Jump to content

Matrix

Moderator
 Vidi profil  Vidi korisnikove aktivnosti

  • Broj objava

    13150

  • registrirao se

  • Osvojio dana

    186

 Content Type 

Članci koje je Matrix objavio

  1. Matrix

    Nasljedna transmisija

    objavio Matrix,

    Članak objašnjava situaciju kada jedan od nasljednika umre prije svršetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva ni dao izjavu o primanju nasljedstva, odnosno nije dao nasljedničku izjavu,niti je raspolagao imovinom ostavitelja.
    U tom slučaju nastupa tzv. nasljedna transmisija, po kojoj ako je nasljednik umro prije svršetka ostavinske rasprave a nije dao nasljedničku izjavu, to pravo prihvata/odricanja prelazi na njegove nasljednike, a ako se takav nasljednik-ci ne odrekne nasljedstva, njega se proglašava nasljednikom, budući da on nasljeđuje ostavitelja na temelju prava svog pretka(umrlog nasljednika),a ne po svom vlastitom pravu.
  2. Matrix

    Dosjelost u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Stjecanje prava vlasništva dosjelošću
    Nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću. 
    VS RH Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011
    *********************
    U rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. g. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. g.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1227/97 od 10.1.2001
    ******************
    Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina.
    „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..”
    ŽS u Rijeci Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.
    *********************
    Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju.
    Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009.
    VSRH, Rev 2031/10, od 14. siječnja 2015.
    *****************
    U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed.
    Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010
    *********************
    Vezano uz izvršavanje poštenog posjeda kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, postoji jedna zanimljiva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 158/09-2, od 30. lipnja 2009.
    Temeljno pitanje u tom postupku bilo je pitanje izvršavanja, odnosno savjesnosti (poštenja) posjeda za maloljetnu osobu, a i za osobu koja je odsutna.
    U obrazloženju odluke kao odlučno je navedeno:
    "I u ovom stadiju postupka prijeporno je postoji li valjana pravna osnova - dosjelost na temelju koje bi tuženik-protutužitelj postao vlasnik prijepornih nekretnina.
    Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je vlasnik nekretnina koje su prijeporne u ovom postupku bio G. U. koji je imao suprugu, sina i kćer M. U.; da je G. U. otišao u Novi Zeland nakon I. Svjetskog rata, gdje je nestao i kasnije je proglašen umrlim, da mu je supruga umrla 1945., a sin poginuo u II. Svjetskom ratu te da je jedina posjednica nekretnina bila njegova kćer M. U; da je M. U. usmeno darovala nekretnine tada maloljetnom I. M. i da je ugovor izvršen, jer je C. M. kao majka i zakonska zastupnica maloljetnog I. M. odmah 1951. ušla u posjed darovanih nekretnina, posjedovala ih je i obrađivala, a neke i prodavala sve do 1957., kada i ona odlazi sa sinom u Novi Zeland. Navedene nekretnine nakon 1957. pa sve do danas drži S. M., tj. ujak I. M. - tuženika-protutužitelja u posjedu, i to u ime I. M.
    S obzirom na naprijed iznesena utvrđenja, i po pravnom stajalištu Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik-protutužitelj, posjedujući savjesno prijeporne nekretnine dulje od 20 godina, postao vlasnikom istih na temelju dosjelosti.
    Navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova je u skladu s odredbom čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) i čl. 30. toga Zakona, jer je istima propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed, a to je u konkretnom slučaju bilo po utvrđenju nižestupanjskih sudova 1951., a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a što se u ovom slučaju dogodilo 1971."
    Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom je Odlukom izrazio stajalište da je savjestan posjednik onaj za kojeg je u vrijeme njegove maloljetnosti takav posjed izvršavala majka kao zakonska zastupnica, a zatim u njegovo ime treća osoba.
    *********************
    U rok za stjecanje prava vlasništvu dosjelošću nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu na dan 8. listopada 1991., ne računa se vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije toga dana (ako vrijeme dosjelosti nije isteklo prije 6. travnja 1941.)
    Sažetak:
    Primjenom ovlasti iz članka 373.a stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku
    (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 – u nastavku teksta: ZPP), drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženika jer je prema stanju spisa, uz ostalo i na temelju isprave koju u ovom slučaju predstavlja izvadak iz zemljišne knjige, utvrdio da je predmetna nekretnina u vrijeme kada je prednik tužiteljice stupio u njezin posjed (1966.) već bila u režimu društvenog vlasništva s upisanim pravom (su)korištenja tuženikovih prednika. Pritom je utvrđeno da je upis društvenog prava vlasništva izvršen još 1960.pod br. ..., kao i da se odnosna nekretnina u tom režimu nalazila i na dan 8. listopada 1991.
    Tužiteljica u reviziji ne osporava okolnost da je sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, a drugostupanjski sud ističe da se tuženik na tu okolnost višekratno pozivao tijekom prvostupanjskog postupka.
    Polazeći od toga i pozivajući se na odredbu iz članka 384. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 30/10 i 143/12 - u nastavku teksta: ZVDSP), drugostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev, zaključujući da od 8.listopada 1991. do podnošenja tužbe 22. siječnja 1998. nije protekao ni redovni (10 godina) ni izvanredni rok (20 godina) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
    Prema odredbi iz članka 388. stavak 4. ZVDSP-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
    Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužiteljice i presuditi kao u izreci.

