Strawinsky

Može li se na razgovore u CZSS ići uz pratnju odvjetnika? Mislim da može, ne vidim razlog zašto ne bi moglo, ali provjeravam za svaki slučaj.

Da je bilo suradnje, ne bi niti bilo problema. Dodao bih jer to nisam primijetio: 4. Koje sve stručne i ljudske (!!!) kvalifikacije, kakva osobna i profesionalna iskustva treba imati netko tko radi u timovima CZSS i sudi na sudu. Određeno iskustvo mi kazuje kako tamo može raditi bilo tko "s ulice" i nije uopće bitno je li pristojan, pravedan, korektan, objektivan, dobronamjeran, nekorumpiran, stručan, iskusan i sl.

Bigfoot, vidio sam na stranicama Ministarstva obazac na kojem se mogu napisati kako načelne, tako i sasvim konkretne primjedbe (tekst Zakona) na Zakon tako da predlažem da ispuniš obrazac i trezveno izneseš što predlažeš. Obrazac možete skinuti ovdje: http://www.mspm.hr/novosti/vijesti/novi_obiteljski_zakon_krece_u_proceduru

Nisam (još) pročitao jer sam umoran i (još uvijek) hodam po ljuskama jajeta. Knjigu mnogi preporučuju, ali meni je već jasno o čemu se radi. O mobbingu od strane psihičko nasilnih osoba (većinom s nekim od poremećaja - da ne govorimo uvijek samo o graničnom poremećaju osobnosti) kojima idemo niz dlaku znajući kakvi su, znajući da će naše riječi ili postupci izazvati neveđene i nelogične (luđačke!) bujice bijesa koje će nas dovesti u stres. Pokušavamo izbjeći stres time što činimo stvari koje će spriječiti takve ispade bjesnila i time se "odmoriti". I sad nam, pretpostavljam, knjiga sugerira kako to ne bismo smjeli činiti jer time zapravo hranimo takvo ponašanje. Jesam li otprilike pogodio? Inače, kako znate da su pisci tj. pisateljice novog Zakona nestručni?

Prije je bilo podjele na mlađe maloljetnike (14-15 godina) i starije maloljetnike (16-17 godina). Sex s maloljetnikom (dakle, osobom starom najmanje 14 godina) nije bilo kažnjivo dijelo. Naravno, uz uvjet dobrovoljnog pristanka, veze i sl. Kod mlađih maloljetnika je bilo ograničenje u smislu da nisu smjeli osnivati uže zajednice (živjeti zajedno) bez izričitog pristanka roditelja. Mislim da je po novome došlo do izmjena. Sada više nema podjele na mlađe i starije maloljetnike, a vršnjaci smiju imati veze i spolne odnose ako dobna razlika između njih ne prelazi 3 godine. S time da je dobna granica podignuta na 15 godina. Dakle, netko s 15 godina može bez kaznenih posljedica imati spolne odnose s nekim tko je star 18 godina. Predlažem da ovo još malo provjerite. http://www.vecernji.hr/vijesti/ovo-su-promjene-koje-stupaju-snagu-1-sijecnja-2013-clanak-492141

Žao mi je. Možete li nam precizirati tko odnosno koji stručni profil je iznio mišljenje koje je dovelo do kobnih posljedica? Gringo, Vi ste uvijek za što konkretniju i direktniju akciju. Zašto dotični/dotična nije završio/la s prijavom?

