anaid

Vidim da je puno ljudi pogledalo ovu moju temu, pa zar baš nitko nema odgovora na moje pitanje? Još jednom: Je li presuda na kojoj piše da je pravomoćna i ovršna s danom ..... i s pečatom suda, ali BEZ ovjere pravomoćnosti pravomoćna ili nije? I u čemu je štos?! Ajde, molim vas!

Ovako piše na zadnjoj strani presude: Stranke su se odrekle prava na žalbu. Presuda pravomoćna i ovršna dana .......2000. Ispod toga je pečat Općinskog suda. No, nema nikakvog pečata pravomoćnosti, koji se ovdje često spominje. Meni je to zvučalo kao svršena stvar i, kao što rekoh, kako mi nitko nije ništa rekao, nisam znala da treba obaviti još nešto. Koja je svrha te nekakve ovjere, kad tu lijepo piše pravomoćna i ovršna s danom .... ?!?! Nadam se da sad to ne znači da ako obavim taj pečat sada, da će presuda tek time postati pravomoćna!?! Naime, to mi je važno jer ću tražiti zaostatak alimentacije, pa mi normalno nije svejedno od kada teće pravomočnost.

Zar baš nitko ne zna odgovor? Nekako mi se čini da nas je tu sve više koji pitamo i laički diskutiramo te nagađamo, dok je savjetodavna funkcija ovog foruma pomalo izbljedila. A gdje su pravnici? Pa valjda netko zna što je s presudom na koju nije udaren taj žig pravomoćnosti?!

Ne znam pratite li zasjedanje Sabora, ali na dnevnom redu je bio konačni prijedlog izmjena i dopuna Obiteljskog zakona, drugo čitanje. To je sad ono što nam je mnogima ovdje jako važno, jer se mijenja procedura oko alimentacije, u korist korisnika, a na štetu onih koji izbjegavaju obavezu. Pročitala sam na netu da je RASPRAVA ZAKLJUČENA, ali sad ne znam da li to znači da su izmjene i dopune izglasane ili kaj? Zna li netko kako to ide? Zasjedanje se nastavlja u srijedu. Glasa li se nakon što prođu sve rasprave?

Da vas nešto pitam. Budući da prilikom rastave nisam imala odvetnika, nitko mi nije rekao da s tom presudom koju sam dobila moram još nešto napraviti, tj. ovjeriti pravomoćnost ili kako se to već kaže. Jer, na zadnjoj je strani pisalo: presuda je pravomoćna i ovršna s danom ..... Ja sam mislila da je to - to. Ako piše da je pravomoćna, onda je. Nigdje ne piše i niko mi nije rekao da je to - tek kad se još udari neki žig. Mislim, ako je tako, trebao me netko uputiti, zar ne? Ne rastajem se baš svaki mjesec, pa da znam. No, uglavnom, sad, nakon sedam godina, što sad da radim s tom svojom presudom? Jel da sad odem (i gdje?) da dobijem taj pečat i što znaći činjenica da to do sada nisam napravila?

Draga Angie, uvijek kada pročitam sličnu priču imam potrebu javiti se jer mi se vraćaju slike.... Proživjela sam maltretiranje, strah, udarce, prijetnje, sakupljanje hrabrosti i konačno oslobođenje. Prije već više od sedam godina odlučila sam se otići iz višegodišnjeg pakla i mogu najiskrenije reci da mi je još i danas prva misao kad se ujutro probudim zahvala za slobodu i mir koji sada imam. Ni najmanje mi nije namjera da ikoga nagovaram na rastavu (tko je vidio moje postove, ja sam ona koja uvijek preporuća odlazak na obiteljsku terapiju), ali kad čujem da netko u braku dobiva batine, onda mislim da je jedini dobar i normalan savijet da se iz tog braka ode. Uvijek kažem - onaj tko sam nikad nije bio žrtva nasilja u svom domu nema pravo nikome savjetovati da u takvom braku ostane, a onaj tko je i sam doživio nasilje, to sigurno nikad neće savjetovati. Danas je društvo, ipak, donekle senzibilizirano za taj problem, pa se svakako javi institucijama koje su za to nadležne (policiji, centru...) i iako ima šanse da naletiš na neku budalu koja će ti reći: Odite doma i riješite to s mužem .... nemoj se pokolebati i traži zaštitu. Kako će dalje ići i kako će se razvijati situacija, teško je bilo kome reći. No, sigurno je da kad jednom doneseš odluku koja će za tebe biti dobra, onda je se drži i neće ti biti teško izdržati sve što slijedi i što može iskrsnuti. Ako kreneš u razvod, svaki put kad ti bude teško ili te bude strah, samo se sjeti da je sve to manje od onog straha kad je oko dva u noći iznad tvoje glave jedna prijeteća šaka u zraku .... Držim fige!