    Vrhovni sud RH Rev x 504/2013-2
    *****************
    Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu,dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
    VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.
    *****************
    Tužitelj u ovom slučaju ne samo što nije pošten posjednik, nego nije uopće posjednik predmetne nekretnine. Upravo je tuženik, nakon pravomoćnosti rješenja, preuzeo nekretninu i na njoj izgradio kolektor.
    Tužitelj pogrešno smatra da je bio samostalni posjednik time što je povremeno odlazio na parcelu i kosio travu, jer je samostalni posjednik osoba koja posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik (čl. 11. st. 1. ZV), a tužitelju je predmetna nekretnina oduzeta, tuženik je stupio u posjed i uknjižio se u zemljišnim knjigama kao vlasnik.” 
    (VSRH, Rev-1765/10 od 17. srpnja 2012.)
    *******************
    Kada je u režimu primjene pravnih pravila OGZ bilo moguće steći vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige, i ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom uz predaju u posjed nekretnina, predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim.” 
    (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
    *****************
    Odlučna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je pošten (savjestan) posjed. Poštenje posjeda se pretpostavlja. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev uz tvrdnju da tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da njegov posjed ima propisanu kakvoću i da ima valjanu zakonsku osnovu, uz ostalo, zauzeli shvaćanje da posjed mora biti i zakonit da bi se vlasništvo uopće steklo dosjelošću. Međutim, takvo pravno shvaćanje ne može se prihvatiti. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Prema tome,nije nužno da posjed bude i zakonit.” 
    (VSRH, Rev-1628/2015 od 11. prosinca 2018.)
    ************
    “Ugovor o prodaji zaključen između tužiteljice kao kupca i Z. N. – tuženičinog sina, koji nije bio vlasnik sporne nekretnine, ne predstavlja pravni posao koji bi bio valjani pravni temelj tog posjedovanja (koji bi tužiteljici davao pravo na posjed odnosno po čijoj bi pravnoj osnovi tužiteljica mogla steći pravo vlasništva) pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da posjed tužiteljice nije bio zakonit.” 
    (VSRH, Rev-720/05-2 od 19. listopada 2005.)
    ****************
    Ako je ugovor na kojeg se isključivo poziva tužitelj kao pravni temelj svog posjedovanja ništetan, riječ je o nezakonitom posjedu (nema valjanog pravnog temelja posjedovanja), čime je isključena mogućnost stjecanja prava vlasništva tužitelja nad predmetnom nekretninom redovnom dosjelošću u smislu odredbe čl. 159.st. 2. ZV.
    (VSRH, Rev-954/12 od 19. veljače 2014.)
    ***************
    Tužitelj se ne može smatrati savjesnim posjednikom jer je nekretninu darovao svojim kćerima i posjedovao je uz njihovu dozvolu i stoga ne može se s uspjehom pozivati da je nekretninu posjedovao
    tako da nije znao da predmetna nekretnina nije njegova i da to nije ili nije mogao znati.
    (VSRH, Rev-139/10 od 11. siječnja 2012.)
    ***************
    Utvrđenje prava vlasništva, kao što
    tužiteljica traži, osnovano se može zahtijevati u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne i pravni posao, jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava. 
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7001/12)
    ***************
    Tužitelj neosnovano zahtijeva izdavanje tabularne isprave od tuženika. Naime, u situaciji kada tužitelj zahtjeva utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud prvog stupnja odbio ovaj zahtjev obzirom da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva te stranke nisu u obveznopravnom odnosu.
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-1744/15)
    ***************
    Budući da se poštenje posjeda presumira, tu činjenicu tužitelj nije bio dužan dokazivati, a tuženik nije dokazao suprotno stoga su pravilno sudovi ocijenili da je tužitelj pošten posjednik. Tužitelj je tijekom postupka koji je prethodio reviziji, dokazao zakonitost posjeda sukladno čl. 18. st. 1. ZV prema kojem je posjed zakonit ako ima valjan pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) budući da je temeljem pravovaljanog ugovora o kupoprodaji sklopljenog s tuženikom stekao pravo na posjed prethodno ispunivši ugovornu odredbu (isplatio je u cijelosti kupoprodajnu cijenu).Tužitelj je dokazao i istinitost posjeda sukladno čl. 18. st. 2. ZV prema kojem je posjed istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, budući da mu je tuženik, ispunjavajući svoju ugovornu obvezu, predao u posjed kupljenu nekretninu.
    (VSRH, Rev 543/2015 od 8. siječnja 2019.)
    *************
    "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.
    (Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) od 14. veljače 2019.)
    ***************
    Pogrešan je pravni pristup nižestupanjskih sudova koji u vrijeme potrebno za dosjelost računaju i vrijeme nakon podnošenja tužbe, pa do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu.
    (VSRH, Rev 458/14 od 7. veljače 2018.)
    *****************
    Prema ocjeni ovoga suda, činjenica da je tužitelj sudjelovanjem u postupku preoblikovanja zemljišne knjige 2006. saznao da sporne nekretnine koje posjeduje nisu u zemljišnim knjigama upisane kao njegovo vlasništvo, već da su vlasništvo tuženice, njegov pošten posjed time je prekinut jer se ne može smatrati da od tog trenutka i dalje nije znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed (u tom smislu i ovaj sud u Rev 1088/14-2 od 31. listopada 2017., Rev 206/14-2 od 25.travnja 2018. ...).
    (VSRH, Rev-115/2014 od 13. ožujka 2019.)
    ****************
    Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna ,vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br.32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v Russia, br.65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).” 
    (ESLJP, predmet Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04) od 11.lipnja 2009.)
    **************
    U bitnome, ta se presuda ESLJP (Trgo protiv RH) temelji na pravnoj ocjeni da je tužitelj iz predmeta u kojoj je presuda donesena imao legitimno očekivanje da će ga sud utvrditi vlasnikom nekretnine - jer da je već u trenutku podnošenja tužbe u tome predmetu (dakle: prije nego je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo navedenu odredbu čl. 388. st. 4. ZV/96) protekao rok tada propisan (odredbom čl. 388. st. 4. ZV/96., u izvornom sadržaju) za dosjedanje. U ovome predmetu riječ je o nečemu drugome: tužitelji su tužbu podnijeli nakon prestanka važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96., dakle nakon što je Ustavni sud RH odlukom broj U-I-58/1997, … ukinuo navedenu odredbu, a koja je odredba sukladno odredbi čl. 53. st. 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske … prestala važiti danom objave odluke Ustavnog suda. U tim prilikama ne može se prihvatiti da su tužitelji u vrijeme utuženja imali legitimno očekivanje (kakvo je utvrđeno za tužitelja u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske: budući da su tužitelji u ovome predmetu znali ili mogli znati za odluku Ustavnog suda iz 1999. i za izmjenu odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96 iz 2001.) da će ih sud utvrditi vlasnicima prijeporne nekretnine - i da će, pored odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a važeće u vrijeme utuženja … prema kojoj: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.", ostvariti uspjeh u ovoj parnici.” 
    (VSRH, Rev-1409/2015 od 4. rujna 2018.)
    *******************
    Nakon što citira pravno shvaćanje ESLJP iz predmeta Trgo, koje prihvaća, VSRH dodaje: „Stoga je ovaj sud glede pitanja ”Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kad i prijet oga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tuženika?” zauzeo pravno shvaćanje:
    Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991 bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8.listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st.4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.
    (VSRH, Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.)
    *****************
    Naime, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) kojom je ukinut tada važeći st. 4. čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 i 68/98 – dalje: ZV), a kojim je bilo rečeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, je donesena u pravcu ispravljanja nepoštenih učinaka tadašnjeg čl. 388. st. 4. iz 1996., a sve u javnom interesu. Navedeni stavak je i ukinut u javnom interesu, kako bi se zaštitila prava trećih osoba. Dakle, samo u predmetima u kojima nema pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava, a posebice Republiku Hrvatsku koja je donijela neustavan zakon, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kada su se podnositelji zahtjeva mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto.
    (VSRH, Rev-3802/2019 od 25. rujna 2019.)
    ******************
    Tužitelj je stekao pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću ako je tuženik u zemljišnoj knjizi bio upisan samo 
    formalno kao suvlasnik te je potpisao očitovanje u kojem  potvrđuje da je tužitelj sa svojim prednicima u dugotrajnom 
    posjedu  predmetne nekretnine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.217/10-2 od 8. ožujka 2010.
    ****************
    Ugovor o korištenju stana ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
    Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.824/10-2 od 6. rujna 2010.
    *******************
    Tužiteljice koje tvrde da su dosjelošću stekle točno određeni dio nekretnine nisu ovlaštene tražiti da se utvrde suvlasnicama idealnog dijela cijele te nekretnine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-3822/14-2 od 06. ožujka 2015. godine
    *******************
    U zemljišnoj knjizi upisani suvlasnik i posjednik cijele nekretnine, koji je tijekom stjecanja i vršenja tog posjeda bio upoznat sa pravnim temeljom (nasljeđivanje) te načinom stjecanja suvlasništva ostalih upisanih suvlasnika i neposjednika, sa vremenom tog stjecanja te osobom od koje je stečeno, i sa time da nakon tog stjecanja ti suvlasnici nisu nikada na nedvojbeno jasan način očitovali volju o odricanju od toga prava – zna da mu ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine već da djelomično posjeduje i   tuđu  nekretninu, pa se u tom dijelu ne može smatrati savjesnim posjednikom niti takav posjed može biti temelj za stjecanje prava vlasništva.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2458/2013-2, od 30. I. 2014. godine
    *****************
    Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju.
    Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009.
    *******************
    Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina. „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..” (Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.).
     
     
     
     
     
