ivanka

Vidim da se zakuhalo. Nažalost bez razine dostojne nekoga tko ima diplomu pravnog fakulteta. Pobogu o čemu vi to? HOK da testira vježbenike? Pa ne prima ih HOK na posao niti će ih HOK plaćati. Dosta je da odvjetnik mora plaćati HOK-ovce sad bi još trebali plaćati i nemušte HOK-vježbenike koji se ne znaju sami nametnuti svojom kvalitetom već bi im ih trebao nametati HOK. Ma dajte najte. A što se kriterija i držanja kriterija tiče: Samo odvjetnik zna što mu treba i zašto traži to što traži i plaća to što plaća. Iz svoga džepa. Ne HOK-ovog, ne vašeg, samo svoga. Uostalom, nitko ne tjera odvjetnika da uopće raspiše natječaj, pa svako ovakvo ronjanje, kao što je na ovom topicu, može, objektivno, dovesti samo do toga da i oni koji danas uopće zapošljavaju i koji još imaju dobru volju to i javno objaviti odustanu od objave kako bi izbjegli generalnu pljuvačinu onih koji, očito, ne ispunjavaju tražene uvjete. To je tako, ma koliko se vi pjenili ili ne pjenili. Radije se okrenite malo samima sebi. Što je to što vaš cv izdvaja od onih tridesetak cv-a vaših kolega koje svaki odvjetnik primi u samo jednom tjednu i što to čini baš vas zanimljivim tom groznom odvjetniku? Sigurno ne da ste diplomirali iz ustavnog prava s temom "Suverenost crno-bijelih pingvina prema amandmanima na ustav Viktorijine zemlje". Zar stvarno mislite da odvjetnici ne znaju da na nekim katedrama profesori nemaju običaj čitati diplomske radove? Zar stvarno mislite da se iz običnog cv-a napisanog u Wordu ne može vidjeti što znači "odlično vladam Office paketom"? Zar stvarno mislite da nekog briga što u slobodno vrijeme igrate tenis, čitate beletristiku i pjevate u župnom zboru? Zar stvarno mislite da taj isti odvjetnik nije diplomirao na tom istom fakultetu i polagao te iste ispite kod manje-više istih profesora (koji su tada bili asistenti i docenti)? Još jednom: Ma dajte najte.

Molila bih sve vas da mi objasne koji bi kriterij valjao za genijalce koji su studirali 12 godina, počeli u Zagrebu, prešli u Osijek i diplomirali u Splitu s prosjekom od 2,0001. Posebno nakon zamolbe u kojoj pišu da "aktivno traže posao" ili u kojoj pišu odvjetniku pojedincu da ih pali "biti dio vašeg tima" pa stoga jedan jedini mail šalju na svih 327 adresa koje su skinuli s HOK-a, a da nisu nikad čuli za bcc iako "odlično vladaju internetom". O predivnom cv koji se sastoji od moje ime, adresa, mobitel, mail adresa, završio osnovnu/gimnaziju/fakultet, ali i tako bitnih stvari da "plešem latino plesove, idem u crkvu i planinarim u slobodno vrijeme" ne treba trošiti riječi. No hard feelings, ali prikočite malo. Ljudi koje tako nemilosrdno pljujete počeli su tamo gdje ste vi sada, izborili svoje mjesto pod suncem, pa eto u ova krasna vremena nude posla i nekome od vas. Kada dođete do te faze bit će vrijedno čuti što imate za reći. Do tada razmislite prije nego prolijete mudrost koju nitko nije tražio.

Nažalost, HGK je zadnja adresa gdje bi to mogli znati i još k tome biti od koristi. Ideja da bi komora trebala pomagati (potencijalnim) poduzetnicima možda je samorazumljiva u nekoj drugoj zemlji, ali u RH... Hmmm? Jedini način da se riješi ova situacija iz pitanja jest pronaći nekog od odvjetnika koji se bavi trgovačkim pravom i tražiti da vam postavi pravni (i poslovni) model poslovanja. Kod toga, valja paziti kod izbora odvjetnika jer i tu (kao i u svim drugim područjima) ima svega. Dodatno, ti što znaju što rade u tom području nikako nisu jeftini. Ipak iskustvo pokazuje da je bolje planirati ovakav trošak na početku pa biti miran nego kasnije kad se stvari zakuhaju plaćati višestruko veće iznose. Ako se ne snađete javite mi se na PM pa ću vas pokušati povezati s nekim kolegama koji rade kod odvjetnika. Netko od njih će znati koga preporučiti.

