Harambašica

Zbor velikog broja bolesti i operacija zračena sam mnogo puta. U jednoj prigodi, ima tomu već petnaestak godina, došla sam na odjel jedne naše razmjerno poznate bolnice i tražila dosje koji su oni imali u arhivu sa svom dokumentacijom od 1976. Preciznije, kad se dolazilo sestri s uputnicom na šalter, ona je odlazila u arhiv po vaš dosje i donosila ga. Taj put dosje nije bio dostupan, nego uzet od strane liječnika, vjerojatno profesora, za znanstveno istraživanje. To mi je bilo malo čudno, ali nije toliko važno; iako, naravno, moju suglasnost nitko nije tražio. Danas dođem u istu bolnicu, pošalju me na snimanje tri rtg snimke, koje se odmah proslijede liječniku u ordinaciji. Ja ne dobivam ništa, nikakve crne velike slike niti CD, pitala sam zašto, kažu da je takva praksa, po novom. Gotovo je sigurno da ću ja opet biti kod njih operirana, ali možda bih ipak htjela čuti drugo mišljenje ili, čak, pokazati liječnicima snimak, imam ih nekoliko u široj obitelji. A ne da moram ići privatno na dodatna zračenja. Zanima me pravno čija je nastala liječnička dokumentacija? Nisam neodgovorna osoba, i izuzev nalaza krvi koji su brzo promjenjivi, posjedujem sve povijesti bolesti i svu dokumentaciju, doslovno od prve godine života. Zašto se dokumentacija zadržava kod liječnika u arhivu, odnosno, evo danas, samo kod liječnika na ekranu? Slično mi se dogodilo kod stomatologa. Slikao me je prije i poslije obavljenog posla, tek je kasnije uzgred spomenuo da je to za znanstvene radove i knjigu. Kako su te stvari regulirane? Hvala!

Nisam bila sigurna, iako sam i ja mislila da bi moglo tako biti. Hvala na susretljivosti.

Uzimam legalis za primjer, iako se konkretno ne odnosi na njega. Naime, povremeno pišem, rjeđe na društvenim mrežama, češće na jednom našem dosta čitanom portalu. Pojedinci me nagovaraju da objavim zbirku priča, uz to i neke eseje i feljtone, pa bih htjela koristiti i dio sadržaja koji je ondje i danas dostupan. Sve sam to ja pisala, što je lako dokazivo, i bilo bi u mnogočemu bitno veće, drukčije i izmijenjeno, no opet, neki bi ulomci ostali isti. Tko je vlasnik tih sadržaja i mogu li to slobodno učiniti? Treba li navoditi izvor? Hvala.

Ne znam mogu li se nazvati privatnima, vjerojatno i da i ne, svi ih imamo. Neki zauzmu po pet polica, cijeli zid, neki donesu i ostave svega par naslova. Radim u znanosti, pa je kod nas uobičajeno da se u uredu ima nešto knjiga i stručnih časopisa. Onaj tko ne dolazi svaki dan na posao uglavnom u uredu ostavi naslove koji mu rijetko trebaju, koji su zastarjeli ili koje iz nekog razloga više puno i ne koristi. Našlo se neko rješenje, nije najsretnije. Mučno mi je od same pomisli što će biti sa mnom, ali opet, prerano je da pravim dramu. Nadam se da će me ipak vratiti u obnovljeni ured. Pitat ću kasnije, što mogu, ako se to ne dogodi. Hvala.

Lijepo od Vas što pitate. U staž se ne uračunava sigurno. Dosta je to sad postroženo i vrlo rijetki ostvaruju pravo na staž s uvećanim trajanjem; ja imam 70% tjelesno oštećenje na donjim ekstremitetima i po novome potvrđen invaliditet pa nemam beneficirani staž. Potražite Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem 3. osiguranici – osobe s invaliditetom: osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, slijepe osobe, gluhe osobe, gluhoslijepe osobe, osobe oboljele od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija i polimiozitis/dermatomiozitis), osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica te osobe s Downovim sindromom. Koliko znam nema pravo niti na novčanu naknadu, ali možda netko bolje upućen više zna. Postoje neka sitna prava i povlastice. O tomu se je najbolje uputiti u udrugama. Nemojte da Vas odbije naziv udruge, primjerice Udruga invalida rada grada Zagreba ima vrlo dobru službu i kvalitetno radi, mislim da broji 10 000 članova, od kojih velik dio nisu invalidi rada. Na takvim mjestima uvijek postoji besplatna pravna služba koja takve stvari najbolje zna.