  3. Matrix

    Ostavina u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Ostavina
    Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, pa tako i nekretnine koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, koje se u tom slučaju nasljeđuju kao izvanknjižno vlasništvo.
    Kratki tekst odluke:
    “Pod ostavinskom imovnom podrazumijeva se sva imovina koja može biti predmet nasljeđivanja koju je ostavitelj kao svoje vlasništvo posjedovao. Dakle, i nepokretna imovina za koju nasljednici tvrde da je vlasništvo ostavitelja pri čemu nije od značaja, što su eventualno određene nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi na imenu druge osobe, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Naime, u tom slučaju se nepokretna imovina nasljeđuje kao vanknjižno vlasništvo.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2473/00-2, od 21. XII. 2000.
    *******************
    Dospjele svote naknade za tuđu pomoć i njegu mogu se naslijediti, bez obzira što visina te naknade nije utvrđena pismenim sporazumom ili pravomoćnom sudskom odlukom, jer se odredbe st. 2. čl. 197. Zakona o obveznim odnosima odnose samo na singularnu sukcesiju, a ne i na nasljeđivanje,kao što je to kod nematerijalne štete (čl. 204. Zakona o obveznim odnosima).
    Kratki tekst odluke:
    Naknada za tuđu pomoć i njegu čiju isplatu zahtijeva tužitelj novčana je tražbina dospjela do časa njegove smrti, radi čega je to imovinsko pravo prema odredbi iz čl. 2. Zakona o nasljeđivanju koje se može nasljeđivati i neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je ova neprenosiva tražbina ujedno i nenasljediva tražbina.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2333/00-2, od 14. XII. 2000.
    *************
    Ako je nekretnina u rješenju o nasljeđivanju utvrđena kao izvanknjižno  vlasništvo  ostavitelja a prednica ostavitelja također nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, onda se nasljednik može upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik samo ako pokrene pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, ali ne i na temelju pravomoćnog rješenja o  nasljeđivanju.
    Kratki tekst odluke:
    “No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika iz čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama. To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06). Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-511/09-2, od 29. IV. 2009.
    **************
    U situaciji kad je stanar podnio zahtjev za otkup stana, ali je umro prije sklapanja ugovora o prodaji stana, pravo na otkup stana ne prelazi na nasljednike.
    Kratki tekst odluke:
    “Suština revizijskih razloga svodi se na tvrdnju da tužitelj kao univerzalni nasljednik pok. A.D., koji je nesporno bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, ima pravo naslijediti tu imovinu i time pravo na sklapanje ugovora o prodaji stana. U postupku je utvrđeno i među strankama nije sporno da je sada pok. bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu (stric tužitelja) koji je za života tuženiku podnio   zahtjev za otkup stana kao i zahtjev za sklapanje ugovora o kupnji stana, koji nesporno nije sklopljen uslijed smrti nositelja stanarskog prava. Je li nositelj stanarskog prava već podnošenjem zahtjeva za otkup stana stekao imovinsko pravo, odnosno imovinu koja se može naslijediti, ili to nije slučaj, za valjanu prosudbu koja se to imovina ili koje se to pravo, koje pripada pojedincu nasljeđuje, mjerodavno je vrijeme otvaranja nasljedstva kada postojeća imovina prelazi na ostaviteljeve nasljednike (čl. 2., 128. i 135. Zakona o nasljeđivanju). Prema stajalištu ovog suda, pravo na otkup stana pripada stanaru temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova, osobno je pravo stanara koje ne prelazi na nasljednike, a vezano je uz stanarsko pravo koje se također ne nasljeđuje. Zato nasljednik stanara koji je pokrenuo postupak otkupa stana, suprotno revizijskim navodima, ne može taj postupak ni nastaviti. Nasljednik bi mogao naslijediti jedino imovinu stanara koja je u času njegove smrti već postojala, a samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana bivši stanar, sada pok. A.D., nije stekao potraživanje, odnosno imovinu, koja bi činila njegovu postojeću imovinu u času smrti i koja bi prelazila na njegove nasljednike. To znači da bi tužitelj kao nasljednik iza pok. A.D. svoja nasljednička odnosno vlasnička prava u odnosu na sporni stan mogao ostvariti u slučaju da je on, tj. A.D. zaključio ugovor o prodaji stana ili da je donesena  pravomoćna presuda koja zamjenjuje taj ugovor, a što ovdje očito nije slučaj. Stoga su nižestupanjski sudovi uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe odbili.”
    Vrhovni sud Republike Hrvatske,
    Rev 3191/93, od 22. I. 1998.;
    Rev 2270/93, od 9. X. 1997.
    *****************
    Pozivanjem na sporazum između oporučnog  i zakonskog nasljednika o eventualnom načinu korištenja ostavinske imovine nije pozivanje na nasljedno pravo, pa se o njemu ne raspravlja u ostavinskom postupku niti ima utjecaja na tijek istog.
    Kratki tekst odluke:
    “Kako se zakonski nasljednik poziva na neki navodni sporazum o pravu stanovanja i zabrani otuđenja glede stana koji je bio predmetom nasljeđivanja i raspravljanja u ovom ostavinskom postupku, te u situaciji da oporučni nasljednik negira u svojem odgovoru postojanje takvog sporazuma, a kako ta  eventualna prava za zakonskog nasljednika ne bi proizlazila iz raspoložbe ostavitelja iza kojega se vodi ovaj ostavinski postupak, to se u ovom ostavinskom postupku o takvim eventualnim pravima zakonskog nasljednika ne može raspravljati već bi ona mogla biti predmetom raspravljanja u parnici. Naime, u postupku za ostavinsku raspravu, a primjenom odredbe iz čl. 172. ZN-a, sud utvrđuje tko su nasljednici  umrlog, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama, pa kako se žalitelj i ne poziva na netko svoje nasljedno pravo, to se njegova žalba u svemu ukazuje neosnovanom.”
    Županijski sud u Rijeci, Gž-397/98, od 18. III. 1998.
    ****************
    Za ocjenu predstavlja li neka nekretnina ostavinu nije odlučno je li ta nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana na ime ostavitelja  kao vlasnika, već je odlučno da je ta nekretnina predstavljala njegovu imovinu u času smrti.
    Kratki tekst odluke:
    “Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud smatra da ostavitelj nije suvlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1187 k.o. P. i zk. ul. broj 582 P. u 1/2 dijela, jer je prezime ostavitelja N., a na ovim nekretninama kao suvlasnik istih u zemljišnim knjigama upisan je N. Takav zaključak suda prvog stupnja, međutim, ne može se prihvatiti, jer su i nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu ostavinska imovina kada među nasljednicima nema spora o tome da je i ta imovina ostavinska imovina pokojnog.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1133/08-2, od 21. VII. 2008.
    ******************
    Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu  te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
    (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
    *******************
    “U smislu odredaba čl. 5. ZN ostaviteljevom smrću na nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj –osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju
    stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.” 
    (VSRH, Rev-2510/10 od 11. siječnja 2012.)
    *****************
    “Prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo  (čl.5. st. 2. ZN). U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je ostavitelj umro 16. 6. 2005., a tuženica da je stan prodala nakon smrti ostavitelja 17. 10. 2005. Dakle, njegova ostavinska imovina eventualno se mogla sastojati i od suvlasničkog dijela stana, ali ne i od novčane svote polučene prodajom tog stana, jer ta novčana svota u trenutku ostaviteljeve smrti nije pripadala ostavitelju i slijedom toga nije mogla prijeći na nasljednike. Okolnost otuđenja ostavinske imovine nakon smrti ostavitelja ne mijenja sadržaj ostavinske imovine, već eventualno opravdava isticanje obveznopravnog
    zahtjeva prema stjecatelju bez osnove.”
    (VSRH, Rev 1264/10 od 8. siječnja 2013.)
    *****************
    Samo potomak ostavitelja ima pravo tražiti izdvajanje određenog dijela ostavine u svoju korist i to pod pretpostavkom da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti iz čl. 37. Zakona o nasljeđivanju.
    ŽS Vž Gž 337/2003-2
    ******************
    Kada tužiteljica nije živjela u zajednici sa ostaviteljem, ista nema pravo tražiti izdvajanje iz ostavine određenog dijela ostavinske imovine za koji smatra da odgovara njezinom doprinosu u povećanju ostaviteljeve imovine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 330/08-3 od 20.VIII.2008.
    *****************
    Drugostupanjski je sud pravilno potvrdio presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu kojim je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da joj se iz ostavine sada pok. oca stranaka izdvoji u vlasništvo 1/2 ostavinske imovine, tako da je odbijena s tužbenim zahtjevom preko 6/50 dijela vlasništva kč.br. 1908 k.o. Vukoje i u cijelosti sa zahtjevom za izdvajanje iz ostale imovine, jer je utvrđeno da je tužiteljica pridonijela samo povećanju vrijednosti navedene čestice, udjelom u izvođenju raznih radova na već postojećoj kući za stanovanje i gospodarskim zgradama te na okolnom zemljištu za vrijeme zajednice života sa ostaviteljem, pri čemu mu je pomagala u privređivanju tako da se vrijednost te čestice povećala, a u drugu ostavinsku imovinu (oranice, livade, itd.) nije se ništa ulagalo. Tužiteljica je priznala da u ostavinsku imovinu nisu izvršena znatnija ulaganja, ali smatra da joj unatoč tome pripada 1/2 dijela te imovine, jer da bi ta imovina propala da nije bilo njezinoga rada i ulaganja te brige o imovini, čime da je pridonijela očuvanju imovine. Međutim, sve i da je to tužiteljica dokazala, a nije, u odredbama članka 37. ZN kojima je regulirano pravo na izdvajanje iz ostavine u korist potomaka koji su privređivali s ostaviteljem nema uporišta stajalište da bi osnova za izdvajanje iz ostavine bila ulagana u ostavinu radi njena očuvanja, već je osnova samo u prinosu kojim se povećala vrijednost ostaviteljeve imovine, ulaganje u novostečeno dobro, isplaćeni dug ostavitelja i poboljšanje koje povećava vrijednost imovine.
    VSRH Rev 455/1992
    ********************
     