Po kojem kriteriju previše? Ako se radi o nekretnini, a obično to jest tako kad su u pitanju ugovori o doživotnom uzdržavanju, vjerojatnije je da je premalo. U svakom slučaju premalo podataka za bilo kakav odgovor osim za paušalno nabacivanja blatom na odvjetnike.

Bez upisa u rodni list, on ti pravno nije otac. Dakle, nemaš nikakva prava. Zajedničko stanovanje pravno ne znači ništa. Jedina mala nada (ali zaista mala), pravno gledano, je priznanje očinstva oporukom. Pustimo na čas na stranu to što u tvom slučaju to ne dolazi u obzir zbog faktičnih odnosa. Problem je čak i s ovom mogućnošću to da je to prastara odredba koja se vuče još iz zakon o nasljeđivanju iz 1946/7 dok je Obiteljski zakon moderniji i u ovom području lex specialis, te je njime postavljena striktna granica s navršenih 25 godina djeteta. Smisao je, ako majka i/ili otac nisu tražili priznanje očinstva 18 godina, pa isto tako ni dijete ne zatraži priznanje u narednih 7 godina (od 18. do 25.), zaključak je da nitko nije za to zainterisiran. Zaključak, u tvojoj situaciji ne postoji nikakva pravna veza između tebe i tvog biološkog oca, pa u slučaju njegove smrti nemaš nikakva prava jer mu ti (pravno) uopće nisi srodan. Laički, možda izgleda malo apsurdno, ali i nije. Naime, prema nekim istraživanjima čak 20 % djece nema nikakve biološke veze sa svojim pravnim ocem. Naravno, ovo znači da istih tih 20% djece nema nikakve pravne veze sa svojim pravim (biološkim) očevima.

Nekako mi se čini da ako ne znaš taj ugovor napisati bez šprance, da je bolje da se ne petljaš s odvjetništvom.

Ne, ne slažem se s tobom. ZOO je u ovom slučaju opći zakon koji NEMA prednost u primjeni pred posebnim zakonom o komunalnom gospodarstvu, pa se i ne primjenjuje ili se primjenjuje u vrlo suženom obliku. U ovakvim slučajevima načelo jednakovrijednosti davanja zamijenjeno je javnim interesom da se smeće odvozi. Između ostalog, upravo zbog toga je taj zakon o komunalcima i donesen i upravo zato postoji pojam komunalnih djelatnosti koji je samo manjim dijelom komercijalna usluga, a većim dijelom se obavlja u javnom interesu. Evo primjera: Kada bi se načelo jednakovrijednosti davanja striktno primjenjivalo, komunalac koji odvozi smeće u nekoj jadranskoj selendri koja ima zimi 300 stanovnika a ljeti i 5.000 praktički ne bi uopće mogao organizirati poslovanje. Zimi bi mu bila npr. dosta 1-2 čovjeka i jedan motokultivator, a ljeti mu niti 15 ljudi i 5 kamiona ne bi bilo dovoljno. Dodaj na to tzv. hladni pogon, problem dokazivanja tko je kada bio u vikendici, a kada nije i sl. čuda. Kako je bitnije da se smeće zaista odveze dozvoljeno je da naplata manjim dijelom bude "nepravedna" (suprotno načelu jednakovrijednosti davanja, ali u skladu s načelima javnog interesa i solidarnosti). Naravno, svi se slažemo da bi bilo idealno kada bi se plaćalo po m3 ili kg stvarno proizvedenog smeća (i domaći i vikendaši), ali to je ipak, na ovom stupnju razvoja, čista utopija. Isto vrijedi npr. za zajedničke mjerne uređaje za hladnu i/ili toplu vodu, struju na stubištu, grijanje i sl. u stambenim zgradama. Polako se uvode pojedinačni mjerni uređaji za svaki stan u novim zgradama (što masno košta), a do tada potrošnja se dijeli na sve vlasnike/korisnike po nekom (više manje proizvoljnom) kriteriju. Ukratko, jesu li u konkretnom slučaju pretjerali (principom naplate, cijenom usluga, diskriminatornom politikom naplate i sl.) može odlučiti samo Ustavni sud. Do odluke US da je odluka neustavna/protuzakonita odluka se primjenjuje. Zato je svaka daljnja rasprava na tu temu bez takve odluke više po onoj što-bi-bilo-kad-bi-bilo, a s konkretnim pravom ima malo veze. Skriptu o knjigovodstvu nemam, žao mi je. Probaj googlati.

