Strawinsky

Meni je doslovno muka od beskonačnog niza ovakvih priča s Interneta i uživo na sve strane slušam sve i svašta. A priori diskrminacija očeva i favoriziranje majki. U kakvom mi to društvu živimo? Gospodine Ivica11, vidim da ste obrazovana osoba, kako bi bilo da sve ovo u kraćim crtama opišete pismeno te u nastavku predložite nekoliko zakonskih izmjena koje bi pomogle Vašem sinu da živi onako kako ON želi, a ne kako žele stereotipi i administracija? Adrese institucija i osoba kojima biste se mogli obratiti pismeno, prije svega adresu gospođe Opačić, možete pronaći na temama koje je postavio gospodin Gringo. Ako ste prošli sve što ste prošli i nije vam (bilo) lako, mislim da jedan dopis više, upućen na nekoliko adresa prije nego što se počne službeno raspravljati o Zakonu, neće biti veliki problem. Iznesite svoj problem koji je, kako se čini, ujedno problem izuzetno velikog broja roditelja u RH, samo oni o tome iz raznih razloga šute.

Apsolutno. Ja sam to nažalost prekasno shvatio. Moja situacija ima puno dodirnih točaka s onom koju proživljava BratecMartin, još je malo žešća, kompliciranija i šireg spektra od njegove, to više što majka ima dva sina (OŠ i SŠ) iz prethodno rastavljenog braka s kojima postoji više ili manje redovita negativno-svađalačka-prigovaračka-natezačka-deračka interakcija što je samo dodatno ulje na vatru za cijelo ozračje, a time dakako za bebu. Nažalost, beba je premalena i nemoćna tako da sam trenutačno odlučio ne poduzimati radikalne korake jer procjenjujem da sam bebi od veće koristi u smislu pružanja podrške (njoj i majci), nježnosti, pažnje, previjanja, maženja itd. i kao katalizator koji na sebe prima psihoemotivne udarce i majčine frustracije nego da uslijed radikalizacije i (vjerojatno usprorene i event. pristrane) institualizacije ovog slučaja imam otežan pristup djetetu. Ovako barem mogu ublažavati... Nadalje, moj defanzivni pristup ona pogrešno doživljava kao slabost (Agresivne osobe obično nervira pacifističko obojene reakcije na njihove nasilničke seanse!), na pomirljivost, na pokušaje kompromisa i sl. dodaje "gas". U svakom slučaju, ovo što kaže Gringo, radi se o procesu što znači da postoje "mirnije" i "bolje" faze koje čovjeka zavaraju jer pomisli da će se stvari ipak poboljšati na dugi rok, međutim, to je isto kao očekivati da će kronični ovisnik o alkoholu ili drogi samo od sebe, preko noći, prestati piti ili uzmati drogu. Nema razlike. BratecMartin, mirnog izlaza teško da će biti, pitanje je samo koliko dugo želite ili možete izdržati. Vaša procjena. Da mi dijete ima 3 godine kao Vaše, mislim da bi mi bilo malo lakše učiniti ono što treba učiniti.

Gringo, razgovarao sam o ovakvim temama s raznim ljudima i nekako sam stekao dojam da postoji veliki dio očeva koji, bilo zbog toga što su obeshrabreni komentarima tipa "nemaš šanse" (To je ono što sam u ovom kratkom vremenu čuo ni sam ne znam koliko puta na koliko mjesta!), bilo iz neke svoje komocije pa čujem izjave "Nisam htio odvojiti dijete od majke.", nisu niti formalno uložili zahtjev za povjeravanje djece njima na brigu. Pitam se jesu li i ti očevi takvi da se povode stereotipom kako je odgoj djece "ženski posao" i sl. Je li ovo što sam napisao točno ili se radi o mojem subjektivnom dojmu?

Je li netko zna što se dogodilo s "Očevim blogom" na stranicama Večernjeg lista? Nestao je.

