Harambašica

Ja sam u mlađim danima prolazila neke edukacije u prodaji. Naučili su nas kako su tri stvari strogo neprihvatljive spominjati i isticati u poslovnom okruženju: politička uvjerenja, klub za koga navijate i vjeroispovijest.

Niste naveli kolika je otprilike njena plaća? Meni se čini da bi ona htjela da joj dijete živi malo bolje, nego što objektivne mogućnosti dopuštaju. Ne živimo u idealnom društvu gdje svatko zna koliko je razborito trošiti, gdje se može uštediti i da se moramo pokriti s onim što imamo. Realno to nije velik novac i dobro treba promisliti kako ga rasporediti, da dijete ne bude nimalo zakinuto. Imam u obitelji i liječnika i inženjera i dobrostojećih obrtnika, ali nitko ili vrlo rijetko kupuje malom djetetu nove stvari. Sve se nosi tuđe, dobije od nekoga, ima i vrlo jeftino u udrugama. Nadam se da nije riječ o potplaćenoj trgovki čije dijete mora imati sve najnovije i najmodernije, samo radi pokazivanja. Otac nije dužan davati ništa više od propisanoga, ako baš nije neka izvanredna situacija. Dijete samo većim dijelom živi kod nje, skrbništvo je zajedničko i treba se malo odlučnije postaviti kao muškarac i roditelj. Pita li ona njega uopće je li pametno da sad to nešto kupimo ili samo kupi, ne uvažavajući cijenu i stvarnu potrebu i onda zahtijeva pola? To je u njegovoj glavi, kako postići da ga ne diraju njezine djetinjaste objede. Je li uopće važno što njegova bivša govori da je on loš otac. Najbolje zna kakav je. Ako priča drugim ljudima nemojte da vas to dira; takve žene ispadnu počesto smiješne, a ljudi nisu slijepi i naivni da im svaku vjeruju. Djeca rastu, shvaćaju. Inače, nije to tako velik problem; osnovno je ipak plaćeno, dijete često viđa, bolesti ne spominjete. Ima puno nesretnijih situacija od ove.

Ovdje nešto nije do kraja jasno. Imaju li oni stvarno i na papiru podijeljeno skrbništvo ili ne? U slučaju da imaju otac ne bi niti trebao plaćati alimentaciju majci posebno, jer je dijete pola vremena kod njega i snosi troškove. To je inače najbolje rješenje jer će se i roditelji silom prilika više dogovarati i ostaje manje mjesta za inat i osvete. Inače, otkud vam "skoro" 15 dana kad se to sve zbroji? Ukoliko nemaju podijeljeno skrbništvo, a dijete je povjereno majci, majka nije dužna osigurati ništa, nikakvu drugu polovicu sredstava. Njena "svakodnevna" briga se izjednačava s njegovim novčanim prilogom. Što je od toga? S tako malom plaćom ne mislite li da je "razbacivanje" 220 kuna troška na engleski u vrtićkoj dobi? Ionako nam je današnjica toliko anglizirana, djeca sve više vise na internetu, u školama je od prvog razreda, na svim razinama dominira engleski, koji inače nije težak, tako da nema šanse da ga dijete u životu ne svlada. Uvijek sam za učenje i nova znanja, ali treba biti realan i imati mjeru koliko se što može. Nema nadzora trošenja sredstava alimentacije. 2 jajeta, komad kruha s maslacem, šalica bijele kave divke za doručak - 7 kuna. Ručak - pečena pastrva s krumpir salatom 20 kuna. Užina - šaka oraha 10 kuna. Tako nešto tražite?

Magistar znanosti je jedno, a magistar struke drugo. Nije ispravno.

Hvala na ispravci, točno. Mislim da me je cor razumio. Ovaj put si u pravu.

Vjerojatno je cijena stana ista ili donekle slična, i vjerojatno još niste otplatili ni kamate. No njoj bi pripadala polovica vrijednosti stana od isplaćenog kredita dok ste bili zajedno, znači ukoliko mjesečno Vi plaćate 5000 kuna, a zajedno ste bili 46 mjeseci, to je nešto preko 100 000 kuna. Imate i Vi pravo na pola njene možebitne ušteđevine u tom razdoblju. Ne znam koliko ste susretljivi ako se inatite zbog osjetno manje brojke. Nedavno slučaj rastave, u gradu u kom je odlična kuća 50 000 eura, muž ponudio ženi 20 000 i to je sve. Njemu ostala kuća sa svim namještajem. Možda bi ona nakon pet godina sudovanja i dobila 30 000, ali nije se isplatilo plaćati vještake, gubiti vrijeme i živce. Za 20 000 ona je kupila mali stan, i svi su ostali u nekim normalnijim odnosima. Ali to je ipak bila donekle normalna cifra, manje nego što je ona htjela, jasno, ali ipak blizu onoj nekoj idealnoj polovici. Kompromisom obje strane moraju biti malo nezadovoljne. U Vašem slučaju možda da ponudite bar neku razumniju cifru, 50 000-60 000. Ili joj vratite tih osam, ako samo to traži, bolje ćete proći.