Slučajno sam naletjela na drugi topic koji si otvorila ne temu plaćanja komunalnih usluga za vikendaše i shvatila da tebe pojam vjeodostojnosti muči (vjerojatno) zbog toga - tipa: nisam bacala smeće pa ne moram ni platiti. Ukratko, cijela naša diskusija nema puno smisla i otišla si na sasvim krivu stranu. Mjerodavan je zakon o komunalnim djelatnostima i općinske/gradske odluke koje us u tom slučaju pandan ugovoru između strana. Nećeš ništa postići osporavanjem takvog računa (koji jest vjerodostojna isprava za ovrhu pa makar ti nikad ne bila u svojoj vikendici). Jedino čime se to može rušiti jest prijedlog za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom protiv općinske/gradske odluke. S tim da neke velike šanse i nemaš. US takve odluke vrlo rijetko ruši, a i kada se to dogodi, budu zamijenjene vrlo sličnim odredbama.

Ne, u ZOO-u nema ništa ni o računu ni o vjerodostojnoj ispravi, barem koliko ja znam. Niti račun mora imati bilo kakve veze s nekom činidbom. Vjerodostojna isprava, po mojem razumijevanju, i nema neki bitan pravi sadržaj u smislu ovršnog zakona, već je taj pojam uveden samo zato da bi se mogao uvesti skraćeni postupak naplate. Mislim da je to jedan od onih pojmova "u smislu ovog zakona". Nije to tako jednostavno. Zakon o računovodstvu i Međunarodni računovodstveni standardi su preozbiljna i preopširna stvar za ovakav lakonski upit. Vjerodostojnost u tom smislu nije dio tih propisa, koliko znam ti propisi uopće ne poznaju pojam vjerodostojnosti već barataju klasičnim računovodstvenim načelima: npr. istinitost. Morat ćeš ćitati puuuuno propisa da bi došla do konkretnih detalja koji te zanimaju. Možda da pitaš kojeg knjigovođu, u kojem slučaju nemoj koristiti pojam «vjerodostojan» jer mislim da te neće (lako) razumjeti. Mislim da me nisi shvatila. U gornjem primjeru, nakon sto korisnik odluči nakon 3 mjeseca prestati koristiti telefonski broj (i da idemo do apsurda: i uništi SIM karticu mobitela), telekom neće isporučiti bas ništa jer kad bi i htio ne bi imao kome (kartica je uništena i korisnik nije više priključen na telekom sustav). Ali izdati račun i naplatiti ga hoće za sve mjesece od 4. do uključivo do 24. trajanja ugovora. I račun će biti vjerodostojna isprava za ovrhu bez obzira sto stvarno usluga nije izvršena. Ovaj ti primjer upravo pokazuje da vjerodostojnost (iz ovrhe) nema nikakve veze s tim je li neka usluga izvršena ili nije. Bitan je ugovorni odnos između stranaka na kojem se temelji račun. Isto je u primjeru paušalnog odvjetničkog ugovora. Stranka npr. može uopće ne tražiti uslugu odvjetnika u razdoblju za koji je ugovoren paušal. Mjesečni paušal (temeljem računa koje izdaje odvjetnik), dužna je platiti. Opet, nema usluge, ima plaćanja.