Moje pozitivno iskustvo: obiteljsko savjetovalište pri centru za soc.rad u Kumičićevoj, broj telefona 4550220. Ima tamo više savjetnika, ali ja mogu samo reci za prof. Lukinac Damira da nam je pomogao da spasimo brak. Nazovi i dogovori termin, čeka se, puno je interesenata jer se pročulo da je dobar. Želim vam sreću!

I mene to jako, jako zanima, jer se upravo spremam u bitku za alimentaciju, a novi zakon će, koliko se pričalo prije ljeta, tu dosta stvari promijeniti. Zato sam gledala i na web stranicu sabora, da vidim je li ta točka na dnevnom redu prvog rujanskog zasjedanja, ali, dnevni red još stavili nisu, vrijedni naši zastupnici.

Odmah traži ovhu! Nemoj, kao ja, izgubiti godine misleći i nadajući se da će se u razumiti, opametiti i dogovoriti ... Onaj tko to hoće može zakasniti s uplatom mjesec, dva (pa tko od nas ne kasni ponekad), mada ni to nije fer prema onom s kim dijete živi, ali ajd ... Ali kad netko evo već godinu dana ne plaća, onda ni nema namjeru. Misli da se može izvući. Ja bih ga na tvom mjestu najprije izvjestila da, budući da se ne možete dogovoriti, namjeravaš pokrenuti ovrhu. To je riječ od koje se mnogi naježe, pa postoji mala mogućnost da odlući platiti sve zaostatke i dalje plaćati redovito. No, napomeni mu da se nećeš (ako jednom ja) zadovoljiti s nekakvom uplaticom od 1000-2000 kn (što jako rado vole raditi, kao, evo, za sada samo toliko, ali drugi mjesec SIGURNO ostatak, ahahahaha.....) i da je zahtjev za ovrhu napisan i bit će predan sudu čim slijedeći put bude kasnio više od mjesec dana. E, a ako ne profunkcionira, onda piši odvjetničkoj komori i traži besplatnog pravnika jer se radi o alimentaciji. Dodijelit će ti ga (meni jesu), zašto bi plaćala kad za sporove u vezi udržavanja imaš pravo na pro bono odvjetnika. Sretno!

Užas! Da doktorica, o bože... ! Dužni su, dužni, svakako! Nisam pravnica, ali toliko znam, jer ako je u slučaju rastave roditelj koji ne živi s djetetom dužan plaćati alimentaciju (dakle, uzdržavati) do kraja redovitog školovanja (a ti se redovito školuješ, zar ne), dužni su onda bogme i roditelji koji nisu rastavljeni. Tu nema sumnje. Pitanje je međutim kako ćeš to ishoditi ako, kao što sama kažeš, ne želiš na sud, a da se s njima može dogovarati, onda se ovo ne bi ni dogodilo. Ja ti predlažem da im ozbiljno kažeš si se raspitala i da je to definitivno njihova obaveza, te da ćeš ih, ako ne pristanu, tužiti. Blefiraj malo, ali budi uvjerljiva. Izračunaj koliko ti treba za barem skroman samostalan život i traži da ti toliko mjesečno daju. Ako ne pristanu, na tvom bih mjestu ipak odlučila obratiti se sudu. Ne smije se nitko tako ponašati, jedna liječnica bi trebala znati što je odgovornost. Bez obzira začela ona slučajno ili namjerno. Ma, grrrr... odmah mi tlak skoći na osamsto kad čujem za tak neš. I još jedna stvar: Nikako, NIKAKOOOOOO nemoj pomišljati da napustiš faks! Nemoj to učiniti zbog svoje budućnosti i zbog svih godina koje te čekaju, jer s faklutetom ti se otvara daleko veći izbor, šire obzori i pružaju mogućnosti. NIKAKO nemoj odustati od fakulteta! Svako dobro!