Upravo ovo je ono što kani izvesti majka zajedničkog dojenčeta. Djeteta koje voli kako nju tako i mene. I djeteta koje treba kako nju tako i mene, oca koji djetetu (i njoj kad je vezano za dijete) stoji stalno na raspolaganju glede skrbi, šetnje, igre, promjena pelena i sl. Treba naglasiti da se ne radi o preseljenju u drugi kvart ili obližnje mjesto u radijusu do relativno razumnih 100 km već se radi o vrlo udaljenom i prometno (financijski) teško dostupnom preseljenju. Put s pripremama itd. iziskuje skoro cijeli dan u jednom smjeru! Kako bih i kada nakon preseljenja trebao uopće viđati bebu? S kojim financijskim sredstvima (jedva prosjećna plaća umanjena za, po mojem mišljenju, nerealno visokim alimentacijama, pogotovo za one s nižim primanjima) jer put puno košta, a treba negdje i prenoćiti?! S kojom energijom, kojim slobodnim vremenom? Trebam li stići na odredište predvečer, prespavati negdje s djetetom i sutradan se odmah ujutro uputiti na put nazad? I tako sljedećih 18 godina svakog drugog vikenda bez obzira na životne okolnosti koje nam zbog tehničkih ili inih razloga nisu uvijek naklonjenje? Po mojem sudu je to (uz mnogobrojne druge diverzije koje priređuje majka) zločin prema djetetu, pakost, osveta (bez ikakvog razumnog utemljenja, ali to je već ona tema - psihički poremećaji i sl.) koje treba ne samo onemogućiti već i (retroaktivno!) kazniti ako se utvrdi da se radi(lo) o manipulaciji. U mojem slučaju je majka takvo što već učinila dok je bila u braku s bivšim suprugom. Jednostavno je se pokupila i otišla. Daleko. Sada želi ostvariti sličan scenariji. A sada je dijete iz rastavljenog braka koje je odrastalo bez oca psihički nestabilno (Ako je ona nestabila, od koga bi trebao učiti?), čezne jako za ocem kojeg zbog velike udaljenosti vidi nekoliko puta godišnje, obično za neke praznike, teško mu je, emocionalno je nezadovoljan i stoga pravi često manje ili veće probleme...imao je mene kao prijatelja, ali majka je i taj nekada dobar prijateljski odnos korak po korak (doduše ne namjerno nego nesvjesno, netaktično) uništila svojim divljanjem. Dakle, trebalo bi u budući Zakon uglaviti i sankcije. Prije svega da se to već po definiciji računa kao psihološko zlostavljanje (kako djeteta tako i drugog roditelja) i da se takve namjere i/ili realizacija takvih namjera računaju kao odgojno-roditeljski minus.

(Gringo, otvorili ste dvije slične konverzacije na temu novog Obiteljskog zakona. Da nas ne zbuni.)

Pa, ako netko nekoga udari toljagom po glavi, imat će dokaz (čvorugu), ali ako netko nekoga unutar četiri zida zlostavlja psihoemotivno, dok se istovremeno na van prikazuje kao normalna osoba, onda to i nije tako jednostavno. S obzirom da imam osobno iskustvo svakodnevnog psihičkog manipulativnog nasilja (ponekad je to malo manje, ponekad vrlo intenzivno, u svakom slučaju, postojano je kroz duži period, proces...), onda imam nešto više razumijevanja za ovakve priče. Naravno, isključivo ako je dat opis istinit i realističan (objektivan) i ako je sve stvarno usmjereno na to da se dijete zaštiti, a ne na osvetu sadašnjem ili bivšem partneru. U svakom slučaju, nitko nije sasvim crn, niti bijel, tako da ni odluke sudova ne bi trebale biti strogo crno-bijele već velikodušne na način da dijeca što bolje prođu, a i roditelji koji su što manje frustrirani će biti bolji roditelji. Kaže mi jedan psihoterapeut da djeca vole svoje roditelje - bez obzira kakvi su. Netko je govorio o tome kako roditelje koji su ovakvi i onakvi na neki način treba "prisiliti" na to da postanu bolji, a u tomu im trebaju pomoći njihova vlastita djeca.

Osobno sam izložen doslovno svakodnevno divljanju i iživljavanju osobe koja vrlo vjerojatno (i po mišljenju stručnjaka!) pati od graničnog poremećaja osobnosti. Stvari koje takva osoba čini nemaju nikakve veze s realnošću i logikom. Rješenja nema osim - napuštanja tj. distanciranja od takve osobe. Ali to nije pravo rješenje jer napuštanjem takve osobe napuštate i svoju djecu. Ali ljudi ostaju (dok izdrže) s takvim osobama zbog djece. Ne zbog sebe. Rješenje je da se takav rušilački poremećaj (teško vidljiv izvan četiri zida!) dijagnosticira, prizna kod nadležnih i da se odgojno težište djece prebaci na onog roditelja koji ne podliježe takvoj destruktivno-negativističkoj psihoemotivnoj labilnosti. Tko nije (bio) u koži žrtve osobe s graničnim poremećajem osobnosti ili slično, ne može ni zamisliti kakav je to pritisak bez kraja i konca. Ni najbliži članovi obitelji ne mogu iz prve shvatiti što se događa. Inače, začuđen sam raširenošću takvih priča i brojem onih koji/e su pogođeni. Imam prijateljicu čiji je suprug činio godinama svašta ne bi li ju psihički maltretirao, rastali su se, ali on ju i dalje ne pušta na miru sa svojim ispadima. A što mi kaže jedan u ove ružne stvari neupućeni poznanik o njemu? "On je ok, on je faca, frajer!" Eh...