Zasto bi racun morao biti zasnovan na usluzi? Pored toga, sto moze biti zasnovan na proizvodu, moze biti zasnovan i na nekom drugom poslovnom (ugovornom) odnosu razlicitom od proizvoda i/ili usluga. Ovako na brzinu, pada mi na pamet pretplata za telekom. To je, recimo, izvrstan primjer racuna iza kojeg ne mora stajati stvarno izvrsena usluga: Ugovor popisan s nekim telekomom na npr. 24 mjeseca cime korisnik (obicno) osigurava povoljnije uvjete od standardnih. Korisnik moze odluciti da ne zeli koristiti uslugu (npr, nakon 3 mjeseca) ali je duzan platiti svoje obaveze i za preostalo vrijeme (u ovom primjeru jos 21 mjesec). Dakle, iza racuna u ovom slucaju ne stoji stvarna usluga a postoji obveza i obaveza placanja temeljem ugovora. Slicni primjer je ugovor o odvjetnickom pausalu, u kojima se, u osnovi, ugradjuje aleatorni element - radio nista ili radio puno - odvjetnik dobije isto (mjesecni pausal). Inace, izdavanje racuna nije predmet ZOO-a vec poreznih propisa i propisa o racunovodstvu. Temelj za izdavanje racuna je tzv. poslovni dogadjaj sto moze biti svasta,a s pravnog aspekta radi se o radnjama ispunjenja ugovora. Dakle, u pravilu radnja ispunjenja koja zahtijeva naplatu, evidentira se knjigovodstveno putem izdavanja racuna. Eto, ako nisam dobro shvatila, dopisi objasnjenje pitanja.

Mali dodatak: Ono što tražiš je Centar za sociajlnu skrb (ranije: Centar za socijalni rad) u kojem je posvojenje provedeno. To može biti bilo koji centar za socijalnu skrb, a s obzirom na dob i u drugim republikama bivše Jugoslavije odnosno radi se o centru gdje je biološka majka imala prebivalište u doba provođenja posvojenja. Iako bi se taj podatak morao vidjeti u nekom od starih "krsnih listova" tj. izvoda iz matične knige (sada je to izvod iz matice rođenih), najsigurnije je i najbrže postupiti ovako: Otići u matični ured u kojem si upisana u maticu rođenih. Taj matični ured ima rješenje o posvojenju iz kojeg su vidljivi svi podaci o biološkim roditeljima (osim ako nisi negdje ostavljena bez traga o roditeljima), o djetetu, posvojiteljima i o samom posvojenju. Ako u matičnom uredu nisu spremni dati rješenje na uvid (to nažalost puno puta ovisi o dobroj volji nekoga da ide kopati po arhivi staroj više od 18 godina), dužni su reći barem koji je centar za socijalni rad i pod kojim brojem donio rješenje. S tim podacima treba otići u taj (baš taj) centar za socijalnu skrb i tražiti uvid u spis koji bi oni bez previše problema (osim dokaza identiteta - osobna iskaznica, izvod iz matice rođenih) trebali omogućiti. Eto, tehnički, to bi bilo to. Ako negdje zapne javi se ponovno, pa ću ti probati pomoći i izvan foruma. Ljudski, pripremi se da nije baš lijep doživljaj saznati/vidjeti/upoznati biološke roditelje. Držim fige da od svega toga iziđe barem nešto lijepo.