Suosjećam s Vama i razumijem Vašu zabrinutost glede djetetova zdravlja (Udisanje otrovnog dima od plastike!) i utjecaja za uzrast neprimjerenih TV serija na djetetovu psihu. Čini se da se radi o osobama koje ne razmišljaju o dugoročnim negativnim posljedicama za dijete. Volio bih kada bi postojao neki redoviti nadzor (Pa makar bilo jednom godišnje!) od strane stručnih služba te razgovori/konzultacije/povratne informacije o tome što se događa s djecom koja su povjerena jednom od roditelja na brigu, a ne da poslije na ovom forumu čitamo mladu ženu u dobi od 20-ak godina koji se raspituje može li tužiti majku zbog uništenog djetinjstva ili da mi momak od 27 godina priča uživo kako već 7 godina ne razgovara s majkom jer je shvatio kako se dotična ponašala prema njegovom inače brižljivom ocu.

Vjerujem da je nenamjensko ili neracionalno trošenje sredstava ono što dosta smeta onima koji plaćaju alimentaciju. Možda ne bi bilo loše kad bi postojala barem djelomična godišnja obveza prikazivanja namjenske potrošnje pomoću računa u korist djeteta.

Ovako bih i ja presudio da sam nadležan. Po mojem poimanju pravde, zaposleni i nezaposleni čovjek nije u istoj poziciji. S druge strane, da npr. imam nešto bolja primanja, ne bih se previše zamarao oko toga plaća li drugi roditelj ili ne nego bih djetetu troškove platio sam, dok se drugi roditelj sam ne aktivira...

Nina Vela Vrabec, dipl. soc. pedagoginja, u prezentaciji pod naslovom "Nasilje u obitelji" između ostalog navodi sljedeće (Jedino mi nije jasno zašto se sadržajno i jezičnim korištenjem isključivo muškog roda predmijeva da je nasilnik gotovo uvijek muškarac? Moji mnogobrojni razgovori sa širom okolinom mi otkrivaju da ima puno više muškaraca koji su žrtve psihoemotivnog maltretiranja od strane majki zajedničke djece nego što sam se ikada usudio pomisliti! Stoga prenoseći tekst korisitm oba spola): Postoji velika mogućnost da se nalazite u potencijalno nasilnom partnerskom odnosu ako Vaš(a) partner(ica): - Naređuje i ponaša se kao gospodar - Prijeti Vam ili Vas ucjenjuje, verbalno ponižava, vrijeđa - Sam(a) donosi sve odluke - Kontrolira što radite, kuda se krećete, gdje i s kim ste bili - Zabranjuje izlaske i/ili na neki način ne dopušta da imate vlastiti krug prijatelja - Često pokazuje znakove ljubomore - Prisiljava Vas (ili vrši pritisak) na spolni odnos - Tuče Vas, vuče za kosu, gura - Prebacuje krivicu na Vas, nakon što Vas je istukao/-la. (tj. psihoemotivno maltretirao/-la) - Nakon počinjenog nasilja se ispričava i govori Vam da Vas voli. - Poriče da Vas zlostavlja.

Ja svojoj bebi kupujem pelene (često u DM-u koji ima kvalitetnu robnu marku, a i Papmers ima serije koje su vrlo ugodne i ne koštaju puno, za noć se zbog praktičnosti koriste skuplje verzije slip pelena "gaćica"), nisam još točno izračunao kumulativni mjesečni iznos, ali uz malo pažnje ne prelazim 250-300 kn mjesečno za dijete od 7 mjeseci pri čemu se ne štedi na učestalosti previjanja, dapače.

Koliko je meni poznato, zaposlenost jednog od roditelja je jedan od važnijih elemenata prilikom odlučivanja o pitanjima povjeravanja djece na brigu...

"Krasan" savjet. Žrtva koja namjerno izaziva napadača za mene više nije žrtva nego manipulator i može slobodno stati napadaču/-ici uz bok. A zamislite da napadač/-ica na namjernu provokaciju učini nešto vrlo pogubno, s velikim zdrastvenim posljedicama. Tko bi za to materijalno, pravno i moralno odgovarao? I ja sam (psihički, emotivno) zlostavljan pa svoju obiteljsku nasilnicu ne izazivam namjerno. Ionako sama od sebe čini to što čini na obostranu štetu i na štetu našeg djeteta. Ne treba ju poticati...