U uredu, na poslu, imam nešto knjiga i časopisa, nekih manje važnih, nekih nužno potrebnih za posao. Potres je zahvatio i našu zgradu, a nakon detaljnijih pregleda i prvih radova, naljepnica nam je preinačena iz narančaste u zelenu s preporukom, da se u uredu izvrše neke statičke dorade. Kako su druge kancelarije uglavnom manje, ponegdje s praznim stolom, nas nekoliko će biti razmješteno po tim prostorijama. Od nas koji smo radili u privremeno nestabilnom uredu se traži da odnesemo svoje knjige kući, jer za njih navodno nema mjesta. Nije mi najjasniji pravni status te situacije. Ako selim u drugi ured, zašto se prima mene, a ne i moje knjige? Ako za moje knjige u radnom prostoru nema mjesta, zašto ne radim od kuće? U mom poslu, to je moguće. Ima li poslodavac pravo zahtijevati da u dva radna dana odnesem kući par stotina naslova. Ne posjedujem auto i to mi je sad vrlo nezgodno. Hvala.

Hvala Vam. Još se nije dogodilo, policajci su tu sigurno do kraja lipnja, samo nas je vlasnik, bez obavijesti, isključio s vodomjera hladne vode. Godinama je nas nekoliko u avetinjski praznim zgradama, u kojima je evidentiran cijeli niz provala. Sad je stotinjak stanova za smještaj policije lijepo obnovljeno, kad oni isele, mogli bi se smjestiti stradalnici u potresu, bilo tko, samo da ne ostanemo sami, jer će dva stanara uskoro iselili. Nespokojni smo, to je sve. Malo nas je.

Poštovani! U sporu sam s jednim našim Ministarstvom, u čiji sam stan uselila 2006. Oko iseljenja poveo se sudski postupak. Na Općinskom i Županijskom sudu, presuđeno je da je ugovor na snazi, pa se Ministarstvo žalilo na Vrhovni sud. U naše tri zgrade, s 1. siječnjom, useljen je izvjestan broj policajaca, koji rade na osiguranju našeg predsjedanja EU. Ti policajci od 1. siječnja nisu bili prijavljeni na vodomjeru hladne vode, tako da je nas nekoliko stanara, dobilo razmjerno velike račune za vodu jedan mjesec. Danas sam saznala kako je Ministarstvo, u ožujku, u Zagrebačkom holdingu, promijenilo obvezu plaćanje vode s korisnika na vlasnika, i shodno tomu, u mom slučaju, izmjenu iz jednog potrošača u nijednog, iz 1 u 0. Takav mi je sad i račun, bez vode. U zgradama je ostalo čini mi se pet ili šest stanara, od kojih dvoje imaju obitelji i maloljetnu djecu, koji su u identičnom sporu kao i ja. Zanima me o čemu se tu radi i postoji li mogućnost da nam Ministarstvo nakon što pripadnici MUP-a napuste zgrade, naprosto, ukine opskrbu vodom? Jesu li oni ovaj postupak trebali iskomunicirati s nama i tražiti našu privolu? Naglašavam da sam u mirnom posjedu i imam dvije sudske presude, sebi u prilog. Je li opravdan strah da će nam ukinuti vodu kao vid pritiska, na nas malobrojne, da se iselimo? Ili je, možda, riječ o praktičnosti, da policija plaća jedan račun? No komu bi onda mi trebali plaćati svoj dio potrošene vode? Nitko nas ništa nije obavijestio niti zvao. Hvala.

Nisam predala dokumentaciju. 3. travnja u petak, posljednjeg dana natječaja, javljeno je iz Ministarstva da se natječaj prekida ili poništava, ne znam točnu formulaciju. Znači li to da će ga se, kad se stanje normalizira, ponoviti ili produžiti za taj jedan dan? Uzet će u obzir pristiglu dokumentaciju ili sve ponoviti, oglas u NN i drugo, kako već ide procedura? Hvala.

