G-man

Antonio, maknuo sam vam zadnju objavu, jer biste njome mogli dovesti u dodatne probleme i sebe samog i tu drugu osobu koju spominjete. Vi to možda ne vidite, ali to je razlog micanja. Apsolutno razumijem o čemu pričate i donekle se slažem s vama - u slučajevima kada bi se radilo o izoliranom slučaju. Osobno znadem za predmete gdje ljudi (danas u 30-ima) zbog jednog jedinog jointa iz doba kada su bili na faxu (i kada je to bilo kazneno djelo) imaju i dan-danas ozbiljnih problema prilikom rutinskih provjera, jer policajcima se prikaže iz njihovih evidencija "droga" i onda ima svega i svačega, ponekad čak i skidanja do gola na javnom mjestu. Tako da u tom pogledu dijelim vaše rezoniranje. Međutim, vaš slučaj se ne može podvesti pod izoliran, jer se tu radi o toliko stvari da ih se čak može percipirati uzorkom ponašanja. Pokušajte biti objektivni, pa odgovorite - biste li vi, da odlučujete o tome, osobi vaše prošlosti dali oružje u ruke? S druge strane, mogu se složiti da bi kriteriji provjera trebali također biti transparentni i jasni, jer uvijek kada je uključena subjektivna procjena, ne možete izbjeći polemike zbog ljudskog faktora, no možete ih smanjiti na najmanju moguću mjeru jasnim kriterijima koje rabi.

Vi ovdje aludirate na davanje lažnog iskaza?

Upravo ovaj "ćušpajz" pridonosi nejednakosti, pa i pravnoj nesigurnosti u širem kontekstu. Po meni, ranije rješenje bilo je daleko bolje - anonimiziranje podataka glede optuženja. Pa to i sam DORH ne radi, već u svojim priopćenjima uvijek idu sa inicijalima i godištima optuženika. A ako se već želi dati nekakav dojam transparentnosti (kojeg, eto, nema svugdje, nego otprilike pola-pola), onda smatram da nema nikakve zapreke da se, kada postane pravomoćnom, objavi cijela presuda online (ili barem njen dipozitiv u predmetima u kojima je javnost bila isključena sa zaštitom žrtve), jer presude se ionako izriču i objavljuju javno, u ime RH. Ali, stavljati samo optuženje sa punim imenom i prezimenom - promašaj iz opisanih razloga (i bez spominjanja činjenice da svi sudovi to ne rade, kako Atomic piše). Imam osjećaj da se pokušava izmisliti topla voda i biti većim vjernikom od Pape u stvarima, koje su zapravo irelevantne u konačnoj slici.

Mislite na školski odbor? Koliko je meni poznato, ravnatelj školske ustanove je taj koji predlaže zasnivanje radnog odnosa u školskoj ustanovi, a školski odbor mora mu dati suglasnost za to. Školski odbor broji 7 članova, a odluke donosi većinom glasova svih članova (dakle, barem 4), stoga jedan glas ne znači mnogo, posebice jer je struktura odbora raznovrsna (3 daje politika, 3 škola i jednog roditelji). Stoga, osim ako dotična osoba ima nevjerojatne mogućnosti manipuliranja ljudima, njegov zahtjev je bez osnove. S druge strane, ako bi vam ta osoba ionako bila izbor (pod uvjetom da budete imenovani u školski odbor), u čemu je točno problem? Čista savjest?

Dijelim isto saznanje, možda jedino da se pokušate obratiti kabinetu naše sutkinje tamo, pa upitati?

Ne, u tom slučaju ne vidim kazneno-pravnu odgovornost, jer nema štete po poslodavca. Ovi primjeri koje sam spomenuo bili su gdje su se troškovi umjesto u stotinama kuna, isplaćivali u tisućama kuna, a to definitivno jeste prijevara, i nijedan poslodavac to neće trpjeti. Dan-danas to ljudi rade misleći da ne rade ništa loše, jer tako svi rade, po njihovu uvjerenju. Onda kada im dođe postupak, onda se čude i negoduju, a volio bih čuti njihovo iskreno mišljenje da netko to njima napravi? Znači, ako realne štete nema (ili je ona par kuna, dakle beznačajna), ne vidim problem (osim ovog prekršajnog kojeg spominjete).