Evo nekoliko prijedloga aktualnih i zanimljivih tema: 1. Revizija Europske Konvencije o posvojenju, te analiza uskladjenosti hrvatskog Obiteljskog zakona s Konvencijom (uklj. pitanja zasto RH nije pristupila Konvenciji, zasto se u udzbenicima nalaze pogresni prijevodi i krivi navodi o odredbama Konvencije u pogledu pretpostavki za posvojenje) 2. Gornja dobna granica i gornja dobna razlika kao pretpostavka za posvojenje u hrvatskom i poredbenom pravu s posebniom osvrtom na Zakon o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona (NN 107/07) 3. Posvojenje s roditeljskim i srodnickim ucinkom u hrvatskom pravu i prevodjenje roditeljskog u srodnicko posvojenje prema Zakonu o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona (NN 107/07) 4. Procesni status posvojitelja, posvojenika i drugih sudionika u postupku posvojenja de lege lata i de lege ferenda s posebnim osvrtom na zastupanje interesa posvojenika u postupku po hrvatskim propisima 5. Oduzimanje roditeljskog prava radi provodjenja posvojenja po hrvatskim propisima 6. Postupak za posvojenje de lege lata i de lege ferenda s posebnim osvrtom na mjesnu nadleznost centara za socijalnu skrb Kod toga jedna napomena: Neke od navedenih tema su izrazito kontorverzne u hrvatskoj teoriji (i manje) praksi, te je moguce da zbog stavova profesora koji bi ti trebali biti mentori nikada ne magistriras ili da se teza koju zastupas iznenada sasvim izmijeni (ako mislis magistrirati za zivota). Za ilustraciju kontroverzi i pregled tko sto zastupa dovoljno je pregledati ovogodisnej novinske tekstove objavljene u Vjesniku i Jutarnjem listu povodom izmjena Obiteljskog zakona (google is your friend).

Svašta je moguće jer svijet ne počinje (bez izjašnjavanja kakvim) Zakonom o vlasništvu i... već je postojao i prije. Još manje počinje Zakonom o prostornom uređenju i gradnji. Svašta se moglo po prijašnjim propisima i samo bi donio zakone kakve je RH donijela bez da je itko vodio računa o onome što imamo u životu i što će se ljudima dogovditi kada takvi zakoni stupe na snagu. Pa ti sad nađi načina da lička noga uđe u gradsku cipelu (NHF Ličani)

Nije bitno tko što namjerava ili ne namjerava i tko ima kakve kombinacije. Bitno je je li pravo prvokupa upisano u zemljišnik prije nego ste kupili (predali zahtjev za uknjižbu na) polovicu zemljišta ili nije. Ako jest, nema pomoći, prvokup vrijedi i drugi put se ne zalijećite s kombinacijama. Ako nije bilo upisano, nema prava prvokupa.

1. ne kad je naslijeđeno od djeda 2. ne, kupac plaća porez na promet, poreza na dohodak (gotovo sigurno) nema 3. može, sve isto kao i državljani RH Otići odvjetniku, geodetu i arhitektu (ako msilite graditi ili dijeliti zemljište prije prodaje). Odvjetnik i, eventualno, geodet su dovoljni ako mislite prodati parcele u stanju u kojem jesu.

da ćete nešto postići primjedbama u javnoj raspravi, ali probajte. Ako primjedbe ne prođu, dogradnju apartmana zaboravite (za svoje dobro). Ali Vam nitko ne priječi da sagradite hotel u skladu planom, možda i pored postojeće kuće (vidite s arhitektima). Ne apartmane već hotel jer T1 je hotel (plus prateći sadržaj), a T2 su turistička naselja u što su uključeni i apartmanski objekti. O ustavnosti nema smisla u ovom slučaju raspravljati jer tu ništa nije protuustavno. Vlasnik ne može raditi na zemlji i sa zemljom što mu padne na pamet već u skladu s planovima. Možete plakati, vikati, skakati, ali svagdje na svijetu je to tako.

Ne, nema poreza (barem za sada). Firmu možete prodati po cijenu koju hoćete i ona nema načelno nikakve veze s procjenom imovine firme (ovdje: zemlja). Kod toga, ipak, bila bi dobra mala korekcija ovog dogovora: 0. sklopite ugovor u kojem će sve u detalje biti ugovoreno 1. neka kupac osnuje firmu s minimalnim novčanim kapitalom 2. neka kupac ishodi lokacijsku dozvolu na trošak firme 3. kada dobije lokacijsku dozvolu, vi unosite zemlju u firmu uz istovremenu isplatu a on snosi i troskove unosa i prijenosa vaseg udjela u firmi. Na ovaj nacin troškovi i rizici su na kupcu. Najvažnije: Svakako odvjetniku (i to ne zajedničkom ili kupčevom nego svom, tu nema štednje!!!) koji će ovo sve ispregovarati i ugovoriti za vas. Kombinacija je prekomplicirana i s previše otovrenih rizika za sam svoj majstor ili sl. kombinacije.