Hvala. Nisam imala ništa od dokumenata. Svi su ostali u stanu. Zatražila sam i dobila propusnicu da odem do stana na jedan dan, više zbog potresa, nego zbog ovog, dobila sam je tek za danas. Natječaj je objavljen 4. ožujka. Znači li to da će sutra biti zadnji dan i da će za njega vrijediti vladina odluka o zabrani zapošljavanja ili je već prekasno? Teoretski, mogu sutra predati, pošta radi do 17., ali mislim, ako će morati biti ponovljen, da ne gubim vrijeme na to. Treba mi par sati da sve kompletiram.

Hvala vam. Više znate, u redu. Meni to djeluje neprihvatljivo. Ništa se ne može preko sustava eGrađani. Bili ste u nekoj komisiji 2004. i sad vam treba potvrda da ste bili, a potvrdu bi trebalo izdati tijelo koje trenutno ne radi, jer od cijele institucije rade samo nužne poslove, na tri sata dnevno, a dokaz da ste bili u komisiji treba kopati među stotinama i tisućama dokumenata. Arhiv institucije je privremeno zatvoren, a to bi bilo u njegovoj nadležnosti. Objavili ste nešto u reviji koja više ne izlazi, a ne postoji na internetu. NSK je zatvorena. Treba vam "fizički vidljiv dokaz" da ste objavili. Kako doći do njega? Tri su objekta oštećena u potresu i u njima je privremeno opasno obitavati. Mislim, od onih gdje su smještena pravna tijela koja bi trebala izdavati potvrde i slične stvari. Opet, trebaju njihovi arhivi i podaci. Kako natječaj smije biti legalan u tom slučaju, ako smo spriječeni djelovati? Zanima me još jedna stvar. Recimo, imam samo službeni laptop koji je, trenutno, bez moje krivice, nefunkcionalan, a servisiranje kod poslodavca ne dolazi u obzir. Sad pišem s posuđenog. Kako onda mogu priložiti dokumentaciju? Otputovala sam osigurati nešto hrane starim, bolesnim roditeljima i zatekla se pedeset kilometara daleko od mjesta gdje živim, kad je uvedena zabrana kretanja. Sad sam, kao visokorizična osoba s trajnim invaliditetom, spriječena otići u stan, a svi doktori koje sam kontaktirala savjetuju da ostanem ovdje gdje jesam. Kako predati dokumentaciju i da je imam, kad ne mogu konkretno otići po nju? Ne znam kako to može biti legalan natječaj. Nisu normalne okolnosti. Iako se zna za koga je namješten, želim sudjelovati.

Natječaj za radno mjesto traje otprilike do kraja mjeseca. Među dokumentacijom koju treba priložiti zahtijeva se niz potvrda, koje je trenutno nemoguće pribaviti, jer pravni subjekti koji bi ih trebali izdati, ne rade zbog izbijanja epidemije. Je li natječaj legalan ili mora biti produžen? Komu se treba obratiti? Hvala.

Koliko čujem od kolega, nisam jedina. Hoću, hvala ljudi. Više je neugodnost, nego neprilika.

Je li se što ažuriralo u međuvremenu, po tom pitanju? Danas sam dobila neugodan mail, na svoju službenu adresu, haker traži novce, prijeti objavom nekih eksplicitnih scena, tobože me je snimao. A koliko znam nemam kameru.😀 Kaže da ima pristup svim mojim podacima. Izražava se i kao muško i kao žensko, traži 970 dolara i bitcoin. Da to prijavim poslodavcu ili policiji? Ja sam totalni analfabet za kompjutere, sad je ludnica oko korone da zovem servisera, a posao mi je takav da dnevno moram otvoriti nekoliko stotina svakakvih stranica. Što da se radi? Da ne odgovaram?