  4. Matrix
    U slučaju nasljeđivanja, da bi se upis naslijeđene nekretnine proveo u zemljišnu knjigu, nužno je priložiti pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, pri čemu se zemljišno-knjižni sud ograničava  na ispitivanje je li upis odredilo za to nadležno tijelo te je li upis provediv, obzirom na stanje zemljišne knjige, a glede ostalih pretpostavki odlučuje onaj sud ili drugo tijelo koje upis dopušta.
    Postoji mogućnost da rješenjem o nasljeđivanju nekretnina koja se nasljeđuje bude utvrđena izvanknjižnim vlasništvom, a to znači da ostavitelj nije
    bio prije smrti upisan kao vlasnik u zemljišne knjige, slijedom čega se postavlja  pitanje:

    kako će nasljednik uknjižiti pravo vlasništva u zemljišnu knjigu, obzirom da je upisi u zemljišnu knjigu dopušten samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u zemljišnoj knjiz i upisana kao vlasnik , glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik).
    Odgovor na  takvo pitanje između ostalog daje i Županijski sud u Varaždinu, u predmetu broj Gž-511/09-2 od 29.4.2009.godine, iz koje izdvajam:

    „No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao
    izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja, da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika. 
    To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.“
    Pravni izvor članka:
    - Zakon o zemljišnim knjigama
    - Zakon o vlasništvu i dr. stvarnim pravima
    - Odluka ŽS u Varaždinu
  5. Matrix
    Pravo na zaštitu posjeda je specifično subjektivno pravo posjednika za koje postoje dva pravna puta za ostvarivanje tog prava:
    - putem dopuštene samopomoći,i
    - putem suda.
    Dopuštena samopomoć je pravo posjednika da svoj posjed zaštiti silom odonog tko mu ga oduzima ili ga uznemirava. Riječ je o spontanoj, ljudima urođenoj i prirodnoj obrambenoj reakciji, no to nije poželjan način rješavanja spora iz razloga što dopuštena samopomoć može biti na ivici kaznenog djela samovlasti.To pravo vezano je uz sljedeće uvjete koji trebaju biti kumulativno ispunjeni (članak 27. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima):
    - smetanje posjeda mora biti samovlasno,
    - dopuštena samopomoć mora biti poduzeta za vrijeme trajanja subjektivnog
    (30 dana) i objektivnog roka (1 jedna godina),
    - ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno,
    - opasnost od smetanja posjeda je neposredna,
    - samo ako se ne primjeni sila veće jakosti nego je primjerena okolnostima. 
    Bitno istaknuti da ako se posjednik poslužio pravom na samopomoć, on više nema pravo i na sudsku zaštitu, iz razloga što je bit posjedovne zaštite u uspostavi prijašnjeg posjedovnog stanja, pa u situaciji kad je sam tužitelj uspostavio prijašnje posjedovno stanje i zadržao faktičnu vlast nad stvarima ili pravom, konzumirano je pravo na zaštitu posjeda. Vezano uz rok za ostvarenje prava na sudsku zaštitu, zakonom je propisan rok za podnošenje tužbe (članak 21. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), čije odredbe propisuju da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kad je posjednik saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja, pa ukoliko se tužba podnese nakon proteka navedenih rokova bit će rješenjem odbačena  kao nedopuštena. 
  6. Matrix

    Raskid fiksnog ugovora

    objavio Matrix,

    Kada pravni prosao, odnosno ugovor u kojem je ispunjenje u određenom roku njegov bitan sastojak zato što je to izričito ugovoreno ili zato što je ispunjenje ugovora bitan sastojak po prirodi posla, možemo reći da se radi o fiksnom ugovoru, no u praksi se postavlja pitanje:
    dali je potrebno izričito ugovoriti da je rok izvršenja ugovora bitan sastojak ugovora da bi se radilo o fiksnom ugovornom poslu;
    - odgovor je negativan
    Naime, o fiksnom ugovoru (odnosno pravnom poslu) radit će se u slučaju kad je ispunjenje u određenom roku njegov bitan sastojak, pa tako odredbe ZOO određuju da se ugovor raskida po samom zakonu kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, a bitni sastojci ugovora odnosno pravnog posla jesu oni koji su nužni za određen tip pravnog posla odnosno ugovora, pa kad su oni određeni strogim propisima,možemo reći da se radi o objektivno bitnim sastojcima; a kad su to ugovorne strane ugovorile da se određeni ugovorni uglavak ima smatrati bitnim, radit će se o subjektivno bitnim sastojcima.
    Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da će se ugovor raskinuti po samom zakonu kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku tako i u slučaju kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla,što će reći da će se ugovor po samom zakonu raskinuti u dva slučaja: 
    - ako su ugovorne strane izričito ugovorile da je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora i da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku,
    - u slučaju ako takve klauzule nema ali je ispunjenje ugovora u određenom roku po prirodi posla bitan sastojak ugovora, glede čega u tim slučajevima nije potrebna izjava vjerovnika o raskidu ugovora jer se ugovor raskida ex lege.
  7. Matrix