Čekajte, nećete mi valjda reći da je baka po zakonu dužna plaćati alimentaciju ako to ne čini njezin sin odnosno djetetov otac? Laik sam, ali meni to zvuči kao npr. da, ako sam ja skrivio neko zlodjelo i ne mogu na odsluženje kazne, u zatvor ide moja mama. Po mojoj logici baka može dobrovoljno pomagati djelima i financijski ako to poželi, ali da to mora činiti po zakonu?

Predlažem da usput tužite djelatnice Centra za socijalnu skrb, sutkinje i sve one osobe koje su Vas svojedobno dodijelie na skrb Vašoj majci jer se očito nisu rukovodile nepristranim kriterijima i nisu vodile brigu o Vama (djetetu) nego su se rukovodile stereotipima da je "majka majka", ma kakva bila...vrlo neugodno i žao mi je što Vam se ovo dogodilo. Želim Vam što ljepši daljnji tijek života...

Bio sam uvjeren da su dužni uzdražvati još jednu godinu nakon školovanja. Dakle, ako završi srednju školu (= ne nastavlja školovanje), postoji obveza plaćanja još godinu dana, pod uvjetom da ne nađe posao. Ako nađe posao, obveza prestaje.

Gospodin Gringo nas je ljubazno obavijestio o nacrtu novog obiteljskog zakona prema kojem će djeca oko 50% vremena provoditi s majkom, a oko 50% s ocem tako da će Vam nakon donošenja zakona biti jednostavnije izračunati Vaša prava. Samo podijelite s 2.

Tko zna? Možda je djetetu lijepo s ocem i možda se samo ugodno druže pa produže još jedan dan? Ako bi bilo tako, pretpostavljam da biste u takvom slučaju interese Vašeg sina stavili ispred svojih, sigurno biste im malo popustili, tim više što dijete tijekom godine puno više boravi s Vama nego s ocem, zar ne?

Nakon 3 godine zajedničkog života partneri stječu (bračna) prava. O detaljima će netko tko se u to razumije bolje od mene. U međuvremenu nađite Obiteljski zakon pa malo pročitajte dotično poglavlje.

Gospodine Rijeka, ovo što ste iznijeli je po mojem sudu užasno! Dijete je predškolsko pa nema jednake potrebe kao starija djeca, ne vidite ga onoliko koliko je uobičajeno (Zašto samo jedan vikend ako svugdje čitam da je uobičajena praksa naizmjenično, svaki drugi vikend? To je Vaša želja ili Vam je nametnuto?), plaćate (Volio bih znati temeljem kakvog razmišljanja, argumenata ili okolnosti?) visoki postotak, primanja Vam nisu visoka, a još dodatno imate izdatke zbog prijevoza i poklona. Meni ovo zvuči kao da Vas netko želi upropastiti. Ne vidim smisao u uništavanju jednog od roditelja jer, kako će se taj roditelj onda brinuti i što će pružati djetetu? Ruševine? Možda Vam za orijentaciju mogu pomoći propisani minimalni novčani iznosi potrebni za mjesečno uzdržavanje djeteta koje je dužan platiti roditelj koji ne živi s djetetom, a propisuje ga Ministarstvo socijalne politike i mladih. Za dijete do 6 godina iznosi 17% prosječne plaće za 2011. godinu (5.441,00 kn) što je oko 925 kn mjesečno. Pretostavljam da bi se sudstvo trebalo orijentirati prema Vašoj plaći koja je niža od prosječne.

Bojim se da ste u pravu. No, mogu se nadati da možda ipak nije uvijek tako, ljudi su različiti. Inače, jednom sam u nekoliko crta iznio problematiku jednom visoko obrazovanom poznaniku koji je vrlo brzo počeo rabiti pojam "bračne/izvanbračne razmirice" što je u mojim ušima zazvučalo izjednačavajući i prilično benigno u odnosu na iznesene mu činjenice i načela o vladanju/postupanju majke.