Na zastaru, kazneni sud pazi po službenoj dužnosti, tako da je tome slučaj, predmet uopće ne bi ni došao do ove faze.

Kamate na neimovinsku štetu tekle bi, u ovom slučaju, od dana isticanja prijedloga za ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u sklopu kaznenog postupka (ukoliko nisu prethodno nešto drugo poduzeli po tom pitanju, recimo podnijeli tužbu), pa si putem ovog linka možete i sami izračunati. Kamate na trošak počinju teći tek protekom roka koji je presudom određen za plaćanje troška. Je li tome slučaj kod vas i kako vam glasi točka izreke presude koja se tiče troška - što točno i kome trebate platiti?

Vezano uz troškove putovanja, valja napomenuti kako je zadnjih godina bilo mnogo slučajeva u kojima je DORH procesuirao ljude za prijevaru na temelju prijava poslodavaca i ljudi su osuđeni. Razmislite je li vrijedno rizika, ako vas otkriju, posebice u kontekstu kasnijeg zapošljavanja.

Vjerujem da se pravna podloga nalazi u čl. 95-96. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH. Pitanje pobačaja je multidisciplinarno pitanje, pitanje svjetonazora, medicine, religije, pa i filozofije (u nekom ekstenzivnom shvaćanju). Takva pitanja u pravilu polariziraju ljude, i to vrlo snažno. Čak i jedan Europski sud za ljudska prava, iako konzultiran već više puta, opetovano odbija odrediti se o tom pitanju, "velikodušno" ga prepuštajući domicilnoj legislativi. To govori mnogo. Naš Ustavni sud je četvrt stoljeća "pacao" prijedlog ocjene ustavnosti još uvijek važećeg tzv. Zakona o pobačaju (1978.) negdje u svojim ladicama, vjerojatno jer su se bojali donijeti odluku. Sve do aktualnog predsjednika USRH-a, koji je prvi od svih prethodnika skupio hrabrost i stavio ga u proceduru te je odluka donesena, slagali se s njom ili ne. No, sve ovo nije tema. Po meni, iako apsolutno jesam za referendum kao jedini preostali oblik izvorne demokracije, određene granice moraju postojati, a sastojale bi se u tome da se pitanjem o kojem se njime odlučuje, pojedince ne smije ograničavati niti im uskraćivati temeljna prava i slobode kakvima i kako su ih do tog trenutka uživali, i pod uvjetom da je dosadašnji "režim" bio u skladu sa temeljnim vrednotama samog Ustava (čl. 3.). Mislim da se svi možemo složiti da se temeljne vrednote ustavnog poretka (bilo čijeg), imajući na umu njihovu univerzalno akceptiranje (doduše, u mnogim zemljama, samo na nominalnoj razini), neće nikad mijenjati u smislu njihova ograničavanja, mogu se samo proširivati odnosno nadopunjavati. Znači, možete mijenjati Ustav, ali ne na štetu temeljnih vrednota - to je jedina granica. U protivnom, koji je smisao Ustava ako ćete ga mijenjati sa svakom smjenom vlasti? Ponekad te vrednote mogu biti čak i u koliziji, ali i tada, nikada se neće desiti situacija 50:50, jedna će uvijek prevagnuti. Problem je što sud o tome daju ljudi (nesavršena bića) i tu upadamo u začaranu spiralu raspravljanja. U ovoj zemlji, čak i u prijašnjoj asocijaciji više država, pobačaj nikada nije bio apsolutno zabranjen. Sam USRH se očitovao u svojoj odluci glede ovog, sada već prastarog, zakona da nije neusklađen s Ustavom. Stoga sam mišljenja da referendum o uvođenju apsolutne zabrane pobačaja (neovisno o mom osobnom stavu) ne samo da ne bi bio u skladu sa Ustavom, već bi bio i besmislen. A stoji i ovo o čemu Mister X piše - po toj logici, ajmo održati referendum da protjeramo sve