Blues se našla u teškoj i vrlo složenoj situaciji i sigurno je čeka puno dvojbi, razmišljanja i teških odluka. Ne znam međutim zašto bilo tko ima potrebu osobi, koja se ovdje javila sa svojim problemom, odmah sasuti hrpu prodika i uvreda. Kako je lako baciti kamen, zar ne?! Istovremeno, bilo je na ovom forumu ljudi koji su itekako zasr... svoj brak i život, a kad ih je snašlo to što su si sami zakuhali, onda su na ovom forumu kukali prikazujući se jadnim žrtvama sustava i onda su ih svi hrpimice tješili u stotinjak postova. Blues, nemam pravni savjet za tebe, jer nisam pravnica, ali želim ti da vrlo nezavidnu situaciju riješiš na najbolji način za sve, drži se, pozdrav!

Pomiješalo mi se!!!! Svuda gdje spominjem KAKTUSA bi trebalo pisati BIGFOOT! Sa obojicom sam imala raspravu, ali Kaktus je onaj moron bez savjesti, s njim više nemam što razgovarati., a Bigfoot je pametan čovjek, samo malo preogorčen. Dakle, ovo je išlo Bigfootovih gnjevnih postova. Sori!

Od jučer me drži želja da nešto napišem, a zapravo potaknuta Kaktusovom tiradom protiv svih, svega i svačega. Dobro, ovo je mjesto za probleme, a ne lake teme, to mi je jasno, ali kako sam i inače užasno sam protiv toga da se po bilo čemu apriori uvijek samo pljuje, htjela bih reći par pozitivnih riječi, tj. navesti iskustva koja će možda nekome pomoći optimizmom u teškim situacijama u kojima jesmo. Dakle, s ovdje tako često i potpuno opravdano kritiziranim CZZS sam i ja imala negativnog iskustva kad je totalno zblanuta (i po mojoj procijeni nedovoljno inteligentna pravnica za tako osjetljivo mjesto) meni, koja sam u UŽASNOJ situaciji došla po neku financijsku pomoć u Centar unjkavih, iritantnim, ignorantskim glasom rekla: Pa ne razumijem zašto vam treba pomoć, vi čisto pristojno izgledate….(rečenicu koja mi i danas diže želudac kad je se sjetim i zbog koje je zaslužila prijavu). Dakle, ništa, NIŠTA mi nisu pomogli oko mojih ozbiljnih problema s bivšim mužem – alkoholičarom koji nam je prijetio smrću, dok su mi iz jedne udruge (Kaktuse, ovo je za tebe!) itekako pomogli savjetima koji su mojoj djeci i meni, vjerujem, spasili život. No, kad sam s drugim mužem prošlo ljeto upala u bračnu krizu zbog izuzetno složene situacije (moja djeca, tvoja djeca, podmetanja, ljubomore, ma svašta …..) isti taj Centar, odnosno, njihov psiholog nam je spasio brak. U ovo doba prošle godine, moj se suprug odselio s koferima u svoj stari stan jer je među nama postalo nepodnošljivo. Spominjala se rastava ... Pa ipak, voljeli smo se i bilo nam je stalo do naše veze. Prijavili smo se na terapiju kod psihologa SZZS i jednom tjedno osam mjeseci odlazili na savjetovanje i terapiju. I danas je naša veza bolja nego ikad, zajedno smo, uživamo u braku i s puno više pažnje odnosimo se jedan prema drugome i prema našoj vezi. I za sve je to zaslužan psiholog Centra. Kojeg ćemo uskoro pozvati na godišnjicu braka jer je najzaslužniji što će je uopće biti! Dakle, svima koji imaju problema u braku, a kojima odnosi nisu otišli predaleko u negativnom smjeru, evo, iz prve ruke, savjetovanje i bračna terapija ne funkcioniraju samo u filmovima, vjerujte, mogu jako, jako puno pomoći! Stručnjak tu može itekako posredovati i izvesti vas iz začaranog kruga optuživanja, tvrdoglavosti ….. Sve smo spremni učiti, jedino za partnerstvo i roditeljstvo mislimo da moramo znati sami po sebi. Netočno! Potražite savjet! Kaktuse, tamo nisu svi rušioci brakova i budale. Nisu!!! A nije nevažno da nas to nije ni ništa koštalo. Saznali smo da postoji i neki fensi-šmensi terapetu koji seanse naplaćuje 200 kuna. Kad smo zbrojili koliko smo „uštedili“, odmah smo uplatili vikend u Gardalandu za svu djecu zajedno, plus jedan romantični vikend u Veneciji samo za nas dvoje Ovo je svima za ohrabrenje! Imala bih još nešto za reći u vezi Kaktusovog bezobraznog karakteriziranja „skloništa za žene“ kao TAKOZVANIH, no kako sam i ovako preduga, o tome ću drugi put. Za sada samo ovo: Onaj koji nikad nije bio u skloništu za zlostavljane žene nema pravo o njima pričati, a onaj koji je bio samo jednoj u nekoj od njih nikad ništa takvoga ne bi rekao.