    Ovrha dužnikova nasljednika

    objavio Matrix,

    Sukladno Ovršnom zakonu, ovrha se može odrediti na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla, a što se na odgovarajući način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik, glede čega se postavlja pitanje :
    može li sud osnovom pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju odrediti ovrhu protiv nasljednika ostavitelja
    Naime, sudska praksa je zauzela stav da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu na temelju koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave, a nasljednik kao ovršenik može se protiviti navedenoj ovrsi izjavljivanjem žalbe te isticanjem tvrdnje u njoj da ne odgovara za dugove dužnika(ostavitelja),što čini žalbeni razlog povodom kojeg će ovršni sud ovršenika uputiti na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. 
    Što se sve smatra ovršnom ispravom i podobnosti takve isprave za ovrhu propisano je Ovršnim zakonom, temeljem čega pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu osnovom koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave, s tim da kao što je već rečeno da se nasljednik kao ovršenik može protiviti navedenoj ovrsi, među ostalim, i pozivom na odredbu iz članka 139. Zakona o nasljeđivanju, prema kojoj nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja i to do visine vrijednosti naslijeđene imovine, uz napomenu da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove (svi za jednog,jedan za sve), i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva, a među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom ostavitelj nije drugačije odredio.
    Bit iznesenog u smislu naslova ovog članka, da je nužno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju a koje je akcesorno ovršnoj ispravi (pravomoćno ovršno rješenje) u kojoj je ostavitelj naveden kao dužnik/ovršenik, budući da se ovim ispravama dokazuje neprekinuti niz nasljeđivanja , odnosno činjenica da su nasljednici potomci ostavitelja koji je iza sebe zaista i ostavio određene dugove zbog kojih je pokrenut ovršni postupak, glede čega te isprave ne mogu egzistirati jedna bez druge ako se dugovanje želi namiriti od ostaviteljevih nasljednika.
  8. Matrix
    U članku se dotićemo pitanja, da li je moguć prenos prava vlasništva na nekretnini opterećenoj hipotekom.
    Upis promjene vlasnika u zemljišnoj knjizi na nekretnini pod hipotekom je moguć, za što je najbolji primjer stambenog kredita, budući da u tim situacijama banka sklapa ugovor o kreditu sa kupcem, pri čemu se povrat kredita osigurava upisom hipoteke na nekretnini, no banka doznačuje sredstva iz kredita tek onda kad se na nekretnini koja je predmet kupoprodaje upiše hipoteka u korist banke kao osiguranje povrata kredita, što će reći da je tada kao vlasnik nekretnine još uvijek upisan prodavatelj,a dok se upis prava vlasništva na kupca obavlja nakon što je hipoteka upisana, no između ostalog treba istaknuti da upis promjene vlasnika nekretnine uopće nemože naštetiti hipotekarnom vjerovniku, budući da upisana hipoteka ima učinak i nakon promjene vlasnika, odnosno je hipotekarni vjerovnik ovlašten izvršiti naplatu osiguranog potraživanja iz vrijednosti založene nekretnine neovisno o tome tko je trenutni vlasnik nekretnine.
  9. Matrix
    U praksi se događa da nakon smrti knjižnog vlasnika nekretnine, a prije okončanja ostavinskog postupka dođe do nevaljalog upisa od strane treće osobe, slijedom čega se postavlja pitanje:
    dali je nasljednik ostavitelja čije je knjižno pravo povrijeđeno nevaljalim upisom ovlašten na podnošenje brisovne tužbe:
    - odgovor je pozitivan
    Naime, smrću ostavitelja njegov nasljednik prima cjelokupni pravni položaj (sveopće pravno sljedništvo), pa tako stječe pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari bez potrebe predaje, odnosno uzimanja u posjed ili upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, kao i druga prava ostavitelja, budući da hrvatsko nasljedno pravo ne poznaje institut ležeće ostavine (hereditas iacens), slijedom čega je nasljednik i prije nego ishodi upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi ovlašten brisovnom tužbom zahtijevati brisanje nevaljane odnosno neistinite uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja. 
  10. Matrix
    U praksi je nemali broj primjera sklapanja ugovora o darovanju nekretnina, a da pri tome predmetna nekretnina nije predana u posjed obdareniku, glede čega se postavlja pitanje :
    ""je li valjan ugovor o darovanju koji je sklopljen u pisanom obliku i proveden u zemljišnim knjigama, ali nije izvršena i prava predaja u posjed darovane nekretnine""
    -odgovor je negativan
    Naime, već je u mnogobrojnim odlukama Vrhovnog suda RH donesenim u primjeni pravnog pravila iz paragrafa 943. bivšeg OGZ-a zauzeto pravno shvaćanje da ugovor o darovanju treba biti sačinjen u formi sudskog zapisnika, odnosno javnobilježničkog akta sukladno odredbi čl. 53. st. 1. toč. 3. Zakona o javnom bilježništvu, a kad ugovor o darovanju nije sačinjen u propisanoj formi, tada taj nedostatak može nadomjestiti samo prava predaja stvari, a ne i uknjižba u zemljišne knjige.Dakle, činjenica što bi ugovor bio proveden u zemljišnim knjigama ne može nadomjestiti predaju stvari u neposredan posjed, glede čega je takav darovni ugovor protivan zakonu, pa je zaključeni pravni posao ništav temeljem odredbi čl.322. Zakona o obveznim odnosima.
    Pravni izvori:
    VS RH Rev-542/03
    VS RH Rev-995/04
    VS RH Rev 955/09
  11. Matrix
    Kao što naslov i govori,u članku se dotičemo pitanja zastare zahtjeva radi naknade štete koja je prouzročena neizvršenjem pravomoćne odluke suda od strane osobe koja je obvezana na određenu činidbu.
    Naime, ako dužnik u roku koji mu je ostavljen odlukom suda(paricioni rok)neispuni svoju obvezu, vjerovnik je ovlašten zatražiti pomoć od države, odnosno pokrenuti postupak za prinudno izvršenje obveze(ovrha), no neovisno od istog postupka vjerovnik je ovlašten zahtijevati i naknadu štete koju trpi zbog ponašanja dužnika suprotno obvezi utvrđenoj odlukom suda, ali se postavlja pitanje ""kad zastarijeva takav zahtijev""
    Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo da zahtijeva ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
    U tom smislu, zastarjelost potraživanja naknade štete koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja dužnika u ispunjenju obveze počinje teći od momenta kada dužnik padne u zakašnjenje, jer od tog trenutka, u smislu odredbe člana 183. st. 1. ZOO, za vjerovnika nastaje pravo da zahtijeva i ovu naknadu.
    Imajući u vidu da potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom dospijevaju protekom paricionog roka koji je presudom određen, to protekom ovog roka počinje teći rok zastarijelosti naknade štete zbog zakašnjenja u ispunjenju obveze utvrđene tom presudom.
    Prema odredbi člana 223. ZOO kada zastari glavno potraživanje zastarijela su i sporedna te u tom smislu i pravo na naknadu štete, kao jedno od sporednih potraživanja koja nastaju usljed činjenice da je dužnik zakasnio sa ispunjenjem glavne obveze zastarijeva kada zastari i ta obveza.
    Obzirom da prema odredbi člana 233. stav 1. ZOO, sva potraživanja utvrđena, između ostalog pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarijelosti, to i potraživanje naknade štete zbog zakašnjenja u izmirenju obveze utvrđene tom odlukom, u smislu odredbe člana 223. ZOO, zastarijeva za vrijeme od 10 godina
  12. Matrix
    U članku je objašnjen pravni učinak i posljedice smrti davatelja uzdržavanja na ugovor o doživotnom uzdržavanju.
    Naime, ako je zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju, a u slučaju da davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegova bračnog druga i njegove potomke (nasljednike prvoga nasljednog reda) koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu, a ako ne pristanu na produljenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dato uzdržavanje. Drugačije je kada bračni drug i potomci nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze, u kojem slučaju oni imaju pravo zahtijevati od primatelja uzdržavanja naknadu za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od pokojnog davatelja uzdržavanja. Naknadu određuje sud po slobodnoj ocjeni,a posebno će uzeti u obzir imovinske prilike primatelja uzdržavanja i osoba koje su nasljednici pokojnog davatelja uzdržavanja. 
  13. Matrix
    U članku se dotićemo pitanja,
    da li sudionik ostavinskog postupka nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju može kroz parnicu isticati daljnje nasljedno-pravne zahtjeve;
    - odgovor je negativan, 
    ovo iz razloga što pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.
    Naime, ukoliko nasljednik sudionik ostavinskog postupka nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pokrene parnicu sa određenim nasljedno-pravnim zahtjevom za imovinu identičnoj imovini koja je bila predmet ostavinskog postupka, a u kojem između stranaka nije bilo spora o veličini ostavine, niti je stranka isticala određeni zahtjev, tada tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu ili presudom odbiti tužbeni zahtjev kao neutemeljen, budući da je takav zahtjev mogao istaknuti već u ostavinskom postupku, pa kako to nije učinio tad, takav zahtjev ne može s uspjehom isticati niti u parnici, jer pravomoćna odluka ostavinskog suda u odnosu na konkretnu parnicu, ima pravne učinke presuđene stvari, no treba istaknuti da sudionici ostavinskog postupka mogu i poslije pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju tužbom tražiti stvar koja se vodila kao stvar ostavine ako se tužbeni zahtjev zasniva na pravu vlasništva ili na nekoj drugoj pravnoj osnovi nezavisnoj od nasljedstva, jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku samo glede isticanja daljnih zahtjeva nasljedno-pravnog karaktera i legata. 
  14. Matrix

