno mailom u kojem se uvijek na dnu kao u nekom memorandumu otiskuje da kupac plaća 2% +pdv, može li takav podvaljeni tekst biti obvezujući? Što učiniti i kako kupiti tu nekretninu, ako se za nju odlučimo? A što se događa ako bismo je poželjeli kupiti preko druge agencije koja deklarira nižu proviziju? Napominjem: ništa nikome nije potpisano. Kako bi kupac u ovakvoj situaciji trebao postupiti? I zna li netko neku web stranicu ili portal na kojem oglašavaju samo vlasnici koji ne žele posredstvo agencije ? Unaprijed hvala na odgovorima.

Ok. Hvala na odgovorima. Dakle, treba ipak ponovo osigurati neki papir kao pokriće, inače može biti svašta. I ovaj komentar: čini mi se da je ovo što kaže Veteran velika istina koja zapravo znači: kada bi se pravim ljudima dalo da sastave valjane zakone - a to bi značilo precizne i određene u najvećoj mjeri tako da budu jasni i običnom čovjeku bez famoznih tumačenja (u kojima se onda nužno niti struka ne slaže) riješili bismo cijelo pravosuđe u državi: ne bi bilo uopće potrebe za tolikim brojem sporova, niti bi se oni maratonski vodili. A ovako smo osuđeni na daljnje iscrpljivanje snaga svih onih koji na tome rade ( i to najčešće za korist onoga kojemu ta korist ne bi trebala pripasti).

Hvala na odgovoru; i po meni bi se to tako tumačilo; no problem je u tome što su naše odredbe i zakoni često na sličan način nedorečeni gdje to ne bi trebali biti - dakle loši, pa se onda u odgovarajućoj situaciji, ovisno o tome tko su stranke u postupku i kakav interes imaju, pruži sasvim drugačije tumačenje! Zašto to npr nije jasno definirano nekim rokom u kojem se onda mora prodati, pa ako taj rok istekne onda se mora ponovo nuditi po istim ili drugačijim uvjetima. Ovako to može biti i par mjeseci i godina i par godina... i onda uvijek netko može reći da je trebalo ponovo, jer je proteklo toliko i toliko vremena...

Da li možda netko zna odgovor na ovo pitanje: Ako je gradu i državi ponuđeno pravo prvokupa po određenoj cijeni koje su oni odbili iskoristiti, a stan potom nije nikome prodan, može li se on i u kojem vremenskom roku prodati po istoj toj ili višoj cijeni bez ponovnog nuđenja gradu i državi, ili se nakon isteka određenog vremena i kojeg mora ponovo nuditi gradu i državi? I gdje to eventualno točno piše koliko vremena ima prodavatelj nakon nekorištenja prava prvokupa da pod tim uvjetima (odnosno ne lošijima) proda stan?

Način da se vrati taj novac, morao bi postojati i može se sigurno pronaći; pitanje je samo da li to državi odgovora ili joj bolje odgovoara da prisilno kreditiramo poreznu upravu 1,5 godina. Država koja je poštena prema građanima, to sigurno ne bi dopustila. Ovako je ovo još samo jedna u nizu smicalica! Koliko nas takvih ima? Koliko je novaca na taj način blokirano? Zašto mi sada npr. s tim obračunom i 0% odbitka ne bismo mogli otići na poreznu da nam ona to odmah vrati???? Vidite, kada bih ja vama rekla da vi taj vaš iznos za 12. mj, koji vam nije isplaćen date meni na 1,5 god i da vam ga ja potom vratim i to još bez kamata, vi biste jako dobro znali da to nije u redu; a ovako, kada vas država izdresira da vjerujete ono što ona hoće da vjerujete, onda ste vi voljni benevolntno čekati taj trenutak!!!

Mislim da je ovo vrlo nekorektno:trebalo bi u ZOR-u napisati da se PK ne vraća dok se ne isplati i posljednje dugujuće primanja (plaće); ili bi trebalo odrediti da tvrtke trebaju u takvom slučaju isplatiti dugujući iznos ranije (dok još imaju PK karticu). Ovako svi mi - a kao što se vidi ima nas - lijepo u višetisućnim iznosima kreditiramo Poreznu upravu; a probajte vi kao individua od banke npr. posuditi novac- par tisuća kuna bez kamata na godinu i pol dana! To ne bi išlo!

