avlajcic

može tražiti ali je neće dobiti,obzirom da u konkretnom slučaju služnost nebi bila stečena ni odlukom suda ni pravnim poslom,več temeljem zakona, a što se u parničnom postupku samo utvrđuje,što će reči da tužitelj presudom nestječe ništa više ni manje od onoga što je več imao.

Iznenadili biste se koliko ste u zabludi.
U stvari, anglosaksonski zakoni su u pogledu ovakvih odredbi vrlo slični našima, do te mjere da bi za cijela poglavlja zakona da se prevedu rekli da se radi o nekoj starijoj verziji našeg zakona. Što i nije čudno, jer većina toga vuče porijeklo iz Rimskog prava, gdje su ove teme naširoko prisutne.
Razlika je donekle u primjeni i tumačenju takvih odredbi, jer mi imamo pravnu praksu iz socijalizma koja je više zanemarivala pravo vlasništva nauštrb posjeda i služnosti, dok se recimo u USA više stavlja naglasak na zastitu vlasnika i više se tolerira 'samopomoć' u obrani vlasništva.
 
I tu biste se i te kako iznenadili koliko su u USA zakoni različiti od države do države. Ponegdje su zakoni u pogledu držanja i korištenja oružja skoro pa i stroži nego kod nas!
A čak i u Texasu ili na Floridi ne možete zaista s namjerom upucati 'neopasnog' namjernika koji se našao na vašem polju, iako biste ga recimo mogli uplašiti pucnjavom 'u zrak'.
 
Spor gubi onaj koji nije brinuo o svojoj nekretnini, potpuno ju zapustio, nije spriječavao 'uzurpatore',...  ili je dozvolio svojom voljom da se njegova nekertnina koristi kao poslužna. 
Ili , najčešće - onaj koji je takvu nekretninu nasijedio ili kupio.

Nije baš tako. I anglosaksonski sustav prava poznaje institut služnosti, tamo se naziva "easement". Malo je drugačijeg karaktera doli u nas, ali postoji.
Dvije napomene -
1. nitko ne može dosjelošću steći pravo služnosti ukoliko nije bio pošten posjednik istog prava (čl. 229. ZV-a), i
2. mogućnost naknade postoji ako se stranke same tako sporazume prilikom osnivanja prava služnosti temeljem pravnog posla ili sud tako odluči na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine prilikom osnivanja prava nužnog prolaza ili nužnih vodova i uređaja u korist povlasne nekretnine.

Načelo povjerenja u ZK je primarno pravilo glede stjecanja prava vlasništva, kojem pravu se ne može suprotstaviti ni stjecanje prava odlukom suda ili drugog nadležnog tijela niti stjecanje temeljem zakona (jedina iznimka su prava trećih koja se ne upisuju u ZK).
Zakon također vrlo jasno ističe kako potencijalni stjecatelj nije dužan istraživati vanknjižnio stanje, ali u praksi, jasno da se ljudi znaju raspitati kod susjeda i dobiti malo bolji uvid u cijelu stvar.

Svrha je pravno uređivanje odnosa koji su nastali uglavnom kao repovi (neuređeni vlasnički i drugi odnosi) iz prošlosti. Uglavnom zbog kaotičnog djeljenja čestica među nasljednicima.
Stjecanje dosjelošću prava vlasništva ili služnosti se odnosi na slučajeve kada je vlasnik nepoznat , nestao ili je potpuno napustio nekretninu a posjednik dugi niz godina nekretninu koristi posve samostalno. Zakon propisuje stjecanje dosjelošću kao neko solomunsko rješenje, kao institut kojim se svima uključenima čini najmanja šteta.
U slučaju stjevcanja prava služnosti, radi se u pravilu o dugotrajnom upražnjavanju tog prava a da se vlasnik nije protivio, nego je u pravilu svojedobno dao takvo pravo korisniku.
 
Sporova ima stvarno različitih, i ne može ih se nikako trpati u isti koš. Neki su zahtjevi i u moralnom/ljudskom smislu opravdani (primjerice posjednik je u stvari kupio nekretninu, ali nije mogao uknjižiti vlasništvo) .
Naravno, ima i mnogo uistinu neopravdanih/nerazumnih tužbi i  zahtjeva. Vlasnik u pravilu razne takve sporove gubi zato jer tužbu ne shvaća ozbiljno i ne angažira odvjetnika u uvjerenju 'da je on vlasnik' i da ima pravo.
 

""Rješenje o nasljeđivanju je deklaratorno rješenje, i ako u njemu nisu navedene sve nekretnine ostavitelja, to ne znači da njegovi nasljednici nisu stekli pravo vlasništva tih nekretnina, jer ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njezine nasljednike u času njezine smrti. ""
Kratki tekst odluke:
“Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice opisan u izreci presude kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave. Tužiteljica je žalbu podnijela zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom za preinačenje ili ukidanje žalbom pobijane presude. Žalba je osnovana. Rješenje o nasljeđivanju je deklaratorno rješenje jer po odredbi iz čl. 135. Zakona o nasljeđivanju ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njezine nasljednike u času smrti, a ne prelazi na nasljednike donošenjem rješenja o nasljeđivanju. Sud prvog stupnja je presudu utemeljio na pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz navedene zakonske odredbe, a zbog takvog pogrešnog pravnog shvaćanja, da tuženik nije nasljeđivanjem stekao one nekretnine koje nisu opisane u rješenju o nasljeđivanju, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev bez valjano utemeljenih razloga uslijed čega postoji i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.” Županijski sud u Bjelovaru, Gž-349/98-2, od 2. IV. 1998.