Da je stvarno važna, valjda bi dobili samostalan objekt, a ne se gnijezdili u tuđem. To je i prostor za rad, posebno znanstvenicima iz društveno-humanističkih branši. Projekt ide, rezultati se očekuju, radovi se moraju predati poštujući rokove, a materijali na osnovu kojih ih trebate izraditi nedostupni. Ne znam, meni to djeluje i pravno pitanje. Strogo ograničavaju količinu koju možete dobiti, pa svako malo dva neradna dana znače jako puno, posebno ako ste ponedjeljom i srijedom zauzeti radom na fakultetu, a oni konstantno zatvaraju četvrtkom i petkom, na primjer. Studentima je možda čak i lakše jer obično fakultetske knjižnice imaju većinu materijala potrebnih za studij. Ne znam, mene čisto pravno zanima.

Dakle, što je sa studentima i znanstvenicima kojima će biti poremećena dinamika učenja i rada u NSK tijekom hrvatskog predsjedanja EU? Neki ljudi istražuju u NSK, neki odjeli uopće ne rade subotom, kad je ionako smiješno kratko radno vrijeme, a neki znanstvenici su na drugim mjestima, pa im preostanu samo dani kad je NSK naprasno zatvorena, na primjer. I tako malo malo, a projekti se moraju odraditi. Vrata se mogu zatvarati, kad netko poželi, bez riječi isprike i opravdanja i bez mogućnosti, recimo naknadnog rada svih odjela cijeli dan subotom i nedjeljom. Dolazaka, odlazaka, sastanaka će biti više tijekom idućih mjeseci i što se tu može učiniti da RH predsjeda, a ostane, u tom pogledu, funkcionalnom državom? To je jedna ozbiljna javna ustanova, u kojoj ljudi uče i rade i imaju valjda pravo učiti i raditi. Ili nemaju? Zar se nije mogao naći drugi prostor?

Radim u jednom javnom tijelu, pod ingerencijom Ministarstva znanosti i obrazovanja. Na natječaju 2018. godine za rukopis moje treće knjige odobrena su izvjesna financijska sredstva. Prema Odluci nadležnog Ministarstva ta sredstva se uplaćuju na žiro-račun moje matične kuće, koja knjigu treba izdati u roku od 12, odnosno 13 mjeseci od dana kad sredstva budu uplaćena na račun. Svatko tko je u izdavačkoj branši zna da se naslovi traže nakon prvog kvartala iduće kalendarske godine. Primjerice, Odluka o financiranju je donesena 9. studenoga 2018., nakon prigovora nova odluka 14. siječnja 2019. i onda su, ne znam kad, sredstva uplaćena. Vjerojatno negdje na proljeće. Mene, koja inače svašta šutke trpim od poslodavca, jer sam invalid s nizom težih bolesti, u vrlo nezavidnoj situaciji, sad do razine iznad svih mojih mogućnosti "sile" da rukopis predam do kraja kalendarske godine ili da će morati vratiti sredstva. Riječ je o rukopisu od tisuću stranica i o velikom poslu, gotovom 95%. U siječnju ga sigurno stignem dovršiti i predati u tisak. Uopće ne razumijem zašto moram poštivati okvir kalendarske godine? Nitko mi ne govori ništa pouzdano, provjereno, točno. Ugovor, naravno, nisam ni vidjela ni potpisala. Budući da sumnjam u istinitost tih podataka, imam li pravo, nakon nekoliko upita na koje ne dobivam pouzdan odgovor od ravnatelja, podnijeti zahtjev za pristup informacijama nadležnom Ministarstvu? Imam li pravo uvida u Ugovor? Smije li ravnatelj sam od sebe vratiti sredstva? Hvala puno!

Razgovarala sam još prošli tjedan s poslovođom radnika. Ništa ja tu ne mogu učiniti, 1000 kuna dnevno je kontejner i oni racionaliziraju troškove. Politika je da sve, sav namještaj uključivo i laminate, parkete, sve ide van. Sve će se spustiti u prizemlje, ostaviti nama samo uski trak za prolaz i onda će odjednom sve odnijeti. To treba biti izbačeno, renovirano i sve novo unešeno prije odlaska na božićne blagdane. Savjetuje mi da se ne svađam s policijom, iako se ja nikad ne svađam, samo sam se htjela potužiti. Osjećam se prilično nemoćno. Opet, s druge strane, čovjek je bio vrlo ugodan, ali upozorena sam da šutim, otprilike. Tužno.