Nakon poslovno uvjetovanog otkaza i otkaznog roka poslodavac mi je isplatio posljednju plaću za gotovo čitav posljednji mjesec. Plaća je međutim znatno manja od plaće isplaćene za pretposljednji mjesec zbog toga što poslodavac nije od dohotka odbio porezne olakšice, već je oporezovao (+ prirez) cijeli dohodak!!! Time me oštetio za gotovo 3.000 kuna za koje kaže da ću ih dobiti natrag u poreznoj prijavi za sljedeću godinu!!!! To je učinio navodno zato jer mi je po zakonu morao 15 dana nakon prestanka RO-a vratiti PK, a bez PK mi potom, par dana kasnije u obračunu plaće nije mogao odbiiti olakšice!!! Napominjem da kod poslodavca radim više od dvadeset godina! Sada kažu da ne mogu izraditi novi obračun. Je li to pravno doista tako i što mogu poduzeti da mi se taj novac isplati sada, a ne za godinu dana?( Zbog čega trebam prisilno godinu dana kreditirati tim iznosom poreznu upravu???) Može li pomoći inspekcija ili nešto treće?

Hasko, hvala na odgovoru i savjetu; to mi trenutno i je najveća dilema (da li uopće ići na taj zahtjev; ako spor nakon zahtjeva izgubim, otpremnina mi ostaje, zar ne? A ako ga dobijem, dobijem zaostale place i ponovo pravo rada. (Bar mislim da su to opcije, ili...?). Da, ostala materijalna mogu ići kasnije. Visina otpremnine bi igrala neku ulogu u tome da li ju je dužan poslodavac dužan isplatiti odmah po okončanju radnog odnosa ili on to ima pravo- s obzirom na visinu iznosa odgađati? Mali čovječe, hvala na uključenju:ovo o otpremnini je kao što kažete; ako je uručen poslovno uvjetovani, onda to nije u zraku; da, radi se o tome: s kojim obrazloženjem i zašto bi tjerao ljude i gasio nešto za čime i dalje postoji potreba? Nije li to u priličnoj mjeri samovolja I zašto bi mu se dopuštala? Mora li se to malo detaljnije obrazložiti i potkrijepiti nekom analizom ili je dovoljno samo reći "ne želimo/ne treba nam više "?

Hvala G-man-u na sažetim i brzim odgovorima i hasku također na komentaru i praćenju problematike - lijepo je znati da i na blagdan ima ljudi koji su voljni razmišljati i pomoći u rješavanju vaših problema. Ovaj odgovor ("to ovisi o poslodavcu" ) na 4. pitanje me malo brine, tj. ne sviđa mi se, jer ako to ovisi o poslodavcu... hm... što se može očekivati...? Ako čovjek ide na opciju spora dobro bi mu došli ti novci (s time da ih naravno vrati, kasnije kada i ako spor ispadne u njegovu korist. A ako ne ispadne, nadam se da se tada neće pojaviti problem isplate otpremnine, ili bi se i to moglo dogoditi u našem pravnom sustavu? Pa bi možda trebalo razmisliti o odustajanju od cijele price sa zahtjevom, da ne bi bilo više štete nego koristi? Hasko, šro se tiče " to ovisi da li je otpremnina predmet spora ili nešto drugo") ovdje se ne bi radilo o otpremnini (iako bi se i tu dalo čačkati) niti o neplaćenom prekovremenom već prvenstveno o nečem drugo: poslovi nisu ni nestali ni prestali...

Radi se o uručenom poslovno uvjetovanom otkazu;zahtjev za zaštitu prava je -kako mi se čini - sada prva i jedina opcija (a poslije eventualno neka tužba). S tim u vezi bilo bi mi važno znati, pa molim odgovore na sljedeća pitanja: 1. Mogu li raditi npr. po ugovoru o djelu dok traje otkazni rok? 2. Kada je riječ o otpremnini, samo da provjerim da li 6 plaća znači 6 mojih prosječnih bruto plaća u posljednja tri mjeseca moga rada kod poslodavca? 3. Kada mi je poslodavac dužan isplatiti otpremninu - odmah nakon isteka otkaznog roka? Da li mi je i kada poslodavac dužan uručiti točan obračun optremnine ( s neiskorištenim danima godišnjeg i sl.)? 4. Ako u zakonskom roku, nakon zahtjeva za zaštitu prava pokrenem spor, da li to odgađa isplatu otpremnine do okončanja spora ili se otpremnima mora isplatiti po isteku otkaznog roka (a potom, nakon rješenja spora - ovisno o ishodu, eventualno vratiti)? 5. Koliko takav spor u prosjeku traje (od najmanje do najviše)? Unaprijed hvala na odgovorima.