Pa ako je to ime već tako bitno, možda probati ovako: 1. isprintati keltsko-engleski rječnik (relevantnu stranicu, naravno); 2. dati sudskom tumaču prevesti engleski tekst na hrvatski uz trošak od stotinjak ili max. 200 kuna; 3. podnijeti ispis i ovjerovljeni prijevod kao dokaz uz obrazloženje imena. Ako su na sudu baš zadrti, od biljeznika tražiti da on isprinta tu stranicu s interneta i posvjedoči činjenicu da se osobnim uvidom uvjerio u njeno postojanje. Još par sto kuna troška. Trebalo bi proći.

obožavam ovakve odgovore. Pa naravno da nije (formalno) ukinuo. Ali je li de facto ukinuo? Ili drugim riječima: Kako provesti sudsko razvrgnuće bez pribavljanja (i) rješenja o uvjetima gradnje ili (ii) lokacjske dozvole. Do ovog zakona to se radilo temeljem mišljenja ministarstva da parcelacija koja se radi radi diobe nije zahvat u prostoru pa ne treba lokacijska dozvola. Geodet napravi elaborat, provede ga u katastru, formiraju se nove čestice, sud ih podijeli među suvlasnicima i kraj priče. Sada je Zakon o... i, posebno, Pravilnik izričit - nema parcelacije bez ... Dakle, kad vještak u izvanparničnom postupku napravi diobeni elaborat, stranke se suglase s elaboratom, to je tek početak: (nulto) angažiraj ovlaštenog arhitekta da napravi idejno rješenje, u ovom slučaju za 6 kuća na 6 budućih gradilišta (i plati lovu za to puta 6), pa (i) traži uvjete građenja ili lokacijsku (ii) plati komunalni i vodni doprinos (za uvjete) ili pribavljaj posebne uvjete (voda, struja, kanalizacija, požar... za lokacijsku), pa (iii) pa susjedi, pa (iv) konačnost pa (v) opet geodet i usklađenje elaborata s uvjetima/lokacijskom, pa (vi) potvrda katastra pa (vii) potvrda ureda za graditeljstvo da je to sve u skladu s uvjetima/lokacijskom, pa (viii) onda opet na sud, pa (ix) odluka suda, pa (x) žalba pa ONDA SVE NA ŽUPANIJSKOM PADNE PO ŽALBI i opet sve ispočetka... uz trošak od desetak tisuć eura nizašto. I sve to ne zato da bi bilo tko što gradio već da bi se braća podijelila. Da se razumijemo, isto vrijedi i kad je sporazumno razvrgnuće (nije bitno što se braća vole toliko koliko se vole). Eto zato sam napisala DE FACTO ukinuo. Ima li ipak netko da me uvjeri da sam pogrijesila kod tumačenja ili je ipak sve tako crno kako meni izgleda?

Znam za dosta takvih priča od 1.10.2007. na ovamo. Toliko o priči da je sad sve krajnje jednostavno što se tiče građenja. Ono što mene zanima jest sudsko razvrgnuće suvlasništva građevinskog zemljišta (fizičkom, geometrijskom diobom). Po onome, koliko j to razumijem, Zakon o prostornom uređenjuj i gradnji stavio je (de facto) izvan snage odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje se odnose na sudsko (izvnprnično) razvrgnuće suvlasništva građevinskog zemljišta. Ili griješim, pa nešto ne vidim?