    Obilježja fiktivnih ugovora

    objavio Matrix,

    Često puta se susrećemo sa pravnim terminom fiktivan, prividan ili simulirani pravni posao, a da nam pri tome nije jasno koja su to obilježja fiktivnog pravnog posla,odnosno ugovora.
    Prividan,simulirani ili fiktivan je onaj ugovor kod kojega postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova, obzirom na opstojnost svjesnog sporazumnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvoga ugovora, jer takav ugovor nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora, zbog čega isti ugovor nema učinka među ugovornim stranama, jer glede istoga nije postignuta nikakva suglasnost volja ugovornih strana. Razlikujemo apsolutno prividne ugovore, temeljem kojih ugovorne strane sklapaju isti u cilju da kod trećih osoba stvore dojam da je između njih sklopljen takav ugovor, iako su one suglasne da ne žele sklopiti nikakav ugovor te relativno prividne ugovore, osnovom kojih ugovorne strane sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i kao takvog ga prezentiraju prema drugima, sve u namjeri da prikriju neki drugi ugovor koji stvarno žele.
    Prema odredbi iz čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok je odredbom st. 2. istoga propisano da u slučaju ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, time što se prema odredbi st. 3. toga članka prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.
    Apsolutna simulacija sastoji se u sklapanju prividnog pravnog posla poradi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u kakvu drugu svrhu, primjerice: kada ovršenik prividno prodaje stvari bliskim srodnicima ili prijateljima poradi prikrate ovrhovoditelja; u slučaju prividnog otuđenja nekretnine bliskim srodnicima poradi stjecanja prava na dječji doplatak; u slučaju sklapanja kupoprodajnog ugovora samo iz razloga da bi jedna od ugovornih strana stekla dokaz vlasništva nekretnine poradi dobivanja ulazne vize u određenoj zemlji. Prividnost kao mana volje i to kao oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, ima za posljedicu ništetnost takvog pravnog posla pa se stoga sa istim postupa kao da nije ni sklopljen, kao da pravno (ni) ne postoji. Dakle, stranke sklapaju prividan ugovor bez namjere (volje) da raspolažu svojim pravima i obvezama onako kako je to navedeno u sadržaju prividnog ugovora, jer ni kod jedne ugovorne strane ne postoji želja da se bilo što (u odnosu na prava i obveze stranaka prema sadržaju fiktivnog ugovora...) stvarno promjeni tj. realizira.
    Relativna simulacija predstavlja sklapanje prividnog ugovora da bi se istim prikrio neki drugi ugovor, što će reći da za razliku od apsolutne simulacije kod koje stranke sklapaju određeni ugovor iako (zapravo) ne žele sklopiti nikakav ugovor, kod relativne simulacije nema suglasja stranačke volje „samo“ za sklapanje prividnog (simuliranog) ugovora, ali postoji stranačka volja za sklapanje drugog, prikrivenog (disimuliranog) ugovora koji prikriva prividan (simulirani) ugovor, primjerice, u slučaju kada stranke prividno sklope ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju samo iz razloga da određenog nasljednika-e liše prava na nužni dio,a u biti se radi o darovanju, glede čega je u takvomu slučaju simulirani ugovor ništetan (jer ne odražava stvarnu ugovornu volju stranaka...), dok je disimulirani ugovor (obzirom da ga stranke uistinu žele sklopiti...) valjan, ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost, no ako prividan (simulirani) ugovor prikriva drugi (disimulirani) ugovor koji je ništetan, onda u takvomu slučaju oba ugovora nemaju pravnog učinka.
  15. Matrix

    Isključenje nužnog nasljednika

    objavio Matrix,

    Zakon o nasljeđivanju točno nabraja i utvrđuje kad i u kojim slučajevima oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednike koji imaju pravo na nužni dio, pa između ostalog kaže da su to situacije kad se nasljednik povrijedom neke zakonske ili moralne obveze teže ogriješio prema ostavitelju ili ako je nasljednik s umišljajem učinio neko teže krivično djelo prema ostavitelju ili njegovu bračnom drugu, njegovu djetetu ili roditelju, ili ako se odao neradu i nepoštenu životu.
    U tim slučajevima isključenje iz nasljedstva može biti potpuno ili djelomično.
    Kad oporučitelj želi isključiti nekog od nasljednika, mora to na jasan i nesumnjiv način izraziti u oporuci, a preporuča se da navede i temelj za isključenje, no kod toga je bitno da taj temelj za isključenje mora postojati u vrijeme sastavljanja oporuke.
    U slučaju spora oko toga je li isključenje opravdano ili nije, teret odnosno dužnost dokazivanja isključenja leži na onomu tko se na konkretno isključenje poziva, a to su u pravilu oni koji nisu isključeni iz nasljedstva.
    Iako je Zakon o nasljeđivanju jasno nabrojio osnove isključenja, u praktičnoj primjeni sporno može biti »utvrđivanje povreda moralne obveze prema ostavitelju« budući je moralnu obvezu a posebice povredu moralne obveze teško točno utvrditi, jer moralna pravila i običaji nisu propisani zakonima, glede čega u tim slučajevima sud ima slobodu utvrđivanja povrijeda moralne obveze zavisno od okolnosti svakoga konkretnog slučaja, a pri čemu može uzimati prevladavajuća i opća moralna načela i općenito ponašanje nužnog nasljednika prema ostavitelju, pa se kod toga procjenjuje npr. je li nasljednik pomagao ili posjećivao ostavitelja u slučajevima njegovih bolesti ili nemoći, je li uopće postojala volja za međusobnim posjećivanjem i društvenim kontaktima, a naročito ako je ostavitelj pokazivao namjeru za takvim kontaktima.
    Od tih slučajeva isključenja od prava na nužni dio, treba razlikovati slučajeve lišenja nužnog dijela u korist potomaka nužnog nasljednika, jer u tim slučajevima »lišenja nužnog dijela u korist potomaka«« oporučitelj može lišiti nužnog nasljednika u cjelini ili djelomično njegova prava na nužni dio, ali to pravo prenosi na njegove potomke, pa su to slučajevi kada je nužni nasljednik prezadužen, ili je rasipnik, kartaš, alkoholičar i sl. 
    Dakle u tim slučajevima lišenja prava na nužni dio u korist potomaka nužnog nasljednika uskraćuje se pravo na nužni dio nužnom nasljedniku u korist njegovih potomaka, čime se zapravo posredno štite interesi samoga nužnog nasljednika, odnosno njegove obitelji, a zbog njegova lošeg načina života i rasipništva
  16. Matrix

    Pobijanje nasljedničke izjave

    objavio Matrix,

    Sukladno odredbama članka 135. Zakona o nasljeđivanju , izjava o odricanju ili o prihvatu nasljedstva ne može se opozvati, no nasljednik ipak može izjavu, bilo o odricanju ili o prihvatu nasljedstva, pobijati na temelju općih pravila o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje, odnosno po odredbama Zakona o obveznim odnosima,budući da je nasljedno pravo imovinsko pravo tj. dispozitivno pravo glede čega izjave nasljednika valja tretirati i na temelju općih normi imovinskog prava, među koje ulaze i odredbe o prihvaćanju ponude (čl. 39. i dr. ZOO-a), a također i odredbe o manama volje i svijesti iz članka 60. ZOO. 
  17. Matrix

    Izvanparnični postupak

    objavio Matrix,

    Izvanparnični postupak je posebna grana građanskog sudskog postupka koji se po svom predmetu i svojim načelima razlikuje od ostale dvije grane parničnog i ovršnog postupka.
    Definira se negativno kao onaj postupak koji nije parnični, budući da u izvanparničnim stvarima spor ne postoji, što će reći da je ovaj postupak preventivan i vodi se u cilju da do spora ne dođe.
    Nadalje se može reći da izvanparnični postupak služi uglavnom uređivanju odnosa a ne odlučivanju koje bi za cilj imalo rješavanje situacija u kojima je zbog povrede prava došlo do sukoba interesa. Postupovna načela se u ovom postupku razlikuju od načela parničnog postupka:
    -veća elastičnost procesnih instituta, 
    -smanjena strogost u formalnom smislu,
    -otvorena mogućnost pokretanja postupka po službenoj dužnosti od strane suda,
    - otvorena mogućnost postupanje samo s jednom strankom,
    - orijentiranost na pomoć i dr.
    Izvanparnični postupak je zajednički naziv za postupanje suda u nizu pravnih stvari koje se međusobno znatno razlikuju, u oblasti koja je vrlo opsežna. Tako bi ih mogli razvrstati u izvanparnične postupke u kojima se rješava o statusnim stvarima kao npr.
    - postupak za lišenje i vraćanje poslovne sposobnosti,
    -postupak radi oduzimanja roditeljske skrbi, 
    -postupak za davanje dopuštenja za sklapanje braka, 
    -postupci za upis u sudski registar statusnih promjena (sukladno Obiteljskom zakonu, Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i dr.), i izvanparnične postupke u kojima se rješava u odnosima suvlasništva i susjedskim odnosima kao npr. 
    -postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice, 
    -postupak uređenje međa, 
    -uređenje odnosa između vlasnika posebnih dijelova nekretnina, 
    -zemljišnoknjižni postupak i dr. (prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), te postupci u nasljednim stvarima kao npr.
    -ostavinski postupak, 
    -sastavljanje, čuvanje i opoziv sudske oporuke, 
    -naknadno pronađena imovina, (prema Zakonu o nasljeđivanju), i isto tako izvanparnični postupci kod vrijednosnih papira kao npr. 
    -protesti, 
    -amortizacija isprava,
    - kod nekih pitanja u svezi izvlaštenja (prema Zakonu o izvlaštenju). 
    Kad pravila izvanparničnog procesnog prava ne reguliraju neko pitanje na poseban način, u svim izvanparničnim postupcima supsidijarno se primjenjuju odredbe parničnog procesnog prava. 
    Republika Hrvatske nema Zakon o izvanparničnom postupku, dakle nema opći pravila koja bi vrijedila za sve osebne izvanparnične postupke, već su u primjeni pravna pravila o vanparničnom postupku iz 1934. godine koja se primjenjuju u ograničenom opsegu,a što se osobito odnosi na opća pravila zakona koja bi morala biti temelj i okvir svih posebnih izvanparničnih ostupaka, ali i niz zakona primarno materijalnopravnog karaktera koji sadržavaju i postupovne odredbe: 
    - Obiteljski zakon, 
    - Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, 
    - Zakon o nasljeđivanju, 
    - Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlima i dokazivanju smrti, 
    - Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 
    - Zakon o zemljišnim knjigama, 
    - Ovršni zakon, 
    - Zakonu o izvlaštenju, 
    - Stečajni zakon, 
    - Zakon o mjenici.
  18. Matrix