Hvala na brzom odgovoru. Dakle, ako dobro razumijem, u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza nije nužno podnositi zahtjev za zaštitu prava ako se sudski želi pokrenuti postupak materijalnih potraživanja unutar roka od 5 godina. No, s obzirom da se ta potraživanja temelje na zakidanju u pravima i na povredi prava, možda je ipak uputno i korisnije da se podnese i zaj zahtjev. (Da ne bi bilo "Niste podnijeli"). Što se tiče samog posla: što ako se on nije promijenio, već se samo radi o promjeni njegova naziva (i bodova) a on ostaje isti, pa je stoga to sve farsa. Može li tu žalba išta promijeniti? Vezano uz otpremninu: prema mome razumijevanju ona je obaveza poslodavca uz poslovno uvjetovani otkaz, pa se isplaćuje odmah po isteku otkaznog roka (ili to nije tako?) A ako je u mođuvremenu pokrenut i postupak osporavanja otkaza, dakle povrata na radno mjesto od strane radnika, i ako i kada se on okonča npr rješenjem o povratu na radno mjesto, pretpostavljam da se ta otpremnina vraća poslodavcu, odnosno prebija s plaćama koje bi radnik zaradio da je u međuvremenu bio na poslu? A što se samoga daljnjeg rada kod tog poslodavca tiče, pretpostavljam da radnik tada ima opciju ili nastaviti raditi kod njega prema presudi ili ne (ako je npr. u međuvremenu stekao neki uvjet za mirovinu ili našao drugi posao. Zanima me da li je i pravno ta situacija takva kakvom je ja vidim? Koliko okvirno u prosjeku (najkraće/najdulje) traje takav spor u kojem se osporava pravo otkaza?

Pitanje: Premda postoje dobri razlozi za osporavanje otkaza putem zahtjeva, zanima me da li da to činim ili ne s obzirom na to da se možda neću htjeti vratiti na taj posao nakon godinu-dvije čak i ako mi i kada mi eventualno sud to presudi u moju korist. Mogu li tada uzeti samo sve plaće koje mi je poslodavac po takvoj presudi dužan isplatiti i odustati od ponovnog vraćanja na radno mjesto i eventualno tada otići u mirovinu? Koliko taj sudski postupak prosječno traje? Ako imam materijalnih potraživanja, a imam, mogu li preskočiti ulaganje zahtjeva,tj. odustati od toga da osporavam otkaz (premda imam dobre razloge),odnosno čekati istek otkaznog roka i uzeti otpremninu ili je zahtjev nužan preduvjet i za pokretanje suda radi materijalnih potraživanja? Ili je najsigurnije i najbolje pokrenuti i jedno i drugo? Unaprijed hvala na brzom odgovoru

Poštovani, puno hvala na brzom odgovoru i na korisnim informacijama o ubrzanju postupka. Nije mi samo jasno zašto spominjete drž. tužilaštvo u Gajevoj - zašto bi se tamo išlo odnosno ne išlo, te da li je potrebno u Ćirilometodskoj išta provjeravati za zgradu ako se zgrada kao zaštićeno kulturno dobro već nalazi na popisu na stranicama Ministarstva. Postoji li možda umjesto aktivnog i opcija pasivnog nuđenja (preko oglasnih ploča) gradu/državi, pa kad istekne rok, a nitko se ne javi... Ili to nije opcija? I još me uvijek intrigira što se čini da jako mali broj ljudi uopće provodi takav postupak a starih i potencijalno zaštičenih kuća je u starim jezgrama ipak mnogo. Znači li to da oni svjesno idu na to da se grad/država zapravo neće naknadno javiti kao interesent. (No ipak, postoje i neke kazne!)