Slučaj je slijedeći: Stranke su suvlasnici u po 1/4 jedne čestice zemlje od cca 2800 m2. Stanje u katastru i gruntovnici uredno (svi upisani kao posjednici i suvlasnici). Vec 5 godina traje sudski postupak razvrgnuća suvlasništva (postojei druge nekretnine, ovdje samo dijelom bitno). Konačno, stranke su pred postizanjem sporazuma da se gornja čestica zemlje podijeli na 6 manjih čestica od kojih će dvama suvlasncima pripasti po 2 čestice, a preostale 2 svakoj od preostala dva suvlasnika (zajedno s još drugim manjim nekretninama do njihove pune 1/4). U katastru i gruntovnici upisana je namjena oranica, ali se zemljište nalazi u izgrađenom građevisnkom području. Prostorni plan dozvoljava kao minimum za formiranje građevinske čestice površinu od 300 m2. Dakle, do ovdje sve divno i krasno, ali: Stranke (barem ne sve) u ovom času nemaju namjeru bilo što graditi (barem ne zajednički jer se ne mogu vidjeti, što je uostalom vidljivo i iz trajanja postupka za diobu) na čestici koju dijele već je namjera podjeliti se pa neka svatko radi sa svojim što i kada hoće. U međuvremenu na snagu stupaju Zakon o prostornom uređenju i gradnji (NN 76/07) i, posebno, Pravilnik o parcelacijskim i drugim geodetskim elaboratima (NN 86/07) po kojima se parcelacija za diobu građevinske čestice provodi samo temeljem (i) rješenja o uvjetima gradnje ili (ii) lokacijske dozvole. Dapače, koliko ja shavaćam navedeni Pravilnik, geodeti niti ne mogu napraviti elaborat niti ga katastar može potvrditi bez rješenja o uvjetima gradnje ili lokacijske dozvole, pa čak niti na nalog suda. Ima li itko ideju, kako sud provodi geometrijsku diobu građevinskog zemljišta nakon stupanja na snagu gore navedenih Zakona i Pravilnika? Posebno, kako bilo kakvo ulaganje (izrada idejnih projekata, plaćanje komunalnih doprinosa i sl.) u ovoj situaciji ne dolazi u obzir, može li sud naložiti parcelaciju (formiranje novih čestica od postojeće) i njihov upis u zemljišnik (pa prije toga, nužno, i u katastar) bez rješenja o uvjetima građenja odnosno bez lokacijske dozvole? Ili su ipak i sudu vezane ruke ovim propisima pa suvlasnici, silom zakona ove socijalne države, moraju ostati vječni suvlasnici (čitj: nevlasnici) ili prodati suvlasništvo nekoj velikoj ribi (tzv. građevinski poduzetnici) koja će to sve riješiti vrlo brzo i bez problema? Ideje? Iskustva? Sorry za dugi post.

I nakon svih tih procitanih stranica, nije Vam palo na pamet da bi za takvo sto trebalo potraziti pravnu pomoc od kojeg od nekoliko tisuca odvjetnika u RH?

To što Imaš ti treba, ali u suštini nije bitno. Ono što je bitno jesu stranke. Ako imaš kakvu poštenu stranku koja može donijeti barem plaćicu svaki mjesec (nakon odbitka svih troškova) u prvih godinu-dvije, spreman si za avanturu. Ako ne, čeka te sudbina "sam pao, sam se ubio". Dakle, odgovor znaš samo ti.

Zgodno. Završavaš uskoro pravo, ali tabularke nisu dio tvojeg obrazovanja. Završavaš uskoro pravo, ali kupuješ građvinsko zemljište, a ne nekretnine. To je neko pokretno zemljište? Pokušam ti sugerirati da se ja kao kupac ne bih pouzdala u papire koje radi odvjetnik SUPROTNE strane, jer kad jednom daš novce... ti se nađeš uvrijeđenom. Može li se znati, na kojem to pravnom fakultetu završavaš pravo. Onako, samo informacije radi. Želim ti puno sreće i s nekretninom, pardon, građevnskim zemljištem i u budućoj struci. Trebat će ti.

Ti daješ novce za nekretninu, u biti za dobre papire, a papire radi netko koga plaća druga strana. I to misliš uravnotežiti pitanjima na forumu. Ili imaš previše love ili baš i ne znaš zbrojiti dva i dva. Savjeti na forumu to neće popraviti.