Rijetko sam tu... Samo da se zahvalim na toplim i lijepim riječima solidarnosti u nevolji. Možda se nešto riješi, tražim načina, kopam. Hvala još jednom. Ukoliko ikad ikoga bude zanimalo, predaje se pisana odredba nadležnoj liječnici. I to je mjerodavno.

Ukoliko je postojala bračna zajednica, a to je najvažnije kod podjele stečevine, ionako ste joj bili dužni davati pola svega što ste zaradili. U tom slučaju nemate joj što unatrag davati uzdržavanje. Ako je bračna zajednica prekinuta u rujnu, onda ste očito davali u dobroj vjeri (poklanjali) i teško ćete dobiti povrat natrag. Uzdržavati je trebate godinu dana, u izvanrednim slučajevima nešto dulje. Ona je vjerojatno sposobna raditi, ali na tržištu rada teže zapošljiva. Moj savjet vam je da ne zarezujete neka manja sredstva, jer proces njenog "izbacivanja" iz kuće, ako nema kud, može trajati nekoliko godina, dovoljno dugo da Vam svima zagorča život. Najbolje ponuditi neku pravičnu kompenzaciju i dogovoriti se. Otac može predložiti, pismeno s povratnicom, da mu ona plaća najam.

Pada u oči da izbjegavate napisati izvanbračna zajednica, iako je vrlo vjerojatno, da ne kažem očito, postojanje iste. To je prvo što treba utvrditi i u slučaju da druga strana dokaže postojanje iste, pripada joj osjetno više nego što želite prepustiti, polovica kredita, odnosno vrijednosti onoga što ste oboje zaradili ili stekli u "vezi". Isto je i s dugovanjima. Bolje je za vas da to ne dođe do suda. A trebate misliti i na dijete. Zakidanje na jednoj strani, dovodi do inaćenja na drugoj, a ispašta dijete. Uvijek se bolje dogovoriti, ali za to trebaju popustiti obje strane.

Potraži slična pitanja i odgovore; ima ih puno, pravni institut izvanbračne zajednice je nedorečen, dvosmislen i dopušta manipulacije u oba pravca. Ja sam živjela pet godina u izvanbračnoj zajednici; bili smo podstanari, različitih adresa, bez djece. Nismo ništa posebno stekli i u miru se razišli. U tih pet godina dobili smo na naš podstanarski stan jedno pedeset pisama raznog tipa, nešto razglednica, osam poziva za svadbu...posjetilo nas je nekoliko desetina rođaka, prijatelja i znanaca, neki i više puta, instalirali su nam internet, popravljali mreže, znao nas je poštar i pekar, prodefilirali neki prijatelji majstori koje smo upoznali na zajedničkom izletu, ja sam ga prijavljivala na ljetovanje preko firme kao izvanbračnog supruga... Hoću reći, dokaza i svjedoka ima raznih. Slažem se da bi neko pravno ujednačavanje dobro došlo, ali zakonodavac treba misliti i na zaštitu obiju strana. Nisi dovoljno dobro objasnio jeli to novac B zarađen ili dobiven prije početka "veze" ili zarađen tijekom "veze". U prvom slučaju nema spora da je od B; u drugom ona ima izgleda. Čini mi se, s obzirom na dijete, da A ima prilično šanse da dokaže postojanje izvanbračne zajednice, ukoliko su A i B živjeli stvarno zajedno. Teško je s nekim kriti "zajednički život" na duže vrijeme. Uvijek netko vidi... Ako vrijednost nije velika bolje se dogovoriti...