Što je s gospođinim nasrtajem na gospodina u obliku udarca po ruci? (Trebalo bi doduše pitati dotičnog gospodina za njegovo viđenje ne bi li dobili objektivniju sliku kakav je to bio udarac...) Držati malo dijete u narjučuju i udariti supruga. Je li i to dovoljan razlog za prijavu?

Ako je suditi po zdravom razumu, onda i to tko je prvi počeo, ima određene veze, zar ne? Ovdje se iz velike udaljenosti vidi provokacija i pokušaj manipulacije.

O čemu se radi? Jesam li dobro shvatio da ste nešto kod njih inicirali, a sada tražite izvješće tj. povratnu informaciju o (ne) učinjenom? Što ćete s time? Podučite nas. Usput, možda netko zna. Nije mi baš jasno čemu zapravo služi CZSS kad već upućuju na sud, koje su njegove stvarne ovlasti i smisao postojanja? Također bih volio znati po kojem ključu samo dobio tim koji sam dobio i mogu li ga eventualno zamijeniti/izuzeti.

Postoji, svakog dana ga osjećam na svojoj koži. I još ću ga osjećati barem 20-ak godina. http://www.tportal.hr/lifestyle/sexfiles/245970/Kako-prepoznati-narcisa-i-pobjeci-glavom-bez-obzira.html Dobro opisano: http://www.pharmamedica.rs/iz-ugla-psihologa/narcisoidnost/

Ne znam zašto se u velikoj većini slučajeva govori o graničnom poremećaju osobnosti (borderline poremećaj), može biti i narcisoidni poremećaj pri kojem osoba nema osjećaja za svoje "grijehe", nema samokritičnosti, ali bombardira druge imaginarnim optužbama popraćeno ispadima bijesa. Nisam stručnjak, ali koliko sam čitao, neki simptomi se preklapaju tako da za laika (možda čak ni za stručnjaka?) nije uvijek jednostavno na prvu loptu razlučiti što je što.

Smatram da bi zakonodavac trebao nešto učiniti po ovom pitanju i ovakve osobe kazniti, makar simbolično za prvi puta, jer se ovakvi obrasci prečesto ponavljaju. Forum vrvi takvim pričama. Nismo sretno društvo kad ima toliko bolesno posesivnih.

Zanimljivo kako se uvijek nađe netko tko drugome propisuje što smije ili ne smije činiti glede djeteta ili glede svojeg privatnog života. Meni npr. majka zajedničkog djeteta propisuje da praktički nitko ne smije vidjeti dijete s moje strane jer njoj nitko nije podoban. Što se tiče psihologičinog prijedloga, ispada da psihologinja majci savjetuje najprije neku lukavštinu ili "otmicu", a potom joj u biti savjetuje da nakon toga čini isto ono što trenutačno čini otac. Općenito, čini se da ljudi (bez obzira o kome se u ovoj zemlji radilo) dijete smatraju vrećom krumpira koju svatko može prisvajati i tom vrećom krumpira može ucjenjivati/manipulirati drugim.

Ja sam se upleo u tu mrežu iako sam već ranije bio svjestan da se ona "čudno" ponaša. Podcjenio sam opasnost, naivno vjerovao da će na kraju ipak "sve biti u redu". Vidim da nisam jedini. Što se tiče linkova u kojima se govori o osnaživanju vlastite osobnosti, imam ja i zanimacija i hobija i sporta i pozitivističko-dobronamjernih razmišljanja koje ona sada gazi (Htio sam to prenijeti na nju ne bismo li se uskladili, ali...), nikada mi u životu nije bilo dosadno (Čuvajte se ljudi kojima je često dosadno!), dolazim iz uređenih, sretnih i intelektualno-obrazovnih okolnosti. Dodatni problem je u tome što na suprotnoj strani imam svojem nasljeđu posve oprečnu osobu. I sada, nakon što su mi stvari postale kristalno jasne glede razno raznih poremećaja osobnosti, devijantnih psihoemotivnih stanja, sada bih se u sekundi okrenuo i odšetao. Ali imamo bebu. I što ja činim? Svjesno pristajem (za sada) na ucjene jer mi je muka gledati njezina nervozna stanja i agresivne ispade i mislim si, jadno dijete, mogao bih se suprostaviti, ne pristati na ucjene itd., ali što ako mene nema da ga podržim nježnošću, pažnjom, brigom, kako će se njezine neuroze i deranja odraziti na djetetovu psihu? (Ovdje napominjem da se ona po pitanju hranjenja i opće brige dobro brine za dijete što još više zbunjuje i mene i druge jer su ljudi uvijek nekako najviše fokusirani na taj egsistencijalni aspekt, a tek onda na sve ostalo.) Nažalost, visoki stupanj manipulativnosti i iskrivljavanja činjenica, glumatanja, mi otežavaju prezentiranje stvarnog stanja stvari tamo gdje treba. Jer nitko normalan (a da nije stručan za takva pitanja ili da nije osobno prošao kroz takav pakao) jednostavno ne može pojmiti da se netko uopće može ponašati na takav (su)ludi, rekao bih čak u konačnici na auto-destruktivni način. Osoba koja voli sebe i svoje dijete sigurno neće dugoročno uništavati drugog roditelja već mu je u interesu da drugi roditelj bude što jači i bolji, a ne obrnuto.