Oko ove teme imam nekoliko nedoumica: Znam da postoji Zakon o zaštitii I očuvanju kulturnih dobara i pravo prvokupa grada, županije, države... U centru Zagreba puno je takvih kuća; kada se međutim prodaju stanovi gotovo se uopće ne susreće ta problematika - pa se čini kao da se te odredbe zaobilaze i da se svi prave kao da za to ne znaju (ili stvarno ne znaju) ili ne žele znati. Ako znam da je zgrada evidentirana pri Ministarstvu kao zaštićeno kulturno dobro, mora li to pisati I u mome vlasničkom listu? Koji je tada točan redoslijed pri prodaji stana: ponuda gradskim /državnim tijelima po nekoj x cijeni, pa nakon što oni u roku od 60 dana odbiju, ponuda na tržištu po toj istoj cijeni? Ili možda prvo trebam naći kupca na tržištu koji bi ponudio neku cijenu pa onda po toj istoj cijeni ponuditi gradu/državi i čekati istek roka od 60 dana, pa ako oni ne kupe onda prodati kupcu (ako je uopće voljan čekati i riskirati?) Koliko dugo (dana,mjeseci, godina) nakon što grad/država odbiju kupovinu moram nuditi prodaju po toj istoj cijeni? Ako ne prodam npr. nakon isteka tog nekog (kojeg?) vremena nekom kupcu i ako potom odlučim sniziti ciejnu, pretpostavljam da opet trebam ponoviti cijeli postupak nuđenja gradu/državi po toj novoj cijeni, pa potom po toj istoj na tržištu? Čudi me da nitko od brojnih prodavatelja (ili vrlo, vrlo mali broj) ili agencija koje posreduju u prodaji stanova o tome ne govori, a zaključujem da takvih stanova ipak mora biti dosta!!!!? Gdje je catch 22? Može li mi netko dati točan naputak i redoslijed što i kako činiti u takvoj situaciji, a da se ispoštuju i odredbe zakona o pravu prvokupa grada/države.

Hvala felixx na brzom odgovoru! Dakle, na ovaj se slučaj ne odnosi čl. 51. već samo čl. 98? Je li to samo tumačenje da je to tako ili postoji i neko pisano uporište za tu tvrdnju? Znači, ako nije bio ometanja prema članku 98. i posebno stavku 3. sve ovisi o dobroj volji vlasnika posebnog dijela da li se želi dogovoriti o tome da eventualno proda svoj posebni dio ili ne, a nitko ga ne može zakonski prisiliti da to učini?

Molila bih da mi netko pojasni što je suvlasnička zajenica i njeno razvrgnuće. Naime, jasno mi je da je to npr. zajednica više suvlasnika na jednoj stvari - npr. stanu - koji u tom vlasništvu imaju svoje dijelove izražene kao razlomke, te da je takvu nekretninu stoga često problem fizički podijeliti ili prodati. Da bi se to ipak nekako moglo, postoje u Zakonu o vlasništvu odredbe o razvrgnuću takve zajednice (čl. 47-56) Kada je međutim riječ npr. o stanu na kojem netko ima vlasništvo 1/1 , koji se međutim nalazi u zgradi u kojoj ima veći broj poslovnih prostora i stanova drugih vlasnika - kao posebnih dijelova zgrade, da li se navedeni članci o razvrgnuću odnose i na takav slučaj. Naime, uvijek se govori o tome se da su svi vlasnici stanova suvlasnici zgrade. Posebno me zanima čl. 51 koji kaže da ako netko ima većinsko vlasništvo od devet desetina suvlasničkih udjela može sudski tražiti da isplati preostalog ili preostale suvlasnike koji imaju preostalu jednu desetinu. Da li se svi spomenuti članci Zakona o razvrgnuću te posebno gl. 51 odnose i na ovakav slučaj kada se radi o stanovima kao posebnim dijelovima u vlasništvu 1/1 u odnosu na cijelu zgradu ili se te odredbe na takav slučaj ne odnose. Drugim riječima: može li i u tom slučaju većinski vlasnik stanova i prostora u zgradi zahtijevati i tako prinuditi preostalog vlasnika/-e da budu isplaćeni premda oni to možda ne žele? Unaprijed hvala svima na trudu i pomoći.

Znate li (ili možda ne želite sugerirati ništa što bi bilo protivno interesu počinitelja smetanja) ili zna li itko drugi odgovor na ovo koji bi bio u mom interesu: "Odgovorili ste na sve, osim na moje zadnje, najvažnije pitanje; trebam li iz toga zaključiti da više ništa ne mogu napraviti ni poduzeti u svoju korist i obranu svoga smetanog posjeda? Da li bi sada trebalo podići tužbu protiv onoga tko je unutra? Ili bi li temeljem Čl. 1128 (Pravila o poslovodstvu bez naloga) trebalo tužiti potpisnika predstavnika navodne odluke suvlasnika?"