Dakle, osoba u bezizlaznoj situaciji, već pisano, http://www.legalis.hr/forum/archive/index.php/t-86009.html. Ako ne uspiju ni posljednje instance, što će se znati kroz najviše tjedan dana, konačna odluka je štrajk glađu. Savršeno pribrana, svjesna svega, dragovoljna odluka, objavit će prigodno i svoje razloge, da stvar bude "javna". Predaje li se izričita odreda s jasnim instrukcijama liječniku da me ukoliko zapadnem u fazu kognitivnih poremećaja ne pokušavaju vratiti u svjesno stanje? Pojednostavljeno rečeno, pustite me da umrem. Kako liječnici postupaju? Smiju li odbiti takav dokument? Predaje li se ta izjava u pisanoj formi osobnom, dugogodišnjem ili bilo kojem liječniku? Imam u obitelji dvije rođakinje, liječnice, s njima sam bliska i dobro znaju kroz što prolazim. Mogu li jednu od njih ovlastiti? Hvala. Ne, nema drugog rješenja.

Dakle, držeći kako sam u jednom natječaju neopravdano zaobiđena, iako imam načelnu prednost, izjavila sam čelniku tijela pisani prigovor u roku od osam dana od donošenja obavijesti. Danas sam dobila Odgovor na prigovor, bez upute o pravnom lijeku i možebitno daljnjem postupku. Upravno vijeće dotične pravne osobe odlučuje o pojedinačnim pravima iz radnog odnosa u drugom stupnju u skladu sa zakonom. Sad moram pisati članovima Upravnog vijeća. U tom slučaju pišem što: žalbu ili ponavljam prigovor? Koliko okvirno stoji upravni spor na sudu, ako to bude jedini način mogućeg poništenja natječaja. Bez odvjetnika, sve bih sama. Može i na PM. Hvala.

Zna li tko na koji paragraf se mogu pozvati da su dipl. knjižničar i profesor izjednačeni u ovakvom natječaju? Ista je tema, ista pravna osoba, peti put odbijaju invalida.

Hvala na iscrpnom pojašnjenju. Ujedno se ispričavam što kasnim s odgovorom. Psihički sve ovo loše podnosim. Znači, generalno, moram se žaliti da se institucije pokrenu... Svega jednom sam zatražila preporuku i upozorenje Pravobraniteljice za invalide; slično je i ona navela, citirajući čl. 9. Izigrali su i to. Možda bih je trebala tražiti svaki put, možebitno time i prijava dobije na težini? Uvijek kompletiram staro Rješenje o tjelesnom oštećenju, Rješenje o upisu u očevidnik osoba s invaliditetom i Potvrdu o prestanku prethodnog radnog odnosa. Ne javljam se i nikad nisam na natječaj na kojemu ne zadovoljavam uvjete. Živim i funkcioniram samostalno, no kako to netko uopće može znati kad me niti ne pozove na razgovor? Imam više ograničenja, mnoštvo dijagnoza, iza sebe dvanaest operacija, godinama sam hodala na štakama, opet ću hodati, pijem što redovito što povremeno osam vrsta lijekova, ali naizvan djelujem normalno. Svega dvaput na bolovanju u 12 godina, oba puta kratko zbog operacija. Rad u školi mi je, iskreno, vrlo naporan. Osjetno je lakše raditi u znanosti, gdje nema fiksnog radnog vremena, nema svakodnevnog fizičkog odlaska na posao, pišeš doma, čitaš i u vlaku i u tramvaju, i na godišnjem, stalno s knjigama, ali manje hodanja, napornog stajanja i nesavladivih stuba... Taj "svoj" posao mogu raditi savršeno, svaki drugi polovično, otežano i uz, sigurno, osjetno češća bolovanja. Ima li svrhe pisati predstavke predsjednici, ministru, saborskim zastupnicima, vladajućima? Ne samo da se ne otvaraju radna mjesta, već se i unaprijed zna čija su kad se dobiju, ili se traže za ime i prezime određenog kandidata, a svi ravnatelji, kao i ovi u školama, dobili su faraonske ovlasti. Prosto ne znam što da radim. Vrlo sam blizu štrajka glađu. (Ovo posljednje nema veze s pravom, ispričavam se, ali morala sam „olakšati dušu“)