Hvala puno. Volim pokazati susretljivost i nikad se ne ljutim na prvu, ali ovo je baš malo bizarno mjesto za odlaganje otpada, a kako je prazan stotinu i jedan stan iz kojeg treba iznijeti stari namještaj, bit će toga idućih tjedana sigurno dosta. Samim ulaskom u stan zaduživala se mala kuhinjica i kao nekakav ormar, ugrađen u hodniku, a dio pojedinaca je ostavljao i ono što mu ne treba. Politika je uvijek bila: Ostavite što god hoćete, može nekomu valjati, dvosjed, napukle stolice i stari televizori. Sad država sve mijenja i renovira, izbacuje stotinu i jednu kuhinjicu, ne znam da li ormare, ali kuhinje sigurno idu van. Svaka ima tri do pet elemenata. Ne može se tolika količina krame ostavljati po hodnicima, u pravu ste. Sva četiri svjetlarnika se daju brzo napuniti. Stanovi bi trebali biti useljeni od 1. siječnja iduće godine. Točno tako ću postupiti. Hvala još jednom.

Dakle, živim u prvoj od tri zgrade, jednog našeg ministarstva. Budući da je u zgradama preostalo svega nekoliko pojedinaca Ministarstvo se suglasilo da se u zgradu od Nove godine useli izvjestan broj policajaca koji će raditi na osiguranju i provedbi našeg predsjedanja EU. Za te "podstanare" treba, dugi niz godina zapuštene stanove prepuštene propadanju, dovesti u red. Stotinu i jedan stan. Unazad nekoliko dana pojavljuju se majstori koji su prvo prali prozore na stepeništu, onda nešto farbali, sad iznose raznoraznu kramu koja je preostala tko zna od kad od prethodnih stanara. Velik broj stanova je duže od desetljeća bio zatvoren, pun prašine, neotvaran i tako. Standardna državna nebriga. U prizemlju gdje ja živim, arhitekt je osmislio četiri, staklenim zidom, od hodnika odvojena svjetlarnika kroz koje upadaju sve atmosferalije i golublji izmet, najčešće. Tu je naravno na dnu i odvod za kišnicu, mislim to je obična nekoliko metara duga i jedno metar široka rupa u krovu, ...Nepraktična i nefunkcionalna, ali arhitektu je donijela nagradu. Ja sam jedina od susjeda, dok ih je još bilo, održavala čistim taj svoj svjetlarnik, da mi se vlaga ne penje po zidu, naravno da se svejedno penjala. No dobro, oni su sad očistili ostala tri, pokupili poluraspadnute golubove, sve smeće ubacili u dvije velike crne vreće, a vreće meni u svjetlarnik. Čekam tjedan dana da odnesu...strpljiva sam, pristojna, poštujem radnika. Ništa. Danas, imam što vidjeti. Preko pola visine, a svakako preko mojih prozora koji se mogu otvoriti prema svjetarniku, najprljavija moguća šuta i krama. Doslovno smeće. Od starih vrata, punih vreća oljuštenih "zidova", dijelova stolarije, neke grede, odbačene stolice, užas. Zaudara pola zgrade. Nasred mračnog hodnika ostavljen dvosjed s jedno pet centimetara prašine i plijesni po njemu. Srećom pa sam ušla s lijeve strane u zgradu, s desne bi se razbila na njemu. Ne bi me iznenadilo da su s viših katova prosto bacali dole. Zgrada je osim nas par, prazna, ali oni mene vide, često mi je otvoren prozor, svjetlo, sve. Popnu se na moj balkon, a kako nije ograđen, sjede na rubu jedu, piju, nisko je, vide me svaki san. Živim tu. Preko dana inače buče, galame, bruse nešto, dobro, to shvaćam da vjerojatno moraju, ali bilo bi lijepo pismeno upozoriti. Zanima me kako postupiti. Prvo, ta će krama meni smrditi u mom svjetlarniku tko zna do kad, odvod vode je prekriven, po hodniku se mora nositi svjetiljka...Ništa tu nije normalno. Ako padne kiše mogu misliti. Ne znam uopće je li to moj svjetlarnik ili "javni", na njega gledaju moji prozori od kuhinje, kupaone i spavaće sobe, uvijek je svatko govorio da jest. Kod dijela susjeda bilo je velikih problema sa žoharima, ja sam ograničeno pokretni invalid, između ostalog i plućni bolesnik, asmatičar, bježim od starih tepiha ako je ikako moguće, sad ne mogu kuhati kraj otvorenog prozora, da mi se jedan truli ne savije u sudoper. Gdje to može biti normalno? Ujutro ću poslikati to ruglo. Što se može učiniti? Oni sigurno neće ni doći prije ponedjeljka. Vjerojatno štede na prijevozu, možda planiraju odvesti sve odjednom. Ili planiraju to meni ostaviti. Pojma nemam. Krše li kakav propis i komu da se obratim? Rade li komunalni redari vikendom i koga zvati? Ako im kažem da uklone sve i oni tako ne postupe, mogu ja krenuti to izbacivati, gdje? Pred njihov kombi. Ne mogu ni dići stara vrata, a kamo li da ih izvlačim van. Sigurno ima neki pristojan i civiliziran način. Treba li usmeno ili mailom sa slikama obavijestiti i vlasnika, Ministarstvo? Hvala puno.