Valjda si mislio krajem - OSMOG?! Jer, čak ni njihova visočanstva suci nemaju baš dvomjesečni odmor. Ili se varam? Znam da je i kraj osmog dugo za čekati, ali ipak manje, drži se!

Premda su vrlo pismeni i riječiti (i umnogome točni), to ipak nije glavna odlika tvojih postova već golema količina gorčine, mržnje i jedva suspregnute agresivnosti. Mene prolazi jeza kad čitam, najiskrenije. Kako misliš bilo što, ali bilo što pozitivno privući u svoj život kad si toliko pun negativnosti da zrači čak i preko etera. I samo jedno pitanje - jesi li ozbiljno mislio kad si obiteljskom nasilju dodao pridjev TZV?????????? Misliš li ti da obiteljsko nasilje uopće ne postoji. Nadam se, nadam, nadam ..... da ne.

I da... trebalo bi zaključati ovu temu da više ne bude pozornica jednom bolesniku!!!

Nije me bilo neko vrijeme, kad imam što vidjeti. Taman kad sam mislila da kaktus ne može veću gadariju napisati, a on se nadmaši za deset kopalja. I sinulo mi je. On je, čini mi se, ona vrsta ljudi koji nemaju socijalnu odgovornost, mislim da su to sociopati. Jer, pogledajte, on istim mirom i istom upornošću ponavlja svoje grozne stavove, pa dodaje još groznije .... i iako sam u početku čak mislila da on nas sve samo provociran, moj je ozbiljan dojam da on stvarno misli da je to u redu i da nema ali baš nikakve savijesti. A to je, koliko ja znam, upravo odlika sociopata. Jer svi mi se ovdje preispitujemo, sumnjamo, nagađamo, tražimo podršku .... a gledajte njega. On piči najgroznije stvari o najsvetijem odnosu na svijetu - roditelj dijete, ne trpnuvši okom. Sociopat, kažem vam!!!

A što se tiće ovog:" stavite mi soli na rep sa tužbom u Hrvatskoj, odoh ja u Kanadu ...." , nisam baš sigurna da je bilo tko čak i tamo u Kanadi nedodirljiv. Ili, još bolje, imam kolegu novinara u dnevnim novima u Kanadi. Pa si mislim , bi li kanađanima svidjela pričica o uspješnom manageru iz istočne Europe koji živi u njihovoj sredini i uživa blagodati njihove uljuđene zemlje, a rekao je nešto kao: "neću da mi se prvo dijete približava drugom i trećem ...." I koji se ceri zato jer je bijegom na drugi kontinent izbjegao svoju obavezu uzdržavanja, i koji kaže da ga : "... ne zanima dijete koje ga ne poznaje... , i koji bi nekoga rado "...zubima rastrgao...! Možda se i potrudim!