Vjerujem da je slično već pisano, ispričavam se ako ne vidim... Dakle, profesor sam po temeljnoj struci, osoba s invaliditetom, dugotrajno nezaposlena. Imam još jedan fakultet i po starom sustavu doktorat znanosti. S fakulteta direktno išla u znanost kao jedan od najboljih studenata. Nemam iskustvo rada u školi, bila sam tijekom nepunih pet godina asistent na fakultetu. Posla u znanosti nema...godinama se ne otvaraju radna mjesta, a i ono što se otvori obično se "skroji" za nekoga. U teškoj sam materijalnoj situaciji. Ravnatelji, nastavnici, školski odbori, možebitno konzultirani roditelji kolektivno drže kako meni nije mjesto u školi, da sam prekvalificirana i da ću otići čim mi se ukaže bolja prilika. Sumnjaju u moja metodička znanja, iako sam ja bila odlična i u metodici. Moj fakultet uopće nije imao knjiga iz metodike, pa su zamolili mene, računajući da mi nikad ne će trebati, da im poklonim. Na pretposljednjem natječaju sam otvoreno zamoljena da se ne javim drugi put, da radi mene moraju poništiti natječaj, jer imam načelnu prednost kao invalid, a ne žele me primiti. Danas sam dobila još jednu odbijenicu, da i u ovoj školi nitko nije izabran i da će ponoviti natječaj. Imam više od stotinu odbijenica. Pitanje je malo provokativno, ali zar stvarno ne postoji baš nikakvo pravno rješenje?

Peti put zaobiđena na istom radnom mjestu; pozivam se na prednost kao osoba s invaliditetom, uputila sam dotičnoj pravnoj osobi, točno i precizno ravnatelju institucije, po prvi put pismeni prigovor. To je, ukoliko dobro čitam, jedini način da dobijem rješenje po kojemu dalje mogu postupati. Isti dan kad je prigovor zaprimljen, pojavila se na stranicama izmjena obavijesti o provednom natječaju, jer je, navodno, jedna osoba odustala od zapošljavanja, pa je na isto mjesto primljena druga. Znači li to da moram ponovno uputiti prigovor, jer nova izmjena možda dokida staru? Pratim godinama, ovo je unatrag tri godine prvi takav slučaj. Hvala.

Na stranicama ustanove pod ingerencijom grada Zagreba osvanula je Obavijest o provedenom natječaju, na koji se, među ostalim, javila i osoba s invaliditetom, koja ispunjava uvjete natječaja. To se događa peti put kod istog poslodavca. Ovaj put se želi žaliti, jer je riječ o dugotrajno nezaposlenoj osobi, starijoj od četrdeset godina, s invaliditetom, koja nema nikakvu vezu i koja živi u izvanredno lošim materijalnim prilikama, a naobrazbom daleko premašuje očekivanja i potrebe radnog mjesta. Kakva je sad pravna procedura? Ustanovi se prvo, na ime ravnatelja prilaže prigovor, pa naknadno, po dobivenom rješenju na prigovor piše žalba i možebitno pokreće upravni spor. Ili je postupak drukčiji? Želja je svakako izbjeći sud.

Nepune tri godine sam nezaposlena. Prekjučer mi je ponuđena jedna zamjena za osobu na kraćem bolovanju; dva dana. Odradila sam to jučer i danas. Poslodavac je tražio PK karticu, zbog prijave i ugovora. Ugovor ću potpisati naknadno, drugi tjedan. Zanima me trebam li odmah tražiti i potvrdu o prestanku radnog odnosa, jer ako će me prijaviti ta dva dana, onda su mi oni posljednji poslodavac, a ta mi potvrda treba jer je prilažem uz dokaz o upisu u očevidnik osoba s invaliditetom. Imala sam prije ovog samo jednog poslodavca dosad. Ili griješim? Hvala.

Ne razumijem dovoljno dobro situaciju s neizravnom diskriminacijom, pa molim objašnjenje. Dakle, radi se o poslu u znanosti; nisam sigurna vrijedi li Zakon o radu ili, kao lex specialis, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju? Imamo A i B kandidata. A je bolji, ima veći broj bodova, radova, više edukacija i invalid je, no iz nekog razloga, trenutna ga uprava "mrzi" i kontinuirano zaobilazi. Žele namjestiti natječaj osobi B, koja osoba nije ni po čemu bolji kandidat, ali zna jedan "egzotičan" jezik. Recimo, da ne pišem, neka bude arapski. Zna i osoba A jedan "egzotičan" jezik, ali ne konkretno taj. Smije li se natječaj objaviti tako da se postavi uvjet znanje arapskog? Spada li to u neizravnu diskriminaciju?

Na žalost...ne. Pitanje je upućeno i liječnicima, s nešto detaljnijim obrazloženjem dijagnoza. Odgovor: nije etično ni profesionalno da upućuju na nešto što dugoročno može bitno škoditi. Razoružaju me takvi odgovori... Ovaj posao volim više od sebe. Tu su i neke ružne glasine, klevete; nitko ne želi svjedočiti, a zatvaraju mi lažima sva vrata. Nema drugog načina. Znate li možda kako je to pravno regulirano?

Hvala. Ima nešto i u tomu. Probat ću.