Višegodišnji mobing. Prema statutu ustanove radne sporove u prvom stupnju rješava ravnatelj, koji je odgovoran i za zakonitost rada. Upravno vijeće je nadležno za sporove u drugom stupnju. Treće je valjda Ministarstvo. Što to konkretno znači? Treba napisati i urudžbirati žalbu na mobing ravnatelju i čekati njegov pismeni odgovor ili? Kakav je obično postupak? On zove na razgovor ili traži saslušanje pred svjedocima? Ako otklanja ili odbija išta poduzeti, što onda? Može li odgađati ili ima neki iskoristiv rok u kojem mora djelovati? Daje li on pismeni odgovor na podnesak na osnovu kojega se može žaliti Upravnom vijeću? Što ako je jedan od glavnih progonitelja njegova - supruga? Hvala.

Djelujete kao preosjetljiva osoba u nekom toksičnom odnosu u kojem oboje manipulirate. Nepromišljeno ste otišli, izgleda, nadam se bar da znate engleski dovoljno da sve možete sami, i pisati i raspravljati s irskim tijelima. Previše se fokusirate na djecu i izglednu rastavu, a premalo na sebe. Čisto pravno, osim što je protuzakonito i kažnjivo, na sudu nikad nije pametno lagati, sve i da nemate posljedica, a možete ih imati. Inat Vam tu neće pomoći. Nije sudnica ring gdje protivnika treba nokautirati, uvijek je bolje naći kompromis. Promislite o svemu, mirno, dovoljno ste propatili s kockom da bi Vam još trebala konfliktna rastava. Možete svoje poteškoće iznijeti na nekom drugom portalu, Vaši problemi nisu nužno pravni. Ako već imate mogućnost, guglajte, u Irskoj postoji institucionalna pomoći, i sigurno se možete obratiti nekom tijelu. Neće Vam to netko drugi raditi, Vi ste tamo, sve je na Vama. Ne očajavajte, nego tražite posao, makar na par sati. Sretno!

Nesporazum je, ispričavam se. Iako mi Vaše riječi da ste kockali iz "nekog nezadovoljstva i melankolije" ne zvuče kao da ste proveli neko vrijeme kod profesionalaca. Bolnički psihijatri Vam prvo to osvijeste. Kockari su najveći manipulatori od svih ovisnika. Vi možete reći, idem se liječiti, nisam ja tako loše, samo da u možebitnoj rastavi zadržite djecu, a da se u stvarnosti kao osoba uopće ne mijenjate i da je to sve nastavak "igre" na drugi način. Po mom mišljenju bolje bi bilo odraditi cijeli proces do kraja, počistiti sve ruševine za sobom i onda, ako dođe do rastave braka, kao zaliječena osoba imate pravo "boriti" se za svoju djecu. Naravno da bi, u ovakvim okolnostima, dio sudaca, povjerio djecu na skrb roditelju koji nije ovisnik, ako to pitate, to je normalno. Nije to nikakav "gubitak" djece, ni životna tragedija, ni najgori scenarij, samo, u tom trenutku, za djecu, najbolje rješenje. Treba znati kako je samo heroin u ravni s kockom, što se tiče biokemije mozga i da već gubitak posla, dovoljno kaže da Vi niste lagan slučaj. Nemamo sve informacije, bilo bi mi drago da nije tako drastično, ali najbolje da to osvijestite sami. Za Irsku ne mogu ni savjetovati ni pomoći, znam da je vani ovakav vid odvikavanja vrlo skup. Sretno!