manjine i/ili strane državljane ili im oduzmemo/ograničimo neka prava, koja već desetljećima uživaju. Referendum ne smije postati sredstvo iživljavanja većine nad manjinom, jer to je bitka u kojoj manjina apsolutno nikad ne može pobijediti. Mene, vidite, kod referenduma daleko više brine ono što je naša politika učinila ustavnim izmjenama iz 2010., a to je da su maknuli onaj dodatan uvjet pravovaljanosti referenduma - "odluka na referendumu je obvezatna, uz uvjet da je na referendum izašla većina od ukupnog broja birača u RH". Rezon takve izmjene bio je dvojak, prvo - nesređenost tadašnjeg biračkog registra (glasanje "mrtvih" i duplo glasanje), i drugo - anticipacija da će referendum za ulazak u EU propasti zbog političke inertnosti našeg biračkog tijela (koja anticipacija se u konačnici pokazala točnom budući je odaziv bio 44 ili 45%, dakle ispod 50%+1). Od tog trenutka, teoretski gledano, na referendum može izaći jedan jedini državljanin ove zemlje i kako se on odredi, to će obvezivati cijelu zemlju?! Jasno, to se neće nikad desiti, ali je apsurd i još više govori u prilog ovog iživljavanja kojeg sam spomenuo. Legitimitet državnog referenduma postaje svojevrstan oksimoron ukoliko je većina ljudi ostala doma. I na kraju, kad smo već na similarnoj temi, još bih se samo osvrnuo na predstojeće izbore i njihovu moguću neregularnost, jer nikada do sad u našoj (kratkoj) povijesti nije jedan predsjednik VSRH-a, pa samim time i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva, stao pred kamere i lakonski rekao da se određenoj grupi ljudi zabranjuje pravo glasa! Ovo je nečuveno, čak i za naše pojmove, ujedno i pokazatelj nevjerojatno nedovoljne konkretnosti naše izborne legislative, čijoj izmjeni se uporno izbjegava pristupiti i zato bismo sada mogli imati ponavljanje izbora samo na temelju ove "zabrane". Doista mi nije jasno, u 21. stoljeću i državi koja se hvali svojim IT sektorom, kako se ne može ljudima u izolaciji i samoizolaciji omogućiti glasanje putem interneta ili dopisno glasanje, naravno uz prethodno traženje samog pojedinca (u dijaspori se primjerice morate prethodno aktivno registrirati kako biste mogli glasati) sa razrađenim sustavom provjere osobnih podataka, koje samo konkretna osoba može znati. Znam da trenutno to nije zakonska mogućnost, samo ukazujem na veliki propust. A zabrana ne da nije rješenje, već je kršenje jednog od temeljnih ljudskih prava i o tome bi se USRH trebao očitovati prije nedjelje. No, to je tema za neku drugu raspravu.

Tužitelj je taj koji, načelno govoreći, gospodari predmetom optuženja. Međutim, sud nije vezan pravnom ocjenom djela kojeg je tužitelj optužio te stoga ima dispoziciju da, nakon provedenog dokaznog postupka, a u okviru predmeta i opsega optuženja, intervenira u pravni opis djela te ukoliko ta intervencija iziskuje i modifikaciju činjeničnog opisa, onda je ovlašten da i to učini, pod jedinim uvjetom da sve to ne bude na gore po optuženika (dakle, ne može ga osuditi za teže kazneno djelo od optuženog). Kako je uvreda "lakše" kazneno djelo od klevete, a nalazi se u istoj glavi posebnog dijela KZ-a (Kaznena djela protiv časti i ugleda) i ima identičan zaštitni objekt, po mom mišljenju, sud je itekako ovlašten učiniti opisanu promjenu ukoliko sam tužitelj to propusti učiniti. Drugi upit tiče se materije radnog prava i o njemu se u sklopu kaznenog postupka neće raspravljati.