Radi konstantne i dugogodišnje nepravde, danas više neutuživog mobinga, zaobiđena sam u natječaju za radno mjesto, bez obzira na načelnu prednost kao osoba s invaliditetom. Dvije i pol godine sam nezaposlena i situaciju vrlo loše podnosim. Bivši poslodavac će uskoro namjestiti natječaj, kojim će pogodovati jednom kandidatu; bio je već takav slučaj dojavljen nadležnom ministarstvu, ali bez reakcije. Živim na rubu gladi...Ne vidim drugi način alarmiranja nekih viših instanci. Zanima me, s obzirom da mi je ovo jedino preostalo rješenje, iako imam cijeli niz kroničnih bolesti i pijem redovno ili povremeno osam vrsta lijekova, pa teško da mogu dugo izdržati, gdje se smije štrajkati glađu? Pred zgradom nekog ministarstva, unutar zgrade, pred zgradom bivšeg poslodavca, na trgovima? Ili ima neka propisana udaljenost od državnih i javnih institucija? Kako policija smije postupati prema štrajkašu? Trebam li podnijeti pismeni zahtjev osobnom liječniku za "nepostupanje"?

Po nekim naumima bivšeg ministra znanosti, koje će možebitno nasljedovati i trenutna vlast, država bi koeficijentima trebala vratiti dio ljudi u sustav Ministarstva znanosti. Da pojednostavim, ako je na određeno kao viši asistenti bilo zaposleno deset ljudi, a troje iz nekog razloga „ispalo“ iz sustava, obično jer nisu na vrijeme doktorirali, onih sedam se može zaposliti na veću plaću, to jest docentsko ili suradničko radno mjesto, a da količina novca ostane ista. Ne raste trošak državi. To je prvi donekle suvisli prijedlog, jer nitko više ne očekuje da će biti radnih mjesta za sve. Problem je prisutan već duže vrijeme, riječ je o bivšim znanstvenim novacima izabranima u zvanje, koji su ispunili sve uvjete, a za koje nema dovoljno radnih mjesta. Iz jedne ustanove četiri osobe su ostale bez posla, po isteku ugovora o radu. Samo jedna je bila zaposlena kad je prijedlog o koeficijentima iznesen. Sad je za tu osobu, imenom i prezimenom, predana molba za otvaranje radnog mjesta. Natječaj koji slijedi, će se, po svoj prilici, prilagoditi dotičnoj osobi, kako bi baš ona i dobila posao. Može li se u međuvremenu išta pravno učiniti? Hvala.

Hvala. Nije to sad nešto presudno, ali XXI. je stoljeće, a mi još šaljemo s povratnicom. Uvijek pitam što ne znam, što je dvosmisleno, nedovoljno dobro objašnjeno, iz područja njihove uže domene. Nikad ne pitam nešto opće poznato ili što se da izguglati za par minuta. Usmeno je često bilo: Joj, ja Vam to ne znam. Deset teta u općini me šalju jedna drugoj; na kraju pitaju Zagreb. Mailom, ne možeš dočekati odgovor. Bilo bi lijepo da se promijeni, samo to.

Slučaj prvi. Iz Ureda Pravobraniteljice za invalide, (čiji rad i ekspeditivnost inače zaslužuju svaku pohvalu), mi daju kontakt osobe iz jedne druge institucije, nešto zbog izmjena zakona. Šaljem mail, jedan, pa drugi. Nema ništa, mjesec prođe. Zovu me iz Ureda jesam li što napravila; pišem ponovno mail. Moram se pozvati na Pravobraniteljicu, čekam opet prilično, ali ovaj put odgovor stigne. Rečenica, dvije da predam dokumentaciju tom i tom tijelu. Predam određenu dokumentaciju, nakon nekog vremena dobijem rješenje nadležnog tijela. Opet istoj osobi javljam, ništa. Pitam za savjet, u svezi jednog prava, koje nije dobro objašnjeno. Više od mjesec dana šutnje. Znam da nepristojnost nije kažnjiva, ali kako je to pravno riješeno? Drugi put, pitam poznatu Agenciju iz područja MZOS-a, nije važno koju. Službenu osobu kojoj se šalju upiti. Odgovara tek nakon par dana; prvo pitanje krivi odgovor, drugo i treće ne zna. Ja pitam pristojno, službenim tonom, iz domene onoga čime se bave, prethodno sve provjerim i izvidim po zakonima i pravilnicima da ne pitam bezveze. Iskreno, kakve mi to službenike imamo? Kako je tek starima, neupućenima i koji ne znaju koga pitati?