    Utvrđenje izvanbračne zajednice

    objavio Matrix,

    Dokazivanje izvanbračne zajednice je obično prethodno pitanje koje se javlja u određenom postupku, glede čega se može reći da u stvarnosti postoje različiti oblici neformalnog zajedničkog života muškarca i žene s većim ili manjim obilježjima bračne zajednice. Za razliku od braka koji se sklapa i prestaje na način propisan zakonom, izvanbračna zajednica zasniva se i raskida neformalno, slijedom čega regulacija njezinih pravnih učinaka u propisima nije ujednačena, a na sudovima je da u svakom pojedinom slučaju utvrde postojanje odnosno nepostojanje izvanbračne zajednice i to uglavnom vezano kao što je rečeno na početku uz postupak u kojem se to utvrđenje traži (npr. ostavinski, kazneni, imovinski, naknada štete)
  19. Matrix
    Karakteristično za posjed je da se uprkos zaštiti koju mu pruža pravni poredak ne pretvara u pravo. Upravo zbog toga što posjed nije pravo u posjedovnoj parnici se ne raspravlja o pravu na posjed već samo o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i činu smetanja. Posjedovnom tužbom može se postići najviše to da se uspostavi ono posjedovno stanje koje je postojalo prije smetanja, a obzirom da posjed nije pravo posjedovnom parnicom se spor ne rješava apsolutno i definitivno, što znači da se pitanje prava može nakon parnice smetanja posjeda konačno riješiti u redovnoj vlasničkoj parnici gdje se ispituje koja je od spornih stranaka ovlaštena da drži stvar u posjedu tj. tko ima pravo na posjed.
    Posjedovna zaštita ima za cilj zaštitu posjednika, obzirom da je oslobođen dokazivanja prava na posjed, a osoba koja je izvršila smetanje bit će obvezana na uspostavljanje prijašnjeg posjedovnog stanja čak i ako ona sama ima pravo na posjed. Međutim, s druge strane zaštita pružena u ovom postupku je provizorna i privremena i posjednik će biti zaštićen samo dok se u redovnom petitornom postupku ne rasprave pitanje prava na posjed, njegove zakonitosti i sl. kada će sud donijeti konačnu odluku da li posjedniku pripada i pravo na posjed ili ne.(rei vindicatio, actio publiciana, actio negatoria), odnosno dali je posjed utemeljen ovlaštenjem na posjed stvari koje proizlazi iz prava vlasništva ili nekog drugog prava.
  20. Matrix
    U životu se susrećemo sa situacijom da bi vlastitu nekretninu prodali, darovali, odnosno sklopili pravni posao usmjeren na prenos prava vlasništva na nekretninama, no na istoj nekretnini postoji ovlaštenik prava služnosti doživotnog plodouživanja ili druge osobne služnosti, glede čega nas takva pravna situacija stavlja u dilemu po pitanju dopuštenosti upisa prava vlasništva na novog stjecatelja nekretnine.
    Naime, činjenica da bi na nekoj nekretnini bilo upisano pravo osobne služnosti plodouživanja nije zapreka vlasniku nekretnine da istom slobodno raspolaže u pravnom prometu, ali bitno je za naglasiti da u slučaju sklapanja pravnog posla kojim se prenosi pravo vlasništva nekretnine prodavatelj na stjecatelja prenosi samo onaj opseg prava na nekretnini kojim je i sam raspolagao, pa prijenos prava vlasništva ne znači prestanak prava osobne služnosti koja će i dalje teretiti nekretninu bez obzira na promjenu vlasnika, budući da nije moguće promjenom vlasnika mjenjati opseg prava koja na predmetnoj nekretnini ima ovlaštenik prava služnosti bez njegovog dopuštenja.
  21. Matrix

    Obilježja fiktivnih ugovora

    objavio Matrix,

    Često puta se susrećemo sa pravnim terminom fiktivan, prividan ili simulirani pravni posao, a da nam pri tome nije jasno koja su to obilježja fiktivnog pravnog posla, odnosno ugovora. Prividan, simulirani ili fiktivan je onaj ugovor kod kojega postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova, obzirom na opstojnost svjesnog sporazumnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvoga ugovora, jer takav ugovor nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora, glede čega isti ugovor nema učinka među ugovornim stranama, jer glede istoga nije postignuta nikakva suglasnost volja ugovornih strana.
    Razlikujemo apsolutno prividne ugovore, temeljem kojih ugovorne strane sklapaju isti u cilju da kod trećih osoba stvore dojam da je između njih sklopljen takav ugovor, iako su one suglasne da ne žele sklopiti nikakav ugovor te relativno prividne ugovore, osnovom kojih ugovorne strane sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i kao takvog ga prezentiraju prema drugima,sve u namjer da prikriju neki drugi ugovor koji stvarno žele.
    Prema odredbi iz čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok je odredbom st. 2. istoga propisano da u slučaju ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, time što se prema odredbi st. 3. toga članka prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.
     Apsolutna simulacija sastoji se u sklapanju prividnog pravnog posla poradi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u kakvu drugu svrhu, primjerice: kada ovršenik prividno prodaje stvari bliskim srodnicima ili prijateljima poradi prikrate ovrhovoditelja; u slučaju prividnog otuđenja nekretnine bliskim srodnicima poradi stjecanja prava na dječji doplatak; u slučaju sklapanja kupoprodajnog ugovora samo iz razloga da bi jedna od ugovornih strana stekla dokaz vlasništva nekretnine poradi dobivanja ulazne vize u određenoj zemlji. Prividnost kao mana volje i to kao oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, ima za posljedicu ništetnost takvog pravnog posla pa se stoga sa istim postupa kao da nije ni sklopljen, kao da pravno (ni) ne postoji. Dakle, stranke sklapaju prividan ugovor bez namjere (volje) da raspolažu svojim pravima i obvezama onako kako je to navedeno u sadržaju prividnog ugovora, jer ni kod jedne ugovorne strane ne postoji želja da se bilo što(u odnosu na prava i obveze stranaka prema sadržaju fiktivnog ugovora...) stvarno promjeni tj. realizira.
    Relativna simulacija predstavlja sklapanje prividnog ugovora da bi se istim prikrio neki drugi ugovor, što će reći da za razliku od apsolutne simulacije kod koje stranke sklapaju određeni ugovor iako (zapravo) ne žele sklopiti nikakav ugovor, kod relativne simulacije nema suglasja stranačke volje „samo“za sklapanje prividnog (simuliranog) ugovora, ali postoji stranačka volja za sklapanje drugog, prikrivenog (disimuliranog) ugovora koji prikriva prividan (simulirani) ugovor, primjerice, u slučaju kada stranke prividno sklope ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju samo iz razloga da određenog nasljednika-e liše prava na nužni dio, a u biti se radi o darovanju, glede čega je u takvomu slučaju simulirani ugovor ništetan (jer ne odražava stvarnu ugovornu volju stranaka...), dok je disimulirani ugovor (obzirom da ga stranke uistinu žele sklopiti...) valjan, ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost,no ako prividan (simulirani) ugovor prikriva drugi (disimulirani) ugovor koji je ništetan, onda u takvomu slučaju oba ugovora nemaju pravnog učinka.
     
