Je li ovdje osoba s invaliditetom izložena mobingu?

[Harambašica]

Radila sam kod poslodavca, jedne naše javne ustanove iz sustava znanosti, nepunih dvanaest godina, na određeno. Slijedom pomanjkanja radnih mjesta, promijenili su se „zacementirani“ običaji primanja i počelo s nekim drugim kriterijima. Iako sam dugi niz godina bila zakidana od voditelja projekta, tako da su drugi dobivali novac, mogućnost istraživanja i opreme, recimo 200 000 kuna vrijednosti, neki možda i više, neki manje, ali nitko nulu, kao ja, gledao se je samo zbir urađenoga i mene su, poslovično, odbacili, kao, u tom trenutku, lošijeg kandidata. Ja bih to nazvala nelojalnom konkurencijom.

Gore od toga je količina glasina, laži i kleveta izrečena protiv mene. Redom svakakve besprizorne laži i monstruozne izmišljotine, mene je verbalno cipelario čak i, doslovno, polupismeni portir. Ne vjerujem da bi danas itko htio svjedočiti što je po kuloarima iznošeno, ili o meni izgovoreno na vijeću i drugdje. Neugodno mi je i pitati za svjedočenje. 

Nije bilo nikakvog profesionalnog razloga za toliko odbacivanje. Ničim nisam dala povoda, sve ranije ocjene o mom radu su bile s pohvalom i odlične, sve što mi je u kući naloženo odradila sam temeljito, samo sam naprosto došla na red kad i supruga jednog kolege, muž druge kolegice i tako…A radnih mjesta nije bilo dovoljno.

Imam 70% tjelesno oštećenje, i, po očevidniku, potvrđeni invaliditet, istina, nešto dijagnoza i starih bolesti, ali na poslu sam ih stekla još petnaestak. Nisam u stanju voditi nikakvu konverzaciju da se ne rasplačem, hranila sam se godinama, gotovo pa isključivo s kruhom pored kontejnera i tako, komad izgrižene pizze, odbačene kokice ispred kina daju nešto kalorija i slično. Prikupila sam 128 odbijenica, a vjerojatno sam u 120 slučajeva bila najbolji kandidat. Nemam nikakvu vezu i nisam ničiji čovjek.

Vratila sam se kod istog poslodavca, prije dvije godine, u očajnom stanju prihvatila radno mjesto ispod svojih kvalifikacija, koje me u mnogočemu ograničava i sprečava produktivan rad.

Iako me je ljudskost nekih ljudi dotakla i obradovala postoji izvjestan broj ljudi, mojih nedobronamjernih kolega, koji nikako ne mogu prihvatiti da ja uopće radim i koji koriste svaku priliku da mi napakoste ili podmetnu. Kolega čija je supruga, uzela „moje“ radno mjesto, iako nitko nije rekao da je imala tisuću svjetlosnih godina bolje uvjete, a i dokumentacija se natezala kojekakvim ispuštanjem svega što mi je išlo u prilog, sad je postao ravnatelj. Meni su dani odbrojani, postaju sve drskiji, sve bahatiji, a ja moram na operaciju organa koji mi nikad nije bio bolestan, a u zadnje dvije godine je od stresa potpuno otišao. Pucam po svim šavovima. 

Počelo je sa sitnicama…prvo mi nisu vratili staru adresu, desetak je ljudi otišlo pa se vratilo, svi su dobili staru, osim mene. Pokušala sam to riješiti s tajnicom, ali ona ništa. Molila sam je da mi proslijedi mailove koje mi je propustila slati, mjesecima, naravno da nije. Neke stvari uopće nisam saznala, jer nisam primala mailove. Godinu i pol dana je trebalo da se podaci o meni, još i neprecizni, stave na stranice, nakon moje intervencije; kolega koji je nedavno počeo raditi je postavljen u roku od par dana. Opet mi je namjerno ostavljena kriva adresa, treći put, a organiziram važnu stvar tijekom lipnja i službeni kontakt mi je potreban na svakodnevnoj bazi. Predlaže me se premjestiti u samicu, vjerojatno da me se dodatno izolira od ljudi, iako se to pravda zbog invaliditeta, ali soba koju mi nude je vlažna i bučna, što meni, plućnom bolesniku, izaziva cijeli niz problema. Dvije godine nisam pozvana na sastanak odjela kojega sam član. Šefova supruga me ne pozdravlja, javno ignorira, ako pristojno kažem: Poštovanje, dobar dan, ime, okrene demonstrativno glavu. Netko je spomenuo popis imena i dodao i Harambašica radi ovdje, da bi ona javno prokomentirala: Na žalost! Uvijek će opstruirati svaki moj napredak. Objavljena mi je knjiga, izdavač je proslijedio pozivnicu u moju ustanovu, ja sam također zamolila zaduženu osobu da proslijedi kolegama pozivnicu, nije proslijeđena. Svaka knjiga svakog djelatnika se zove, samo moja ne. U nekim boljim vremenima, dok smo imali prave ravnatelje, oni su se pojavljivali na promociji, meni naravno osim prijateljice i dvoje dobronamjernika, nitko nije došao iz „kuće“. Želim svoje radno mjesto. Pitala sam ravnatelja treba li podnijeti službeni zahtjev, podnesak, jer statut ustanove predviđa da se može od Ministarstva zahtijevati prenamjena ovog mog radnog mjesta u pravo mjesto. Rekao je da ne trebam, ali sumnjam da će pitati, pravnika nemamo već mjesecima. Da ipak podnesem? Govorila sam mu to i prije par mjeseci, nije ništa učinio. Stolici na kojoj sjedim ne radi naslon, a s obzirom da sam invalid na lokomotornom sustavu, sve me boli za deset minuta. Na projekte zovu ljude za stvari koje sam ja istraživala, a mene svatko zaobilazi. Dopušta se jednom kolegi da radi moj posao, iako je dio kuće koji je drugi odjel i trebao bi biti strogo ograničen na nešto drugo. I brojne slične stvari.

Traže se i mole radna mjesta za ljude, osim jednog, listom lošije od mene. Sad se opet mijenjaju kriteriji i kažu, oni a ne ti, a ja najduže čekam, sedam godina već. Jako sam blizu štrajka glađu, a fizički sam vrlo loše. Mrze mi nizašto i bez razloga. Plačem danju i noću, i gomilam dijagnoze. Navečer odlazim u knjižnicu kad nema nikog, izbjegavam ljude. 

Što da radim? Imam li pravo obratiti se upravnom vijeću i Ministarstvu, jer bi ravnatelj trebao rješavati pravne sporove nižeg ranga, a kako, pa on je u notornom sukobu interesa. Osjećam se kao u zatvoru…Članovi upravnog vijeća su s njima dobri, oni imaju moć, ugled, novac i političke veze sa svakom opcijom, a ja doslovno ništa i nikoga, osim najbližih koji su jako, jako siromašni i par prijatelja koji me nikad nisu iznevjerili. Kako postupiti i ostati čitav? Bi li koje pravobraniteljstvo pomoglo da iznesem sve?

Stvarno mi je dosta svega.

Samo želim raditi…

Ispričavam se na dužini i hvala na možebitnom odgovoru. 

uređeno: 3. lipanj 2019. od Harambašica