Poštovani Matrix, Hvala na utemeljenim objašnjenjima: doista je noćna mora upasti u paukovu mrežu pravnih zavrzlama! No, ipak je grozno znati da sud točno zna tko smeta posjed , jer je u tužbi navedeno tko je sada u posjedu – a taj to nije ni poricao, već je priznao, no sud to ne želi ni znati ni vidjeti. (čvrsto žmiri i drži se ko pijan plota tužbenog zahtjeva). I dalje smatram da bi sudac kada primi takav tužbeni zahtjev u kojem on kao iskusna osoba evidentno vidi da je –kako se tvrdi- tužena pogrešna osoba morao biti zakonski obavezan odmah ukazati stranci na to i sugerirati joj da povuče ovaj i uloži novi zahtjev. (No, u tom slučaju ne bi bio otvoren put raznim malverzacijama i pogodovanjima i u ovoj državi i u tome je izgleda veliki problem! Odgovorili ste na sve, osim na moje zadnje, najvažnije pitanje; trebam li iz toga zaključiti da više ništa ne mogu napraviti ni poduzeti u svoju korist i obranu svoga smetanog posjeda? Da li bi sada trebalo podići tužbu protiv onoga tko je unutra? Ili bi li temeljem Čl. 1128 (Pravila o poslovodstvu bez naloga) trebalo tužiti potpisnika predstavnika navodne odluke suvlasnika?

Poštovani Matrix, Hvala na trudu i odgovorima. Vi kažete: izrekom presude se između ostalog zabranjuje svako buduće isto ili slično smetanje. Znači li to da – budući da mi je odbijena tužba na 1. instanci ,iako se pokazalo da nije sporno da je moj mirni posjed smetan (da ne kažem, oduzet) – onaj koji ometa posjed (tko god to bio) može to i dalje činiti i napraviti novi ugovor o zakupu? Vezano uz činjenicu da je u tužbi navodno tužena kriva osoba (pasivna legitimacija) za smetanje, jer tužitelj nije vidio da bi to počinio tuženik, a davanje u zakup od strane tuženika ne smatra se dokazom (!), te da je trebalo tužiti osobu koje je sada u posjedu: Kakav je to pravni sustav koji ne štiti oštećenika, nakon što utvrdi da je oštećen, već samo gleda kako bi omogućio uzurpaciju???? Ne bi li taj sustav čim primi takvu „pogrešnu“ tužbu trebao na to tužitelju odmah ukazati i uz konzultaciju s njim odmah je preinačitii u tužbu protiv „prave“ osobe tj. onoga tko je sada u posjedu (ako je to prava osoba, a ne onaj tko mu je ugovorom omogućio da u posjed dođe?) A da je vjerojatno tužen onaj tko je sad u posjedu –jer nije viđen kako je ušao – vjerojatno bi tužba bila isto odbijena zato što nema dokaza da je baš taj smetao posjed, a ne prije njega onaj koji mu ga je zakupom dao na korištenje!!! Nije šija neg je vrat! Zar ne bi u takvom slučaju trebalo donijeti presudu da su posjed smetali ili jedan od njih ili zajedno, tj oboje (što je evidentno, jer oboje imaju koristi i jer jedan to omogućuje drugome davanjem u zakup!) i da se oboma naloži zabrana daljnjeg najma i daljnjeg korištenja, te vraćanje u prethodno stanje? Žalosno je da naš pravni sustav izgleda ne prepoznaje da su odredbe tu da bi zaštitile nečije očigledno ugroženo pravo, već traži načine da tužitelja i njegovo pravo izigra u korist uzurpatora-moćnika, a možda i vlastitu! Zašto neće biti drugog ročišta? Da bi se gornja rabota lakše „legalizirala“ ??? Ja jesam jedan od suvlasnika koji naravno nije konzultiran (jer kako bi se inače otimačina mogla provesti, a nije ni navedeno ni dokazano da su konzultirani drugi suvlasnici) te je stoga i ugovor o zakupu nevaljan! Možete li mi molim objasniti kakva su to „pravila o poslovodstvu bez naloga“ odnosno zašto to ta presuda nije prepoznala i osudila (?) Što se tu može poduzeti? I najvažnije: što ja zapravo sada mogu konkretno poduzeti da vratim taj svoj posjed, spriječim produžetak ugovora o najmu, dobijem postupak na višoj instanci? Kome da se konkretno obratim i na koji način?