Ovo je, nažalost, klasičan primjer vlastitih i institucionalnih propusta. Razumijem neke stvari koje majka govori, ali nakon pokušaja suicida, jednostavno nema opravdanja, jer ukoliko suicid nije posljedica depresije ili nekog sličnog psihološkog stanja, u pravilu, ima vrlo mračnu genezu, koju je trebalo otkriti. Ne forsiranjem, jer to nikad ne dovede do uspjeha, već putem stručnjaka, kojih doduše u RH ima malo, ali ih ipak ima. Najlakše je "nakljukati" nekoga tabletama, napraviti od njega zombija i dalje se praviti kao da se ništa nije desilo. To je u prvom redu, poraz roditelja. Ne možete mi reći da maloljetna sestra ili brat mogu prije detektirati takve stvari od roditelja. Koliko vidim, čak im se u jednom momentu nudio odlazak u sigurnu kuću, no majka nije ni na to pristala. Podredno, i same institucije su zakazale. Njihovu inertnost u 90-ima još mogu razumjeti, jer to su bila druga vremena, i po općoj situaciji u zemlji i po mentalitetu ("tradicija" patrijarhalnog društva) i po razini profesionalnosti i stručnosti kadrova, ali nakon ulaska u novi milenij - opet, nema opravdanja. Posebice nakon pokušaja suicida, pa i trudnoće. Za takve stvari se u uređenim zemljama plaća "glavom", metaforički rečeno te procesuiranjem, za primjer drugima. Ne možete se voditi onom "pa neće valjda ili nije to baš tako, dvoje je potrebno za tango" i sličnim glupostima od opravdanja. Neznanje također igra svoju ulogu, zato vrlo često i ovdje sugeriram ljudima da odu direktno kod DO-a i podnesu kaznenu prijavu na zapisnik (to je zakonska mogućnost i nitko je ne može uskratiti pojedincu) ukoliko imaju dojam da su prijave podnesene drugim instancama "izgubljene u prijevodu". U sličnim situacijama, kada ih stjerate u kut, ljudi se dijele na dvije vrste - onu češću, koja će to trpjeti i gutati i, u konačnici, verojatno se okrenuti autoagresiji (suicidu) i onu rjeđu, koja će iz tog kuta izaći udarajući sve što joj se nađe na putu. Eto, neki dan ŽDO u predmetu dvaju ubojstava u CSS je istaknuo gorčinu i žal zbog mnogobrojnih institucionalnih i društvenih propusta, koji su nažalost rezultirali tragedijom. Sustav je dobar ukoliko funkcionira u stvarnom svijetu, ne na papiru, a nekako imam dojam da se ovim multipliciranjem dokumentacije svega i svačega upravo ide u tom (krivom) smjeru - pokažimo izvješća u tri primjerka da je sve u redu. Jasno, ljudski faktor će uvijek biti prisutan, ali ne možete svaki ibogi slučaj podvoditi pod to i braniti se time (an act of a mad man). Sve više fali nekakve ljudskosti u tim službenim interakcijama sa strankama, a to može biti okidač tragedija. Vjerujem da je na to mislio i predsjednik prvostupanjskog vijeća u ovom predmetu kada je obrazlagao presudu. Hoće li to što promijeniti? Bez stvarnih postupaka i sankcija - neće.

Ukoliko ćete koristiti barem jedan dan GO-a.

U kazneno-pravnom pogledu onda, po meni, više ne možete ništa učiniti.

Načelno se slažem sa Iustitiom, zastara kaznenog progona nastupila je protekom roka od 3 godine od počinjenja djela. Da li se moguće isprava pokušava ponovno upotrijebiti u neku svrhu?