Aha, već sama činjenica da je "majka majka" govori o tome da će se "bolje" brinuti za djecu? Velika predrasuda. Nije valjda spol ono što krasi dobrog roditelja?! Ako Vi osobno podržavate takve predrasude, zašto mislite da će oni koji o svemu odlučuju misliti drugačije od Vas? Stoga, ispravite svoju grešku, budite uvjerljivi i pokažite svijetu da ćete biti dobar roditelj.

Nemojte zamjeriti, mali off-topic, ali upadljivo je koliko na ovom portalu ima prijatelja i prijateljica koji/e govore o tuđim problemima i zastupaju tuđe (prijateljeve ili prijateljičine) interese. Dajte, ljudi, imajte malo više hrabrosti...

Možete mi pojasniti ovo razmišljanje? Čuo sam već nekoliko puta kako očevi nisu htjeli preuzeti djecu na sebe jer "nisu htjeli da djeca pate". Kako bi to djeca patila? Npr.

Bio je to prvi razgovor, no ne i zadnji. Želim vidjeti hoće li se sljedeći puta promijeniti klima, je li to bilo (možda ipak) slučajno (zbog površnosti i sl.), a ako nije slučajno i ako ne pokažu malo više vjere u ono što ja kažem i ako ne prestanu racionalizirati-opravdavati majčine postupke i stavove, onda ćemo dalje u onom smjeru kojeg Vi predlažete. Općenito smatram da najprije treba iscrpiti sve mogućnosti na jednoj "stanici", tek nakon što se u nekoliko navrata utvrdi da nema napretka, tek onda bih krenuo dalje. Usput, je li jednom kasnije možda moguće tražiti izuzeće neke od djelatnica CZSS tj. zatražiti prebacivanje u drugi tim?

Hvala Vam, Gringo, u mislima ste mi i trebat će mi još Vaš savjet. Upijam sve što se ovdje piše. Nije baš veselo. Meni se dosta toga neugodnog događa (iako vidim da ima ljudi i djece u dosta težim situacijama), zbog multitaskinga i psiholoških pritisaka sam umoran, ali krećem se polako naprijed. Bili smo u CZSS, zapanjen sam površnošću, brzopletošću, pristranošću, nezainteresiranošću da se nešto stvarno riješi, da se nešto vidi onako kako jest, paušalnim pristupom "nećemo se udubiti u problematiku pa ćemo sve strpati u isti koš". Njušim i majčinu vezu kod jedne od djelatnica. Nije mi previše jasno čemu služi (takav) CZSS i kakve uopće ima ovlasti kad ništa ne može nego upućuje na sud. Ispada da dvije osobe u Centru i jedna sutkinja/sudac na Sudu odlučuju o sudbinama mnogih. Uski spektar.

I za ovo je potrebno više od 3 godine?! Kao da se radi o ne znam kakvim raskošnim terminima! Ovo bi trebao biti minimum minimuma. Svi koji radite u Centrima i na sudovima, zamislite se nad interesima djeteta!

Općenito, naše društvo je bolesno. To se vidi u svim porama društva, ali najviše pogađa djecu na ovakvim slučajevima koji, tako ispada, uopće nisu rijetki. Međusobna psihička maltretiranja preko nedužnih dječjih leđa. Sram neka bude sve roditelje koji svoju djecu koriste kao sredstvo ucjene i maltretiranja drugog roditelja! Ako su tako egocentrični, trebali bi se obratiti psihijatrima.