Ovisnost je bolest iz spektra opsesivno-kompulzivnih poremećaja. U Hrvatskoj se uglavnom liječi izvaninstitucionalno, u tzv. grupama samopomoći. Hospitalizira se iznimno rijetko i to gotovo isključivo ukoliko je povezano s još nekom ovisnošću, najčešće alkoholizmom. Još rjeđe, najteži slučajevi, se upućuju u komunu, primjerice u Vrbicu kod Đakova. Ovisnika ima puno i liječenje nije lako, ali drugog puta nema. Te grupe samopomoći se plaćaju, ne previše, mislim sto kuna tjedno. U dosta slučajeva psihijatar preporuči i neki lijek, iz spektra antidepresiva, bar godinu-dvije. Dakle, ako s uputnicom HZZO-a odete primjerice, u jedan od centara za liječenje ovisnosti, psihijatar će vas primiti, ispitati, otvoriti karton, preporučiti terapiju i pohađanje grupa samopomoći. Dolazit ćete, najbolje u pratnji s nekim, jednom tjedno, dvije do četiri godine. Vaš karton ostaje u bolnici i na zahtjev suda uvijek se može izvući, ali doktori su pošteni profesionalci i u više navrata su, svjedočili na sudu da je netko dobro, popravlja se, i slično. To može ljudima puno pomoći, jer sud iskreno kajanje uvijek uvažava. Više ovisnika je završilo na sudu, najčešće zbog pronevjere sredstava poslodavaca ili obiteljskih problema. To Vam mogu savjetovati i preporučiti, jer ne vidim drugi način ako još imate problema, a kockari često sebe lažu da su dobro i ne žele prelomiti u sebi, kapitulirati. Često se ponavlja i tzv. recidiv ponašanja i kad se ograniči kocka. Puno je lakše kad bi muž bio s Vama u tim poteškoćama. To sve naravno vrijedi u slučaju da se vratite i probate složiti svoj život od "nule". Kako god odlučili Vi trebate na liječenje radi sebe. Onda je sve lakše. Sretno!

Poštovani! Radnik, osoba s invaliditetom, zaposlen ja na osjetno nižem radnom mjestu od onog za koje ima zvanje; radi se o sustavu znanosti. Da pojednostavimo, kao da neurokirurg sudjeluje u operaciji na način da prebriše pod poslije zahvata ili u najboljem slučaju doda instrument. On jest unutra, dio tima, ali ogroman broj ovlasti i vještina za koje se školovao po zakonu ne može obavljati, ne smije, iako ima kompetencije. Ravnatelj je obećao, ali očito ne želi, odgađa ili namjerno diskriminira osobu s invaliditetom ne želeći tražiti primjereno radno mjesto, što ista osoba vrlo teško podnosi i objektivno, osjetno pogoršava ionako vrlo ozbiljno ugroženo zdravstveno stanje. Ravnatelj je uspio ishoditi niz "pravih" radnih mjesta, za, većinom, osjetno lošije kandidate, pri tomu u potpunosti zaobilazeći osobu s invaliditetom, dapače, natječaji će biti tako namješteni, da ona ni formalno ne bude u stanju konkurirati, iako daleko najduže čeka "svoje" radno mjesto. Jedino je rješenje štrajk glađu, osoba je očajna i više ne može izdržati na ovom radnom mjestu, doslovno, ne može funkcionirati. Štrajk glađu bi bio javan, obaviještena neka tijela, iznesena istina koja se možda nekomu ne bi svidjela. Može li ravnatelj uručiti otkaz štrajkašu u tom slučaju? Taj posao je osobi životno važan. A u stvarnosti ga ne može obavljati. Povezano je s ovim. Hvala.