  22. Matrix
    U praksi je čest slučaj da se ostavinska rasprava neće provoditi iz razloga nepostojanja imovine, sukladno odredbama čl.215.Zakona o nasljeđivanju, glede čega se stvara dilema da li zakonski nasljednik u tom slučaju može biti pasivno legitimiran u parnici radi namirenja dugova ostavitelja.
    Naime, nasljednikova procesna pozicija stupanja na mjesto ostavitelja/dužnika uvjetovana je time što je on njegov nasljednik, uprkos činjenici što on slijedom te svoje pozicije nije naslijedio imovinu, budući da je njegova procesna pozicija odvojena od materijalnopravne pozicije, koja se odnosi na mogućnosti naplate vjerovnika, tj.odredbe čl. 139.st. 3. Zakona o nasljeđivanju, po kojoj nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine naslijeđene imovine, pri čemu nasljednik ostavitelja koji nije ostavio imovinu ne bi odgovarao za njegove dugove, no kao što je već rečeno, takva činjenica ga ne oslobađa njegove zakonske obveze da kao nasljednik stupi u postupak na pasivnoj strani,odnosno da bude tuženik u parnici radi namirenja dugova ostavitelja, u kojoj se sa uspjehom može pozvati na odredbe čl.139.st.3.Zakona o nasljeđivanju.
     
  23. Matrix
    Nerijetko se miješaju pravne radnje (pogrešno shvatanja)solemnizacije i ovjere potpisa određenog pravnog posla, glede čega će mo u ovom članku ukratko pojasniti.
    Solemnizacija ugovora (ili kakvog drugog dokumenta) je postupak potvrde ugovora kod javnog bilježnika kod kojeg javni bilježnik provjerava odgovara li ugovor propisanoj formi te objašnjava sudionicima pravnog odnosa smisao i posljedice tog pravnog posla, i upravo po tome se solemnizacija ugovora uveliko razlikuje od javnobilježničke ovjere potpisa na ugovoru, u kojem slučaju (ovjere potpisa), javni bilježnik samo potvrđuje da je sudionik pravnog posla osobno potpisao ugovor i pri tome ne pojašnjava sudionicima sadržaj ugovora, kao što je to slučaj kod solemnizacije.
     
  24. Matrix

    Protuovrha

    objavio Matrix,

    Mnoge osobe nisu upoznate sa mogućnosti uporabe instituta protuovrhe, uređenim Ovršnim zakonom, pa tako u mnogim temama navode da su isti dug platili dva puta, da im je ovršeno više nego je to određeno ovršnom ispravom, pogrešno obračunate kamate, da je ukinuta ovršna isprava temeljem koje je provedena ovrha i slično, glede čega u ovom članku prikazujemo put ka zaštiti svojih prava.
    Protuovrha je jedan o restitucijskih načina pravne zaštite koji stoje na raspolaganju ovršeniku i trećim osobama u povodu ovrha koje su protiv njega neosnovano provedene. Nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, što se naziva protuovrhom.
    Postupak se provodi u dva stadija, odnosno u prvome se nalaže ovrhovoditelju da vrati ono što je ovrhom neosnovano dobio, dok se u drugom provodi protiv ovrhovoditelja ovrha radi ispunjenja toga naloga.
    Razlozi za protuovrhu su sljedeći:
    1. ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez učinka,
    2. ako je tijekom ovršnoga postupka namirio ovrhovoditelju tražbinu mimo suda tako da je ovrhovoditelj dvostruko namiren,
    3. ako je rješenje o ovrsi pravomoćno ukinuto i prijedlog za ovrhu odbačen ili odbijen, odnosno ako je rješenje o ovrsi pravomoćno preinačeno,
    4. ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom.
    Taj prijedlog stranke sud neće prihvatiti ako se u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Također, ako je ovrhovoditelj ovrhom naplatio određeni novčani iznos, ovršenik u prijedlogu za protuovrhu može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate toga iznosa. Prava na naknadu štete iz navedenih razloga ovršenik može ostvarivati u posebnoj parnici radi naknade štete. Ono što je bitno istaknuti da se prijedlog za protuovrhu može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu , a najkasnije u roku od jedne godine od dana dovršetka ovršnoga postupka.(subjektivni i objektivni rokovi.) Ovršenik ne može prije proteka tog roka ostvarivati svoju tražbinu u parničnom postupku, osim u slučaju kada prijedlog stranke sud ne prihvaća da se u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Ako je ovršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, protuovrha nije dopuštena, već ovršenik svoja moguća prava može ostvarivati u posebnoj parnici. Postupak po prijedlogu je sljedeći: prijedlog će sud dostaviti ovrhovoditelju i pozvati ga da se u roku od osam dana izjasni o tome prijedlogu, a ako se u tom roku ovrhovoditelj usprotivi prijedlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanoga ročišta. Ako se ovrhovoditelj u tom roku ne očituje o prijedlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavanja ročišta. Rješenjem kojim prihvati prijedlog sud će naložiti ovrhovoditelju da u roku od petnaest dana vrati ovršeniku ono što je ovrhom dobio ,no međutim iznimno sud ne mora provesti ročište kada iz dostavljenih isprava nedvojbeno proizlazi da je prijedlog za protuovrhu osnovan. Na temelju pravomoćnoga i ovršnoga rješenja kojim je ovrhovoditelju naloženo da ovršeniku vrati ono što je ovrhom dobio, sud će, na prijedlog ovršenika, rješenjem odrediti protuovrhu koja se provodi po pravilima za provođenje ovrhe.
  25. Matrix
    Članak je iniciran učestalim upitima koji se odnose na zabilježbu spora i njene učinke koje proizvodi nakon upisa u zemljišne knjige, glede čega u nastavku članka obrazlažemo što dobivamo upisom zabilježbe spora.
    Prema čl. 86. Zakona o zemljišnim knjigama, zabilježba spora je upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnog prava vodi, pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu pripadanja, postojanja, opseg, sadržaj ili opterećenje tog prava. Nakon njezine provedbe nitko se neće moći opravdati da nije znao, niti da nije mogao znati, da se glede određenog knjižnog prava vodi takav postupak i upravo zbog tih razloga je i čl. 86. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da zabilježba spora ima učinak da pravomoćna presuda, donesena u povodu tužbe, djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava nakon što je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu, a isto vrijedi i kad je zabilježbom spora učinjeno vidljivim da se vodi postupak pred drugim nadležnim tijelom o čijem ishodu ovisi knjižno pravo, a kad se vodi postupak radi donošenja odluke na temelju koje bi se neko knjižno pravo trebalo upisati u zemljišne knjige, zabilježbom spora osigurat će se i bolje mjesto u prvenstvenom redu za knjižno pravo koje bi se tek trebalo upisati. Prema čl. 86. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama u slučaju kad je zabilježeni spor dovršen odlukom prema kojoj stranci pripada pravo, dosuđeno pravo dobiva ono mjesto u prvenstvenom redu koje mu je bilo osigurano zabilježbom spora. Ako je postupak, radi kojeg je bila provedena zabilježba, dovršen ovršnom odlukom na temelju koje bi bio promijenjen upis glede kojega je zabilježba provedena, ta će se odluka ovršiti na način da će se dopustiti upis promjene na onaj način i u onom opsegu kako je to odlučeno i istodobno će se narediti brisanje zabilježbe spora, ali i svih onih upisa koji su zatraženi nakon što je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu, ako su u suprotnosti s ovim upisom (čl. 88. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama). Zabilježbu spora može zahtijevati svaka stranka u postupku glede knjižnog prava čiji bi rezultat mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg sadržaja ili opterećenje tog prava, kao i svaka druga osoba koja je sudionik postupka, a za to ima pravni interes ako dokaže da se taj postupak vodi.
    Zabilježbu spora može rješenjem dopustiti zemljišnoknjižni kao i drugi sud pred kojim se vodi postupak čija se zabilježba zahtijeva, a ako se postupak vodi pred drugim nadležnim tijelom zabilježbu spora može zahtijevati svaki sudionik tog postupka koji za to ima pravni interes, ako dokaže da se taj postupak vodi, u tom slučaju zabilježbu može na prijedlog rješenjem dopustiti zemljišnoknjižni sud, a po službenoj dužnosti je može narediti rješenjem i tijelo pred kojim se vodi postupak.
×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija

  I accept
Please Prijavi se or Registriraj se