Strawinsky

Gringo, pročitao sam neke Vaše postove na raznim temama, ne znam tko ste i što ste, u svakom slučaju, dojmljiva mi je vaša ustrajnost u onome što činite i želite. Što se tiče Centra i svega oko njega, ja sam već prije nego se rodilo moje dijete, igrom slučaja imao određenih privatnih kontakata i saznanja o nekim osobama koje rade u svojstvu psihologinja na takvim i sličnim poslovima te se kod nekih pokazao izrazito visok stupanj bahatosti naspram muškom rodu (u privatnom životu), a kod jedne čak doza diskriminacije feminističkog tipa. Stoga sam se oduvijek pitao kao takve osobe mogu uopće obavljati takve poslove objektivno. Ne mogu. Sudeći po mnogim teškim i nepravednim muškim ispovijestima, sječe se dojam da tamo rade ženske osobe koje svoje privatne bračne i ljubavne neuspjehe/nezadovljstva/probleme donose sa sobom na posao i pomalo se osvjećuju na nedužnima. Danas sam, eto, i ja došao na red, doživljavam neugodnosti svakog dana od djetetova rođenja, a majka se ne libi opetovano i grubo naglasiti kako je ONA ta koja će odlučivati o tome hoću li svoje dijete moći malo pričuvati na pola sata, odvesti baki i djedu ili ne. Nadalje, bahato i agresivno sugerira da se na nju pritužim Centru. Drugim riječima, vrlo je (samo)uvjerena da pritužbama neću postići baš ništa...u suprotnom ne bi prisvajala (manipulirala) moja prava na dijete i djetetova prava na mene. Smatram da bi se zaposlenice/zaposlenici takvih institucija i nadležnih sudova trebali pomnije birati i provjeravati te preispitivati njihove odluke. Trebalo bi se raditi o apriori dobronamjernim i nepristranim ljudima sa visoko razvijenom sviješću o fair playu. Znam, puno tražim...u društvu koje je prožeto muljažama i željom za ostvarivanjem raznih ciljeva na tuđ račun...

Tako nekako sam i ja shvatio. Kažnjivo je snimanje ako se nekoga ne tiče, ako se snimaju treće osobe, a ne ono što se nekoga privatno tiče i što ga pogađa. Od 1.1.2013.: Neovlašteno zvučno snimanje i prisluškivanje (1) Tko neovlašteno zvučno snimi nejavno izgovorene riječi drugoga ili tko posebnim napravama neovlašteno prisluškuje nejavno izgovorene riječi drugoga koje mu nisu namijenjene, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Čovjek čini greške u životu i ja izvanbračno imam slatku malu bebu kojoj sam predan maksimalno, i koliko mi je dopušteno, s majkom koja, sudeći po svemu ima neki poremećaj osobnosti što pak rezultira doslovno svakodnevnim psihoemotivnim maltretiranjem mene i potpuno iskrivljenom percepcijom realnosti. Moram takoreći "prositi" ne bi li uopće došao u prigodu bebi pružiti svoju emocionalnu i inu podršku kroz igru, maženje, mijenanje pelena itd. Ima tu cijela gomila postupaka koje idu u smjeru žestokog mobbinga, a sve je potpomugnotom njezinom informiranošću (rastavljena je i ima dvoje nešto odraslije djece) i sviješću o tome kako sustav na ovaj ili onaj način favorizira majke bez obzira na činjenično stanje. Moj problem je sljedeći: Kad netko fizički maltretira partnera ili dijete, onda je to vidljivo i realtivno lako dokazivo. Međutim, kad netko nekoga maltretira psihički i emocionalno, kad se služi ucjenama, manipulacijama pri čemu je dijete "taoc", kad je netko žrtva tzv. "energetskog vampira" te se sve odvija unutar četiri zida (Takve osobe često puta vrlo dobro znaju skrivati svoju pravu ćud na van, u mojem slučaju nitko ne može naslutiti intenzitet događanja), onda se postavlja pitanje kako to dokazati, kako postupiti i je li takvo što i koliko regulirano zakonima. Znam da se nešto pokrenulo glede mobbinga na poslu, ali je li se što pokrenulo glede mobbinga naspram partneru i ucjenjivanju partnera putem djeteta? Otkako sam postao otac, naslušao sam se dosta priča u kojima žene nestabilnog i/ili problematičnog psihološkog profila maltretiraju očeve, a time automatski i djecu, pa ispada da se radi o relativno raširenoj pojavi. Ponavljam, hoće li se u Zakonu naglasiti i element psihološkog maltretiranja?