Orione, svakako ti nije lako i šaljem ti podršku i dobre želje da nađete neko rješenje koje će biti dobro i za vas, a prije svega za djecu. Ti si pun razumijevanja za svoju suprugu i nastojiš opravdati njezine postupke. To je lijepo jer je to znak da ima želje za razumijevanjem druge strane (čega predugo, kako si i sam rekao, nije bilo), a to znači i temelja i nade da se odnos popravi. No, molim te razmisli o ovome što ti svi ukazujemo. Nešto ne štima kad majka napusti djecu. Bez obzira zašto. Nešto tu nije u redu, ozbiljno to mislim. Gle, mene je bivši muž maltretirao psihički (ne ignorirao kao ti svoju, nego baš maltretirao) i fizički (tukao, da budem jasnija) i bilo je noći i noći kad sam više od svega željela pobjeći iz te kuće da spasim zdravlje i život, da ga nikad više ne vidim i da pokušam spasiti zdravi razum. Ali, u drugoj su sobi spavali moja dva anđela, i ma kako me mučio, ni u jednom jedinom trenutku mi nije palo na pamet da napustim kuću a da djecu ostavim tamo. Makar mi je par puta, bez pretjerivanja, život bio u opasnosti. Tek kad sam uspjela donekle osigurati nekakvo utočište za sebe i za djecu, tek sam onda uvrebala trenutak njegove nepažnje i zbrisala. SA DJECOM! I najlonskom vrećicom s dokumentima u ruci. Kužiš što ti hoću reći? Majka, ako je zdrava, ne napušta djecu čak ni u ekstremnim uvjetima, a kamoli zato što "muž za nju nema razumijevanja i zato što bi htjela kućicu u cvijeću, a on to ne želi...." Hej, trgni se! Milslim da trebaš nagovoriti suprugu da posjeti stručnjaka, psihijatra. Meni ovo zaista izgleda kao teška depresija. I ne znači ovaj moj savijet da odustaneš od svega. Znači samo da mislim da ona mora riješiti neke ozbiljne probleme, a onda se, nakon toga, počnite baviti obnovom svog odnosa, ako je to moguće. Javljaj se i dalje, tu smo da te podržimo. I kažemo svoje mišljenje, tj. pogled izvana, koji je možda ponekad malo bolan, ali, bar s moje strane, zaista dobronamjeran.

Ako malo bolje pogledate, ustvari situacija i nije tako strašno loša, odnosno, u datim okolnostima je ovo dijete (napušteno, u Zagrebu) dobro prošlo. Kad već ima takvog oca (koji govori o "rastrgavanju nekoga zubima" ), onda je činjenica da neće morati živjeti u blizini tog čovjeka ipak bolja varijanta. Ono dvoje djece u Canadi mi je međutim žao. Bez obzira na najskuplji vrtić u gradu. Jako žao.

I meni je najčudnije od svega da je majka samo tako ostavila dvoje male djece!!!!!! Meni je to jako, jako čudno. Tko se brine o njima? O ovom malom od dvije godine koje treba mamu 48 sati na dan, a ne 1 ili 2. Što ste im zaboga rekli, zašto ih je mama napustila i sad odlaze njoj u posjete, kao u zološki vrt. Hej!!! Jeste li sigurni da se ne radi o nekom psihičkom poremećaju kod žene? Mama otišla i ostavila dvoje male djece zato jer nije imala komunikaciju s mužem!?!?!?!?!?!?!?!?!?