Lijepo rečeno.

Gringo, stručnjacima treba 2 godine da dokažu da netko nije pri zdravoj pameti? Nemam iskustva pa mi nije sasvim jasno zašto tako dugo. Što se tiče fokusiranja na dijete i njegova prava, u pravu ste, međutim, mišljenja sam da se situacija za dobrobit djeteta također treba promatrati u kontekstu, jer ako jedan od roditelja ucjenjuje, maltretira, uskraćuje prava drugom roditelju (a time i svojem djetetu!) te u svojoj maniji ide tako daleko da svoje vlastito dijete dovodi u bolnu situaciju samo zato da na taj način drugom roditelju nanese bol, onda se radi o osobi koju ne smatram kompetentnom za odgoj i emocionalnu brigu oko djeteta. Dakle, ako postoje dokazi (u ovom slučaju SMS-poruke i dr.), onda bih želio da se to i uvaži prilikom procjena i odluka o tome kome ćete povjeriti odgojno težište. Meni ti procesi tek slijede, no, sudeći po raznim komentarima, čini se da malo koga zanima kontekst, tj. tko se kako vlada naspram partnera i djeteta, već se stvari rješavaju administrativno, nekakvim (polu)automatizmima, na način da se sudskom odlukom definira tko će koga i kada viđati, određuje se alimentacija, sve se definira, povlači se crta razgraničenja i time je stvar za dijete navodno riješena. Prije bih rekao da je stvar riješena za sudstvo i za Centar za socijalnu skrb...

Gringo, još nisam, ali je pitanje vremena kada ću. Informiram se što iziskuje više vremena i energije. Smatram da još nije pravi trenutak jer mi dokazi i dalje pristižu svakodnevno, redaju se po psihu mučni događaji. Naime, kao što ste i sami naveli, psihičko nasilje je specifično i manje očito izvana. Nitko niti meni, niti djetetu ne prijeti (direktno) fizičkim nasrtajem. Stoga, prije nego krenem u bilo kakvu akciju, želim prikupiti više različitih dokaza koje bi stvorilo jasniju predodžbu o situaciji koja uključuje psihološke ucjene, prijetnje, samovolju, dominaciju i sl. Usput, čitao sam jučer donju PowerPoint prezentaciju ("Nasilje u obitelji") i ostao zapanjen pročitavši opće elemente nasilničog ponašanja u kojima se nasilnik nakon nasilnog čina ispričava i uporno govori partneru da ga "voli" te kasnije čak negira učinjeno i negira sam čin, dapače, doživljava se oštećenim u sukobu, doživljava se žrtvom. Radi se o psihičkim i perceptivnim poremećajima, pitam se kako doći do stručnjaka koji bi to ocijenili... http://oc-pgz.hr/leci.html

Kakve vrste prijetnji? Ja imam SMS poruke koje govore o psihičkom nasilju i omalovažavanju, o tome kako "nemam dijete", o uskraćivanju viđanja djeteta, o tome kako me moje dijete "ne treba" pa ga stoga ni ne trebam vidjeti, o tome kako se ona "boji sebe", a strah od sebe se odnosi na stanovanje na visokom katu nebodera (sugestija na ubojstvo ili samoubojstvo?). Možda to samo po sebi nije sve, ali meni se, kao laiku, čini da takvo što uz ostale dokaze i/ili indicije može također imati određenu težinu.

@Intervala Tema "Molim vas za pomoć" ništa ne govori čitateljima. Umjesto toga bi drugi puta trebalo napisati o čemu se radi. Hvala.

Ovdje se govori o prijedlozima kako bi se takvi slučajevi trebali riješiti novim zakonom: http://www.udruga-dijete-razvod.hr/clanci/svakodnevni-zivot/sazeti-opis-stanja-i-prijedlog-izmjena-obiteljskog-zakona/