Drago mi je smo se razumjele. Svaka ti čast, dobro se držiš u svemu ovom što prolaziš. Moj sadašnji muž je udovac i ima dvoje odrasle djece, pa sam pošteđena ovakvih situacija kao ti, ali, nije da nema problema ...., no to je druga tema. Nego mi je palo napamet ... jesli li ikad pomišljala da skupiš snagu (i hrpu, HRPU živaca!) i da se suočiš s tom ženom? Uh, znam da grozno zvuči čak i napisano, ali, možda bi to bila prekretnica. Ovako, iz daljine, ona puca teškom artiljerijom prema "neprijatelju" kojem na zna lice. A da staneš pred nju, otvoreno i neposredno, možda bi se u njoj probudila ljudskost i prevladao razum. Pa da joj kažeš nešto kao:"Slušajte, zašto mora biti ovako? Zar se moramo tako mućiti? Da, možete nam činiti nažao, JAKO nažao, ali zašto? Sigurna sam da ni vas to ne čini sretnom. Ne moramo biti u ljubavi, ali zašto ne bismo živjele u miru? Bilo bi lakše i vama i meni, a Bog zna koliko bi tek lakše bilo djevojčicama, koje, bez sumnje, beskrajno volite. A bilo bi lakše i ......... Sjećate ga se? To je onaj muškarac kojeg ste nekad voljeli i s kojim ste rodili dvije krasne curice. I koji je također zaslužio biti sretan u životu. Hajdemo barem pokušati. Sve je u našim rukama... možda da si ih pružimo....." Znam, znam, zvuči možda prepatetično (ja sam scenaristica, ne mogu si pomoći ) Ili da joj napišeš nešto takvo ako se ne možeš suočiti s njom. Vidim, riječita jesi, tu neće biti problema, emocija je puno, dobre volje također. Možda to jedno pismo (ili, još bolji, susret), neće promijeniti stvar u trenu, ali ne mogu vjerovati da jedan iskreni, ljudski pristup može ostati bez ikakvih rezultata, ma kakva vještica bila s druge strane. Na dulji rok, ja mislim da će ipak početi mijenjati ponašanje. Bitno je da budeš iskrena, onako, do kraja. Da kažeš koliko ti je teško. Kaži joj da joj zaista uspijeva pomutiti vam sreću. Ako joj se već ne probudi ljudskost, možda joj, kad joj priznaš da je "uspješna" u svjim nakanama, ponestane gušta da vas maltretira. A i to će već biti nešto. Što misliš?

Pa pokušaj se dogovoriti sa bivšom suprugom. U toj dobi većina djece, osobito muške, odjednom dobije želju živjeti s ocem. Ima to veze i s odrastanjem, i s buntom, i time što im nedostaje otac. No to ne znači da sve završi idilično, mnogo, većina ustvari njih nakon nekog vremena se opet hoće vratiti k majci. Zato, pokušajte najprije mirno, bez spominjanja bitaka, suda i sl., neka dođe živjeti kod tebe neko vrijeme, pa ćete vidjeti kako vam to ide. Ako bude štimalo, zašto bi bila izgubljena bitka. Želje tako velikog djeteta se, ja barem mislim, uvažavaju i ne vidim zašto mu se ne bi udovoljilo želji. No, pokušajte najprije. Nije isto viđati nekoga vikendima i živjeti zajedno.

Gle .... nije baš da nema razloga za strah i nije da smo mi svi kreativci paranoični. Ideje su najvrijednija stvar na svijetu i zato ih se krade, o da! Ja sam, npr. glupo i nepromišljeno (život je škola!!!) izlanula nešto na čemu radim pred osobom pred KOJOM TO NIKAKO NISAM SMJELA i kaj misliš da me nije odmah pokrala! I nije joj prvi put! I sad, lijepo, čitam u novinama svoju ideju.... E, kad je sretnem!

Evo mojih saznanja, radila sam nekoliko scenarija: ja sam scenarij pohranila u Autorskoj agenciji u Zagrebu, Preradovićeva, hm, ne znam koji broj, ali neđeš na netu. Bilo bi idealno pohraniti tri epizode, ako se radi o seriji, ili barem pilot epizodu i uz to po mogućnosti sinopsis cijele serije i razradu/karakterizaciju likova. Uglavnom, što detaljnije opišeš svoj scenarij, to je on zaštićeniji. Kod njih to košta 50 kuna za godinu dana. A kad nudiš scenarij producentu, onda je dobro da u zaglavlja staviš naznaku copyright Ime i Prezime, godina nastanka. To će im naznačiti da je djelo zaštićeno. Ako te još kaj zanima, pitaj.